Fudbalski matador

Skener 15. jul 201912:10 > 12:24
Steve Powell/Getty Images

Pre 65 godina, 15. jula 1954. godine, rođen je Mario Kempes, čovek koji je sa dva pogotka u finalnom meču sa Holanđanima, odigranom 25. juna 1978. u Buenos Ajresu, doneo Argentincima prvu od dve dosadašnje titule svetskih šampiona.

Iako po svojim igračkim kvalitetima ne pripada uskom krugu najvećih argentinskih fudbalskih božanstava u kojem se nalaze Dijego Maradona i Lionel Mesi, napadač koji je tokom karijere stekao nadimak  ’El Matador’ zasluženo uživa među sunarodnicima u zemlji ’Gaučosa’ status voljene legende, ali i poštovanje ljubitelja tog sporta širom planete.

Naravno da je tu ljubav stekao najviše zahvaljujući učinku  na svom drugom Mundijalu (a nastupio je na tri šampionata sveta) na kojem je, ne samo osetio slast osvajanja titule, već bio i najbolji igrač i prvi strelac turnira. Bio je to najveći, ali ne i jedini spomena vredan trenutak u karijeri fudbalera koji se, nakon odlaska u penziju, može pohvaliti i značajnom klupskim zaostavštinom. Po dva puta je bio najbolji strelac šampionata Argentine i Španije, sa Valensijom je uzeo tri trofeja – Kup Španije, Kup pobednika kupova i Superkup Evrope, dok se noseći dres River Plejta popeo na tron namenjen prvaku otadžbine. Za reprezentaciju je odigrao 43 meča i postigao 20 golova, dok je ukupno u karijeri zabeležio 555 nastupa i 300 puta zatresao mreže protivničkih golmana. 

Mario Alberto Kempes Čiodi došao je na ovaj svet u gradu Belvilu u argentinskoj provinciji Kordoba. Za razliku od većine fudbalskih asova odrastao je u imućnoj porodici, a ljubavlju prema fudbalu zarazio ga je otac, koji se u mladosti kao amater aktivno bavio najvažnijom sporednom stvari na svetu. Prve fudbalske korake načinio je u lokalnom klubu Instituto Kordoba, gde mu je saigrač bio kasniji drug iz reprezentacije Osvaldo Ardiljes. Kempes je još kao junior pokazao da poseduje ogromni talent i ispoljio veliku efikasnost, pa je kao 16-godišnjak debitovao za najbolji tim Instituto Kordobe. Naredne sezone je u 17 odigranih utakmica zabio deset pogodaka, što je bio dovoljan razlog da jedan u argentinskim dimenzijama daleko veći klub Rozario Central pokaže interesovanje za tog mladog napadača.

Kempes je 1973. u transferu vrednom tadašnjih 130 miliona argentinskih pezosa prešao u redove Rozario Centrala, gde je započeo njegov meteorski uspon. Tokom tri sezone, Mario je odigrao 105 utakmica i čak 85 puta se upisao u strelce. U Rozariju je zbog svog  ispoljenog golgeterskog umeća stekao nadimak ’El Matador’, ali i pokazao vrline koje će ga krasiti tokom dalje karijere. On nije spadao u tada klasične napadače sidraše koji su šansu da postignu pogodak tražili uglavnom u protivničkom šesnaestercu. Bio je najopasniji kada dobije loptu izvan šensaeterca i onda se sjuri prema protivničkom golu, što se najbolje videlo prilikom akcija u kojima je postigao svoje istorijske pogotke u finalnom meču Svetskog šampionata 1978.

Golgeter Rozario Centrala je efikasnošću privukao pažnju evropskih klubova pa je 1976. godine nakon transfera vrednog 300.000 dolara nastavio karijeru u Valensiji. U klubu sa “Mestalje” Kempes će pružiti najbolje igre u karijeri i opravdati novac koji je uložen u njegovo angažovanje. Već u prvoj sezoni (1976/77) među ’Slepim miševima’ bio je sa 24 pogotka najbolji strelac šampionata Španije, a to dostignuće je ponovio i u narednoj kada je čak 28 puta savladao protivničke golmane u utakmicama Primere. Sa Valensijom je 1979. uzeo svoj prvi klupski trofej – Kup kralja, da bi iduće‚1980. godine sa tim španskim timom osvojio i dva vredna međunarodna pehara – Kup pobednika kupova (nakon pobede nad Arsenalom u finalu posle boljeg izvođenja jedanaesteraca) i Superkup Evrope.

Mario je debitovao za najbolju selekciju ’Gaučosa’ 1973. u kvalifikacionom meču za odlazak na Mundijal u SR Nemačkoj koji su Argentinci igrali sa reprezentacijom Bolivije u La Pazu. Nije se u toj utakmici upisao u strelce ali se, ipak, našao na spisku igrača koji su otputovali na deveti šampionat sveta. Nažalost, ni njemu ni njegovom reprezentativnim drugovima takmičenje u SR Nemačkoj nije ostalo u lepom sećanju. Kempes na Mundijalu nije postigao nijedan pogodak, a Argentina je nakon poraza od Holandije (0:4) i Brazila (1:2), te remija sa DDR (1:1), neslavno okončala nadmetanje u polufinalnoj grupi.

Pošto su bili domaćini narednog Mundijala 1978. godine, Argentinci su za selektora izabrali Cezara Luisa Menotija koji je dobio zadatak da oformi novi državni tim, sposoban da ode do kraja tog takmičenja. Situacija se zakomplikovala nakon što je vojni režim – koji je preuzeo vlast u zemlji posle puča izvedenog 1976. – počeo da proganja i ubija političke protivnike. Iz sveta su se čuli zahtevi da se zemlji tanga i pampasa oduzme organizacija šampionata, ali je FIFA odlučila da se takmičenje ipak održi u Argentini.

Menoti je rešio da do titule pokuša doći sa domaćim snagama, pa je Kempes bio jedini reprezentativac iz inostranih klubova koji se našao na argentinskom spisku učesnika mundijala. Tadašnji selektor ’Gaučosa’ je kasnije priznao da je bio pod pritiskom da, umesto Marija, na spisak stavi ondašnje čudo od deteta Dijega Armanda Maradonu, ali se na kraju ipak odlučio za napadača Valensije.

Domaćini nisu briljirali u prvoj fazi Mundijala. Teškom mukom su savladali selekcije Mađarske (2:1) i Francuske (2:1), međutim poraz od Italije (0:1) ih je ne samo gurnuo na drugo mesto u grupi, nego i primorao da utakmice u narednoj, polufinalnoj fazi prvenstva igraju izvan Buenos Ajresa. Ni Kempes nije opravdao očekivanja u prva tri susreta šampionata na kojima nije nijednom zatresao mreže protivničkih golmana. Zato je predstojeće susrete u Rozariju, gradu u kome je ne tako davno lansirao sebe na veliku scenu, video kao šansu da se rehabilituje, odnosno golovima dokaže da zaslužuje mesto u argentinskom sastavu.

Već na prvoj utakmici sa Poljacima prekinuo je sa dva pogotka (u 16. i 72. minuti) , neželjeni golgeterski post i tako Argentincima doneo važnu pobedu, a sebi podigao samopouzdanje pred nastavak takmičenja. Pošto su veliki derbi sa Brazilcima odigrali bez golova, domaćinima šampionatima je za plasman u finale bilo neophodno da u meču poslednjeg kola polufinalne grupe savladaju selekciju Perua sa najmanje četiri gola razlike. Verovatno se nikad neće saznati da li su, kako neki tvrde, Peruanci na zahtev argentinskog vojnog režima svesno pustili rivale da ostvare ubedljivu pobedu, tek tog 21. juna u Rozariju ’Gaučosi’ su do vrha napunili mrežu protivnika. U trijumfu od 6:0 su se po dva puta u strelce upisali Kempes (21. i 49.) i Luke (50. i 72.), dok su po jedan gol postigli Tarantini (43.) i Hausman (67.).

Argentina se tako prvi put od premijernog šampionata u Urugvaju 1930. godine našla u finalu Mundijala, a 23- godišnji napadač iz Belvila je istakao kandidaturu za najboljeg igrača i prvog strelca turnira. Njega i njegovu reprezentaciju je od željenog cilja delila još samo jedna, ali najteža prepreka – selekcija Holandije sa kojom je trebalo odmeriti snage 25. juna 1978. na stadionu “Monumental”.

Iako su na tom šampionatu igrali bez svog najvećeg asa Johana Krojfa vicešampioni sveta iz 1974. su i dalje imali moćan tim. U nervoznom prvom poluvremenu razliku među finalistima je napravio ’El Matador’ koji je u 37. minutu ušavši u šesnaesterac protivnika savladao golmana Jongbluda i tako podigao na noge 71.000 prisutnih gledalaca na najvećem argentinskom stadionu. U drugom poluvremenu Holanđani su vršili strahoviti pritisak, a odbrana domaćina je popustila u 82. minuti dozvolivši Naningi da udarcem glavom izjednači rezultat. Uzdrmani ’Gaučosi’ su u završnici susreta imali i sreće. Da je udarac Resenbrika u 90. minutu, umesto na stativi, završio u golu golmana Filjola, Argentinci bi i dalje morali da čekaju prvu titulu svetskih šampiona, a Mario Kepes ne bi postao heroj i legenda svoje domovine.

Nošeni podrškom sa tribina Menotijevi izabranici su se u produžecima ponovo vratili u igru. Trenutak odluke usledio je u 105. minutu kada je napadač Valensije po drugi put savladao Jongbluda. Prethodno se Mario, primivši loptu na ivici šesnaesterca, u svom stilu obrušio ka golu protivnika. Prevario je protivničkog golmana, ali nije uspeo da iz prve pošalje loptu u mrežu. Lopta je skakutala blizu gol-linije nadohvat nogu holandskih odbrambnih fudbalera, međutim Kempes je bio brži i spretniji od rivala iz zemlje lala. Uspeo je da je nekako ćušne u mrežu i tako postigne najvažniji gol u svojoj fudbalskoj karijeri.

Danijel Bertoni je u 115. minutu razrešio sve dileme o ishodu finala, pa su Argentinci nakon poslednjeg zvižduka sudije Gonele počeli da slave toliko čekanu prvu titulu svetskih šampiona. Iako je pehar prvi podigao kapiten reprezentacije Danijel Pasarela istinski heroj nacije bio je Kempes. Sin imućnog fudbalskog entuzijaste iz Belvila je svojim golovima, ne samo ujedinio podeljenu zemlju koja je živela pod čizmom vojne diktature, već i sunarodnike oslobodio višedecenijskog kompleksa inferiornosti u odnosu na najveće rivale Brazilce (do tada trostruke svetske prvake) ali i male susede iz Urugvaja, koji su se prethodno dva puta peli na fudbalski Olimp.

Mada nikada nije skrivao razočaranje što se nije našao među šampionima iz 1978. godine, Dijego Maradona je uvek isticao svoje divljenje prema čoveku koji je bio najzaslužniji za taj trijumf. 

Mario Kempes je fenomen i kao osoba i kao igrač. Svi smo mu večito dužni i zahvalni za ono što je uradio te 1978. godine. Mi smo ispali nezahvalni prema njemu. Bio je golgeter i duša naše ekipe i najmanje što je zaslužio je da mu se Argentina na pravi način oduži. Stvarno volim tog čoveka“,  govorio je ’El Pibe’. Sam ’El Matador’ se trudio da ne ističe vlastite zasluge u tom podvigu ’Gaučosa’, pa je skromno poručivao kako je “samo jedan od mnogih koji su odigrali svoje uloge u istoriji argentinskog fudbala”.

Clive Mason/Getty Images

Argentinci su 1982. otputovali u Španiju sa željm da na tom Mundijalu odbrane titulu svetskih šampiona. Imali su još kvalitetniji tim nego četiri godine ranije, jer se, uz Kempesa, u ofanzivnom delu ekipe našao sazreli Dijego Maradona. Ipak, doživeli su razočaranje, pošto su nakon poraza od Italije (1:2) i Brazila (1:3) u polufinalnoj grupi morali pre vremena da se vrate kući. Mario je, suprotno velikim očekivanjima nacije, na svom trećem i poslednjem svetskom šampionatu pružio blede partije. Baš kao i na prvenstvu održanom 1974. u SR Nemačkoj nije uspeo nijednom da zatrese mreže protivnika. Taj neuspeh značio je njegov oproštaj od dresa Argentine tako da nije bio deo tima koji je Maradona četiri godine kasnije u Meksiku odveo do druge titule svetskih prvaka.

Kempes se 1981. iz Španije vratio u otadžbinu, gde je u narednoj sezoni kao napadač River Plejta uzeo svoj poslednji trofej u karijeri – titulu prvaka Argentine. Zbog finansijske krize koja je potresla njegovu zemlju, ponovo je 1982. otišao u Evropu, tačnije po drugi put obukao dres kluba sa “Mestalje”. Novi, dvogodišnji boravak u Valensiji, nije bio uspešan kao prethodni, pošto je karijera ’El Matadora’ krenula silaznom linijom. Posle rastanka sa ’Slepim miševima’, nastupao je za Herkules, austrijke klubove First Vijenu, Zankt Pelten i Krems, da bi nakon epizoda u Čileu i Indoneziji, okončao igračku karijeru 1994. godine.

Nekadašnji heroj Argentine oprobao se i u trenerskom poslu, ali je na klupi bio daleko manje uspešan nego na terenu. Prvi klub koji je vodio bila je ekipa albanskog Lušnja, posle čega su usledele kratkotrajne avanture u venecuelanskom Minerosu i bolivijskim timovima Strogmestu, Blumingu i Independijente Petroleru. Pošto je shvatio da mu trenerski zanat ne ide od ruke prihvatio je ponudu da na televiziji ESPN obavlja daleko manje stresan posao fudbalskog analitičara. Grad Kordoba, u kome je nekad započeo igračku karijeru, mu je 2010. odao priznanje tako što je fudbalski objekat u nazvao “Stadion Mario Kempes”. Argentina ne zaboravlja svog ’El Matadora’ – u zemlji koja od 1986. čeka treću titulu svetskih šampiona, a od 1993. se uzaludno nada trofeju u Kopa Amerika, ime heroja iz 1978. izaziva poštovanje, ali i setu. Kempes ’Gaučose’ jednostavno podseća na vreme kad su makar na kratko ujedinjeni i radosni prvi put osetili šta znači biti na najvišim fudbalskim visinama planete.