Lacković za SK: Balić je najbolji svih vremena!

Rukomet 21. feb 201713:10 > 31. maj 2020 15:44
PO

Tokom bogate karijere osvojio je gotovo sve što se u rukometu može osvojiti, jedini trofej koji mu nedostaje jeste reprezentativno zlato sa šampionata Evrope.

Getty Images/Stuart Franklin

Autor: Predrag Ozmo

U četvrtak je Blaž Lacković objavio da se povlači, pa sada ponavljamo intervju iz februara 2017. godine. Uživajte!

Jedan od najboljih levih bekova svih vremena, bio je među stubovima hrvatske reprezentacije koja se smatra jednim od najdominantnijih rukometnih sastava u istoriji.

Na vrhuncu karijere deset godina igrao je u Bundesligi (četiri u Flensburgu, šest u Hamburgu), a u 284 bundesligaške utakmice postigao je 907 golova, svega šest iz sedmeraca.

Posle dve godine provedene u Vardaru, u leto 2016. godine 36-godišnji Blaženko Lacković vratio se u Nemačku, u rukometni grad Kil. Ne provodi mnogo vremena u igri, ali njegova ulaga sada je drugačija i jednako vredna – povereno mu je da mlade bekove Kila, pre svih Mikolu Biljika, nauči “tajnama zanata“.

Dva sata pred početak utakmice rukometne Lige šampiona između Kila i Vesprema, Lackovića smo čekali na parkingu Šparkasen-Arene. Nasmejan i dobro raspoložen, izašao je iz svog belog FIAT-a 500, fotografisao se i ćaskao sa navijačima, lako i brzo dogovorili smo se za razgovor posle utakmice.

U intervjuu za Sport klub Lacković je govorio o trendovima u modernom rukometu, neverovatnim porazima hrvatske reprezentacije na poslednjem svetskom prvenstvu, Ivanu Baliću, Liku Abalou, generaciji hrvatskih rukometaša kojoj je i sâm pripadao…

Takođe, otkrio nam je i ko je najgrublji igrač nasuprot kojeg se našao, ko je najbolji golman kome je ikada šutirao, a prisetili smo se i “bliskog susreta“ sa Ratkom Đurkovićem u Tunisu 2005. godine.

Jeff Gross/Getty Images

Na početku smo se dotakli hrvatskog i srpskog reprezentativnog rukometa, pitali smo Blaženka zbog čega je Hrvatska toliko uspešnija od Srbije i gde se napravila ta ogromna razlika u prethodnih petnaestak godina.

“Uh… To je izuzetno kompleksna priča. Bez šale, morali bismo da sednemo jedno celo popodne i razgovaramo o tome. Ima mnogo tema koje bi morale da se obrade i smatram da bi bilo izuzetno neozbiljno da dajem kratak odgovor na takvo pitanje. Želim samo da istaknem da sam veoma ponosan na hrvatski rukomet“, počeo je Lacković za Sport klub.

Hrvatska je doživela dva šokantna, gotovo neverovatna poraza na nedavno završenom Svetskom šampionatu – prvo je u polufinalu izgubila od Norveške uprkos tome što je u poslednjoj sekundi meča imala sedmerac za pobedu, da bi u duelu za bronzanu medalju ispustila +8 i izgubila od Slovenije.

“Sve jedna tema teža od druge. Jedna lopta delila nas je od još jednog legendarnog finala sa Francuskom, iako ne bi trebalo govoriti samo o toj jednoj lopti, već o čitavoj utakmici. Mi smo vodili, imali smo dva gola prednosti pred sâm kraj, ali nismo priveli utakmicu kraju kako treba“, rekao je Lacković i dodao:

“Uprkos porazima, mislim da je to ispravan smer za hrvatski rukomet, smer kojim i Francuzi idu, sa legendama Ivanom Balićem i Petrom Metličićem na klupi. Ipak, od nas se uvek očekuju najbolji rezultati i medalje, a sada to nismo ostvarili. Sledeće Evropsko prventsvo u Hrvatskoj se bliži i ja se nadam da ćemo mi, kada smo već došli ovako daleko, povući dobre poteze i tamo ostvariti najbolji rezultat“.

Jeff Gross/Getty Images

Istorija rukometa poznaje brojne igrače svetske klase – Georgi Gruja, Vujović, Vislander, Dušebajev, u novije vreme Karabatić, teško je navesti makar i desetinu onih koji to zaslužuju, ali priča o najboljem svih vremena uvek je aktuelna.

“Biću veoma subjektivan po tom pitanju i reći ću Ivano Balić. On je posedovao ono najlepše – istinski se zabavljao na terenu, igrao je lagano, a istovremeno je postizao vrhunske rezultate. Ogroman, neverovatan talenat, Ivano je imao ’oko’, video je na terenu ono što niko drugi nije i rukomet je shvatao na potpuno drugačiji način od ostalih. Uz to, a što je izuzetno važno, bio je čelični karakter – išao je glavom i gde je trebalo i gde nije trebalo. Treba reći i da je uz sebe imao vrhunske saigrače. Bilo je tu još mnogo izvanrednih rukometaša, ali Ivano je za mene broj jedan“.

Osim Balića, u toj legendarnoj generaciji Hrvatske igrali su i Metličić, Vori, Džomba, Šola, Kaleb, a nije mali broj onih koji taj sastav smatraju najboljim u istoriji rukometa.

“Ne, ja to nikada neću reći jer svako vreme nosi nešto svoje. U ono vreme mi smo zaista bili strašni, izuzetno sam ponosan na sve što smo ostvarili, to je nešto što mi niko ne može oduzeti. Vrhunski period, ne samo sa izvrsnim igračima, nego i sa fenomenalnom ljudima, bilo je to pravo uživanje. Ipak, danas je rukomet dosta drugačiji, brži i jači“.

Getty Images/Alexander Heimann

Lackovićeva karijera traje već dvadesetak godina i iz prve ruke svedočio je brojnim promenama koje je rukomet pretrpeo.

“Danas se radi na fizikalijama više nego ikada ranije. Tu apsolutno prednjače Francuzi, iako su oni i u naše vreme bili atletski moćni. U poslednje vreme dogodila se promena koja se meni veoma dopada – bekovi moraju da budu prave ’ubice’, igrači koji su u stanju da sa 10-11 metara postižu golove i rešavaju utakmice, a za to je neophodan vrlo snažan i eksplozivan šut kao posledica snage i brzine u nogama“, objašnjava Lacković i dodaje:

“Po mom mišljenju, u tome leži budućnost rukometa, u kombinaciji sa brzom igrom, brzim protokom lopte i munjevitim krilima. Primera radi, cenim špansku reprezentaciju, ali ne volim previše njihovu filozofiju rukometa i mislim da mi moramo da razmišljamo na način na koji sam naveo“.

A oruđa za takav sistem ne nedostaje, pošto Hrvatska i danas ima odlične krilne igrače poput Štrleka, Horvata i Čupića.

“Da, imamo zaista sjajne igrače na svim pozicijama i moramo stvarno da budemo ponosni na sve ono što smo uradili u prethodnih 15 godina. Momci koji su izašli iz naše škole rukometa dokazali su da su igrači svetske klase“.

Jeff Gross/Getty Images

Prototip takvog modernog rukometaša jeste Lik Abalo, desno krilo reprezentacije Francuske.

“On je čudo, fenomenalan igrač sa nestvarnim fizičkim predispozicijama. U početku karijere pravio je mnogo dobrih stvari, ali i mnogo gluposti. Čovek je morao da zatvori oči i nada se da će ispasti dobro kada on krene u realizaciju. Međutim, danas je to sve pod kontrolom. I dalje je izuzetno spontan, fantastično trči, dobro šutira i stvarno je izrastao u spektakularnog igrača. Ipak, najviše volim naša desna krila – Džomba je ipak Džomba, pa Čupić, Zrnić, Horvat. Generalno, mišljenja sam da Hrvatska mora da bude predvodnik i da stvara rukometne trendove, nadam se da ćemo u tome i uspeti u budućnosti“.

Krv nije voda, upravo u tom trenutku pridružio nam se Blaženkov sin Luka, simpatični dečak od sedam-osam godina, u dresu Kila i sa rukometnom loptom u ruci.

“Ovaj će ti biti strašan igrač za nekih deset godina. Trenira rukomet, voli rukomet, voli da gleda tatu. Ma neka uživa samo, neka igra šta voli“, kaže Blaženko uz smeh.

Nedugo zatim došla je i Blaženkova ćerkica, devojčica od oko četiri godine, nasmejala se od uha do uha i “bacila nam kosku“ iz sve snage.

“Ovo je moje blago, ovo je meni broj jedan u životu“, ponosno je gledao Lacković dvoje svojih mališana.

Getty Image/Alex Grimm

Sledeće pitanje nije izazvalo toliko pozitivnu emociju, barem sudeći prema izrazu lica – pitali smo Lackovića ko je najbolji golman sa kojim se ikada susreo.

“Dobro, svi govorimo o Omejeru, svaka njemu čast, ali mora se reći da je ispred sebe uvek imao zid od šest fantastičnih odbrambenih igrača koji su išli ’u meso’. On je protiv nas uvek skupljao mnogo odbrana – neću reći da su one bile lake, ali protiv Francuza je na terenu uvek bila tuča, makljaža, pa se on uvek tu nekako isticao. Izuzetno ga cenim, neverovatan je golman, ali ipak najviše volim hrvatske golmane i mislim da smo mi imali najbolje čuvare mreže kroz istoriju – od Bašića, Matoševića, do Šole, evo sada i Alilovića“.

Priča o “tuči“ vukla je logično pitanje – ko je najprljaviji odbrambeni igrač sa kojim je Lacković ikada igrao?

“Abalo! Ne, izvinjavam se, Žoel Abati! Taj momak je bio zaista… Uh… Dok je igrao u Magdeburgu, svaki put smo se ozbiljno tukli. Naučio je čak i nešto od hrvatskog jezika“, smeje se Lacković, “Pre dve godine smo se sreli i baš smo lepo popričali, stvarno je dobar dečko. Svi spominju Didijea Dinara, ali on uopšte nije prljav – strašan, školski igrač, jak kao stena, odličan bloker, zaista fantastičan“.

Pitali smo Blaženka kako pamti Ratka Đurkovića i duel iz Tunisa 2005. godine, kada je Cetinjanin u ranoj fazi utakmice niotkuda izleteo i udario ga šakom u glavu. Nasmejao se Lacković od srca i rekao:

“Direktan crveni karton, sa ’četvorke’ mi je uleteo u nokaut, ali OK, nije bilo strašno. To je bila malo jača utakmica, tako da nema problema. Generalno, u rukometu zapravo nema igrača koji se mogu okarakterisati kao ’prljavi’, oni koji namerno idu da povrede protivnika. Ima onih koje ja zovem ’pokvareni’, ali poznato je da su rukometaši dobri, pošteni momci“.

Polako smo privodili razgovor kraju, a Šparkasen-Arena već se gotovo ispraznila – na terenu više nije bilo nikoga, a malo dalje od nas Rene Toft-Hansen davao je izjavu danskim novinarima.

Blaženko se srdačno pozdravio sa nama i otišao sa sinom i ćerkom na teren.

“Idem malo da šutiram, kad već nisam ušao u igru danas“, osvrnuo se.

“Igrao si ti kad je trebalo, sad možeš i da se odmaraš malo“, odgovorio sam mu.

“Igraću ja još dugo, ne planiram skoro da završim“, od srca se nasmejao Lacković i ispalio ’bombu’ u rašlje na prazan gol.

Pomislio sam – sjajno! Čovek u 37. godini, svetski i olimpijski šampion, klupski prvak Evrope, šampion Bundeslige, strelac hiljada golova u karijeri, a i dalje mu pričinjava istinsku radost da šutne na prazan gol. U tome se i krije dobar deo razloga zašto je postao to što jeste.