Poslednji košarkaški romantičar

Mirza Delibašić
YouTube screenshot

Pre 17 godina, 8. decembra 2001. godine, zauvek nas je napustio Mirza Delibašić. Čovek koji je za nepunih 48 godina provedenih na ovoj planeti stekao epitet jednog od najvećih košarkaša nekadašnje Jugoslavije i zvanično najboljeg sportiste Bosne i Hercegovine u XX veku.

Delibašić je tokom igračke karijere uspeo da osvoji sve najveće klupske i reprezentativne trofeje u amaterskoj košarci ali je i ostavio neizbrisiv trag, ne samo zbog nespornog umeća iskazanog na parketu, već i onog što je činio van njega.

Zbog majstorija na terenu, ali i ponašanja u privatnog životu nazivali su ga “poslednjim košarkaškim romantičarem”, a za sarajevsku “raju” i navijače Bosne bio je jednostavno ’Kinđe’. Voleli su ga i u Španiji, gde je za samo dve sezone provedene u dresu Reala svojim igrama i odnosom prema ljudima stekao trajne prijatelje i poštovaoce, kako u ’kraljevskom klubu’, tako i u široj javnosti često rezervisanoj prema strancima. Iako je na parketu voleo da improvizuje, Mirza je košarku shvatao ozbiljno i posvećivao joj se kao pravi profesionalac. Voleo je, međutim, i život, pa tako i uživao u porocima, duvanu i alkoholu, koje je u slobodnim časovima konzimirao sa prijateljima, pre svega legendarnim pevačem “Indeksa” Davorinom Popovićem ’Pimpekom’ i saigračem iz tima ’Studenata’ Trebinjcem Zdravkom Čečurom. Dugo vremena je uspevao da usklađuje svoje košarkaške obaveze i boemski privatni život, ali je naplata, ipak stigla prerano, uskrativši mu još nekoliko godina igračke karijere, a, kasnije će se pokazati, i duži boravak na zemlji.

Mnogi smatraju da su ti poroci sprečili ’Kinđeta’ da, u skladu sa svojim talentom i znanjem, na parketu pruži još i više. Možda su te tvrdnje i tačne, ali one nikako ne mogu da umanje košarkaški rejting velikog asa, baš kao što ni njegove ljudske slabosti ne mogu da bace senku na ličnost Mirze Delibašića, koji bez svojih vrlina i mana verovatno ne bi bio ono što jeste. A pripadao je generaciji vrhunskih košarkaša naše tadašnje zemlje, koji su najpre stasavali, a zatim briljirali na parketu u vremenu u kojem  je Jugoslavija bila najveća sila u tom sportu izvan Sjedinjnih Američkih Država, a njena liga, uz italijansku, verovatno najkvalitetnija i najujednačenija na ’Starom kontinentu’. Bilo je to vreme kad su treneri iz jugoslovenske košarkaške radionice forsirali ofanzivnu atraktivnu igru za koš više, dakle imali filozofiju – potpuno različitu od današnje koncepcije stavljanja u prvi plan odbrane i snagatorskih sposobnosti igrača – koja je potpuno odgovarala improvizatorskim sposobnostima junaka naše priče. Upravo taj spoj ispunjenih uslova – od  dugogodišnjeg igranja u jakoj ligi iz koje igrači nisu brzo odlazili u inostrane klubove, pa do odgovarajućeg ofanzivnog stila igre koji je u to vreme bio zakon u njoj, uz srećno odabran klub i, naravno, vlastito  obrazovanje i usavšavanje – bio je presudan da Delibašić ne samo izraste u velikog asa, već i ostane u sećanju ljubiteljima tog sporta na prostoru države koju smo nekad skraćeno nazivali SFRJ.

Mirza je svoj sportski put započeo vrlo rano u Tuzli (gde je i rođen 9. januara 1954. godine) ali u tenisu, gde je talent iskazao osvajanjem pionirskog prvenstva BiH. Možda bi napravio zapaženu karijeru u belom sportu da se nije, nakon jednog izostavljanja sa spiska putnika za Čehoslovačku, odlučio da iz protesta ostavi reket i posveti se igri pod obručima. Košarkaški krugovi su vrlo brzo čuli za tog supertalentovanog igrača Slobode, koji je zajedno sa Draganom Kićanovićem, predvodio kadetsku reprezentaciju Jugoslavije do titule na Evropskom prvenstvu u italijanskoj Gorici. Naredne 1972. godine ponovo je sa “plavim nadama” stigao na vrh na šampionatu ’Starog kontinenta’, tog puta za juniore, posle čega je došlo vreme da promeni sredinu.

Za usluge mladog Tuzlaka su bili zainteresovani Partizan i Bosna, a on se odlučio da prihvati ponudu novog prvoligaša iz Sarajeva, u kojem su trener Bogdan Tanjević i faktički prvi čovek kluba (generalni sekretar sportskog društva) Vukašin Vukalović planirali da stvore tim koji bi za nekoliko godina trebao da se uključi u borbu za vrh. Uz Mirzu su dovedeni i krilni košarkaš iz Nikšića Žarko Varajić i kasnije u početku nezgrapni visoki centar iz Nevesinja Ratko Radovanović, a taj trio će za nekoliko godina stići do reprezentacije i postati udarna snaga budućeg jugoslovenskog i evropskog klupskog šampiona.

Početak, naravno, nije bio lak, ali su ’Kinđe’ i ’Studenti’ sa godinama sazrevali i polagali ispite. Delibašić se isticao na terenu kao vođa ekipe i čovek koji u odlučujućim trenucima preuzima odgovornost da svojim šutem prelomi utakmicu. Pored elegantnog i preciznog šuta oduševljavao je gledaoce i neočekivanim asistencijama, poput one kojom je, na jednom meču u “Skenderiji“, uveo loptu u igru tako što je preciznim dodavanjem sa aut linije pronašao pod obručem slobodnog Varajića, kojem je preostalo samo da ubaci loptu u koš. Imao je i neponovljiv “roling”, a njegov originalni pronalazak koji je, možemo reći patentirao u jugoslovenskoj i evropskoj košarci, jeste dijagonalni pâs sa odbijanjem lopte od poda, koji – kada se precizno izvede – omogućava ekipi brzu i efikasnu realizaciju kontranapada.

Kada je upravo Mirza svojim poenima u završnici odlučio ishod derbija sa Partizanom u Beogradu, izgledalo je da će sarajevski tim u sezoni 1976/77 stići do svoje prve titule šampiona Jugoslavije. Bosna je posle tog trijumfa imala četiri boda prednosti pred drugoplasiranom Jugoplastikom, a  pošto je u narednom kolu čekala upravo Splićane u “Skenderiji” sve je bilo spremno za početak slavlja. Umesto slavlja, usledio je šok za navijače i igrače Bosne, koji su najpre doživeli ubedljiv poraz od Jugoplastike, da bi u narednom kolu posrnuli i u uvek neugodnim zadarskim “Jazinama”. Šampiona je odlučila majstorica u Beogradu u kojoj je Damir Šolman pobedonosnim košem u poslednjoj sekundi meča doneo trofej timu iz najvećeg grada Dalamacije, a nevericu i tugu nesuđenim prvacima iz sarajevske Jelićeve ulice.

Ipak, u narednom prvenstvu Delibašić i njegovi drugovi konačno su položili “diplomski ispit”. Uspeli su da, samo tri dana nakon poraza od Partizana u finalnom meču Kupa Radivoja Koraća u Banjaluci, savladaju ’crno-bele’ na njiihovom parketu i tako se prvi put popnu na jugoslovenski šampionski tron. Bile su to godine kada je košarka u Sarajevu bila hit, pa se na važnim utakmicama u „Skenderiji“ okupljalo i po 7.000 ljudi, a navijači su svoju privrženost dvojici prvih zvezda ’Studenata’ u vremenu velikog rivalstva sa Partizanom ispoljavali rečima pesme: “Šta će nama Kićo (Kićanović), šta će nama Praja (Dalipagić) kad igraju majstori Kinđe i Varaja”.

Najboljem košarkašu Bosne će još jednom (dve sezone kasnije) poći za rukom da stigne do šampionske titule u prvenstvu Jugoslavije ali će pre toga, zajedno sa svojim drugovima, ostvariti podvig koji do tada nije uspeo da učini nijedan klub iz naše ondašnje države. Niko nije verovao da Tanjevićev tim u svom debitantskom nastupu u Kupu evropskih šampiona može stići do samog vrha, a u upravo se to dogodilo 5. aprila 1979. kada su sarajevski košarkaši u finalnom susretu u francuskom Grenoblu pobedili favorizovani italijanski Emerson (Injis) sa asovima kao što su Menegin, Mors, Jelverston – 96:93. Bosna je prethodno u preliminarnom ligaškom takmičenju šest ekipa bila uspešnija od Reala, Makabija, Olimpijakosa i Huventuda, a odlučujuće bodove koje su joj obezbedili vizu za Grenobl osvojila je trijumfom nad tadašnjim timom Zorana Slavnića na gostovanju u Kataloniji. U presudnom nadmetanju sa Emerosnom partiju života pružio je Žarko Varajić, koji je (u to vreme nije bilo trojki) ubacio čak 45 poena, ali ništa manje zasluge za senzacionalni uspeh autsajdera iz glavnog grada Bosne i Hercegovine pripadaju Mirzi Delibašiću, sa učinkom od 30 postignutih poena.

Nakon što je sa Bosnom osvojio sve osim nesrećnoo ispuštenog Interkontinentalnog kupa (nezvaničnog klupskog košarkaškog prvenstva sveta) nekadašnji dečak iz Tuzle se naredne 1980. godine oprostio od sarajevskog kluba i odlučio da prihvati ponudu Reala. Pre nego što se preselio u Madrid Delibašić je zlatom osvojenim za Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u Moskvi upotpunio zbirku reprezentativnih titula sa  najvećih međunarodnh takmičenja. Za razliku od saigrača iz mlađih reprezentativnih selekcija Kićanovića i Jerkova koji su ubačeni na najveću scenu još na Evropskom prvenstvu 1973. u Barseloni, Mirza je, voljom tadašnjeg selektora Mirka Novosela, debitovao za najbolji državni tim tek dve godine kasnije, na šampionatu ’Starog kontinenta’ u Beogradu. Prethodno je, iako je prošao pripreme, otputovao 1974. na Svetski šampionat u Portoriku kao 13. igrač, tačnije kao posmatrač iz gledališta nastupa svojih reprezentativnih drugova koji su to prvenstvo završili na drugom mestu.

Kada je jednom, makar i sa zakašnjenjem ušao u reprezentaciju iz nje više nije izašao sve do 1983. godine, a sa svakog velikog takmičenja vratio se sa medaljom. Zbirka ’Kinđetovih’ odličja je bila bogata – dva evropska zlata (Beograd 1975, Lijež 1977), po jedno srebro (Prag 1981) i bronza (Torino 1979), svetsko zlato (Manila 1978) i bronza (1982. Kolumbija), titula olimpijskog pobednika (Moskva 1980) i olimpijsko srebro (Montreal 1976). Iako najčešće nije bio član startne petorke u kojoj su bekovski tandem činili Kićanović i Slavnić, Bosnin as je bio neizostavni veliki šraf selekcije ’Plavih’.

Na Olimpijskim igrama u Moskvi je realizovao dva presudna slobodna bacanja u važnom meču sa Brazilom, a u finalnom susretu sa Italijanima se zaustavio na broju od 23 ubačena poena. Koliko je želeo da pomogne reprezentaciji i onda kada nije bio zdravstveno spreman pokazuje i slučaj sa Svetskog prvenstva na Filipinima na kojem je, zbog problema sa kičmom, odsusutvovao sa najvećeg broja utakmica. Ipak, pošto mu se stanje malo popravilo, Mirza je zaigrao u finalnom susretu sa Sovjetima i u dramatičnoj završnici pri nerešenom rezultatu preuzeo odgovornost da uputi poslednji šut na koš. Ta lopta čoveka, koji je pre i posle tog finala odlučio mnoge mečeve, nije završila tamo gde je on želeo, ali su na sreću u produžetku Jugosloveni ipak došli do pobede i druge titule svetskih šampiona.

https://youtube.com/watch?v=xI8e4FbFRLk

Delibašić je na jednoj utakmici u Veneciji ubacio nestvarnih 99 koševa Univerzitetskoj selekciji SAD. Dobio je poziv da dođe u kamp Atlanta Hoksa ali se, ipak, nije otisnuo u vode profesionalne košarke jer, kako je kasnije pričao, “nije bilo konkretne ponude, a on se, uz to, u to znatno drugačije vreme, previše plašio nepoznatog sveta”.  U Real je 1981. stigao kao prvi strani košarkaš koji nije Amerikanac, pri čemu je za vernost ’kraljevskom klubu’ dobio 300.000 dolara. Čelnike madridskog kluba je impresionirao time što, za razliku od drugih košarkaša, nije insistirao na detaljima ugovora jer mu je bila dovoljna samo reč. Sa Realom je osvojio Interkontinentalni kup i španski šampionat, a pored ostvarenog prijateljstva sa tadašnjim zvezdama ekipe Brabenderom i Korbalanom, svojim ponašanjem i širokogrudošću zadobio je trajne simpatije običnog sveta. U  Madridu se i danas sa simpatijama sećaju Mirzine velikodušne odluke da siromašnom ekonomu Reala Anhelu kupi motor koji je ovaj toliko želeo da ima u svom vlasništvu. Mnogi su smatrali da su sezone provedene u dresu ovog španskog kluba bile vrhunac njegove igračke karijere, na šta je sam Delibašić, mnogo godina kasnije, dao karakterističan odgovor.

Uvek sam se trudio da u svakoj utakmici i u svakom klubu pružim najviše što mogu. Samo što sam u Bosni igrao za svoju dušu, a u Realu za novac”.

’Kinđe’, ipak, nije do kraja ugovora ostao u Realu. Zbog privatnih problema (razvod od prve supruge) odlučio je da napusti prestonicu Španije i nastavi karijeru u italijanskoj Kazerti. Nažalost nije mu se dalo da načini planirani novi korak, pošto je 1983. godine neočekivani teški moždani udar prerano okončao igračku karijeru tada 29-godišnjeg poslednjeg košarkaškog romantika. Dugo se oporavljao od posledica moždanog udara i zatim započeo novo poglavlje u životu u kojem, naravno, ništa nije moglo biti isto. I dalje je ostao u košarci, najpre kao direktor Bosne, a zatim tokom rata, koji je proveo u  Sarajevu, i kao prvi selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, koju je u novoj ulozi odveo na Evropsko prvenstvo.

Po okončanju tog posla, suočen sa sve lošijim zdravstvenim stanjem, Delibašić se povukao sa velike scene, a sugrađani su ga ponekad mogli videti u kafiću legendarnog sarajevskog FIS-a gde je provodio vreme sa svojim velikim ’jaranom’ Davorinom Popovićem. Godinu dana pre smrti u jednom intervju najbolji sportista Bosne i Hercegovine u XX veku je pokušao objasniti zašto je živeo živeo život na svoj, za mnoge neobičan način.

Pušio sam nenormalno, dok sam pio to sam isto činio nenormalno, a kada sam trenirao i tada sam trčao nenormalno. Znači uvek pokušavam postići maksimum u onome šta radim. Možda se to čini malo idiotski, ali nije to. Jednostavno sam takav čovek. Bio sam malo lud, malo idiot. Trenirao sam pet sati dnevno, a od svoje 15. do 21. godine i po deset sati na dan“.

Velikog košarkaša i plemenitog čoveka su na put bez povratka u decembru 2001. na sarajevskom groblju “Bare“ ispratili njegovi prijatelji i većina saigrača iz državnog tima sada već nepostojeće države. Sarajevo je dvoranu “Skenderija”, u kojoj je pružio mnoge velike partije nazvalo “Mirza Delibašić“, Bosna u njegovu čast svake godine organizuje memorijalni međunarodni turnir, a u parku preko puta već spominjanog FIS-a postavljena je bista ’Kinđeta’ i Davorina Popovića ’Pimpeka’ koji sa tog mesta kao da poručuju gradu kojem su toliko dali, ali i svim svojim poštovaocima na prostoru nekadašnje Jugoslavije: ”Još nismo dočekali poslednju rundu i  rekli sve što imamo na velikoj sceni”.