Uroš Kovačević – rođen da bude šampion

Skener 7. jan 20191:38 > 2:00
fivb.org

Nekada je bio najbolji mladi odbojkaš sveta, potom i najbolji mladi sportista Srbije, a danas je najbolji odbojkaš svoje zemlje i jedan od najboljih primača servisa na planeti.

Sa samo 25 godina već igra sedmu sezonu u inostranstvu, a petu u italijanskoj Ligi, koju već sada svi zovu odbojkaškom NBA ligom.

Uroš Kovačević pamtiće 2018. po lepim, ali i nekim malo manje prijatnim stvarima. Naučio je već da su pobede i porazi sastavni deo sporta, iako se ne miri tako lako sa neuspesima.

Pošto će ovaj intervju ugledati svetlost Božićnog jutra, pitali smo ga, postoji li mogućnost da u Italiji obeležava najveći pravoslavni praznik?

„Nažalost, od odlaska u inostranstvo, Božić mi je ostao u Srbiji i našem toplom domu u Kraljevu. Nažalost, ali tako je. Pošaljem neku poruku čestitke najbližima, i to je to. Na kraju krajeva, mnogo sam utakmica i odigrao na Božić, a u krugu porodice, nisam ga slavio još od 2010. godine. Iskreno, žao mi je što je tako, ali sad sam profesionalac i moram to da prihvatim”, počinje Kovačević.

U 2018. godini, u dresu Trentina i reprezentacije Srbije odigrali ste čak 84 zvanične utakmice. Kako ste sve to izdržali?

„Nisam znao za tu brojku i verovatno nisam baš svaki meč odigrao od početka do kraja. Ali, da je bilo teško, bilo je. Kao da smo u NBA ligi, stvarno je velika cifra. S druge strane, navikli smo se. Iskreno, više volim da igramo utakmice, nego da treniramo. Jeste naporno, često dolazi i do zasićenja pošto nemamo određeni period za odmor, ali je moja sreća ta, što stvarno volim odbojku i posao koji radim. U celini, zadovoljan sam kad sam zdrav i bilo bi glupo da se žalim na bilo šta?“

Kako biste ocenili sportsku 2018. godinu?

„Jedna od uspešnijih za mene. Što se tiče reprezentacije, ostala je gorčina zbog petog mesta u Ligi nacija i četvrtog na Svetskom prvenstvu, jer sam ubeđen da imamo ekipu za nešto više. Na klupskom planu, postao sam svetski šampion, što mi je jedan od najvećih uspeha u karijeri”, dodao je Uroš.

Trentino je u prošloj sezoni imao puno teških trenutaka, pa su vam u aprilu i maju izmakli svi trofeji?

„Prošlu sezonu smo počeli loše, bili čak jedanaesti u jednom trenutku, ali smo u drugom delu zaigrali puno bolje. Nažalost, to nije bilo dovoljno da dođemo do nekog trofeja. Izgubili smo od Lubea u završnici Lige šampiona, a onda i od Peruđe, u polufinalu plej-ofa. Te dve ekipe su i bile jače od nas. A mi smo na kraju, ipak izvukli maksimum”.

U novoj sezoni, priča je malo drugačija?

„Mnogo bolje smo počeli. U Superkupu dobili Peruđu u Peruđi, a na klupskom svetskom i Lube u finalu. Izgubili smo dva meča od njih u prvenstvu, u njihovim dvoranama, ali smo već na početku Nove godine počeli da vraćamo dugove. Pobeda protiv Peruđe je bila sjajan način da se otvori Nova godina, pošto smo izbili na lidersku poziciju Serije A. To je velika stvar za sve nas, ali i za naše navijače i ljude u klubu, koji godinama ulažu mnogo, sa željom da vrate Trento na šampionske staze”, kaže Kovačević.

Sada ste u seriji od 19 pobeda i mnogi vas vide kao jednog od najvećih kandidata za osvajanje trofeja, kako u Italiji, tako i na evropskoj sceni, u CEV kupu?

„Sigurno je da sada igramo puno bolju odbojku, u odnosu na prošlosezonsku. Pojačanja, pre svih Lisinac, Grebenjikov, Rasel i Kandelaro su doneli ekstra kvalitet, ali i sjajnu energiju i pozitivnu atmosferu. Srećan sam što sam deo ove ekipe, koja zaista može mnogo. Ne bih se opterećivao trofejima, ali biće ih, sigurno”, ističe srpski as, koji je već drugu sezonu član Trentina.“

Iako imate četvoricu novih igrača u postavi, trener Lorenceti je jako brzo stvorio homogenu ekipu?

„Ti momci su ponajbolji igrači na svetu na svojim pozicijama, Lisinac kao srednji bloker, Grebenjikov na mestu libera, a Rasel kao primač. Uz Kandelara, Đanelija i Vetorija, ali i momke sa klupe, imamo tim sposoban za najveća dela. Zahvaljujući treneru Lorencetiju, odlična smo celina i brzo smo došli do naše igre, ali i atmosfere. Uživamo u svakoj utakmici, to je očigledno”, upozorava nas Kovačević.

Povezano

Srećko Lisinac se za kratko vreme uklopio u odbojkašku NBA ligu?

„Presrećan sam što je došao u Trento, jer sam i sam bio jedan od najvećih zagovornika da se to i dogodi. Mnogo mi znači njegovo prisustvo, a verujem da sam i ja njemu pomogao u privikavanju na novu sredinu. Osvajanje svetske titule je nadam se samo početak jedne uspešne zajedničke priče, dvojice igrača iz Kraljeva, koji su odnedavno klupski svetski prvaci!”, podseća Uroš na činjenicu da su i on i Lisinac prve odbojkaške korake načinili u Ribnici.

Kakav je trener Anđelo Lorenceti?

„Znamo se jako dugo, radili smo zajedno tri godine u Modeni, a ovo nam je druga zajednička u Trentinu. Zvao me je još dok sam igrao u Sloveniji, u ACH Voleju, kod Igora Kolakovića. Još tada je želeo da me vidi u njegovoj ekipi. Tokom svih godina saradnje, osećao sam njegovu punu podršku i stvarno mi je čast da kažem, da mi je trener Anđelo Lorenceti. On je jedan od najuspešnijih italijanskih stručnjaka. Radujem se svakom Anđelovom treningu!”, priznaje Kovačević.

Recite nam još nešto o Trentinu, sada već petostrukom šampionu sveta?

„To je jedan od najvećih klubova na svetu i po trofejima i po organizaciji. Osećam privilegiju što sam član Trentina, šampiona Italije, Evrope i Sveta. Osetio sam nedavno šta znači osvajati trofeje u dresu Trenta. Neverovatna stvar. Slavlje je bilo veće, jer je posle tri godine došao prvi trofeja. Ostao sam ubeđen da svi moji saigrači jedva čekaju igranje za neki novi trofej!“

Nezahvalno je u Italiji baviti se prognozama, ali sledi vam borba na tri fronta, za Kup Italije, CEV kup i Skudeto?

„Ja sam večiti optimista!”, dodaje Kovačević i nastavlja. „Uvek sam to smatrao pozitivnom osobinom kod sebe, mada su mi neki zamerali što sam takav. Ipak, u slučaju Trentina, moram da ostanem pozitivan i da verujem da ćemo doći do još nekog trofeja. Opet, nećemo se opterećivati, idemo od utakmice do utakmice i nadam se da će na kraju sve biti dobro. U ovom trenutku razmišljam samo o meču protiv Lubea, ali i o susretu sa Veronom, u četvrtfinalu Kupa. Neće biti nimalo lako, jer se ekipa Nikole Grbića pojačala Kazijskim, koji im sigurno mnogo znači. Onda, neka bude prvi naredni cilj, plasman na finalni turnir Kupa Italije!“

Svakog meseca osvojite i neki individualni trofej, bili ste najbolji primač svetskog klupskog prvenstva, ali i najbolji igrač Serije A u novembru i decembru. Možda na kraju sezone ponesete i epitet najboljeg igrača Lige?

„Pojedinačne nagrade bih sada stavio u drugi plan. To mi nikada nije bio prioritet, jer se na kraju broje samo klupski trofeji. Malo ko će pričati o individualnim nagradama. Lepo je da ih osvojite, ali ne moram da budem MVP prvenstva, ako će Trentino da uzme Skudeto!”, nasmejao se Kovačević.

Lega Pallavolo

Koliko se Uroš promenio u Trentu i u čemu najviše?

„Godine prolaze, starim, ali i napredujem. Najpreciznije rečeno, sazrevam. Promenio sam umnogome odnos prema odbojci. Sve je izraženiji profesionalizam, promenio sam neke navike, a više ne gledam na odbojku kao na igru i zabavu, već kao na ozbiljan posao.”

Ipak, i dalje uživate u komunikaciji sa publikom, mada je utisak da ne rasipate energiju uzalud, kao nekada?

„Uvek sam imao neki poseban odnos prema publici. Voleo sam da neki lep poen podelim sa ljudima na tribinama. I znači mi svaka vrsta podrške, baš kao što me i kritika dodatno motiviše. Kad sam sa 15 godina debitovao za prvi tim Ribnice, igrao sam zbog navijača, prijatelja, porodice. U poslednje vreme, štedim energiju, fokusiram se na celu utakmicu, trudim se da od prvog do poslednjeg poena držim visok nivo koncentracije i igram na istom nivou”, primećuje Kovačević.

Imate neverovatnu moć da pamtite gotovo svaki detalj sa utakmica koje ste odigrali. Da proverimo vaše znanje, sećate li se prošlosezonskog poraza u Monci, rezultatom 3:2?

„Sećam se, naravno… Zabolelo me koleno! To je bila poslednja utakmica regularnog dela, izgubili smo 3:2, ali su nam trebala samo dva seta. Nismo puno tugovali, peti set je igrala druga postava. U principu, sećam se gotovo svake utakmice koju sam igrao u životu, čak i kao kadet i junior!”, dodaje Uroš.

Prelazimo na temu reprezentacije. Odigrali ste 158 zvaničnih mečeva za seniorsku selekciju, sa samo 25 godina. Od ulaska u reprezentaciju propustili ste jednu, ili dve važnije akcije?

„Da, Evropsko prvenstvo 2013. zbog povrede i jedan turnir kvalifikacija za Olimpijske igre u Bugarskoj”, kaže Kovačević i nastavlja. „Mlad sam ušao u reprezentaciju kod Igora Kolakovića i ispratio neke vrhunske igrače, koji su me dosta toga naučili i o životu i o odbojci. Tu pre svih mislim na Ivana Miljkovića, pa na brata Nikolu Kovačevića, Nikića, Petkovića, Stankovića… Radio sam i sa kvalitetnim trenerima i dobrim ljudima. I uz njih stasavao. Moja prva velika akcija bila je evropska titula u Beču, pa iako nisam tada mnogo igrao, shvatio sam na početku karijere, koliko je naša reprezentacija velika. Svih ovih godina trudio sam se da doprinesem još boljim igrama i rezultatima. Bilo je uspeha, bilo je i neuspeha, ali sam uveren da će ova generacija u narednim godinama tek uraditi nešto, o čemu će da se priča godinama”.

fivb.org

Da li je četvrto mesto na Svetskom prvenstvu u Italiji i Bugarskoj uspeh, realnost, ili možda čak i neuspeh?

„Otišli smo na SP kao jedni od kandidata za najviši plasman, ali ipak u senci Rusije i Amerike, koji su bili s nama u grupi. Pobedili smo Ruse, a potom i Francuze, pa smo sami sebi otvorili vrata fajnl-siksa. Trijumf protiv Italijana u Torinu bio je dokaz i potvrda naše snage, ali i pored toga nismo uspeli da se popnemo na tron. Propustili smo šansu da postanemo, čak i svetski prvaci. Žao mi je što nismo uradili ono što su uradili Poljaci!”

Ostali ste na kraju i bez bronzane medalje, a u tom meču protiv Amerikanaca niste bili ni u startnoj postavi. Zašto?

„Ne znam razlog, to ćete morati da pitate trenera. Nisam pričao o tome sa Nikolom, a ne verujem i da ću. Ne bih da se vraćam na ono što je bilo, gledam napred i pozitivan sam!“

Da li je tačno to, da najveća radost i najveća bol, dolazi sa uspehom i neuspehom u reprezentaciji?

„Sigurno! Mi svi živimo da igramo za reprezentaciju. Meni je prva želja bila da zaigram i nešto osvojim sa selekcijom Srbije. Imao sam tu sreću da se radujem nekim velikim, čak i istorijskim uspesima, kao što je bilo osvajanje Svetske lige. Ipak, smatram da možemo mnogo više i da ćemo to uraditi u narednim godinama. Trebalo i nama da se poklope neke kockice, trebaće i malo sreće, baš kao što su je imali nedavno Poljaci.”

#related-news_0

U 2019. imate verovatno četiri velike reprezentativne akcije, Ligu nacija, kvalifikacije za Olimpijske igre, Evropsko prvenstvo sa finalom na pariskom „Sen Deniju” i Svetski kup u Japanu. Šta je po vama prioritet?

„Još je sve nekako daleko, ali mislim da će nam prvi cilj biti odlazak na Olimpijske igre. Pošto smo propustili Rio, niko ne želi da propusti i Tokio. Te kvalifikacije su po meni najvažnije. Priča je da ćemo biti u grupi sa Italijom, Kamerunom i Australijom, šansa postoji, ali je sigurno da će biti teško, pogotovo ako turnir bude u Italiji. U najgorem slučaju, imaćemo i drugu šansu, ali ja stvarno mislim da bi već prvu mogli da iskoristimo. Posle kvalifikacija, najvažnije takmičenje je Evropsko prvenstvo”, dodaje Kovačević.

S obzirom na neka prethodna iskustva, da li bi bilo pametno da neki igrači, čije klupske sezone potraju do sredine maja, dobiju slobodno, bar na početku Lige nacije, ako ne i tokom celog komercijalnog takmičenja?

„Biće priče sa selektorom i na tu temu. Italijansko prvenstvo je naporno, zna to dobro Nikola Grbić. I mislim da je svima u interesu da budemo pravi na avgustovskom kvalifikacionom turniru za Tokio. A onda u dobrom raspoloženju da odemo i na Evropsko prvenstvo, po novu medalju!”, kaže Uroš.

Za kraj nam nabrojte najbolju startnu postavu od svih vaših saigrača?

„Dizač je Đaneli, ipak ispred Bruna. Primači su brat Nikola i Ervin Ngapet, korektor je Atanasijević, srednjaci Lisinac i Podraščanin, a libero Grebenjikov”.

Ko bi bio trener ove ekipe?

„Ipak, Anđelo Lorenceti!”

Onda bi i za Vas bilo mesto u postavi?

„Bogami, teško, možda kad se brat umori!” nasmejao se Uroš na kraju.