Kad si zvezda, sele moja

Skener 30. dec 201710:59 > 11:00
CEV

Po već ustaljenom pravilu lopta je pred poslednji poen išla visoko u zonu četiri, odakle ju je Tijana Bošković prilepila za polje Holanđanki, a potom briznula u plač. Bio je to znak da je pet meseci duga sezone ženske odbojkaške reprezentacije Srbije okončana na najbolji mogući način - zlatom na EP.

Od 1. maja do 1. oktobra. Od kvalifikacija za Svetsko prvenstvo, preko Kupa Borisa Jeljcina i Gran prija, do šampionata Starog kontinenta. Sve to, a i mnogo više od toga, prošle su srpske odbojkašice za samo jednu reprezentativnu sezonu.

Potvrdile su Rašićeva i saigračice da im nema ravnih u Evropi. Tokom ove sezone zabeležile su 25 pobeda i svega tri poraza – bez izgubljenog seta trijumfovale su na kvalifikacionom turniru za svetski šampionat, osvojile su trofej na Kupu Borisa Jeljcina, bile su bronzane na Gran priju, a na kraju su sve krunisale šampionskom titulom na Evropskom prvenstvu, uz samo dva izgubljena seta na turniru.

Malo koja selekcija može da se pohvali da je posle osvojene medalje na Olimpijskim igrama, uz smenu generacija i silne povrede, uspela da se potvrdi kao zaista jedna od najboljih. Ali nema uspeha za koji selektor Zoran Terzić ne može da pripremi ekipu.

Evidentno je trofejni stručnjak, koji je na klupu reprezentacije seo još davne 2002. godine, uspostavio sistem koji je omogućio da se kontinuitet dobrih rezultata nastavi i kada iz tima odu nosioci igre (Maja Ognjenović, Silvija Popović, Jovana Brakočević…).

Ni na treninzima ni na pripremnim utakmicama Terzić nije dozvoljavao devojkama da budu ispod maksimuma, bio je nezadovoljan kad god bi se padalo i trunku ispod. Temperamentni stručnjak postao je najmirniji član reprezentacije, sposoban da pravim savetom i ponekom psovkom probudi borbenost u ekipi.

A reprezentacija je pripremni period 1. maja počela bez njega i još sedam igračica, koje su se u to vreme takmičile na Svetskom klupskom prvenstvu.

Sve to uslovilo je da Srpkinje krajem maja u Varšavu odu sa samo dva dana zajedničkih prirpema. No i to je bilo dovoljno sastavu koji je predvodila Stefana Veljković, pa je mesto na Mondijalu obezbeđeno sa pet maksimalnih pobeda nad Češkom, Slovačkom, Poljskom, Kiprom i Irskom.

CEV

Nisu dugo odmarale srpske odbojkašice, pošto ih je nedugo zatim čekao Kup Jeljcina koji je bio priprema za Gran Pri. Put Rusije se otišlo bez Tijane Bošković koja je imala problema sa tibulom još tokom klupske sezone, pa je umesto na terenu završila u “čizmi”. Ipak, odsustvo zvanično najbolje odbojkašice Evrope nije sprečilo srpsku selekciju da prigrli još jedan pehar, sa nove četiri pobede.

Iz Rusije se otišlo u Ankaru, na prvi vikend najprofitabilnijeg takmičenja. Zabeležene su tri pobede, među kojima i druga u istoriji nad selekcijom Brazila, pa se u Aziju otišlo sa uverenjem da je srpska slekcija spremna da se vrati na pobedničko postolje, na kome se poslednji put našla 2013. okićena brzonzom.

Rašićeva i saigračice su delovale ubedljivo – servis je bio udarac koji je pravio razliku, prijem je bio stabilan, a oporavljena Tijana Bošković voljna za razigravanje.

Sa prvog mesta zbirne tabele posle tri vikenda, i samo dva poraza (od Brazila i Japana), Srpkinje su obezbedile plasman na završni turnir.

Ipak, pred poslednje mečeve na turniru počeli su da se javljaju problemi, skočni zglob je povredila Sanja Malgurski, a onda i Brankica Mihajlović. Sigurno je i umor imao udela u porazu u polufinalu od kasnijeg šampiona Brazila, ali srpske odbojkašice na kraju smogle snage da osvoje bronzu savladavši Kinu na njenom terenu.

Osvojena medalja bila je let među zvezde, posle kojeg je usledio težak pad.

fivb.org

Posle kratke pauze i ponovnog okupljanja zbog priprema na Evrpsko prvenstvo, počeli su prvi ozbiljni problemi za srpski tim.

Tehničar Ana Antonijević je navodno bila pozitivna na doping kontroli, kojoj je bila podvrgnuta za vreme finalnog turnira Gran prija od 6. do 11. avgusta u kineskom Nanđingu. Srpkinja je, navodno, bila pozitivna na supstancu klenbuterol. Pretpostavlja se da se nedozvoljena suspstanca u uzorku našla zbog konzumiranog kontaminiranog mesa. Zbog čitavog postupka usledila je suspenzija, zbog koje je jedna od uzdanica srpskog tima propustila kontinentalni šampiona. Dovoljno ironično, suspenzija joj je ukinuta ubrzo po njegovom okončanju.

Novi problem sa organizatorima igre Terzića je zadesio posle prvog trening meča i poraza od Turske, u kome je Bojana Živković doživela povredu skočnog zgloba.

Još pre početka kontrolnih utakmica, na bazičnim pripremama na Kopaoniku, koje su sprovedene od 15. do 30. avgusta, povredila se kapiten Milena Rašić. Na jednom od treninga Rašićevoj je pukla kost u stopalu, zbog čega je i ona završila u “čizmi”.

Nije lako bilo ni mladim snagama. Katarini Lazović je napukla kost u šaci, dok je Bojana Milenković imala problema sa zadnjom ložom.

Uz sve povrede, selektor konstantno nije bio zadovoljan onim što su njegove igračice prikazivale na pripremnim utakmicama protiv Bugarske i Turske. I zaista, devojke su delovale ispražnjeno, demotivisano… Umorno.

Uprkos promenama za koje se od ranije znalo, i onim koje su nenadano zadesile plavu četu, i dalje se verovalo se da bi izabranice Zorana Terzića mogle do najsjajnije medalje na kontinentalnom šampionatu. Zapravo, to se očekivalo i pre nego što su počele obaveze sa nacionalnim timom.

Preko trnja do zvezda kaže čuvena latinska poslovica. S obzirom na to da je pripremni period za kontinentalni šampionat bio sve samo ne lak za žensku seniorsku reprezentaciju, plave dame imale su čemu da se nadaju na najvažnijem takmičenju u sezoni.

Počinjao je turnir kome je srpski tabor podredio sva ostala. Iz tima su uporno isticali da su i dalje jaki da ponesu breme favorite i najboljim se pokažu kad bude najpotrebnije.

A najpotrebnje je bio odmah na početku, pošto je Srbija takmičenje počinjala u “grupi smrti”.

Srećom, prvi rival bio je možda i najlakši u toj konkurenciji. Bila je Češka rival po meri za prvo kolo. Svi problemi sa povredama koji su gušili srpski tim pred početak takmičenja nisu bili primetni.

Protiv tada aktuelnog vicešampiona Holandije, Srpkinje su odigrale najbolji meč možda i cele sezone. Tehniki precizno, mudro, odigrale su izabranice Zorana Terzića. Servis je ponovo bio udarac kojim su pravile razliku, a stabilan prijem omogućavao je dobru organizaciju napada. Uz sve to, i blok je radio veliki deo posla.

Iste odlike srpski tim je zadržao i u narednim duelima, pošto su i rivali po kvalitu bili slabiji od Holandije.

U duelu sa Belgijom izgubljen je prvi set, ali je sve “ispravljeno” maksimalnim pobedama protiv Belorusije u četvrtfinalu i Turske u polufinalu.

Da pravila ne važe onda kada ste najbolj, potvrdilo je finale, kada su Srpkinje još jednom na istom turniru savladale Holandiju, tim koji je pretrpeo najmanje promena u odnosu na Olimpijske igre, na kojima je bio četvrti.

Pored podatka da su izubile samo dva seta na kontinentalnom šampionatu, potvrda dominacije srpskog tima su i individualna priznanja.

Za najkorisnijeg igrača prvenstva (MVP) proglašena je 20-godišnja Tijana Bošković. Mlađana korektorka srpskog tima po setu je u proseku osvajala 7,22 poena, među kojima i poslednji u finalu.

Nagrada za najboljeg srednjeg blokera pripala je Stefani Veljković, zameniku kapitena. Kao jedna od najiskusnijih u timu, Veljkovićeva je na pravi način predvodila tim do zlata. Bila je sigurna opcija u napadu kada je protivnik pretio, a nepremostiva prepreka rivalu u bloku.

U idealnoj postavi šampionata našla se i Brankica Mihajlović, koja se odličnim odbranama i još sigurnijim napadima potvrdila kao jedna od najboljih na svetu.

U odsustvu „penzionisane“ Maje Ognjenović i suspendovane Ane Antonijević, Bojana Živković je odradila veliki posao u organizaciji napada, u kome je bila precizna, tačna i maštovita.

U dijagonali sa Veljkovićevom blistala je i Jovana Stevanović, koja je dokazala vrhunski talenat. Dobro se kretala na mreži, a sa servis linije je omogućavala serije poena svome timu.

Na prijemu se istakla Tijana Malešević. Bez predaha je Maleševićeva radila na odbrani, značajno pomažući liberima Jelini Blagojević i Teodori Pušić.

Iako nije mogla da igra zbog povrede, Milena Rašić imala je posebnu ulogu na prvenstvu, kao moralna podrška i motivator.

U svakom momentu za igru su bile spremne i Ana Bjelica, Bojana Milenković, Bianka Buša, Mina Popović i Slađana Mirković.

S obzirom na veliki uspeh koji su ostvarile, nagrade su srpskim odbojkašicama pristizale i po okončanju reprezentativne sezone. Tijana Bošković proglašena je najboljom odbojkašicom Evrope po izporu Evropske odbojkaške konfederacije, a žensku odbojkašku selekciju je Olimpijski komitet Srbije osmi put zaredom proglasio najboljom u zemlji.

Od najvišeg stepenika pobedničkog postolja, preko čuvenog balkona do zvezda. Put koji je izgleda kratak, ako ste dovoljno dobri da se nađete u najboljoj selekciji koju Evropa ima.