Duh Kupa evropskih nacija i dalje živi

SK

Iza nas je premijerno takmičenje u Ligi nacija UEFA, a već u nedelju nas čeka žreb za kvalifikacije za naredno, 16. po redu Evropsko prvenstvo, koje će biti održano 2020. godine.

Mnogi, a pogotovo mlađi ljubitelji fudbala, ne znaju da je postojalo još jedno takmičenje reprezentacija Starog kontinenta, koje je zapravo predstavljalo preteču sadašnjeg Šampionata Evrope. Po nepoverenju s kojim su mnogi pre šest decenija dočekali njegovo pokretanje ono ima mnogo sličnosti sa nedavno rođenom Ligom nacija.

To takmičenje se zvalo Kup evropskih nacija i iako je trajalo samo dva ciklusa pre nego što ga je UEFA 1968. godine zvanično transformisala u Evropsko prvenstvo, ono se danas smatra početkom šampionata našeg kontinenta, a pobednicima (bivšem Sovjetskom Savezu i Španiji) se računaju titule osvojene 1960. i 1964. na finalnim turnirima održanim u Parizu i Madridu. Zanimljivo je da je sistem takmičenja iz Kupa evropskih nacija – koji je najuspešnije selekcije iz kvalifikacija odvodio u četrvrtfinalne okršaje (igrala su se po dva meča na terenima rivala), a pobednike tih nadmetanja na finalni turnir četiri najbolje reprezentacije – zadržan na prvenstvima Starog kontineneta’ sve do 1980. kada je prvi put, u Italiji, održan veliki turnir sa osam zemalja učesnika. Ta činjenica, ali i podatak da je reprezentacija bivše Jugoslavije ostvarila velike uspehe baš u tim ranim nadmetanjima za najbolju selekciju Evrope, dovoljan su razlog da priču o istoriji Kupa evropskih nacija proširimo i na takmičenja, koja su pod zvanično drugim imenom, održavana između 1968. i 1976. kada je UEFA izabrala Beograd i Zagreb za gradove domaćine završnog finalnog turnira.

Otac takmičenja evropskih reprezentacija je francuski fudbalski funkcioner Anri Delanej, koji je na tu ideju došao još krajem dvadesetih godina prošlog veka, ali nije dočekao realizaciju svog projekta pošto je umro pet godina pre prvog finalnog turnira Kupa evropskih nacija, koje je održan u njegovoj zemlji 1960. Iako su južnoameričke selekcije igrale svoj šampionat (Kopa Amerika) kroz turnirsko takmičenje još od 1916. godine, a klubovi sa Starog kontinenta se nadmetali u Kupu evropskih šampiona od sezone 1955/56, odluka UEFA da pokrene Kup evropskih nacija nije naišla na oduševljenje među članovima te organizacije. Mnogi su bili skeptični prema dometima tog takmičenju, pa su fudbalake sile poput Italije, Zapadne (Savezne Republike) Nemačke i Engleske odbile da učestvuju u kvalifikacijama, za koje se prijavilo samo 17 zemalja. Među njima je bila i Jugoslavija, čija je reprezentacija najpre u kvalifikacijama – koje su startovale u septembru 1958. godine utakmicom SSSR i Mađarske – eliminisala Bugarsku (2:0, 1:1), da bi joj zatim trijumf u četvrtfinalnom nadmetanju sa Portugalcima (1:2, 5:1) omogućio da, zajedno sa domaćinom Francuskom, Sovjetskim Savezom i Čehoslovačkom, nastupi na prvom finalnom turniru, koji je održan u julu 1960.

Žreb je hteo da naša selekcija u borbi za finale odmeri 6. jula snage sa ‘Trikolorima na pariskom Parku prinčeva, a taj susret je, zbog velikog preokreta, ostao zabeležen kao jedan od najdramatičnijih u istoriji najvećih fudbalskih takmičenja. Kada su Francuzi u 62. minutu poveli sa 4:2 izgledalo je da su obavili posao, ali tako nisu mislili nacionalni ‘Plavi koji su pogocima Kneza (75. minut) i Jerkovića (78. i 79.) došli do velikog preokreta i (5:4) i mogućnosti da u finalnom duelu sa Sovjetskim Savezom (u Marseju je ubedljivo savladao Čehoslovačku sa 3:0) postanu prvi šampioni Evrope.

https://youtube.com/watch?v=Ew8dhVIFRR4


S
elektorska komisija, koju su sačinjavali Aleksandar Tirnanić, Ljubomir Lovrić i Dragomir Nikolić, je odlučila da 10. jula na teren Parka prinčeva istrče: Vidinić, Durković, Jusufi, Žanetić, Miladinović, Perušić, Matuš, Šekularac, Jerković, Galić i Kostić, dok su za ‘Zbornaju komandu nastupili: Jašin, Čoheli, Maslenkin, Krutnikov, Vojnov, Neto, Meterveli, Ivanov, Ponedeljnik, Bububkin i Meshi. Kada je Galić doveo Jugoslaviju u vođstvo u 43. minutu (napadač Partizana je bio i strelac prvog gola u polufinalu sa Francuzima) učinilo se da možemo stići do trofeja, međutim, na putu do ubedljivije prednosti našim napadačima se te večeri isprečio jedan od najboljih svetskih golmana Lav Jašin koji je branio sjajno. Rivali su preko Metervelija u 70. izjednačili rezultat, da bi Ponedeljnik u produžetcima, golom u 113. minutu, doneo Sovjetskom Savezu prvu i, kasnije će se pokazati, jedini titulu najbolje selekcije kontinenta.

Za naredno takmičenje u Kupu evropskih nacija je vladalo znatno veće interesovanje nacionalnih saveza, pa je u kvalifikacijama učestvovalo 29 reprezentacija. Mada je u prvoj rundi eliminisala Belgiju (3:2, 1:0) Jugoslavija nije uspela da se ponovo plasira na finalni turnir pošto je od nje u četvrtfinalu uspešnija bila selekcija Švedske (0:0 u Beogradu, 3:2 u Malmeu). Domaćinstvo finalnog turnira, održanog od 17. do 21. juna, dodeljeno je Španiji, a pored nje nastup na završnom takmičenju na Pirinejskom poluostrvu izborile su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Mađarske i Danske. S obzirom na to da su u četvrtfinalu prethodnog Kupa evropskih nacija Španci, po direktivi kaudilja Franka, odbili da igraju mečeve sa ideološki neprihvatljivim rivalom iz Sovjetskog Saveza, ponovno mešanje politike u sport moglo je da košta domaćine organizacije turnira, ali je Franko popustio i iz “viših državnih razloga” dozvolio sovjetskim fudbalerima da nastupe u njegovoj zemlji. Te dve reprezentacije su se našle kao protivnici u meču za trofej, pošto je prethodno ‘Crvena furija’ savladala Mađarsku sa 2:1, dok su Jašin i drugovi bili bolji od Danske (3:0).

Za selekciju domaćina su tog 22. juna 1964. na madridskom stadionu “Santjago Bernabeu” nastupili: Iribar, Rivila, Olivela, Kaleja, Zoko, Fustem, Amansio, Pereda, Martinez, Suarez, Lapetra, a Sovjeti su u svom drugom uzastopnom finalu igrali u sastavu: Jašin, Šustkov, Šesternjev, Mudrik, Voronjin, Anikin, Čislenko, Ivanov, Ponedeljnik, Kornov, Huseinov. Španci su već u 5. minutu poveli golom Perede, Huseinov je pet minuta kasnije doneo radost gostima, da bi u trenucima kad je izgledalo da će se igrati produžetci, Martinez u 85. minuti matirao Jašina. Bio je to pogodak za pobedu i veliku radost Španaca, koji u tim trenucima nisu mogli ni slutiti da će na narednu evropsku titulu čekati čak 44 godine, do šampionata u Austriji 2008. na kojem ih je pogodak Toresa u finalnom susretu sa Nemcima ponovo odveo na šampionski tron.

UEFA je za naredni ciklus takmičenja, čiji se finalni turnir igrao u junu 1968. godine, dotadašnji Kup evropskih nacija pretvorila u Evropsko prvenstvo iako je sistem nadmetanja ostao gotovo isti. Doduše,u tom trećem takmičenju fudbalskih selekcija Starog kontinenta, za koji se prijavila 31 članica UEFA, uvedeno je osam kvalifikacionih grupa čiji su pobednici izborili plasman u četvrtfinale.

Jugoslavija je bila u grupi sa Zapadnom Nemačkom i Albanijom, pa je i pre starta bilo potpuno jasno da će izabranici tadašnjeg selektora Rajka Mitića sa ‘Pancerima voditi borbu za prvo mesto. Naša reprezentacija je 3. maja 1967. na “Marakani” pogotkom Joška Skoblara savladala aktuelne vicešampione sveta sa prvenstva u Engleskoj (1966) koji su nam se u oktobru te godine revanširali u Hamburgu gde su slavili sa 3:1. Tada se činilo da će Nemci zbog bolje gol razlike (savladali su Albaniju kod kuće sa 6:0, dok smo mi od ove reprezentacije bili bolji u Beogradu sa 4:0 i u Tirani – 2:0) prvi proći u cilj, ali se onda dogodila jedna od najvećih senzacija u istoriji kvalifikacija za velika takmičenja. Albanija je u poslednjem meču u Tirani odolelila velikim favoritima koje je sa klupe predvodio Helmut Šen, pa je remi bez golova odveo Jugoslaviju u četvrtfinale, a Nemce prvi i jedini put ostavio kao neuspešne učesnike kvalifikacija za najveća (svetska i evropska) takmičenja.

U četvrfinalu, ‘Plavi su neočekivano lako eliminisali Francuze. Veliki deo posla obavljen je u prvom susretu, odigranom na marseljskom “Velodromu” 6. aprila 1968. kada smo, zahvaljujući pogotku glavom centarfora Sarajeva Vahidina Musemića, stigli do prednosti koju su domaćini do kraja meča samo uspeli anulirati (1:1). U revanšu, na beogradskoj “Marakani”, Jugoslavija je prosto pregazila ‘Trikolore sa 5:1, a u briljantnoj igri našeg državnog tima prve violine su bile dvostruki strelci, debitant Ilija Petković i Vahidin Musemić, dok je peti gol postigao Dragan Džajić.

https://youtube.com/watch?v=bZVrGfU-Yr4

Finalni turnir na kojem su, pored Jugoslavije i selekcije domaćina, učestvovale Engleska i Sovjetski Savez, održan je od 5. do 10. juna u italijanskim gradovima Firenci, Napulju i Rimu, a to nadmetanje će ostati zabeleženo kao prvi i jedini završni turnir evropskih reprezentacija na kojem je pobednik jednog meča odlučen bacanjem novčića po završetku utakmice, a susret za titulu odigran dva puta. Selekcija Jugoslavije je tog juna bila nikad bliža tituli evropskog šampiona, od koje ju je delilo desetak minuta u finalnom susretu sa Italijom, ali i nedostatak sreće i domaćinsko suđenje švajcarskog arbitra Dinsta. Prethodno su naši reprezentativci, u polufinalnom duelu odigranom u Firenci 5. juna 1968. godine, iznenadili favorizovane i samouverene svetske šampione Engleze iako su veći deo susreta igrali praktično sa igračem manje, pošto je povređeni Ivica Osim, zbog nemogućnosti zamene (tada nisu bile predviđene pravilima) gotovo sve vreme statirao na terenu. Ipak, Jugosloveni su do 87. minutu odolevali Ostrvljanima, a onda je Džajić, iskoristivši idealan centašut Musemića, prevario kapitena Gordog Albiona Bobija Mura, a zatim preciznim udarcem savladao golmana Engleske Gordona Benksa.

Bio je to gol za finale sa Italijanima, u kojem je 8. juna na Olimpijskom stadionu u Rimu, Rajko Mitić ukazao poverenje: Panteliću, Fazlagiću, Damjanoviću, Pavloviću, Paunoviću, Holceru, Petkoviću, Aćimoviću, Musemiću, Triviću i Džajiću, dok su domaćini susret počeli u sastavu: Zof, Anastazi, Burgnič, Kastalo, Domengini, Faketi, Forini, Guarnemi, Julijano, Lodeti, Prati. Azuri su se, inače, u finalu našli zahvaljući sreći, pošto nakon isteka 120 minuta njihovog polufinalnog susreta sa Sovjetima u Napulju koji je okončan bez golova, pobednika po ondašnjim pravilima nisu odlučivali penali, već sudijsko bacanje novčića, tada naklonjenog domaćinima.

Naši reprezentativci su te rimske noći bili bolji tim, a nadmoć na terenu smo realizovali pogotkom Džajića u 39. minutu. Sve bi verovatno bilo rešeno da je sredinom drugog poluvremena Vahidin Musemić uspeo da uklizavanjem sprovede u gol loptu koju je prethodno uputio Aćimović, ali je tadašnji centarfor ‘Plavih zakasnio za delić sekunde i, umesto lopte, sâm završio u mreži. Kazna je stigla u 80. minutu, zahvalujući doduše velikoj pomoći švajcarskog sudije Gotfrida Dinsta Italijanima. Arbitar, poznat po tome što je 1966. godine priznao (na sugestiju pomoćnog sudije Bahramova iz Sovjetskog Saveza) sporni gol Engleza Harsta u finalnom meču Svetskog prvenstva sa Nemačkom, i ovog puta je ispoljio naklonost prema domaćinu, procenivši da je Paunović u skoku napravio prekršaj nad jednim protivničkim igračem. Domengini je pronašao rupu u našem živom zidu i tako omogućio Italijanima da igraju produžetke, a kasnije i novu utakmicu, s obzirom na to da po tadašnjim pravilima UEFA nije bilo predviđeno izvođenje penala nakon nerešenim rezultatom okončanog finalnog duela.

Italijanski selektor Valkaređi je za taj novi meč, odigran dva dana kasnije, osvežio ekipu uvođenjem nekoliko novih fudbalera, među kojima su bili asovi Riva i Macola, dok je Mitić jedino, umesto bolesnog Petkovića, ubacio među startnih 11 fudbalera Hošića. Italijani nisu propustili drugu ukazanu priliku, pa su golovima Rive u 13. i Anastazija u 33. minutu stigli do svoje prve i za sada jedine evropske titule, dok je nama ostalo da žalimo za velikom neiskorišćenom šansom.

https://youtube.com/watch?v=PQASKhfs9Cs

Jugoslavija nije uspela da se plasira na finalni turnir narednog Evropskog prvenstva, održanog u junu 1972. godine u Belgiji. Iako su uspešno okončali takmičenje u kvalifikacionoj grupi ispred selekcije Krojfove Holandije (pobedili smo je 2:1 u Splitu, a igrali nerešeno 1:1 u Roterdamu) koja je dve godine kasnije na Šampionatu sveta u Nemačkoj stigla do finala demonstrirajući totalan fudbal, izabranici novog selektora Vujadina Boškova su zaustavljeni u četvrtfinalu od tradicionalno neugodnog protivnika – Sovjetskog Saveza. Prvi susret na “Marakani” okončan je bez golova, dok su u revanšu u Moskvi domaćni sa tri pogotka postignuta u drugom poluvremenu vizirali kartu za Belgiju.

Završni turnir protekao je u do tada neviđenoj dominaciji jedne reprezentacije, koja je igrama i rezultatima opravdala ulogu prvog favorita. Reč je naravno o selekciji Zapadne Nemačke, koja je tada, predvođena asovima Majerom, Bekenbauerom, Milerom i Necerom, te nadolazećim zvezdama Brajtnerom i Henesom, bila na vrhuncu svoje moći, što je demonstrirala u četvrtfinalnom nametanju sa Englezima kada je prosto demontirala rivale na Vembliju sa 3:1 (revanš meč u Zapadnom Berlinu okončan je bez golova). Nemci su najpe u polufinalu u Antverpenu savladali domaćine Belgijance sa 2:1, dok im je protivnik u finalu, odigranom 18, juna na briselskom “Hejselu” bio Sovjetski Savez, koji je prethodno u obračunu istočnih selekcija istovetnim rezultatom eliminisao Mađare. Helmut Šen je u meču za prvu nemačku evropsku titulu ukazao poverenje: Majeru, Hetgesu, Brajtneru, Švarcembeku, Bekenbaueru, Vimeru, Hajkensu, Henesu, Mileru, Neceru i Kremersu, dok je ‘Zbornaja komanda započela susret u sastavu: Rudakov, Džordžašvili, Kurtslava, Kapličev, Istomin, Konkov, Truškin, Kolotov, Baniševski, Onišenko, Baldašni. Dilema o pobedniku se ni jednog trenutka nije postavljala, a pogotke za nezaustavljive ‘Pancere u ubedljivom trijumfu (3:0) su postigli Gerd Miler (dva) i Vimer.

Poslednje Evropsko prvenstvo, odigrano po sistemu Kupa evropskih nacija, okončano je finalnim turnirom, čiji je domaćin u junu 1976. bila Jugoslavija. To priznanje smo dobili nakon što je prethodno reprezentacija koju je vodio selektor Ante Mladinić uspešno okončala kvalifikacije u grupi sa Švedskom, Norveškom i Severnom Irskom, a zatim u četvrtfinalu bila u dva susreta bila uspešnija od neočekivanog protivnika Velsa (2:0 u Zagrebu i 1:1 u revanšu u Kardifu). Dobijanje organizacije završnog turnira, ali i nesumnjiv kvalilet tadašnjeg jugoslovenskog državnog tima podigli su do najvećih visina očekivanja naših ljubitelja fudbala iako nam je rival u polufinalu, koji se igrao 17. juna na “Marakani”, bio niko drugi do aktuelni svetski i evropski šampion Zapadna Nemačka.

Prethodnog dana u prvom polufinalnom susretu na zagrebačkom “Maksimiru” selekcija autsajdera Čehoslovačke je posle produžetaka savladala favorizovanu Krojfovu Holandiju sa 3:1, pa je svoj radio prenos tog susreta poznati zagrebački novinar Ivo Tomić okončao rečima: “Poželimo slovensko finale!.

https://youtube.com/watch?v=ROG4-QPIDgo

Nažalost, njegova želja se nije ispunila. Mladinić je u borbi za finale suprotstavio Nemcima, pred 50.000 gledalaca na našem najvećem stadionu, tim: Olja Petrović, Buljan, Mužinić, Oblak, Katalinski, Šurjak, Žungul, Jerković, Popivoda, Aćimović, Džajić, dok je Helmut Šen ukazao poverenje: Majeru, Fogsu, Dicu, Švarcemberg, Bekenbaueru, Bonofu, Henesu, Vimeru, Beru, Daneru i Helcenbajnu. Domaćini su u prvom poluvremenu potpuno nadigrali branioce titule i prema propuštenim šansama mogli su da imaju daleko veću prednost od stečena dva gola viška do koje su došli zahvaljujući pogocima Popivode u 19. i Džajića u 32. minutu.U nastavku susreta kao da su se na terenu pojavili neki sasvim novi timovi. Nemci su pokazali zašto su u tom periodu bili najbolji na svetu, pa su preko rezervista Floea (65.) i Ditera Milera (81. minut) izjednačili rezultat, a zatim u produžecima sa još dva pogotka spomenutog Milera potpuno dotukli već umorne Jugoslovene (4:2). Grogirani ‘Plavi su u borbi za treće mesto, nakon produžetaka u Zagrebu, poraženi od Holandije sa 2:3, dok je u finalni susret na “Marakani”, kojem je 20. juna prisustvovalo oko 30.000 gledalaca, Nemačka ušla kao veliki favorit.

Branioci titule su odlučujući susret započeli sa Majerom, Fogsom, Dicom, Švarcerbergom, Vimerom, Bonofom, Henesom, Bajerom, Diterom Milerom i Helcenbajnom, dok su im Čehoslovaci suprotstavili sledeću jedanaestoricu: Viktor, Dobijaš, Čapkovič, Ondruš, Pivarnik, Geg, Panjenka, Moder, Švehlik, Masni, Nehoda. Hrabri Čehoslovaci su brzim pogocima Švehlika u 4. i Dobijaša u 25. potpuno šokirali favorita, koji je, ipak, golom Ditera Milera uspeo da se vrati u utakmicu. Kada je u poslednjim trenucima meča Helcenbajn udarcem glavom savladao Viktora, bilo je malo onih koji su pomislili da Nemci u predstojećim produžecima neće doći po svoje i još jednom trijumfovati. Ipak, to se nije desilo, pa je pitanje novog evropskog prvaka rešavano izvođenjem finala. U njima su pobednika presudili promašaj sadašnjeg predsednika Bajerna Ulija Henesa, koji je uputio udarac visoko preko prečke Viktorovog gola i drska egzekucija Antonjina Panjenke, čije je hrabro podbadanje lopte koja se zatim u visokom luku spustila u mrežu izvan domašaja već palog Sepa Majera, donelo najveću fudbalsku radost tada državno ujedinjenim Česima i Slovacima.

Ta utakmica u Beogradu označila je kraj sistema takmičenja koje je Evropsko prvenstvo nasledilo od Kupa evropskih nacija. Od narednog šampionata u Italiji na završnom velikom turniru u Italiji nastupilo je osam reprezentacija, taj broj se na šampionatu organizovanom u Engleskoj 1994. udvostručio, da bi se na prošloj smotri najboljih selekcija Starog kontineta održanoj 2016. u Francuskoj stiglo do broja od 24 učesnice, što za čak sedam zemalja nadmašuje broj selekcija koje su se pre 60 godina prijavile za nastup u kvalifikacijama za prvi Kup evropskih nacija. Ipak, iako je davno zvanično ugašen, duh tog prvog takmičenja evopskih reprezentacija jošživi kroz Evropsko prvenstvo i Ligu nacija, kao nasleđe takmičenja rođenog sad već davne 1958. godine.