Priča o dve Borusije

Christof Koepsel/Getty Images

U Bundesligi kolo vodi Borusija iz Dortmunda, na drugom mestu je njen imenjak iz Menhengladbaha, dok je tek na trećoj poziciji u proteklim godinama neprikosnoveni lider nemačkog fudbala – minhenski Bajern.

Mada je nezahvalno prognozirati kako će izgledati tabela na kraju šampionata, sadašnji uspesi dve Borusije su dobar povod da se prisetimo vremena kad su klubovi iz Dortmunda i Menhengladbaha osvajali trofeje u Nemačkoj i Evropi i predstavljali glavnog konkurenta moćnom timu iz glavnog grada Bavarske.

Naravno, ni Bajern nije stigao na današnje pozicije preko noći. U vreme kad je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka uspeo da preotme od Minhena 1860 status glavnog kluba u gradu i zahvaljujući supertalentovanoj generaciji Sepa Majera, Franca Benkenbauera i Gerda Milera krenuo ka vrhu nemačkog i evropskog fudbala, budući petostruki šampion Starog kontinenta je na terenima Bundeslige imao, po fudbalskim umećima, sebi ravnog konkurenta iz malog Menhengladbaha iz pokrajine Severna Rajna Vestfalija. Namerno naglašavamo reči “po fudbalskim umećima” jer tim iz provincijskog grada koji je u to vreme imao oko 100.000 stanovnika, nije zbog svojih ograničenih mogućnosti, posedovao ni finansijska sredstva ni logistiku, ni atraktivnost i privlačnost velikog centra kakav je bio Minhen, da se van terena ravnopravno nosi sa Bavarcima.

Ipak, Borusiji je to čitavu deceniju uspešno polazilo za rukom o čemu govori i podatak da je u periodu od 1970. do 1980. osvojila pet titula šampiona Nemačku, jednu više od Bekenbauera i drugova. U tom istom periodu ‘Zdrepci – kako su ekipu iz Menhengladbaha tada prozvali – bili su učesnici čak pet finala evropskih klupskih klupova ali su u vitrine kluba uspeli da donesu samo dva trofeja Kupa UEFA.

Ključna osoba, bez koje sigurno ne bi bilo ni fudbalskog čuda sa legendarnog stadiona “Bekelberg”, bio je sjajni trener Henes Vajsvajler. Njegov dolazak u Menhengladbah 1964. godine, na preporuku tadašnjeg selektora ‘Pancera Sepa Herbergera, pokazaće se kao najbolji potez uprave Borusije, tačnije njenog ondašnjeg predsednika Helmuta Grashofa.

Čovek čije ime danas nosi Fudbalska akademija u Kelnu je u svom shvatanju ove igre išao ispred tadašnjeg vremena. Njegova superofanzivna igra, uz insistiranje na maksimalnoj fizičkoj spremi igrača, rezultirala je akratktivnim fudbalom i velikom efikasnošću Borusije, na čijim je utakmicama u njenim najboljim danima, prosek postignutih golova prelazio brojku od tri po meču. Jasno, Vajsvajlerov početak u Menhengladbahu nije bio lak, prvu sezonu pod njegovim vođstvom ekipa je okončala u donjem delu tabele, a na nekim mečevima na “Bekelbergu” nije bilo više od 500 gledalaca. Ipak, tvorac velike Borusije je imao sreću – a svakako je i posedovao i “trenerski njuh” za otkrivanje i “bacanje u vatru” nadarenih mladića – da je u tom klubu u tom periodu bilo nekoliko supertalentovanih mladih igrača koji će pod njegovom palicom izrasti u zvezde, ne samo nemačkog, već i evropskog fudbala. Jedan od njih je bio budući kreator igre Borusije i reprezentacije Nemačke – a kasnije, zajedno sa Paulom Brajtenrom, okosnica tima Miljanićevog Reala – plavokosi Ginter Necer, a drugi nemilosrdni golgeter i, po okončanju igračke karijere, još uspešniji trener – Jup Hajnkes. Uz njih su svoje “mesto pod suncem” u novoj Borusiji pronašli tada anonimni igrači Fogs, Vimer, Laumen, iz drugih klubova su dovedeni Bonof, Kepel, braća Kremers, pa je stvorena ekipa koja će, uz manje promene, narednih godina predstavljati strah i trepet, kako za sve protivnike u Nemačkoj, tako i rivale na međunarodnoj sceni.


P
rvom titulom šampiona Nemačke (1970) započela je Borusijina “bogata” decenija uzimanja pehara u domaćim takmičenjima i Evropi. Pod vodstvom svog najuspešnijeg trenera u istoriji ekipa iz provincijskog Menhengladbaha se još dva puta popela na šampionski tron (1971, 1975), stigla je i do drugog Kupa Nemačke (1973), a nakon trijumfa nad holandskim Tventeom u finalnim nadmetanjima (0:0, 5:1) uzela je 1975. prvi evropski trofej – Kup UEFA. Prethodno je Vajsvajlerov sastav 1973. u svom premijernom nastupu u finalu tog takmičenja bio u dva meča (0:3, 2:0) slabiji od Liverpula, tima koji će se pokazati kao nepremostiva prepreka klubu iz Menhengladbaha u odlučujućim duelima za evropske trofeje.

Nedostajao je ispunjenju tadašnjih ambicija ‘Ždrebaca pehar Kupa evropskih šampiona, a upravo je izostanak tog najcenjenijeg međunuarodnog trofeja u vitrinama Borusije učvrstio razliku (koja je, kako smo već rekli, i ranije postojala) i verovatno odredio budućnost dva tada najbolja nemačka kluba, pošto su Bavarci u periodu od 1974. do 1976. čak tri puta uzastopno osvajali najvažnije takmičenje timova našeg kontinenta. Možda bi Borusija u “Vajsvajlerovoj eri” i stigla do tog neostvarenog cilja da joj u sezoni 1971/72 jedan nikada potpuno rasvetljeni događaj na revanš utakmici osmine finale sa Interom u Menhengladbahu nije oduzeo najubedljiviju pobedu u evropskim nadmetanjima. Necer i drugovi su tog 20. oktobra 1971. prosto pregazili milanski tim na terenu i do vrha napunili mrežu rivala (7:1) ali je zbog spornog incidenta u kojem je napadač italijanskog tima Boninsenja navodno pogođen konzervom Kokakole u glavu utakmica poništena. Iako sudija i delegat uopšte u zapisniku nisu konstatovali incident, UEFA je, ipak, odlučila, da usvoji žalbu Intera i odredi da se revanš ponovo odigra, ovoga puta u Zapadnom Belinu. U ponovljenom susretu nije bilo golova pa je Inter zahvaljujući prednosti iz prvog duela u Milanu (4:2) otišao u četvrtfinale i kasnije na finalni duel sa Ajaksom u Roterdamu, a ‘Ždrepcima je preostalo da žale i čekaju neku novu šansu u Kupu evropskih šampiona koja će im se ukazati tek 1977. 

Pre toga ekipa je ostala bez Vajsvajlera i Necera, koji su nastavili karijere u Barseloni i Realu. Na klupu Borusije stigao je dotadašnji trener Bajerna Udo Latek, a sad već iskusni tim je osvežen angažovanjem Ulija Štilikea i Alena Simonsena. Nešto izmenjeni stroj nastavio je da pobednički maršira, pa je Latek u zbirku trofeja kluba iz Severne Rajne Vestfalije doneo 1976. i 1977. još dve titule šampiona Nemačke, a u narednom prvenstvu je ostao bez prvog mesta samo zbog slabije gol razlike u odnosu na novog prvaka – Keln. Najbolniji neuspeh u Latekovoj eri, a verovatno i u celokupnoj klupskoj istoriji Borusije, bio je gubitak prvog i do sada jedinog finalnog susreta Kupa evropskih šampiona, odigranog u Rimu 25. maja 1977. U duelu debitanata u borbi za najprestižniji evropski pehar Liverpul predvođen Kigenom je bio – kao i u finalu Kupa UEFA 1973. godine – uspešniji (3:1) od nemačke ekipe i tako započeo put koji će ga nakon tri decenije (2005. u Istanbulu trijumfovao je peti put) dovesti među najtrofejnije klubove u tom takmičenju.


Borusija će dve godine kasnije pod Latekovim vođstvom uzeti svoj poslednji veliki evropski pehar, a do svog drugog Kupa UEFA, osvojenog u finalnom nadmetanju sa Crvenom zvezdom, stigla
je uz veliku naklonost sreće i pomoć sudija. U prvom meču na “Marakani” 9. maja 1979. godine, beogradski crvenobeli su bili bolji rival, ali su fudbaleri iz Menhengladbaha zahvaljujući autogolu Jurišića u 60. minuti, na kraju, ipak, ostvarili povoljan nerešen rezultat (1:1). Dve nedelje kasnije u revanšu u Diseldorfu Zvezda je ponovo dominirala i promašivala šanse, a Borusiju je sudija Italijan Mikeloti častio nepostojećim penalom iz koga je Simonsen odveo svoj tim do nezasluženog trijumfa (1:0).

Bio je to, kasnije će se pokazati, i kraj priče o velikom timu iz malog Menhengladbaha, iako je i naredne godine Borusija uspela da dogura do finala Kupa UEFA, gde je od nje tada uspešniji bio Ajntraht. Nakon neverovatne decenije uspeha i odlaska sa scene trofejne generacije rivalstvo sa Bajernom je okončano pošto je bilo teško očekivati da klub iz malog grada sa ograničenim finansijskim mogućnostima može stalno stvarati timove poput onog iz druge polovine šezdesetih godina dvadesetog veka i imati trenera kakav je bio Henes Vajsvajler.

Borusija je doduše i dalje u svojim redovima imala talentovane igrače koji su, međutim, kasnije (uzmimo primere Lotara Mateusa i Stefana Efenberga u Bajernu ili Marka Rojsa u imenjaku iz Dortmunda) svoje velike karijere ostvarivali u privlačnijim nemačkim klubovima. Nekadašnji “nezaustavljivi stroj sa Bekelberga” se u narednim godinama pretvorio u prosečnog bundesligaša, pa ni povremeni bljeskovi poput osvajanja Kupa Nemačke 1995. i izgradnja novog komfornog stadiona “Borusija park” nisu mogli sakriti ogromnu razliku između sjajne prošlosti i ne tako blistave sadašnjosti kluba. Istina sećanje na verovatno neponovljivu generaciju iz Menhengladbaha i njenog tvorca Henesa Vajsvajlera – koji je preminuo 1983. godine – je ostalo. Koliko nemački ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svetu cene njihovu zaostavštinu možda najbolje govori to što je u anketi organizovanoj povodom 50 godine postojanja Bundeslige Borusijin tim iz 1971. (Klef, Blajadik, Miler, Zilof, Fogs, Bonof, Necer, Kepel, Le Fevr, Laumen, Hajnkes) proglašen za najbolji sastav u istoriji klupskog fudbala ove zemlje. Pomenuto priznanje još više dobija na težini zbog činjenice da su učesnici ankete ovoj Borusijinoj ekipi dali prednost u odnosu na strašni sastav Bajerna iz 2013. koji je pod vodstvom Jupa Hajnkesa osvojio triplu krunu.


Iako je Hamburg 1983. godine, predvođen Kalcom, Magatom i Hrubešom, osvojio Kup evropskih šampiona, sledeći klub koji je ugrozio Bajernovu dominaciju u Bundesligi, nije bio
taj tim sa severa zemlje četvorostukih svetskih šampiona, već još jedna Borusija – ovoga put ona iz Dortmunda. Klub osnovan 19. decembra 1909. godine u jednom od najvećih centara Rurske oblasti, imao je, za razliku od imenjaka iz malenog Menhengladbaha, daleko veće potencijale da postane veliki. Dortmundska Borusija je još pre formiranja Bundeslige, čija je bila jedan od od osnivača, tri puta osvajala titulu šampiona Nemačke (1956, 1957. i 1963. godine), a prvi veliki evropski uspeh usledio je 1966. kada je u finalu tadašnjeg Kupa pobednika kupova, nakon produžetaka, savladan Liverpul sa 2:1.

Sledeće tri decenije nisu, međutim, donele klubu – koji ima jedan od najvećih stadiona u Nemačkoj (nekadašnji “Vestfalen”,a sadašnji “Signal iduna park”, izgrađen je za Svetsko prvenstvo 1974. godine i prima oko 80.000 gledalaca), te uživa podršku najvatrenijih navijača u ovoj zemlji – priželjkivane titule u Bundesligi i nove trofeje u Evropi. Tim iz Dortmunda je čak 1978. doživeo veliko poniženje, pretrpevši u duelu sa tada moćnim imenjakom iz Menhengladbaha rekordni poraz u istoriji nemačkih šampionata od 12:0! Stvari su se, ipak, promenile nabolje krajem osamdesetih godina prošlog veka, pa su ‘Milioneri 1989. uzeli drugi od četiri ukupno osvojena Kupa Nemačke. Tri godine kasnije Borusija je trku u Bundesligi završila na drugoj poziciji, a već naredne 1993. stigla do finala Kupa UEFA gde ju je zaustavio u tom trenutku kvalitetnji Juventus (3:1, 3:0).

Velike zasluge za taj kvalitativni skok kluba iz Dortmunda pripadaju tadašnjem novom treneru Otmaru Hicfeldu. Stručnjak koga su prozvali General uspeo je da stvori moćan tim sastavljen od iskusnih i mladih igrača u kome su prve zvezde bile povratnik iz italijanske Serije A Andreas Meler i pojačanje pristiglo iz bivšeg DDR, budući stub reprezentacije ujedinjene Nemačke – Matijas Zamer. Borusija je, konačno 1995. godine prva presekla ciljnu vrpcu u nacionalnom šampionatu, a naredne je ponovila taj uspeh. Najveće dostignuće u “Hicfeldovoj eri” je usledilo 1997. godine kada se klub iz “srca Rura” u svom prvom finalnom pokušaju popeo na krov Evrope.

Bongarts/Getty Images

Ekipa iz Dortmunda je, nakon što je u polufinalu eliminisala Fergusonov Mančester Junajted, u borbi za pehar Lige šampiona odmerila 28. maja 1997. na Olimpijskom stadionu u Minhenu snage sa braniocem trofeja – Juventusom. Mada je torinska ‘Stara dama u taj duel ušla kao favorit, ishod bitke u glavnom gradu Bavarske bio je drugačiji od onog u prethodnom velikom okršaju tih timova u finalu Kupa UEFA. Borusiji su dva pogotka glavom Karl Hajnc Ridlea i sjani završni udarac mladog Larsa Rikena – koji je nekoliko trenutaka nakon ulaska u igru preciznim lob udarcem zatresao po treći put mrežu Italijana – omogućili da ostvari veliku pobedu (3:1) i tako postane treći nemački klub osvajač Lige (Kupa) evropskih šampiona. Ostalo je upamćeno da je Hicfeld te minhenske večeri poverenje pužio: Klosu, Zameru, Koleru, Kreu, Rojteru, Hajnrihu, Lambertu, Sousi, Meleru, Ridleu i Šapuisi, te rezervistima Rikenu, Zorcu i Herlihu.

Sjajnu godinu Borusija je upotpunila osvajanjem tada još nezvaničnog klupskog prvenstva sveta, Interkontinentalnog kupa pošto je u utakmici za trofej savladala brazilski Kruzeiro sa 2:0. Činilo se tada da tim sa ondašnjeg “Vestfalena” ima sve uslove da nastavi sa uspesima na nemačkoj i međunarodnoj sceni, ali je umesto toga usledio novi pad kluba, koji nije iskoristio ukazanu šansu. Borusija je ostala bez trenera Hicfelda, koji je otišao u Bajern, ali i većine igrača iz šampionskog tima, a veliki problem su predstavljale finansije ovog bundesligaša, koje uopšte nisu bile u skladu sa klupskim nazovom ‘Milioneri. Ne tako davnom šampionu Evrope je zbog velikih dugova navodno čak zapretio i stečaj ali je najgori scenarij na sreću izbegnut i situacija sanirana.

Nakon nešto više od decenije tavorenja – tokom kojih je samo 2002. godine uzeta nova, šesta titula u Bundesligi i izboren plasman u finale Kupa UEFA (gde je uspešniji bio Fejenord) – klub iz Dortmunda se još jednom sa novom šampionskom generacijom vratio na veliku scenu i bar na kraće vreme prekinuo dominaciju Bajerna u nemačkom fudbalu.

Stuart Franklin/Bongarts/Getty Images

Tvorac te renesanse Borusije bio je u to vreme relativno nepoznati mladi trener Jirgen Klop, a ključne poluge za ostvarivanje njegovih zamisli na terenu štoperski tandem Subotić – Humels, te napadači Gece, Rojs i Levandovski. Tim iz Rura je u šampionatima okončanim 2011. i 2012. bio prosto neuhvatljiv za uobičajene vlasnike gotovo svih nemačkih fudbalskih trofeja iz Minhena, a svoju superiornost potvrdio je u drugoj sezoni svoje vladavine u finalnom susretu nacionalnog kupa u Berlinu kada je prostom ‘pregazio Bavarce (5:2).

Naredne 2013. klub – čija navijačka grupa “Žuti zid”, predstavlja, uz Liverpulove fanove sa Kopa”, najmoćniju navijačku organizaciju u ligama evropske petice – želeo je da posle 16 “sušnih godina” ponovo trijumfuje u Ligi šampiona, gde mu je poslednja prepreka u prvom nemačkom finalu, odigranom na “Vembliju” 25. maja, bio upravo najveći domaći rival, Bajern. Na žalost navijača ‘Milionera njihov tim, koji je te večeri nastupio u sastavu: Vajdenfeler, Pišček, Subotić, Humels, Šmelcer, Bender, Gundogan, Blaščikovski, Rojs, Groskrojc, Levandovski, nije uspeo da u najvažnijoj utakmici generacije ponovo savlada “mušteriju iz Minhena” i tako još više ugrozi samopoudanje uzdrmanog vladara. Iskusni lisac Jup Hajkens je nadmudrio Jirgena Klopa, koji je te večeri u Londonu (1:2) započeo seriju poraza u finalima evropskih klupskih takmičenja.

Njegovi neuspesi sa Liverpulom u odlučujućim utakmicama sa Seviljom (1:3) i Realom (1:3) su, naravno, tema za neku sasvim drugu priču, ali su odlazak tog stručnjaka iz Dortmunda, baš kao i selidba Gecea, Levandovskog i kasnije Humelsa u Minhen, bili potvrda povratka odnosa u nemačkom fudbalu u uobičajeno stanje. Bajern je, odolevši još jednom Borusijinom izazovu, započeo novu višegodišnju vladavinu Bundesligom koja je tek ove sezone dovedena u pitanje. Hoće li pripadnici “Žutog zida” sa “Signal iduna parka” i sinovi i unuci nekadašnjih navijača ‘Ždrebaca sa legendarnog “Bekelberga” biti nagrađeni uspesima, koji će predstavljati materijal za nastavak priče o velikim rezultatima dveju Borusija, za sada je teško reći. Sigurno je, međutim, da imenjaci iz Dortmunda i Menhengladbaha, zbog svoje prošlosti, ne spadaju u obične klubove Nemačke i Evrope.