Ko je sve u društvu sa ’Vatrenima’?

Catherine Ivill, Getty Images Sport

Do sada je titulu svetskih fudbalskih šampiona osvajalo osam reprezentacija – Brazil, Nemačka, Italija, Francuska, Argentina, Urugvaj, Španija i Engleska.

Neke od njih su to činile više (Brazil pet, Italija i Nemačka po četiri), a druge manje puta (Argentina, Urugvaj i Francuska imaju po dve, a Engleska i Španija po jednu titulu), većina se na tron pela već posle prvog odigranog finala (Urugvaj, Italija, Nemačka, Engleska, Španija, Francuska), dok je dvema najjačim južnoameričkim selekcijama to pošlo za rukom tek iz drugog pokušaja. Svim tim reprezentacijama je, međutim, zajedničko to što su uspele da trijumfuju u najvažnijem meču koji jedan državni tim može da odigra na našoj planeti zahvaljujući čemu su ušli u elitni klub besmrtnih pobednika Mundijala.

Ovo, ipak, neće biti priča o šampionima, već o gubitnicima finala, reprezentacijama zemalja koje su jednom ili više puta stizale na samo korak od Olimpa, ali nikad nisu uspevale da se popnu na njega pošto su njihovi igrači po okončanju odlučujućih utakmica napuštali teren pognutih glava. Na ovom relativno kratkom spisku, pored svežeg člana gubitničkog kluba, Hrvatske, nalaze se još četiri selekcije i svaka od njih ima posebnu priču o propuštenoj šansi ili, kad je o većini ovih luzera reč, neiskorištenim prilikama. Jedna od njih – Švedska, ostala je uz Brazil (ako odlučujući meč šampionata iz 1950. u Riju, u kojem je slavio Urugvaj, tretiramo kao klasično finale, iako je on formalno bio poslednji susret finalne grupe) jedini domaćin Mundijala koji nije uspeo da se u završnim susretu domogne trona, druga Čehoslovačka je pre više od dve i po decenije kao država prestala da postoji, a treća, Mađarska je danas svetlosnim godinama daleko od svetskog fudbalskog vrha. Najveći gubitnik je, čini nam se, ipak reprezentacija zemlje vetrenjača i lala, koja je nakon tri izgubljena finala (od koja dva u produžetcima) prozvana ’Ukletim Holanđanima’.

Podsećanje ćemo, međutim, početi bivšom zajedničkom državom Čeha i Slovaka, čija je reprezentacija u dva finalna susreta (odigrana u razmaku od 28 godina) imala tu nesreću da prva postigne vodeći pogodak, ali na kraju, ipak, ostane bez pehara. Prvi put su na korak do cilja stigli na drugom Svetskom šampionatu, koji je daleke 1934. godine premijerno organizovan u Evropi, kada su u borbi za trofej Žila Rimea (dugogodišnjeg predsednika FIFA) odmerili snage sa domaćinima takmičenja Italijanima. Čehoslovačka je u to vreme, uz Austriju i Mađarsku, važila za srednjoevropsku zemlju u kojoj se igrao najkvalitetniji fudbal na ’Starom kontinetu’. Ključni igrači državnog tima bili su golman František Planička i napadač Oldrih Nejedli koji će sa pet postignutih pogodaka postati najbolji strelac Svetskog šampionata na Apeninskom poluostrvu.

Na šampionatu u Italiji, koji je održan od 27. maja do 10. juna, nastupilo je 16 reprezentacija, a nadmetanje se odvijalo po sistemu eliminacija tako da su četiri pobede bile potrebne da se stigne do titule. Reprezentativci države koja je u to vreme važila za uzor demokratije u Evropi su na startu o osmini finala savladali Rumuniju (2:1), da bi u narednoj rundi u borbi za polufinale bili bolji od Švajcarske 3:2. U polufinalu ih je na milanskom “San Siru” 3. juna čekao izuzetno težak protivnik Nemačka. Ipak, Čehoslovaci su zahvaljujući u prvom redu trostrukom strelcu Nejedliju potukli (3:1) na fudbalskom terenu u to vreme tek nešto više od godinu dana stari Treći Rajh, a taj poraz je naravno izuzetno teško pao Hitleru i nacistima, koji su već tada spremali planove za uništenje njima omržene srednjoevropske slovenske zemlje. Fireru je, osim toga, takav ishod meča pokvario plan da dođe na finalni susret Italije i Nemačke i posmatra ga u društvu svoga prijatelja Musolinija.

Poslednja i najteža prepreka bila je selekcija zemlje domaćina šampionata Italija, čiji je fašistički diktator Benito Musolini činio sve kako bi osvajanjem titule svetskih šampiona u fudbalu njegova država i na ovom planu potvrdila svoju imperijalnu veličinu. ’Duče’ je, kažu, u tom smislu pretio i podmićivao, a prema nepotvrđenim pričama čak je i ručao sa sudijom  Šveđaninom Eklindom, koji je, da li baš slučajno, ’Azurima’ delio pravdu i u polufinalu i u utakmici za titulu. Sigurno je, međutim, da je arbitar iz Skandinavije u poslednjem meču šampionata bio naklonjen domaćinu i da mu je indirektno pomogao da ostvari pobedu.

Finalni meč je odigran 10. juna pred 55.000 gledalaca, među kojima se naravno nalazio i Musolini, na stadionu “Nacionale” u Rimu. Selektor Italijana Vitorio Poco je izveo na teren: Kombija, Monzeglija, Alemandija, Ferarisa, Montija, Bertolinija, Guaita, Meacu, Skjavija, Ferarija i Orsija, dok je njegov kolega Karel Petru počeo utakmicu sa Planičkom, Ženišekom, Čtorokijem, Koštalekom, Čambalom, Krcilom, Junekom, Svobodom, Sobotkom, Nejedlijem i Pučom.

Bio je to, kažu izveštaji iz tog vremena, uzbudljiv i kvalitetan duel, a prvi su gol postigli Čehoslovaci u 71. minutu kada je Puč zatresao mrežu Kombija. Izgledalo je da će taj pogodak biti fatalan za ambicije domaćina šampionata i njihovog diktatora, ali je Orsi u 81. minutu izjednačio rezultat. Najbolji strelac prvenstva Nejedli propustio je u poslednjim trenucima regularnog dela dvoboja veliku priliku da donese svetsku titulu u Prag i Bratislavu, što je, kasnije, u petom minutu prvog produžetka, kaznio Anđelo Skjavio savladavši Planičku. Italijani su sačuvali dragocenu minimalnu prednost do kraja i tako osvojili svoju prvu od kasnijih ukupno četiri titule šampiona planete, dok su Čehoslovaci morali da čekaju novu priliku da zaigraju u finalu.

Šansu su dočekali 28 godina kasnije na prvenstvu koje je 1962. održano u Čileu. Čehoslovaci uoči takmičenja nisu bili uvršteni među kandidate za titulu, ali su imali odličnu reprezentaciju koju je predvodio Jozef Masopust, ofanzivni fudbaler koji je na kraju te godine dobio “Zlatnu loptu” lista „Frans fudbal” kao najbolji igrač ’Starog kontinenta’. Na startu takmičenja u grupi 3 su 31. maja u Vinja del Maru pogotkom Štibranja savladali Španiju sa 1:0, a 2. juna su u istom gradu odigrali meč bez golova sa branicima titule sa prethodnog šampionata u Švedskoj, reprezentacijom Brazila. Mada su u poslednjem kolu neočekivano poraženi od Meksika (1:3) izabranici selektora Rudolfa Vutlačila su, ipak, kao drugoplasirana reprezentacija prošli u četvrtfinale, pošto su sakupili bod više od  ’Crvene furije i selekcije iz zemlje Asteka.

U borbi za polufinale su 10. juna u Ariki odmerili snage sa Mađarima, a pogodak Šerera u 10. minutu odveo ih je na megdan Jugoslovenima, koji su prethodno u Santjagu golom Petra Radakovića prvi put na Mundijalima pobedili Saveznu (Zapadnu) republiku Nemačku. ’Plavi’ – čije su zvezde bili Šekularac, Galić, Jerković i Skoblar – tada su verovatno imali bolji tim od Čehoslovaka, ali su u meču odigranom 13. juna u Vinja del Maru pred 6.000 gledalaca propustili najveću šansu u istoriji sada već bivše države da se domognu finala Svetskog šampionata.

U tom susretu naši fudbaleri su napadali i propuštali prilike da savladaju sjajnog golmana Šrojfa, dok su rivali iz kontri kažnjavali njihove propuste. Čehoslovaci su poveli preko Kadrabe u 48. minutu, ali je Dražen Jerković u 69. udarcem glavom izjednačio rezultat. Kada je izgledalo da bi susret mogao da ode u produžetke Šerer je – najpre iz kontanapada u 80. minutu, a zatim iz penala (84. minut) koji je bespotrebno igrajući rukom skrivio Vlatko Marković – rešio sve dileme o pobedniku i odveo Čehoslovake u njihovo drugo finale na Mundijalima.

Protivnik Masapustu i drugovima u meču za titulu bio je ponovo rival iz grupe, selekcija Brazila, koja je u polufinalu savladala domaćina šampionata Čile. Finalni susret je odigran 17. juna na stadionu “Nacional” u Santjagu pred 68.000 gledalaca koji su želeli da vide hoće li reprezentacija najveće južnomameričke države ponoviti podvig Italijana iz 1934. i 1938. godine i dva puta uzastopno se popeti na svetski fudbalski tron. Brazilci su započeli meč u sastavu: Gilmar, Đalma Santos, Mauro, Ramos, Zozimo. Nilton Santos, Zito, Didi, Garinča, Amarildo, Vava i Zagalo, dok je selektor Čehoslovačke Vutlačil na teren izveo: Šrojfa, Tičija, Popluhara, Pluškala, Novaka, Pospišila, Kvašnaka, Masopusta, Jelineka, Šerera i Kadrabu. Masapust je u 17. minutu postigao prvi gol na utakmici, ali to je bilo sve što su Čehoslovaci učinili u tom susretu. Iako bez povređenog Pelea, Brazilci predvođenim Garinčom i Amarildom, jednostavno su tog dana bili bolji rival. Najpre je Amarildo u 17. minutu anulirao prednost evropske reprezentacije, da bi zatim u drugom poluvremenu Zito (69.) i Vava (78.) takođe pogodili mrežu Šrojfa i tako doneli svojoj državi drugu titulu svetskih šampiona. Čehoslovaci su i u svom drugom finalu ostali praznih ruku, a više nikad nisu dobili priliku da zaigraju u završnom susretu svetskih šampionata. Uspeli su da senzacionalno trijumfuju na Evropskom prvenstvu 1976. u Jugoslaviji, međutim na Mundijalima je njihov najveći uspeh posle Čilea bio plasman u četvtfinale Šampionata u Italiji (1990), ostvaren dve godine pre mirnog državnog razvoda Čeha i Slovaka.

Baš kao i Čehoslovaci i njihovi susedi Mađari su dva puta stizali u podnožje fudbalskog Olimpa, ali se na njega nisu nikad popeli. Mađarska je svoju prvu priliku da uzme pehar namenjen najboljoj reprezentaciji planete dobila na šampionatu odigranom 1938. u Francuskoj. Tada ju je u odlučujućem dvoboju – isto kao Planičku i drugove četiri godine ranije – kao poslednja i nepremostiva prepreka sačekala Italija. Prethodno je reprezentacija, čiji su ključni igrači bili Đula Žengeler i Đerđ Šaroši, eliminisala tri prepreke na putu do finala. U prvoj utakmici, odnosno osmini finala, Mađari su lako potukli do nogu nedoraslu selekciju Holandske Istočne Indije (danas Indonezije) sa 6:0, da bi zatim u borbi za plasman u polufinale golovima Šarošija i Žengelera savladali i Švajcarsku (2:0). Pobedonosni put je nastavljen 16. juna neočekivano ubedljivim trijumfom nad Šveđanima (5:1), a u tom susretu je svoj pečat stavio trostruki strelac Žengeler.

’Azuri’ su želeli da odbrane titulu osvojenu četiri godine ranije u njihovoj zemlji, ali su bili izloženi dodatnom pritisku od strane najvećeg autoriteta u državi Benita Musolinija, koji se ponovo uključio u ’fudbalske igre’. ’Duče’ je navodno uoči finala poslao igračima poruku “da moraju pobediti ili umreti”, što je trebalo da znači da se ne smeju vratiti poraženi u Italiju. Nikada nije potvrđeno da je fašistički diktator zaista uputio takav ultimatum  izabranicima Vitorija Poza, ali je zanimljivo da je golman Mađarske selekcije Antal Sabo mnogo godina kasnije pričao kako je “ plašeći se za živote italijanskih igrača namerno puštao golove u finalu”. Teško je, naravno, poverovati da je ovo Sabovo objašnjenje išta drugo nego pokušaj da se korištenjem ’humanih’ razloga pokuša naknadno naći opravdanje za težak poraz u finalu Mundijala u Francuskoj. Sigurno je da su mađarski čuvar mreže i njegovi drugovi silno želeli titulu svetkih šampiona, pa je gotovo nemoguće zamisliti da su zbog brige za sigurnost njihovih protivnika bili spremni da namerno izgube odlučujuću utakmicu.

U finalu odigranom 19. juna u Parizu pred 60.000 gledalaca branilac titule je započeo meč u sastavu: Olivijeri, Foni, Rava, Serantoni, Andreoli, Lokateli, Biavati, Meaca, Piola, Ferari i Kolausi, dok su za izazivača nastupili: Sabo, Polgar, Biro, Salaj, Sič, Lazar, Šaš, Vince, Šaroši, Žengler i Titkoš. Italijani su poveli golom Kolausija u 6. minutu, Titkoš je ubrzo poravnao rezultat, ali su ’Azuri’ preko Piole i strelca prvog pogotka uspeli da na odmor odu sa prednošću od 3:1. U nastavku je Šaroši golom u 70. minutu vratio nadu Mađarima da mogu izboriti produžetak, međutim Piola je osam minuta pre kraja utakmice razrešio sve dileme o tome ko će naredne četiri godine biti na šampionskom tronu.

Zbog izbijanja II svetskog rata naredni šampionat održan je tek nakon 12 godina 1950. u Brazilu, a na sledeću smotru najboljih reprezentacija sveta, čiji je domaćin 1954. bila Švajcarska, reprezentacija Mađarske je došla kao glavni favorit za titulu. Ta selekcija te srednjoevropske države, koja je u istoriju ušla kao ’laka konjica’, smatrana je zbog svojih spektaklularnih i efikasnih igara, kao i impresivnog pobedničkog niza, jednom od najboljih reprezentacija u istoriji fudbala. Predvodio ju je as Honveda Ferenc Puškaš, ali za njim, po fudbalskom znanju i korisnosti koji su pružali timu, nisu uopšte zaostajali Hidekuti, Cibor, Božik, Kočiš. Ta selekcija od 4. juna 1950. kada je savladala Poljsku pa do finala Mundijala u Švajcarskoj četiri godine kasnije nije pretrpela nijedan poraz. Svoju superiornost ispoljila je na, tada (za razliku od današnjih vremena) izuzetno kvalitetnom olimpijskom turniru u Finskoj 1952. kada je, nakon pobede nad Jugoslavijom (2:0), uzela zlatnu medalju. U fudbalskoj istoriji je, međutim, još više ostala upamćena zbog dve ubedljive pobede nad nadmenim Englezima u prijateljskim utakmicama. Na londonskom “Vembliju” je 25. novembra 1953. igran čardaš, a Puškaš i drugovi su očitali pravu fudbalsku lekciju (6:3) reprezentaciji zemlje koja je izmislila najvažniju sporednu stvar na svetu. Sa Ostrva su posle tog neprijatnog poraza tražili revanš. Šest meseci kasnije u Budimpešti su doživeli još teži debakl jer su ih Mađari u drugom meču savladali sa čak 7:1.

Kada se sve ovo zna jasno je zašto su mađarska javnost, ali i tadašnji državni komunistički vrh ove zemlje očekivali da ’laka konjica’ u Švajcarskoj i zvanično potvrdi da je najbolja fudbalska reprezentacija sveta, te da je za sve njih, kao uostalom i same igrače, samo osvajanje titule moglo biti smatrano normalnim epilogom učešća na predstojećem šampionatu. Izabranici selektora Gustava Šebeša su krenuli prema očekivanjima i na startu 17. juna u Cirihu u prvom meču ugrupi torpedovali nedoraslu Južnu Koreju sa 9:0. Tri dana kasnije u Bazelu ostvarena je nova ubedljiva pobeda, a ovaj put su žrtva bili Zapadni Nemci, čiji selektor Sep Herberger je odlučio da u susretu sa prvim favoritom šampionata promeša karte i iz tima izostavi nekoliko  glavnih igrača. Mađarska je u utakmici, u kojoj je Kočiš čak četiri puta zatresao mrežu rivala, deklasirala buduće ’Pancere’ sa 8:3, ali je takav ishod, kasnije će se pokazati, bio korisniji za poraženog nego pobednika. Nimalo beznačajan detalj iz tog susreta bila je povreda Ferenca Puškaša, koji je zbog starta nemačkog reprezentativca Libriha morao da propusti naredna dva meča, te nedovoljno oporavljen dočeka veliko finale.

Mađari nisu imali lak put do ostvarenja željenog cilja, pošto su se u četvrtfinalu i polufinalu susreli sa dve izuzetno jake južnomeričke selekcije – Brazilcima i Urugvajcima. Oba meča su završena istovetnim rezultatom 4:2, s tim što su domaćini prethodnog Mondijala pali 27. juna u Bernu nakon 90 minuta igre, a aktelni svetski šampion nekoliko dana kasnije u Lozani tek nakon produžetaka. U tom susretu su majstori ’fudbalskog čardaša’ dozvolili Urugvajcima da stignu njihovo vođstvo od dva gola razlike, ali je Šandor Kočiš u produžetku pogocima u 111. i 116. minutu, ipak, odveo favorite u očekivano finale u Bernu.

Protivnik u najvažnijoj utakmici šampionata bio je mušterija iz grupne faze takmičenja, selekcija Savezne Republike Nemačke, koja je u eliminacionom delu takmičenja bila bolja od Jugoslavije (2:0) i Austrije (6:1). Tog 4. juna u Bernu je padala jaka kiša, ali su Nemci imali pripremljeni odgovor za nepovoljne uslove na terenu stadiona “Vakndorf”, gde je igran meč za pehar Žila Rimea. Zahvaljujući dobrim odnosima selektora Sepa Hebergera sa Adijem Daslerom, osnivačem buduće čuvene firme sportske opreme adidas, reprezentativci Zapadne Nemačke su dobili  revolucionarne kopačke sa kramponima koji su mogli da se menjaju zavisno od vremenskih uslova.

Taj naizgled sitan detalj, baš kao i nastup nedovoljno oporavljenog Puškaša, nisu odlučili ishod finalnog duela, ali su svakako imali uticaja da se dogodi ono što su Nemci kasnije sa zadovoljstvom nazvali “Čudo u Bernu”. Selektor Mađarske Gustav Šebeš je šansu da se pobedom upišu u istoriju kao svetski šampioni pružio: Grošiču, Buzanskom, Lantošu, Božiku, Lorantu, Zakerijašu, Totu, Ciboru, Kočišu, Hidekutiju i Puškašu, dok se Herberger odlučio za: Tureka, Posipala, Kolmajera, Ekela, Libriha, Maja, Rana, Morloka, Ota Valtera, Šefera i Frica Valtera. ’Laka konjica’je započela meč u svom stilu i već u 8. minutu golovima Puškaša i Cibora vodila sa 2:0. Tada se učinilo da će taj susret, ako ne po broju postignutih pogodaka, onda po konačnom ishodu predstavljati reprizu prve utakmice u grupi ali Nemci nisu želeli da se pre vremena pomire sa takvim epilogom finala. Iako grogirani nisu bili i nokautirani, pa su već u 10. minuti preko Maksa Morloka smanjili vođstvo rivala, da bi samo osam minuta kasnije Helmut Ran izjednačio rezultat.

Mađari su u nastavku susreta opsedali gol čuvara mreže ’Pancera’ Tureka. Cibor i Kočiš su pogađali prečku i stativu, nemački igrači izbacivali loptu sa same gol linije, međutim, rezultat na semaforu se nije menjao. A onda u samoj završnici, tačnije u 84 minutu, usledio je prelomni trenutak susreta koji je nemački radio reporter Herbert Zimerman u svom prenosu opisao sledećim rečima: “Ran i to je 3:2! Gol, gol, gol! Recite mi da sam lud, ali Nemačka vodi sa 3:2!”.

Helmut Ran, čovek koji je prethodno u četvrtfinalu presudio Jugoslaviji, postigao je tog kišnog dana u Bernu gol karijere. Doduše tako nije moralo biti da sudija Englez Ling nije u 89. minutu promenio prvobitnu odluku da prizna izjednačujući pogodak Puškaša. Arbitar sa Ostrva je naknadno na insistiranje pomoćnika presudio da se najbolji mađarski fubaler nalazio u (sumnjivoj) ofsajd poziciji, čime je oduzeo sve nade ’lakoj konjici’ da će popeti na tron, koji je po kvalitetu zasluživala.

Kasnije su se pojavile nikad zvanično potvrđene sumnje da su nemački reprezentativci bili dopingovani u finalu u Bernu. Ferenc Puškaš je pričao da je posle utakmice u svlačionici rivala video špriceve i igrače koji povraćaju, te da mu je tada dato objašnjenje da su u pitanju injekcije vitamina C. Grupa autora sa Univerziteta u Lajpcigu je, međutim, u studiji o dopingu u nemačkom sportu iznela tvrdnju da su svetski šampioni iz Švajcarske 1954. koristili zabranjenu supstancu metamfetamin.

Kompletna istina o tome da li su Nemci zaista upotrebljavali nedozvoljena stimulativna sredstva se verovatno neće nikada saznati, ali je danas neosporno da su nakon “Čuda u Bernu” postali jedna od vodećih svetskih fudbalskih sila koja je do sada čak četiri puta trijumfovala na Svetskim šampionatima. S druge strane, za Mađare je gubitak gotovo već uknjižene titule značio početak, najpre sporog, a zatim sve ubrzanijeg puta ka međunarodnoj fudbalskoj periferiji. Dve godine posle nesrećnog finala u Švajcarskoj ’laka konjica’ je prestala da postoji. Nakon sovjetske vojne intervencije 1956. iz  Mađarske su u emigraciju (Španiju) otišli glavni ’jahači’ Puškaš, Cibor i Kočiš, a preostali članovi slavnog tima više nisu bili u stanju da repriziraju nekadašnji ’čardaš’. Mađarska je još dva puta (1962. i 1966) igrala u četvtfinalima Mundijala, a nakon šampionata u Meksiku 1986. potonula je još dublje ne uspevši da se do danas nijednom više plasira na najveću smotru svetskog fudbala.

Četiri godine posle Mundijala u Švajcarskoj, reprezentacija Švedske je iskoristila pogodnost što se šampionat održavao u njihovoj zemlji da stigne do finalnog meča za titulu. Skandinavci su imali jak tim, ali bez vrhunskih zvezda, mada se ne može reći da Hamrin, Skoglund i Simonson nisu bili kvalitetni igrači. Domaćin je na startu prvenstva 8. juna golovima Simosnona (dva) i Lindholma lako savladao Meksikance sa 3:0, da bi u narednom meču Grupe 3 bio bolji od vicešampiona sveta Mađara (2:1). Remi sa selekcijom Velsa (0:0) u poslednjem kolu grupne faze bio je dovoljan Šveđanima da kao prvoplasirani izbore plasman u četvrtfinale gde ih je 19. juna čekao težak protivnik – Sovjetski  Savez.  

Selekcija ’tri krune’ je zahvaljujući pogocima Hamrina u 49. i Simonsona u 88. minutu preskočila i ovu prepreku (2:0), ali je sledeća u borbi za finale izgledala još teža. Rival Švedske je bio branilac titule, reprezentacija Zapadne Nemačke, koja u tom duelu, odigranom 24. juna, nije imala sreće. ’Panceri’ su veći deo susreta na terenu imali dva fudbalera manje od protivnika, pošto je Juskovijak isključen, a povređenog Frica Valtera prema tadašnjim pravilima nije mogao da zameni nijedan igrač. Tu brojčanu nadmoć domaćini prvenstva su iskoristili i golovima Skolglunda Grena i Hamrana stigli do pobede (3:1), koja ih je dovela na korak od trona.

Pehar namenjen svetskim prvacima je, ipak, ostao nedostižan za Šveđane. U finalu odigranom 29, juna na stadionu “Rosunda” u predgrađu Stokholma Solni Brazilci su jednostavno bili mnogo bolji od rivala, koji nije imao nikakvu šansu da uzme titulu. Domaćini su istina preko Lindholma poveli već u 4. muinutu, ali je nakon toga na terenu postojao samo jedan tim – Brazil. Selekcija iz najveće države Južne Amerike, predvođena tada 17-godišnjim Peleom, postigla je periodu od 9. do 90. minuta pet golova i tako stigla do svoje prve titule ali i najubedljivijeg trijumfa (5:2) u finalima svetskih šampionata. Budući ’Kralj fudbala’ se u strelce upisao u 55. i 90. minutu, Vava je dao golove u 9. i 32, a Mario Zagalo – čovek koji će 12 godina kasnije prigriliti trofej Žila Rimea i kao selektor – pogodio je mrežu u 68. Simonsonov drugi pogodak za domaćina (80. minut) nije mogao da utiče na ishod susreta, ali je omogućio Skandinavcima da, ipak, ublaže težak poraz pred domaćim navijačima. Ostalo je zapisano da je Brazil finalni meč započeo sa: Gilmarom, Đalmom Santosom, Olrlandom, Belinijem, Niltonom Santosom, Zitom, Didijem, Garinčom, Zagalom, Vavom i Peleom, dok je selektor njihovog rivala Georg Rajnor na teren izveo: Svensona, Bergmarka, Parlinga, Gustavsona, Aksboma, Borjesona, Grena, Lindholma, Hamrina, Skoglunda i Simonsona. Šveđani nakon tog neravnopravnog nadmetanja na “Rosundi” nisu više nikad stigli do završnog meča svetskih šampionata, a najbliži tome su bili 1994. u Sjedinjenim Američkim Država kad ih je u polufinalu zaustavio upravo Brazil (0:1).

Postoji izreka: “Treća – sreća”, ali Holanđanima ni treći nastup u finalima nije bio dovoljan da osvoje titulu svetskog šampiona. Reprezentacija zemlje čiji su gradovi Amsterdam, Roterdam i Ajndhoven dali tri klupska prvaka ’Starog kontinenta’ ( Ajaks, Fejenord i PSV) imala je tu otežavajuću okolnost da su joj u prva dva odlučujuća nadmetanja rivali bili selekcije država domaćina Mundijala (Zapadna Nemačka i Argentina), dok je u poslednjem pokušaju u Južnoj Africi propustila nekoliko velikih šansi da pobedom nad Špancima stavi tačku na prethodne neuspehe i stigne do toliko željenog trofeja.

Holanđani su 1974. na Mundijalu u Zapadnoj Nemačkoj imali, baš kao i Mađari 20 godina ranije, verovatno najjači tim na svetu, ali i Johana Krojfa, koji je slično Ferencu Puškašu 1954. godine, ne samo bio dirigent pobedničkog orkestra, već i u tom trenutku  najbolji fudbaler planete. Sličnost selekcije koja je forsirala “totalni fudbal” sa mađarskom ’lakom konjicom’ se time ne završava pošto su i jedni i drugi zaustavljeni na poslednjoj prepreci od istog protivnika – reprezentacije Nemačke.

Krojf, Neskens, Rensenbrik, Rep, Krol i ostali šrafovi tima, koji je sa selektorske klupe vodio tvorac ’Velikog Ajaksa’ Rinus Mihels, svoju su svetsku avanturu u leto 1974. započeli pobedom nad Urugvajem (2:0) u Hanoveru. U drugom kolu su samo remizrali sa Švedskom u susretu koji je u Dortmundu okončan bez golova, međutim ubedljiv trijumf nad nedoraslim Bugarima (4:1) bio je dovoljan da Holanđani završe takmičenje u grupi 3 na prvom mestu.

Rivali u narednoj fazi takmičenja su im u polufinalnoj grupi bile selekcije Brazila, Argentine i DDR (Nemačke Demokratske Republike). Fudbaleri iz zemlje vetrenjača i lala su superiornim igrama preskočili sve te prepreke i potvrdili da su veliki pretendent na svetski tron. Najpre su 24. juna u Gelzenkirhenu pregazili ’Gaučose’ (4:0), šest dana kasnije na red su došli tadašnji Istočni Nemci (2:0), da bi u odlučujućem duelu 3. jula u Dortmundu golovima Neskensa i Krojfa bio savladan i Brazil (2:0), koji se nakon ovog poraza oprostio od odbrane titule osvojene četiri godine ranije u Meksiku.

U finalnom susretu odigranom 7. jula na Olimpijskom stadionu u Minhenu, Rinus Mihels je ukazao poverenje: Jongbladu, Surbijeu, Rejsbergenu, Hanu, Krolu, Jansenu, Neskensu, Van Hanegenu, Krojfu, Repu i Rensenbriku, a selektor Zapadnih Nemaca  Helmut Šen je na teren poslao: Majera, Fogsa, Bekenbauera, Švarcembeka, Brajtnera, Bonofa, Overata, Grabovskog, Milera, Helcebajna i Ulija Henesa. Meč je počeo sjajno za Holanđane jer domaćini još nisu ni pipnuli loptu, a na semaforu je stajao rezultat 0:1. Krojf je u drugom minutu, nakon slaloma”, bio oboren u šesnaestercu Nemačke, što je primoralo sudiju Engleza Tejlora da pokaže na belu tačku. Siguran egzekutor najstrože kazne bio je Neskens, pa je Holandija, kao i neki drugi gubitnici finala iz ove priče, prva došla u vođstvo u odlučujućem susretu. Iako šokirani ovakvim startom ’Panceri’ iz Minhena 1974. godine, baš kao i njihovi sunadornici iz Berna dve decenije ranije, nisu poklekli pred napadima protivnika, već su odlučili da uzvrate udarac. Pogodak Brajtnera iz jedanaesterca (25. minut) ih je potpuno vratio u utakmicu, a kada je izgledalo da će se prvo poluvreme završiti bez pobednika, veliki golgeter Gerd Miler je u 43. minutu u svom stilu postigao poslednji, ali i najvažniji gol u reprezentativnoj karijeri.

Pogodak omalenog centarfora Bajerna pokazaće se presudnim za ishod minhenskog finala. Uzalud su  Holanđani u nastavku susreta napadali i stvarali šanse. Čudesni Sep Majer je tog dana zaustavljao gotovo sve njihove šuteve, a kad je on bio nemoćan lopte su odlazile pored ili preko gola. Na kraju je Franc Bekenbauer visoko podigao pehar namenjen novim svetskim šampionima, dok je Johan Krojf tužan okončao svoje prvo i poslednje finale Mundijala.

Četiri godine kasnije na šampionatu održanom u Argentini 1978. Holanđani su imali slabiji tim nego u Zapadnoj Nemačkoj ali su, ipak, s obzirom na dešavanja u završnici finalnog susreta, bili nikad bliži osvajanju titule. Reprezentacija je na takmičenje u Južnu Ameriku otputovala bez Johana Krojfa, pa je ulogu ključnog igrača na prvenstvu preuzeo napadač Anderlehta Rob Rensenbrik, koji je na kraju ispao i tragičar tog šampionata.

Aktuelni svetski vicešampioni su jedva izborili plasman u drugu fazu Mundijala u Argentini. Nakon pobede nad Iranom (3:0), remija sa Peruom (0:0) i poraza od Škotske (2:3) samo su zahvalujući nešto boljoj gol razlici u odnosu na selekciju sa Ostrva zauzeli drugo mesto u grupi 4 i tako izbegli neočekivani prevremeni povratak kući.

Holanđani su popravili formu i pokazali svoje pravo lice u polufinalnoj grupi. Najpre su deklasirali Austrijance (5:1), zatim izborili zadovoljavajući nerešen rezultat u novom odmeravanju snaga sa Zapadnim Nemcima (2:2), a onda presudnom pobedom nad Italijom (2:1) obezbedili prvo mesto u grupi i stekli pravo da drugi put uzastopno nastupe u završnom meču svetskog šampionata.

I tada su za rivala u meču za titulu imali reprezentaciju zemlje domaćina. Argentinci su silno želeli da 25. juna u Buenos Ajresu iskoriste podršku 71.000 navijača na stadionu “Monumental” i tako u drugom finalnom pokušaju (1930. su u Montevideu poraženi od Urugvaja) postanu zvanično najbolji državni tim planete. Njihov selektor Cezar Luis Menoti je odlučio da utakmicu započnu: Filjol, Ardiljes, Bertoni, Galjego, Galvan, Oliuin, Ortiz, Pasarela, Tarantini, Kempes i Luke, dok je Ernst Hapel poslo na teren: Jongblada, Portvlieta, Krola, Jansena, Hana, Rene van der Kerkofa, Neskensa, Vili van der Kerkofa, Rensenbrika, Repa i Brandtsa.

’Gaučosi’ su pogotkom svog najboljeg strelca Marija Kempesa poveli u 38. minuta ali su u drugom poluvremenu Holanđani bili bolji rival. Njihovi stalni napadi su krunisani golom rezerviste Dika Naninge koji je udarcem glavom u 82. minutu matirao golmana Filjola i time stvorio potpunu neizvesnost o pobedniku meča. U trenucima kad je isticao 90. minut gosti su započeli ofanzivnu akciju u čijoj je završnici lopta došla do Rensenbrika, koji je pogodio stativu argentinskog gola. Na prepunom “Monumentalu” je najpre zavladao muk, koji je ubrzo zamenio srećni uzdah domaćih navijača, svesnih koliko su njihovi ljubimci bili blizu poraza u ovom istorijskom meču. Kako to obično biva Holanđani su u produžecima bili surovo kažnjeni za neiskorišćenu priliku. Kempes je svojim drugim golom u 105. minutu najavio kakav će biti ishod borbe za titulu, da bi deset minuta kasnije nakon pogotka Bertonija postalo sasvim jasno da će finalista iz Evrope morati da čeka novu šansu kako bi se popeo na tron svetskog reprezentativnog fudbala.

Mada su se 1988. godine, zahvaljujući sjajnoj novoj generaciji Gulita, Van Bastena i Rajkarda, najzad upisali u listu kontinentalnih šampiona, Holanđani – nakon poraza u Argentini – nisu u naredne skoro tri decenije dolazili do prilike da ponovo igraju meč za titulu svetskog prvaka. Najzad im se na Mundijalu u Južnoj Afici, održanom 2010. godine, ukazala šansa da isprave propuste iz prethodna tri finala. Reprezentacija, čije su glavne zvezde biki Roben i Vesli Snajder, na to takmičenje je otputovala kao kandidat iz drugog plana, što je značilo da ne spada u glavne pretendenate na najvažniji trofej FIFA za koji su, prema prognozama, konkurisali Španija, Brazil, Nemačka i Argentina. Izabranici selektora Berta van Marvijka su uspešno obavili zadatak u prvoj fazi šampionata pošto su savladali Dansku (2:0), Japan (1:0) i Kamerun (2:0). I naredna prepreka u osmini finala, selekcija Slovačke, nije bila preterano teška za dvostruke vicešampione sveta, koji su međutim nakon ove očekivane pobede (2:1) morali da 2. jula u Port Elizabetu izađu na megdan favoritu Brazilu. Utakmica nije dobro počela za Holanđane jer su Brazilci već u 10. minutu preko Robinja stekli prednost. U nastavku susreta na scenu je stupio Vesli Snajder koji je najpre u u 53. minutu izjednačio rezultat, a zatim drugim pogotkom postignutim 15 minuta kasnije, doveo svoju reprezentaciju pred vrata polufinala. Ta vrata su se kasnije širom otvorila, a naredna, poslednja prepreka na putu ka trećem finalu bila je još jedna južnomaerička selekcija – Urugvaj. Dvostruki svetski šampioni iz 1930. i 1950. godine, oslabljeni neigranjem kažnjenog Luisa Suaresa, nisu uspeli da 6. jula u Kejp Taunu odole ’Lalama’, koje su do pobede (3:2) svojim golovima odveli Van Bronkorst, Snajder i Roben.

https://youtube.com/watch?v=aKSHgMqCwbQ

Holanđani najzad u finalu nisu igrali protiv domaćina šampionata ali je rival, evropski prvak Španija, bio izuzetno težak protivnik. Van Marvijk je rešio da 11. jula u Johanesburgu u lov na titulu krenu: Stekelenburg, Van Bronhorst, Hejtingam Najtinsen, Van der Vil, Van Bomel, De Jung, Snajder, Kujt, Roben i Van Persi, dok je selekcija sa Pirineja započela meč sa: Kasiljasem, Serhio Ramosom, Pujolom, Pikeom, Kapdervilom, Ćabi Alonsom, Čavijem, Busketsom, Inijestom, Pedrom i Vilom. Bio je to susret ravnopravnih rivala u kome su, ipak, Holanđani stvorili zrelije šanse. Najveće je imao Roben kada je dva puta izlazio sam pred Kasiljasa ali je golman ’Crvene furije’ u obe situacije iz tih duela izlazio kao pobednik. Usledili su produžeci u čijem je drugom delu selekcija zemlje koju nazivaju i Nizozemska ostala bez isključenog Hejtinge, a kad je u 118. minutu Inijesta pogodio mrežu Stekelenburga postalo je jasno da za “Uklete Holanđane” bar na fudbalskom terenu ne važi izreka “Treća – sreća!”. Roben i drugovi su i na narednom Mundijalu u Brazilu otišli veoma daleko, ali su zbog slabijeg izvođenja jedanaesteaca u polufinalnom susretu sa Argentincima propustili priliku da svojoj zemlji donesu četvrti nastup u finalima Mundijala.

Ovim smo – s obzirom na to da je put Hrvatske do završnog meča sa Francuskom na poslednjem prvenstvu u Rusiji dobro poznat – došli do kraja priče o reprezentacijama koje su stizale do finala ali ne i titule svetskih šampiona. Naredna prvenstva će dati odgovor na pitanje da li će se ovaj spisak luzera proširiti ili možda smanjiti, ukoliko naravno neka od selekcija koje su do sada stizale samo po podnožja fudbalskog Olimpa uspe da izađe iz kruga gubitnika mečeva za titulu. Najveći kandidati za takvu transformaciju su, čini nam se, “Ukleti Holanđani”, mada je u njihovom slučaju najbolje izbegavati bilo kakve prognoze.