Ko je Nađina naslednica, kakav je Veljin novi početak?

Skener 20. nov 201712:21 > 12:39
Getty images Europe

Tokom leta “Come to Besiktas” postao je istanbulski poziv koji se ne odbija. Jedan takav stigao je iz njegovog crveno-žutog dela za bivšeg selektora plivačke reprezentacije Srbije Dejana Pejinovića. “Of course mi amigo, I am coming to Galatasaray”, bio je odgovor iz Zrenjanina.

Privatna arhiva

Autor: Uroš Jovičić

Pošto je Pejinović prihvatio da obnovi saradanju sa turskim klubom, mesto selektora ostalo je upražnjeno, a vrlo brzo bilo je jasno ko se nametnuo da nasledi tu funkciju.

Igor Beretić je bio najlogičnije rešenje. On je dugo uključen u rad reprezentativnih selekcija, a do sada je obavljao funkciju saveznog trenera za razvojni program i seniore. Bio je rukovodilac razvojnih kampova, a bavio se i dodatnom edukacijom trenera u Srbiji. Tokom karijere sarađivao je sa nekim od najkvalitetnijih srpskih plivača.

Na poziciju selektora došao je u vrlo važnom trenutku za srpsko plivanje. Rezultati s kraja prve decenije XXI veka postavili su lestvicu visoko, smena generacija je gotovo potpuno izvršena, a ljubitelji plivanja u Srbiji gaje nade i očekivanja za period koji sledi. U intervjuu za Sport Klub, Beretić se osvrnuo na situaciju u srpskom plivanju poslednjih godina, ali i najavio kakve zadatke ima pred sobom.

Od aktivnih plivača, jedini koji je uspevao da se popne na pobedničko postolje na najvećim plivačkim takmičenjima jeste Velimir Stjepanović. On je u na Evropskom prvenstvu u Berlinu osvojio dva zlata (200 i 400 metara slobodno), u Londonu dve godine kasnije srebro (200 slobodno), a onda je nakon dve turbulentne godine odlučio da se preseli u Beograd i trenira pod nadzorom Sebastijana Higla.

Kao trener reprezentacije bio sam u Budimpešti na Svetskom prvenstvu i nastup Velimira Stjepanovića mogu da ocenim kao jako dobar – dosegao je dva polufinala iako je neposredno pre toga prekinuo dugogodišnju saradnju sa Krisom Tajdijem. To razilaženje ga je posle Olimpijskih igara u Riju pet meseci odvojilo od bazena. Način rada koji primenjuju tako veliki sistemi se ogleda u izuzetno velikim količinama rada, sa vrlo malo kontrole – preciznog doziranja opterećenja, rada na usavršavanju tehnike – uglavnom se sve svodi na ekstremno visoko radno opterećenje. Retko se poštuju individualne karakteristike plivača i tako se radi dok se ne dosegnu određene rezultatske granice”, kaže Beretić za Sport Klub.

Getty Images AsiaPac

Sa Krisom Tajdijem radio je još jedan srpski plivač – Ivan Lenđer. Imao je strah od vode kada je počeo da trenira, plašio se da mu prelazi preko lica. Prevazišao je strahove i sebe i postao svetski juniorski šampion 2006. godine. Od seniorskog postolja delila su ga kako je jednom rekao “dva kratka gubitka fokusa”. Sreću je od oktobra 2014. dve godine tražio u Emiratima, ali kao klasičan sprinter u zrelim plivačkim godinama nije mogao da opstane u sistemu koji je postavljen na pomenuti način.

Tip plivača kao što je Lenđer ne bi trebalo da trenira kao vrhunski srednjeprugaš i mislim da je taj nedostatak individualizacije treninga najviše uticao na to da njihova saradnja ne bude uspešnija. Ivan Lenđer i Čaba Silađi su postigli mnogo tokom svojih karijera – bili su juniorski evropski prvaci, osvajači medalja na evropskim seniorskim prvenstvima u 25-metarskim bazenima, osvajači medalja na Mediteranskim igrama i Univerzijadi. Mislim da su uslovi u kojima su radili Ivan i Čaba bili daleko od potrebnih za postizanje pristojnog, a kamoli vrhunskog rezultata. Ipak, oni su bili nadomak evropskih (Debrecin 2012) i svetskih medalja (Kazanj 2015). Samo ih je jednocifren broj stotinki, odnosno nedostatak sreće, odvojio od osvajanja odličja”.

Mnogi su spremni da upravo faktoru sreće pripišu rimsko zlato Nađe Higl. “I da li ćemo prisustvovati fenomenalnom trenutku”, pitao se Duško Korać dok je plivačica iz Pančeva uplivavala u cilj te 2009. godine. Bilo je potrebno samo osam godina da bi se osporili kvaliteti svetskog šampiona, iako je upravo Nađa Higl jedini produkt srpskog plivačkog sistema zbog kog je intonirana himna.

Photo by Quinn Rooney/Getty Images

Nađa je svojim radom i upornošću izdržala sve muke i patnje kroz koje prolazi vrhunski srpski plivač. Samo ona zna kako je uspela da prevaziđe situaciju u kojoj se nalazila. Bila je bez adekvatnih uslova za trening, nije imala priliku da trenira u 50 metarskom bazenu, nije imala dovoljno duge termine na bazenu. U takvoj situaciji o nekoj savremenoj dijagnostici ne može ni da se priča. Međutim, uz pomoć svog brata kao trenera postigla je pravu formu u pravo vreme i iskoristila taj trenutak na pravi način”.

Kao da su loši uslovi za rad u stvari pravilnost i konstanta trenažnog procesa srpskog plivačkog sistema. Zbog toga se postavlja pitanje da li možemo reći da on uopšte postoji, na kom je nivou i kako ga unaprediti.

Osnovni parametar za ocenjivanje određenog plivačkog sistema jeste ukupna plivačka populacija u zemlji, tačnije broj registovanih plivača u svim takmičarskim kategorijama. Tek nakon toga plivački sistem može se posmatrati kroz broj plivača sa isplivanim A normama za Olimpijske igre. Broj osvojenih medalja na velikim takmičenjima poslednji je na listi kriterijuma. Što se tiče sistema rada, karakteristično je da se svuda primenjuje unificiran pristup mlađim kategorijama. Pažnja se u tom dobu posvećuje razvoju motoričkih sposobnosti i tehnici kao najvažnijem segmentu plivanja, dok se u seniorskom plivanju sistemi dele u odnosu na pol i vrstu disciplina za koje je takmičar talentovan. Kod nas, pomenuti uslovi rada, raspored i dužina termina, ali rekao bih i mentalitet naših plivača, utiču na to da smo okrenuti sprinterskim disciplinama, uz vrlo retko pojavljivanje srednjeprugaša”.

Svest o tome čime se raspolaže, preduslov je za ozbiljan rad.

Klubovi su glavni nosioci programskih aktivnosti. Oni su osnov za stvaranje kako kvalitetne baze tako i kvalitetnih plivača u pionirskoj, kadetskoj i juniorskoj kategoriji. Savez je uz pomoć Ministarstva omladine i sporta organizovao i sproveo dva kampa za plivače kadetske i mlađe juniorske kategorije gde je sa renomiranim Saveznim trenerima (Sebastian Higl i Marko Spasov) i mojom malenkosti radilo oko 50 plivača. Pored sportista, na kamp se pozivaju treneri iz različitih klubova iz Srbije i sa njima se takođe radi na edukaciji. Drugi Kamp se završio radionicom na bazenu i seminarom, a u sve to je bilo uključeno oko 100 trenera. To je samo početak procesa praćenja plivača i edukacije trenera. Kvalitetan rad sa mladim plivačima tokom rasta i razvoja, koji je glavna tema takvih edukacija i seminara može u mnogome smanjiti verovatnoću nastajanja sportskih povreda, a to je primarni zadatak za sve. Važno je naglasiti da je Savez zbog različitih administrativnih propusta nekadašnjih čelnika bio kažnjen sa dve godine bez budžeta pa je bilo kakav projekat ove vrste bio nemoguć”.

Na vetrometini očekivanja, promena i početnih faza dugoročnog razvoja srpskog plivanja ostaju plivači koji treniraju u Srbiji. U Pančevu, na mestu spomenutih uspeha, stasava Anja Crevar, a za njenu karijeru se brine Marko Spasov, dok je u plivačkom klubu “Vojvodina”, upravo Igor Beretić okupio značajan broj kvalitetnih plivača iz Srbije (Čaba Silađi, Sebastian Sabo, Stefan Šorak, Uroš Nikolić, Vuk Čelić, Mila Medić). Nakon seniorskog, a zatim i juniorskog Svetskog šampionata, upravo su plivači iz ova dva plivačka centra privukli najviše pažnje kao nosioci novih snaga.

Photo by Richard Heathcote/Getty Images for BEGOC

Sebastian Sabo je za samo godinu i po dana u kvalitetnom sistemu rada (u matičnom klubu) uspeo da uđe u sam vrh svetskog plivanja. E sad ono što čeka Sebastiana su dalji rad i velika odricanja, a da li je on spreman na to, videćemo već naredne sezone na Evropskom prvenstvu u Glazgovu. Što se tiče Anje, ono što je ona do sada postigla je izuzetno veliko i smatram da je ona budućnost srpskog plivanja. Nadam se i da će biti naslednik uspeha koje je ostvarila Nađa”, zaključio je Igor Beretić za Sport klub.