Od minhenskih 110 s preponama do italijanskog voza

Skener 15. jun 201914:39 > 14:49
Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images

Dok čitate ovo, nalazim se u vozu na putu od Bolonje ka Udinama. Odatle ću izveštavati sa Evropskog prvenstva za mlade.

Transfer do grada na krajnjem severo-istoku Italije trebalo bi da protekne bezbrižno, što se ne može reći za ono što je njemu prethodilo. U celu priču bio je uključen i Minhen.

Pre nešto više od dva meseca saznao sam da ću biti predstavnik Srbije na programu mladih novinara koji organizuje AIPS (Međunarodna asocijacija sportskih novinara). Velika čast! Nije kurtoazija…

Program se odvija tokom trajanja Evropskog prvenstva za mlade u Italiji i San Marinu. Ideja je da se učesnici iz 17 zemalja usavršavaju kroz svakodnevno praćenje i izveštavanje sa lica mesta.

Nedugo posle zvanične potvrde da se i moje ime nalazi na spisku polaznika, krenulo je sređivanje „papirologije“. Takve stvari nikad nisu lake. Jedan mejl, drugi, kopija ovoga, onoga, prijavi se tu, pogrešno si se prijavio, hajde ponovo… I tako. Prilično zamarajuće.

Uglavnom, završeno je sve kako treba. Ubrzo su stigle i avionske karte. Ljudi iz UEFA su procenili da najlakši i najbrži put od Beograda do Bolonje, polazne tačke programa, vodi preko – Minhena.

U redu, nije ni taj Minhen preko sveta. Samo, postoji mali problem. Razmak između dva leta je čitavih 40 minuta. Pod uslovom da prvi stigne tačno na vreme… Dakle, praktično nemoguća misija. Ko je bio na iole većem aerodromu zna o čemu je reč. Minhenski je jedan od najvećih i najprometnijih u Evropi.

Odgovorni, ipak, tvrde da će sve biti u redu. Vele, taj drugi avion će sačekati ako treba, obećali su. Moj osećaj sve vreme govori:

Ma, važi, baš će mene da čekaju!“.

Osvanuo je i taj 14. jun. Let iz Beograda zakazan je za 13:05. Poleteli smo oko 13:30.

To je – to”, mislim se, “Tek sad nema trika da uhvatim drugi let”.

Polako su počela razmišljanja kako provesti dan na i oko minhenskog aerodroma.

U Bavarsku je trebalo da sletimo u 14:35, a avion za Bolonju kreće u 15:15. Dotakli smo pistu nešto pre 14:50. I, naravno, bilo je nemoguće odmah izaći.

Ljubazno su nas zamolili da se strpimo, osoblje koje je trebalo da montira stepenište još nije stiglo, ali će vrlo brzo biti tu.

Svi sede mirno, samo ja malo, malo, pa na noge.

Je l’ ste ga namontirali više?”, govori neki glas iz mene, dok kroz glavu prolazi scena iz filma “Kad porastem biću Kengur”.

Znate onaj deo kad “Šone, brate, Šone” nešto slično pita Bracu pred dejt sa Iris?

Otvoriše se vrata aviona u 15:00, dakle, preostalo je 15 minuta. Možda i malo više, ako me zaista čekaju.

Ma, naravno da te neće čekati. Otići će sigurno, ali ti požuri koliko možeš. Bar ćeš znati da si dao sve od sebe”, opet izbijaju neki glasovi.

Ljudi iz biznis klase krenuli su da izlaze prvi, zatim bračni par sa decom, dve starije osobe, pa devojke. Momcima koji su se spremali da prođu uleteh nekako u putanju, uz tradicionalno “Sorry”.

E, to je već bila kurtoazija.

Let za Bolonju je pomeren, ali ne znam koliko tačno. Promenjen je i gejt”, saopštila je stjuardesa na izlazu, “Požurite na G43 ako mislite da stignete”.

Krenula je jurnjava sa vremenom. Preskakanje jednih pokretnih stepenica, pa drugih, uspinjanje na sprat, silazak jedan niže, pasoška kontrola, prolazak kroz skener… Minhenski aerodrom je zaista jako pregledan, ne možeš da promašiš, ali, gde je, dođavola, taj G43?

Sat je polako otkucavao 15:15. Nade da ću uhvatiti željeni let svele su se na minimum. Inat je, međutim, bio na maksimumu.

Prateći smernice, nađoh se ispred nečega što liči na metro. Piše da će za 2 minuta prevoz koji vozi do izlaza G. I 120 sekundi nekad umeju da izgledaju kao večnost.

Sišli smo na sledećoj stanici. Izlaz G uz stepenice, blještalo je sa velikog monitora. Odlazak na sprat značilo je i dolazak do raskršća. Pravo je bio G25, levo niži, a desno viši brojevi.

Skretanje udesno i ciljna ravnina. Pravac da mu pozavidi i staza na 100 metara. Ova trka bila je, zapravo, 110 s preponama (čitaj: ljudima koje je trebalo zaobići na putu do). Ne znam koji sam rezultat ostvario, možda nešto oko olimpijske norme.

Iza je zaostao neki Italijan srednjih godina. Osećao sam se u tim momentima kao Jusein Bolt. Htedoh da ga oslovim sa “Džastine Getline”, ali nije delovao kao neko ko vlada sportskom tematikom. Propala bi fora.

Sa dušom u nosu prišli smo tom čuvenom gejtu i ljubaznoj Nemici.

“Nije bilo potrebe da trčite, neće još krenuti. Siđite dole, čeka vas šatl koji će vas prevesti do aviona”.

SK

Bingo!

Uz “Getlina” i nekolicinu putnika iz šatla, stigosmo do letilice.

Dobili smo neke keksiće na ulasku. Ukusni su. Šteta što ih je bilo svega tri. Rezervisano sedište – 22F. Volim da sedim do prozora. Ali, očigledno voli i sredovečni gospodin, koji se smestio upravo tu u verovanju da drugi putnik neće doći.

Da li da mu pokažem kartu i tražim da se zamenimo?”.

Gotovo da nisam ni do kraja stigao sebi da postavim to pitanje, usledio je odgovor sa druge strane u vidu pogleda iz kojeg se moglo pročitati:

Ti si taj zbog kojeg ja ovde čamim pola sata?”.

Pobedio je. Seo sam na 22D. Nisam ni trenuo – sleteli smo u Bolonju. Nešto malo više od 40 minuta trajao je let.

Više nema jurnjave i neizvesnosti. Sad je sve u redu.

U toku petka sustigli su i ostali učesnici programa. U Udine putujem sa kolegama iz Nemačke, Danske, Austrije, Mađarske i Kine.

Pala su i prva peckanja sa rivalima iz grupe u kojoj je Srbija. Tačnije, jednim rivalom – Nemcem. Kristijan Hoh iz Gelzenkirhena tvrdi da Nemci na kraju uvek pobede. Ja mu “pretim” Lukom Jovićem. Martin Šmit iz Kopenhagena i Silvana Štrider iz Beča nisu preterano zainteresovani da učestvuju u takvim vrstama konverzacije. Deluju kao da su ubeđeni da njihove selekcije nemaju šta da traže pored Srbije i Nemačke.

Da li će biti tako saznaćemo u narednim danima. Njih ćemo provesti na relaciji Udine – Trst. Srbija sve tri utakmice igra u Trstu. Najpre sa Austrijom 17. juna, pa Nemačkom tri dana kasnije i zatim Danskom 23. u mesecu.

Nadamo se da će Orlići u tim duelima biti uspešni barem koliko i moja jurnjava po minhenskom aerodromu.
Vi ostanite uz Sport Klub. Tamo vas tokom kompletnog turnira čekaju ekskluzivni sadržaji sa lica mesta.
Pozdrav iz voza, Bojan.