Ako je jutro pametnije od noći, onda su dva jutra pametnija od jednog. Šta možemo zaključiti ovog, drugog dana od istorijskog boda Crvene zvezde u Ligi šampiona?
Da bismo stekli pravi uvid u stanje stvari, potrebno je da sagledamo širu sliku i odemo dve (da, samo dve) godine unazad i utakmicu sa jednim drugim italijanskim klubom – Sasuolom.
Leto 2016. Plej-of za Ligu Evrope. Protivnik je klub koji je tri godine ranije, a 93 posle svog nastanka, prvi put zaigrao u elitnom rangu italijanskog fudbala – Seriji A. Predvođeni jednim od najtalentovanijih trenera na Čizmi Euzebiom di Frančeskom, sadašnjim strategom Rome, Neroverdi su se istorijskog plasmana u Evropu domogli osvajanjem šeste pozicije u ligi. Na poslednjem stepeniku pred grupnu fazu LE čekala ih je Crvena zvezda.
U Zvezdi su Sasuolo predstavili kao jedan od najboljih klubova u Italiji. Priče o razlici u budžetima, kvalitetu dve lige i igračkom kadru, punile su novinske strane uoči prvog meča u Ređo Emiliji. Kao da se znalo šta će uslediti, pa se stvarala „je l’ smo vam rekli?“ atmosfera. A, usledio je ubedljiv poraz – 3:0.
Rezultat kao takav nije strašan. Bilo je i gorih (u novijoj istoriji Ren i Zenit po 4:0, PSV 5:0). Ali, način na koji je odigrala ekipa tadašnjeg trenera Miodraga Božovića bio je najblaže rečeno razočaravajući. Igrači Sasuola su se poigravali od prvog minuta. Kao kad omladinci i pioniri imaju trening u isto vreme, pa im treneri na početku dozvole da odigraju ševu… Izgledalo je bolno. Berardi u 17, Politano u 41. i Defrel u 69. minutu postigli su golove. Da su hteli, mogli su bar još toliko.
Nedelju dana kasnije u Beogradu je bilo 1:1. Zvezda je još jednu godinu u nizu ostala bez evropske jeseni.
Ako tražite razloge i krenete putem budžeta, koji je po šablonu postao opravdanje za svaki neuspeh, niste na pravom tragu.
Za početak pogledajte igre tima. Pre svega, defanzivnog dela. U tim kvalifikacijama Zvezdina mreža nije ostala netaknuta ni u jednom od šest mečeva. Ukupno 12 primljenih golova, (prethodno u kvalifikacijama za LŠ šest u dvomeču sa Ludogorecom, od čega četiri u revanšu na Marakani, a dva od Valete).
Istina je da Miloš Cvetković, Tomas Fibel i Zoran Rendulić nisu reprezentativni primeri defanzivaca, ali što je mnogo – mnogo je. I to ima jednako ima veze sa kvalitetom igrača, koliko sa sistemom koji je Božović forsirao. Postaviti odbranu visoko sa tromim, neokretnim štoperima i sporim bekovima, isto je što i centaršutevima tražiti Lionela Mesija.
Posebno loše bilo je u revanšu protiv Ludogoreca. Upravo je visoka odbrana srpskog kluba presudila u korist Bugara u onoj borbi 10 na 10. Sećate se prodora sadašnjeg igrača Zvezde Kafua? Ili oba pogotka Vandersona u podružecima? Onaj drugi je najbolji pokazatelj zbog čega je takav sistem odbrane bio samoubilački.
Podsetimo se kako je to izgledalo.
https://youtube.com/watch?v=XD_30UrTejE
Možete da zamislite da sadašnja Zvezda primi četiri gola na svom stadionu? Ni ja.
A tada je delovalo da bilo koji protivnik može da naudi crveno-belima. Defanzivci su ličili na čunjeve koje jednim pokretom možete zaobići, dok je golman bio nalik na glinenog goluba izložen konstantnim pretnjama da će ga neki strelac “skinuti”. I to ne samo u evropskim okvirima. Domaći šampionat je te sezone završen sa 33 primljena pogotka na 37 mečeva…
Onda je tog leta došao Vladan Milojević, čovek čija je mantra da sve dobro polazi od dobre odbrane, i od starta počeo lečenje „najbolesnijeg“ dela tima. Nije bilo lako. Nije bilo ni vremena. Zvezda je tada prvi put u istoriji evropske kvalifikacije startovala u junu. Kad se tome dodaju nuspojave Božovićeve zaostavštine dobiju se tri gola u revanšu od Florijane na startu kvalifikacija za LE.
Ali, od tog trenutka impozantni podaci – na narednih 70 utakmica pod Milojevićem u svim takmičenjima, zaključno sa Napolijem, Crvena zvezda je ostala nesavladana na 40. U međuvremenu, samo je jednom primila tri gola (protiv Krasnodara u Rusiji), a tri puta po dva (Salcburg, Mladost, Bačka). Na preostalih 66 mečeva – jedan ili nijedan pogodak.
Ako se gleda Superliga Srbije, u prošloj sezoni je na 37 utakmica primila 19 golova. Dakle, 14 manje od sezone pre. Ove se na sedam utakmica mreža tresla tri puta, samo jednom na Marakani, protiv Čukaričkog.
U pohodu na ovogodišnju Ligu šampiona, Milan Borjan je savladan četiri puta na osam utakmica, od toga jedino protiv Spartaka iz Trnave na Rajku Mitiću.
Protivnici u Evropi su bili sve samo ne laki. Mečevi u koje je Zvezda ulazila kao favorit mogu se izbrojati na prstima jedne ruke. Sa druge strane nalazili su se solidni, dobri i vrhunski timovi – Sparta, BATE, Krasnodar, CSKA, Salcburg, Arsenal, Napoli. Svaki od njih imao je ogromnih poteškoća da pronađe put ka golu Borjana. Mnogi uopšte i nisu uspeli u tome. Pa je, tako, klub iz Ljutice Bogdana primio po gol u dva meča grupne faze LE (BATE i Arsenal) i jedan u nokaut fazi (CSKA).
Jasno je gde leži glavna snaga Milojevićeve Zvezde i šta je glavni temelj na kojima su crveno-beli gradili uspehe u prošloj i ovoj sezoni. Nije budžet. Nije ni individualni kvalitet. Odbrambeni sistem je tačan odgovor. On je prilagođen igračima, tako da svakog od njih učini boljim nego što u zbilji jeste, zategnutost je postavljena do ivice pucanja, koncentracija podignuta na maksimum, a borba inicirana tokom svih 90 minuta.
I u trenucima loše reakcije nekoga iz zadnje linije, preostala četvorka (računajući i Borjana) tu je da podmetne leđa, u bukvalnom i prenesenom smislu. Poput Vujadinovog uklizavanja posle pogrešnog istrčavanja Borjana u Salcburgu ili Rodićevog bloka na gol liniji protiv Napolija.
Milojeviću je jasno da crveno-beli nemaju neophodan talenat da spuštenog garda igraju u Evropi. Generalno, mali broj ekipa na Starom kontinentu to može. Igra na gol više ne bi donela ništa dobro njegovom timu, stoga je bilo neophodno pronaći alternativu.
I ona je tu. Funkcioniše po principu – možda nismo toliki majstori da boljima od sebe damo gol, ali jesmo toliki borci da ne dozvolimo da ga primimo tek tako. Milan Borjan, Filip Stojković, Vujadin Savić, Miloš Degenek i Milan Rodić upravo su to – borci!
Zato ne treba brinuti da će se ponoviti Sasuolo, iako su mnogi očekivali da bi to moglo da se dogodi već protiv Napolija, koji je, za razliku od crno-zelenih, vrh italijanskog fudbala. Napolitanci jesu dominirali tokom čitavog duela, jeste meč lako mogao da se završi 0:3, ali je sve vreme provejavala atmosfera da je Zvezdin bedem dovoljno čvrst da izdrži do kraja.
Poraza će biti, činjenica. Verovatno već u Parizu trećeg oktobra protiv ljute aždaje nahranjene arapskim zlatom. I to je u redu. Ali ih neće biti na način kao u Ređo Emiliji pre dva leta – ponižavajući.
To je na najslikovitiji način objasnio jedan od delova te zvezdane tvrđave Miloš Degenek:
„Nismo mi došli ovde da se sprdaju sa nama“, kristalno jasan je bio Degenek posle meča sa Napolijem.
Uistinu niste, Miloše.