Nedelja kad je otišao Mati…

Gray Mortimore/Getty Images

Tužna nedelja je iza mene, nedelja u kojoj je u legendu otišao veliki Mati Nikenen. Posle vesti o smrti jednog od najboljih skakača na skijama svih vremena, mi, malo stariji ljubitelji zimskih sportova, satima smo pričali o vremenima prošlim.

U redakciji Sport Kluba sigurno smo malo i ‚udavili‘ mlađe kolege, sećajući se, za mnoge od nas lepših dana, kad smo subotom i nedeljom, uz tople TA peći, sa velikom pažnjom čekali direktne prenose skijaških i skakačkih događaja, na drugom programu tadašnje Radio televizije Jugoslavije.

Nikenen, Vajsflog, Ploc, Fijas, Parma, Ulaga, Tepeš, Puikonen, Daneberg, Bulau… Mogli bi da ih nabrajamo do ujutro. Ponavljali smo i u ponedeljak njihova imena. Sećali se… Vest o smrti Matija Nikenena i dirljiv tekst kolege Vlade Novakovića, vratili su me u detinjstvo. Pre svih na olimpijsku 1984. u mom Sarajevu. Imao sam 11 godina.

Sećam se… Koliko puta izgovorene reči u poslednjih nekoliko godina. Bio sam jedan od najmlađih ‚kurira‘ u olimpijskom selu Mojmilo. Nešto kao ukras, jer sa 11 godina nisam mogao da vučem svoje, a kamoli tuđe kofere, što nam je bio jedan od radnih zadataka. Kad već nisam mogao da im pomažem, mogao sam da se družim sa najboljim sportistima sveta. Da prvi put popijem Koka-kolu iz limenke, ili odigram stoni hokej, što je za nas u to vreme predstavljalo naučnu fantastiku.

Tih dana sam, gledajući sa ove distance, baš uživao. ‚Video‘ sam i Krutova i Larionova i Makarova, video sam i Katarinu Vit, Džejn Torvil i Kristofera Dina, braću Mer, one strašne istočne Nemice u brzom klizanju. Zapamtio sam dobro lica kanadskih bobista. Onako veliki, ličili su nam na planine. Od mnogih sam uzeo i autograme, koji su dugo godina stajali na vratima i zidovima moje sobe. Od nekih sam dobio i poklone, a na neke je ostala samo uspomena.

Baš kao i ova na Matija Nikenena. To jutro, Finci su me ‚pokupili‘ kao paketić ispred zgrade u kojoj smo spavali, i poveli na Igman. Nisam imao pojma ni ko su, ni šta su, ni šta se događa tog dana?! I prethodnih sam bio na raznim borilištima, sa drugim sportistima, pa mi ništa nije bilo preterano čudno. Vodili su nas da im budemo talije, maskote, ko će ga znati?!

E mene je zapalo da baš tog 18. februara, budem u društvu finskih skakača, na putu ka Malom polju, gde nas je čekala neka velika sportska bitka, pretpostavio sam.

Znao sam dobro put preko Krupca jer smo tih godina često išli na Bjelašnicu i Igman. Čak smo i porodično slavili Novu godinu u hotelu „Mrazište”. Pravio sam se važan i vozaču govorio kuda treba da ide, kao da on to nije znao i bez mene. Bio sam simpatičan Fincima, smejali su mi se i često na svom jeziku komentarisali moje ponašanje. Ništa ih nisam razumeo, jer ni moj engleski u to vreme nije bio bog zna šta.

A ta subota za mene je potrajala kao cela večnost. Bilo mi je baš lepo, pili smo sokove, ja samo Loka-kolu, jeli neke sendviče, izlazili s vremena na vreme na tribine da vidimo ko i kako skače. Pratili smo takmičenje. Mislim da do tada nikada u životu nisam video više naroda na jednom mestu. Pričali su kasnije, 20, 30, 50 hiljada gledalaca! Imao sam osećaj da je svaki metar Malog polja popunjen. Gore, sve do puta, bili su ljudi.

Getty Images

Navijalo se, tugovalo, a na kraju su ‚moji‘ Finci skakali od sreće. I ja sa njima. Shvatio sam, pobedio je Mati, onaj mirni, tihi momak, koji je sedeo u uglu kombija i jako malo pričao. Možda nije ni progovorio. Hmmm, tako ćutljiv, a šampion, razmišljao sam. Kako to?

Shvatio sam kasnije… Bilo je to njegovo prvo olimpijsko zlato, a imao je samo 21 godinu. I prethodno je izgubio derbi sa Vajsflogom, na maloj skakaonici. Želeo je revanš. Znači, sve vreme je razmišljao samo o tome, dok smo se penjali na Igman. Ni moje gluposti nisu mogle da ga poremete. Zato je ćutao, sad mi je jasno.

I povratak u Olimpijsko selo bio je nezaboravan. Pevalo se, pilo svašta nešto u kombiju, ja, naravno, Koka-kolu. Poneo sam dve-tri iz frižidera, u koji nisu mogli baš svi da zavire. Pravio sam se važan, znao sam Matija, a on je šampion.

A mi smo se u Mojmilo vratili bez našeg šampiona. ‚Spakovali‘ su ga u drugi auto i odvezli na Skenderiju. Tamo je bila ceremonija proglešanja pobednika, tamo je dobio zlatnu medalju, prvu od četiri najsjajnije sa Olimpijskih medalja. Kakav car?!

Za mene je uvek bio i ostao heroj. Pratio sam kasnije svaki njegov nastup, svaki njegov skok. Radovao se u Kalgariju kao malo dete. I ponovo zamišljao kako je sad dobro biti u kombiju sa Fincima.

A poslednjih godina pisali su i pričali svašta o njemu. Te da je bio agresivan, da je tukao ženu, da je pio, da se drogirao, da je prodao sve medalje… Čak i onu kojoj smo se toliko radovali.

Ipak, za mene je ostao veliki, mirni i ćutljivi momak iz ugla kombija. Priznajem, nisam ovu priču tako često delio sa drugima jer sam se nadao da ću u svojoj novinarskoj karijeri negde sresti Matija i baš njemu ispričati sve ovo.

A sad, kad znam da više nema junaka mog detinjstva, bio je red da se na ovaj način oprostim od njega. Od Maradone skijaških skokova, legende mojih sarajevskih Olimpijskih igara.

Otišao je u nebeske visine, tamo, znam, tamo mu je uvek bilo lepše! Jedan, jedini i neponovljivi, Mati Nikenen…