Ambasador, 'gospodin Jugosloven', legenda čvrste ruke

SK printscreen

Krajem februara (20.02), pre 17 godina, preminuo je Branko Stanković, čovek koji je, najpre kao igrač, a zatim i kao trener, ostavio neizbrisiv trag u fudbalu nekadašnje Jugoslavije.

Desni bek, koga su zbog stila igre, ali i gospodskog držanja prozvali Ambasador, ostao je upamćen kao rodonačelnik ofanzivnog fudbala na ovoj, do tada, striktnoj defanzivnoj poziciji, ali i po velikim uspesima koje je ostvario sa klubovima i reprezentacijom. Kao igrač Crvene zvezde je osvojio četiri titule šampiona Jugoslavije i tri trofeja Kupa Maršala Tita, dok je sa reprezentacijom nastupao u finalnim mečevima olimpijskih turnira u Londonu (1948.) i Helsinkiju (1952.), kao i na Svetskim šampionatima u Brazilu 1950. i Švajcarskoj četiri godine kasnije gde su Plavi poraženi u četvrtfinalu od Savezne Republike Nemačke.

U istoriju je ušao kao prvi trener koji je razbio dotadašnji ‘monopol’ članova takozvane velike četvorke na osvajanje titula u našoj tadašnjoj državi, pošto je sa ekipom Vojvodine u sezoni 1965/1966. stigao do šampionskog trona.

Dve godine kasnije je, uz selektora Rajka Mitića, sedeo kao trener na klupi reprezentacije na utakmicama završnog turnira Kupa evropskih nacija u Italiji, koji su Dragan Džajić i drugovi, nakon ponovljenog finalnog duela sa Azurima, okončali kao vicešampioni ‘starog kontinenta’.

Stane je dva puta kao šef stručnog štaba vodio svoju Crvenu zvezdu, čiju je zbirku domaćih trofeja obogatio sa dve titule i jednim Kupom Maršala Tita. Ipak, kao njegovo najveće dostignuće na klupi tima sa Marakane ostao je upamćen plasman u finale Kupa UEFA u sezoni 1978/1979, gde je crveno-bele uz pomoć italijanskog sudije Mikelotija zaustavila Borusija iz Menhengladbaha.

Kao trener do titula u nacionalnim šampionatima je stizao i sa grčkim AEK (1971), kao i turskim klubovima Fenerbahčeom (1983) i Bešiktašom (1986). Sigurno je da bi Stankovićeva zbirka trofeja bila još impresivnija da je imao više sreće u četiri već spomenuta izgubljena finala, ali ti neuspesi nikako ne mogu da bace senku na impresivnu karijeru Ambasadora, rođenog u Sarajevu dalekog 31. oktobra 1921. godine.

U rodnom gradu na Miljacki igračku karijeru je započeo u dresu Slavije, kluba koji se u to vreme takmičio u najelitnijem fudbalskom razredu prve Jugoslavije. Posle aprilskog sloma 1941. godine Branko je iz Sarajeva pobegao u Beograd, gde je za vreme okupacije nastavio da šutira loptu, ali kao fudbaler BSK. Po oslobođenju zemlje i odlasku predratnih klubova u istoriju Stanković je postao član Crvene zvezde, za koju je zaigrao u njenom prvom zvaničnom susretu, na dan osnivanja – 4. marta 1945. Za crveno–bele je nastupao sve do okončanja igračke karijere 1958. godine, a ostalo je zapisano da je u dresu budućeg šampiona Evrope odigrao 495 utakmmica i dao 36 golova.

Mada nije igrao na atraktivnim ofanzivnim pozicijama, tada već iskusni fudbaler je, uz Rajka Mitića, bio jedna od ključnih poluga tima Zvezde, koji je osvajao titule 1951, 1953, 1956. i 1957. godine. Stanković je predstavljao prototip modernog beka. Išao je u napad, vešto driblao i centrirao, te snažnim šutevima često pogađao protivničku mrežu. Jednostavno, kao bek je predstavljao veliku opasnost za rivala, što u ono vreme nije bila osobina defanzivnih fudbalera, koji su gotovo potpuno bili posvećeni odbrambenim obavezama i retko prelazili centar.

Metjusu na rođendanu

Za razliku od najvećeg broja bekova ovaj Sarajlja nije spadao u grubijane, već je protivničke napadače nastojao da zaustavi isključivo dozvoljenim sredstvima, koristeći svoju brzinu i tehniku.

U tome nije uvek ostvarivao uspehe, pa je tako u susretu Engleske i Jugoslavije (3:0) u Londonu imao problema da zaustavi majstora driblinga Stenlija Metjusa. Stane se u jednom od njihovih brojnih duela na, inače, klizavom terenu, okliznuo i uhvatio Engleza oko pasa, što su britanski fotoreporteri ovekovečili slikom. Ipak, budući ser Stenli je, ne samo zapamtio ovaj detalj, već i kvalitete jugoslovenskog beka sa kojim se nadmudrivao na terenu. Zato je mnogo godina kasnije, prilikom proslave 80. rođendana, na spisak nekoliko asova iz inostranastva koje je počastio pozivom na svečanost, Metjus uvrstio i Stankovića. Ovu odluku obrazložio je rečima koje su predstavljale veliki kompliment za našeg Ambasadora.

Kad počne utakmica svog direktnog rivala posle desetak minuta upoznamo, slično kao bokseri na ringu. Odmah sam video da je Stanković igrač ekstra klase. Moja šansa je bila u tome što je teren bio klizav, a ja sam mnogo lakši i mogao sam da koristim svoj dribling gornjim delom tela. I tada sam upoznao najkorektnijeg rivala u karijeri. Ni u jednom trenutku gospodin Jugoslaven nije posegnuo za oštrinom, svojom silnom snagom ili grubošću. Imponovao mi je, vladao je sobom i situacijom. Moja je želja da takav vitez fudbala bude moj gost, da uveliča slavlje.

Jamie McDonald, Getty Images Sport

Iako je važio za džentlmena u kopačkama, Branko je, ipak, bio čovek od krvi i mesa. Na utakmici domaćeg kupa sa ekipom ljubljanskog Odreda želeo je da se osveti protivničkom napadaču koji ga je prethodno namerno udario. Ratobornog Stankovića je pokušao da smiri njegov saigrač i prijatelj Rajko Mitić, ali kada njegova upozorenja nisu urodila plodom buduća prva Zvezdina zvezda je zamolila glavnog sudiju da iz preventivnih razloga pošalje beka crveno–belih pre vremena u svlačionicu. Arbitar je ispunio Mitićevu molbu, ali se bata Stane zbog nesvakidašnjeg poteza nije naljutio na svoga kapitena.

Baš kao što je bio akter Zvezdinog prvog zvaničnog meča, Stanković se našao na terenu i u prvoj službenoj utakmici koju je reprezentacija druge Jugoslavije odigrala 9. maja 1946. sa selekcijom Čehoslovačke u Pragu (2:0). Od tog duela pa do svog poslednjeg nastupa protiv Engleza u Londonu 28. novembra 1956. godine (u kome je sa 37 godina i 27 dana postao, a kasnije i ostao najstariji igrač koji je ikad zaigrao za reprezentaciju) ovaj ofanzivni bek je bio nezamenjivi deo državnog tima, čiji dres sa šest buktinja je oblačio 61 put i tri puta se upisao u strelce. Od četiri nastupa na tadašnjim velikim takmičenjima najdraže mu je svakako bilo učešće na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952. godine. Iako je na ovom turniru, rezultatski samo ponovljen uspeh sa Igara iz Londona, čuveni sastav iz Tamperea i Helsinkija – Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec je zahvaljujući dramatičnim duelima sa Sovjetskim Savezom (5:5, 3:1) igranim u vreme najžešćeg sukoba Tita i Staljina stekao status legendarnog olimpijskog tima.

https://youtube.com/watch?v=jVpnxL5zd64

Stane i drugovi su se nakon poraza od Puškašove mađarske ‘lake konjice’ u finalu (0:2) morali zadovoljiti olimpijskim srebrom, ali je ta medalja za sve njih ostala najveće dostignuće u reprezentativnoj karijeri.

Pošto je okačio kopačke o klin dotadašnji Zvezdin bek je odlučio da ostane u fudbalu kao trener. Završio je Fakultet za fizičku kulturu, posle čega je nastojao da u praksi primeni novo znanje, koje je naravno usavršavao i kombinovao sa iskustvom stečenim tokom duge igračke karijere. Nekadašnji mladi fudbaler Slavije je i trenersku karijeru započeo u Sarajevu, gde je kratko vodio Željezničar, a zatim nešto duže radio u ljubljanskoj Olimpiji.

Prvi veliki uspeh ostvario je u Vojvodini u koju je stigao 1964. godine na poziv druga iz legendarnog olimpijskog tima, Vujadina Boškova, tada tehničkog direktora novosadskog kluba.

Ovaj tandem je primenjujući moderne metode rada doveo Lale u sezoni 1965/1966. do neočekivanog trijumfa u šampionatu Jugoslavije. Stanković je insistirao na besprekornoj fizičkoj spremi svojih fudbalera i stavljao u prvi plan kvalitete tima, pa je ekipa, čiji su glavni stubovi bili golman Pantelić, vezista Trivić i golgeter Takač, završila prvenstvenu trku sa sedam bodova prednosti ispred drugoplasiranog Dinama. Naredne sezone je sastav sa sadašnjeg stadiona Karađorđe pod Stanetovom trenerskom palicom eliminisao nakon tri odigrane utakmice madridski Atletiko (takva su tada bila pravila UEFA) u osmini finala Kupa šampiona, da bi u četvrtfinalu posle velike borbe (1:0, 0:2) poklekao pred škotskim Seltikom, koji je samo dva meseca kasnije kao prvi klub sa Ostrva osvojio najznačajnije takmičenje Starog kontinenta.

Nakon tri godine provedene na klupi Vojvodine nekadašnji reprezentativac Jugoslavije prihvatio je poziv svog velikog prjatelja Rajka Mitića da mu pomogne u poslu vođenja državnog tima. Tako je počeo da funkcioniše novi tandem, u kome je Rajko obavljao zadatak selektora, a Branko radio sa reprezentativcima kao trener. Baš kao i prethodna saradnja sa Boškovom i ova je dala rezultate, pa je Stankovićeva velika zasluga što su Plavi nakon sjajnih igara u četvrtfinalnim duelima sa Francuzima (1:1 u Marseju, 5:1 u Beogradu) i trijumfa nad svetskim šampionima Englezima u Firenci (1:0) stigli do velikog finala sa Italijom u Rimu. Jugoslaviju je te večeri 5. juna 1968. desetak minuta delilo od prve titule šampiona Evrope, ali su domaćini uz pomoć sudije Švajcarca Gotfrida Dinsta, ipak, izborili produžetak, a zatim i novi duel sa našom selekcijom. U tom ponovljenom obračunu na Olmpiku domaćini su bili bolji (2:0), pa je tako bata Stane, nakon dva poraza u finalima olimpijskih turnira koje je doživeo kao igrač, i na trenerskoj klupi osetio gorčinu neuspeha posle izgubljenog odlučujućeg susreta za veliki trofej.

Finalnim turnirom u Italiji okončana je saradnja nekadašnjih klupskih drugova iz Crvene zvezde, a Stanković je nastavio trenersku karijeru u grčkom AEK. Sa klubom iz Atine jugoslavenski stručnjak je 1971. osvojio titulu šampiona Grčke, da bi naredne godine proveo na klupama solunskih klubova Arisa i PAOK, kao i budućeg evropskog šampiona – portugalskog Porta. U domovinu se vratio 1977. kada je po drugi put preuzeo vođenje Vojvodine. Pod njegovom trenerskom palicom tim iz Novog Sada je uzeo trofej danas već pomalo zaboravljenog Srednjoevropskog kupa, nakon čega je u leto 1978. usledila ponuda koja se ne odbija.

„Ili mi ili on“

Čoveka koji je dve decenije ranije okončao 13-godišnju uspešnu igračku karijeru u Crvenoj zvezdi, sada su pozvali sa Marakane da preuzme posao šefa stručnog štaba crveno–belih. Zadatak nije bio nimalo lak pošto beogradski klub, kako se tada procenjivalo, nije imao tim za velika dela. Zvezda je na kraju prethodne sezone ostala bez Džajića koji je obesio kopačke o klin, Vladislav Bogićević je otišao u Kosmos, a Zoran Filipović u JNA. Od pojačanja je u letnjem prelaznom roku jedino stigao dotadašnji vezista Slobode Cvijetin Blagojević, što se smatralo nedovoljnim za ekipu čije su glavne zvezde bile Vladimir Petrović Pižon i Dušan Savić.

Stanković je, ipak, prihvatio izazov insistirajući od početka da igrači bezpogovorno izvršavaju njegove zahteve. Tada već 57–godišnji Ambasador je važio za trenera ‘čvrste ruke’ koji je tražio rad, red i dicsiplinu od svojih fudbalera. Želeo je da njegovi izabranici budu maksimalno fizički pripremljeni, pa ih je, kako se kasnije prisećao, jedan od tadašnjih Zvezdinih prvotimaca Mile Jovin „na treninzima cedio poput limuna“.

Takve metode se nisu dopale igračima, pa su se glavne zvezde Pižon i Savić pobunile, postavivši pred čelnike kluba ultimativni zahtev: „Ili mi ili on“. Iz ovog odmeravanja snaga je, uz podršku uprave, kao pobednik izašao Stanković, koji je nastavio da radi po svome. Jedan od pobunjenika, Vladimir Petrović Pižon, je mnogo godina kasnije, nakon iskustava koje je stekao igrajući u Arsenalu, priznao da njegov nekadašnji šef stručnog štaba nije pogrešio što je insistirao da Zvezdini fudbaleri sprovode ono što je on zamislio.

Sad tek vidim koliko je bata Stane bio u pravu kad je od nas zahtevao da intenzivno treniramo i igramo brže i jednostavnije, da ne mučimo loptu i njega.

Zvezda je prvu sezonu pod Stankovićevim vođstvom okončala bez titule u nacionalnom šampionatu, pošto je prvenstvenu trku završila na trećoj poziciji, iza Hajduka i Dinama. Ipak, ostvarila je nešto što niko na početku sezone 1978/1979. nije od nje očekivao – plasman u finale Kupa UEFA. Takav epilog nastupa na međunarodnoj sceni činio se potpuno neverovatnim posle ubedljivog poraza na startu ovog takmičenja u Istočnom Berlinu, gde je domaći Dinamo savladao jugoslovenski tim sa ubedljivih 5:2. Istočni Nemci su i u revanšu na Marakani poveli sa 1:0, ali je Stankovićeva ekipa u drugom poluvremenu načinila neverovatni preokret i pobedom od 4:1 izborila plasman u drugo kolo ovog takmičenja. Usledila je neverovatna serija u kojoj su jedan za drugim pred crveno-belima padali Sporting Hihon (1:0, 1:1), Arsenal (1:0, 1:1) i Vest Bromvič Albion (1:0, 1:1), da bi pogodak Miloša Šestića u završnici revanša polufinalnog duela sa Hertom (1:0, 1:2) omogućila klubu sa beogradske Marakane da prvi put u svojoj istoriji zaigra u finalu jednog evropskog kupa.

Na žalost Branko Stanković je i u svom četvrtom velikom finalu ostao bez željenog trofeja. Nesrećni izjednačujući autogol Jurišića u prvoj utakmici u Beogradu (1:1) i izmišljeni jedanaesterac za Borusiju u revanšu u Dizeldorfu presudili su da nemački tim na kraju, ipak, stigne do pehara, a Ambasador ne ostane u istoriji zapisan kao prvi trener koji je Crvenu zvezdu odveo do trijumfa u jednom evropskom takmičenju.

Naredne sezone 1979/1980. strogi stručnjak je uzeo svoju drugu trenersku titulu u šampionatima Jugoslavije, pošto su nesuđeni osvajači Kupa UEFA okončali prvenstvenu trku sa sedam bodova prednosti ispred drugoplasiranog Sarajeva. Uspeh je ponovljen i u idućem šampionatu, koji je Zvezda završila sa dva boda viška u odnosu na prve pratioce Hajduk i Dinamo. Za razliku od premijernog nastupu u Kupu UEFA, crveno-beli su svoja dva učešća u Kupu šampiona pod Stanetovim vođstvom okončali već u četvrtfinalu. Inter i Anderleht su se pokazali nepremostivim preprekama za tadašnjeg jugoslovenskog prvaka, iako je rezultat prvog duela sa italijanskim timom u Milanu (1:1) davao beogradskom klubu realne izglede da se po treći put nađe u polufinalu najprestižnijeg evropskog takmičenja. Ipak, u revanšu odigranom 18. marta 1981. na Marakani pred 100.000 gledalaca Inter je trijumfovao sa 1:0, što, međutim, neće biti poslednji put da Stanković doživi neuspeh kao trener Zvezde u odmeravanju snaga sa nekim talijanskim timom u Kupu šampiona.

Magla i slavni Milan

Iskusni fudbalski stručnjak je svoju prvu trenersku epizodu na Marakani okončao osvajanjem trofeja Kupa Jugoslavije 1982. godine. U finalnom nadmetanju Beograđani su bili uspešniji od Dinama (2:2, 4:2), a na kraju te sezone Stanković je otišao u Tursku, gde je narednih godina upotpunio kolekciju svojih trenerskih trofeja. Do šampionskog trona doveo je, najpre Fenerbahče (1983.), a zatim i Bešiktaš (1986.) i kada se činilo da će posao na stresnoj trenerskoj klupi zameniti zasluženom penzijom, neočekivano je po drugi put 1988. preuzeo vođenje Zvezde.

Sa 67 godina bio je najstariji trener u istoriji kluba iz Ljutice Bogdana. Ova poslednja poslovna veza sa Zvezdom čiji dres je nosio čak 13 sezona, bila je znatno kraća nego prethodna i potrajala je samo nekoliko meseci. Deda Stane je, ponovo, zbog svojih strogih zahteva došao u sukob sa igračima tima sa Marakane, ali su ga ovaj put loši rezultati ekipe (koja se našla čak i na 16. mestu prvenstvene tabele) primorali da mesto na klupi ustupi Dragoslavu Šekularcu. Ostalo je zapisano da je tokom te poslednje trenerske epizode u Zvezdi sad već vremešni Ambasador bio veoma blizu eliminaciji tada moćnog Milana u Kupu šampiona. Posle remija (1:1) u prvom duelu osmine finala na San Siru, Zvezda je u revanšu, odigranom 9. novembra 1988. u Beogradu, zahvaljujući pogotku Dejana Savićevića vodila sa 1:0. Italijane je, međutim, od poraza spasla gusta magla koja je onemogućila da se utakmica završi. Sve je krenulo ispočetka narednog dana, a Gulit, Van Basten i Rajkard su nakon boljeg izvođenja poveli Milan ka trećoj tituli evropskog šampiona.

Svoje penzionerske dane Stanković je provodio mirno u Beogradu. Čovek koji je svoje prve fudbalske korake načinio davnih tridesetih godina dvadesetog veka u rodnom Sarajevu, a najveće igračke i trenerske uspehe ostvario kao stanovnik glavnog grada nekadašnje Jugoslavije, zauvek je otišao 20. febuara 2002. Beograd mu se odužio 2012. godine nazvavši jednu ulicu na Paliluli njegovim imenom.

Nekadašnji Ambasador našega fudbala i 17 godina posle fizičkog nestanka i dalje živi u sećanjima poštovalaca čoveka, koji je bio nešto više od prvog modernog ofanzivnog beka i strogog, ali uspešnog trenera.