Gordon Herbert – od Majkla Džordana do Frankfurta

Skener 13. dec 20189:49 > 9:50
fiba.basketball

Košarkaši Frankfurta uspeli su u meču koji je bio lišen rezultatskog značaja, posle zanimljive utakmice i neizvesne završnice da pobede Mornar u Baru sa 87:83.

sport klub

Ekipa iz Nemačke nastavlja takmičenje u Top 16 fazi, a snovi Barana su i definitvno ugašeni iako su postojali uoči pretposlednje runde.

Gordon Herbert, trener Frankfurta koji je glavni junak priče u Baru i čija bi biografija mogla da bude osnova za jedan živopisni roman ili filsmki scenario, bio je zadovoljan zbog trijumfa.

“Nismo odigrali onako kako sam želeo. Imali smo dosta oscilacija, nismo bili dovoljno agresivni u odbrani, ali smo kontrolisali dešavanja na terenu sve do same završnice kada smo umalo izgubili dobijen meč. Međutim, na osnovu svega viđenog, smatram da smo zasluženo slavili u Baru. Šta očekujem u TOP 16 fazi? Bez obzira na imena rivala ići ćemo na pobedu u svakom meču. Pobede ne mogu, ali borbu do poslednjih atoma snage mogu da obećam”, rekao je smireno i staloženo trener Frankfurta za Sport Klub, a zatim se prilično iznenadio pitanjem koje je usledilo:

Ako je plasman u Top 16 fazu očekivan, ako je pobeda nad Mornarom u skladu sa očekivanjima, kako biste prokomentarisali partiju Vas i vaših saigrača na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine kada ste u dresu Kanade stigli do polufinala, ali ne i do medalje. Da li ste mogli više protiv Majkl Džordana u polufinalu? Da li ste mogli više protiv Jugoslavije u borbi za bronzanu medalju?

“E, ovo se stvarno zove iznenađujuće pitanje. Vidim da ste dobro analizirali moju igračku i trenersku biografiju. To je bila kruna moje igračke karijere, kao i svih košarkaša Kanade. Stigli smo do polufinala. Imali smo sjajnu generaciju koja je mogla do medalje. Te Igre je obeležio bojkot zemalja iz, kako se to tada zvalo, Istočnog bloka. SAD su bile neprikosnovene, a Španija, Jugoslavija i Kanada su bili konkurenti za medalju. Mi smo u polufinalu poraženi od SAD, a u borbi za bronzanu medalju od Jugoslavije. Meč sa Jugoslavijom je bio neizvestan do samog kraja. Nedostajalo nam je malo sreće da stignemo do pobedničkog postolja. Malo sreće i hrabrosti koju su u samoj završnici tog meča pokazali Dražen Dalipagić i braća Petrović”, rekao je Herbert i nastavio:

“Na Olimpijske igre smo stigli u jako dobrom raspoloženju jer smo godinu dana ranije osvojili bronzanu medalju na Univerzijadi koja je organizovana u Edmontonu. Zaista smo imali dobru ekipu, ali pobedničko postolje je ostalo bez Kanade. I dalje smatram da nismo bili slabiji od Španije koja je osvojila srebro i Jugoslavije koja je stigla do bronzanog odličja. Bilo je to odlično vreme i sjajan period kada je košarka u Kanadi u pitanju. SAD su bile neprikosnovene, a tek kasnije su Igre dobile na težini jer je to bilo prvo veliko takmičenje na kome se pojavio Majkl Džordan u dresu SAD. Ostalo je istorija”.

Selektor Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu bio je Mirko Novosel, a dres sa državnim grbom nosili su Dražen Dalipagić, Dražen Petrović, Ratko Radovanović, Ivan Sunara, Andro Knego, Aleksandar Petrović, Nebojša Zorkić, Emir Mutapčić, Mihovil Nakić, Rajko Žižić, Sabit Hadžić, Branko Vukičević.

sport klub

  Za reprezentaciju SAD je igrao Majkl Džordan, ali i Patrik Juing, Kris Malin, u dresu Brazila je bio Oskar Šmit, u dresu Italije Antonelo Riva, Dino Menegin… Boje Španije su branili Fernando Martin, Huan san Epifanio, Fernando Romaj, ali je za komletni košarkaški spektakl nedostajao tada premoćni SSSR.

Gordon Herbert je Kanađin koji je tokom NCAA karijere imao veoma uspešnu karijeru u dresu Univerziteta Severni Ajdaho. Godine 1982. se pojavio na draftu, ali nije izabran od strane NBA klubova, pa je karijeru odlučio da nastavi u Finskoj. Na pitanje zašto i kako Finska, Herbert je rekao:

“Odluka je bila jednostavna. Supruga mi je iz Finske, pa mi je nekako logičan izbor bio da branim boje klubova iz te zemlje, a mogao sam maksimalno da se posvetim obavezama u državnom timu Kanade i porodici. Zadovoljan sam igračkom karijerom, upoznao sam mnogo sjajnih ljudi, upoznao mnogo različitih kultura, učestvovao na Olimpijskim igrama. Još da sam uspeo da osvojim medalju sa Kanadom na spomenutim Igrama u Los Anđelesu, mogao bih da kažem da mi je igračka karijera bila savršena, mada ni ovako nije daleko od toga”.

Po završetku igračke karijere, Herbert je odlučio da se posveti trenerskom poslom jer je magična igra pod obručima postala njegov život.

“Upravo tako. Jedini način da ostanem pored parketa koji mi znači život, uz naravno porodicu, bio je da postanem trener. Mnogo sam radio i učio kako bih stekao dovoljno znanja da sednem na klupu. Mnogi misle da je to lako i da se iz patika lako ulazi u cipele, ali nije tako. Trenerski posao je posao u kome svaki dan naučite nešto novo. I tako do kraja života. Ono što je dobro jeste što radite nešto što volite, a onda umor ne postoji. Što bi se reklo radite, a kao da nemate nijedan radni dan”, naglasio je Herbert.

Trenerski posao Herbert je počeo u malo poznatom finskom klubu Korihait, zatim je dugi niz godina radio sa mlađim selekcijama Finske, uglavnom je vodio generaciju U18, vodio je Honku, a zatim je usledila selidba iz Finske. Herbert nije želeo da kaže da li mu se supruga saglasila sa izborom da se preseli u Austriju i preuzme Obervart, a godinu dana kasnije Vircburg.

Za Herberta se kada je trenerski svet u pitanju pročulo u periodu od 2001. do 2004. godine kada je preuzeo Frankfurt sa kojim je osvojio jednu titulu, a tri puta je igrao u finalu šampionata Nemačke. Iz Nemačke se preselio u Francusku gde je vodio Pariz i Ortez sa kojim je osvojio Kup. Posle godine dana provedenih u Arisu, Herbert je godinu dana bio asistent u Toronto Reptorsima.
Nije se dugo zadržao. Ponovo ga je put odveo u Finsku gde je vodio Honku, a zatim je ponovo usledila selidba u Nemačku. Prvo Frankfurt, pa Alba, pa ponovo Frankfurt sa kojim je pre dve godine osvojio FIBA Kup Evrope. Frankfurt je u finalu pobedio Vareze.

Gordon Herbert može da se pohvali da je u tri zemlje bio najbolji trener lige. U Nemačkoj, Finskoj i Austriji. Može da se pohvali da je ove godine u periodu od avgusta do septembra bio selektor selekcije Kanade koja se nalazi na pragu plasmana na Mundobasket. Ali, kako sada stvari stoje, Herbert neće sedeti na klupi Kanađana na Mundobasketu.

“Šanse su minimalne, gotovo ravne nuli. Morao sam da se zahvalim čelnicima Saveza jer čelnici Frankfurta ne dozvoljavaju da sedim na dve stolice. Dobio sam zeleno svetlo tokom leta, ali sada od toga nema ništa. Jasno je kao dan da će Kanada naći selektora za Mundobasket, isto kao što je jasno da je meni jako žao što ne mogu da vodim jednu sjajnu i izuzetno talentovanu generaciju, koja bi u bliskoj budućnosti mogla da ponovi uspeh moje generacije koja je bila u polufinalu Olimpijskih igara”, naglasio je Herbert i dodao:

“Međutim, život me je naučio da nikada ne odustajem i da nikada ne kažem da se nešto neće desiti. Ko zna, možda uskoro ponovo budem na klupi državnog tima rodne zemlje“.

Herbert je krenuo ka autobusu gde su ga čekali igrači i ostali članovi ekspedicije Frankfurta, ali je prilikom priče bilo jasno da mu je odluka čelnika kluba da mu ne dozvole da radi sa selekcijom Kanade baš teško pala.

Jasno je naravno da posao selektora Kanade nije ni izbliza toliko plaćen kao posao trenera u Frankfurtu, pored toga jedan od članova stručnog štaba u Herbertovom timu je i njegov sin koji ima nešto više od 20 godina. Sve je to uticalo da Herbert ostane na klupi kluba iz Nemačke koji će se ove sezone sigurno boriti za trofeje u Nemačkoj i nastojati da stigne što dalje u Evrokupu. Šta će uraditi Kanada na Mundobasketu ostaje da se vidi, ali je jasno da je Herbert iz dubine duše želeo da bude na mestu selektora.

Ali nekada u životu morate da donosite i teške odluke, a ova je definitvno bila teška za Herberta. Da li je pogrešio? To je nemoguće proceniti.