Zašto tako? Svoje vređamo, a tuđe dižemo u nebesa

Skener 2. dec 20199:17 > 9:22
Regina Hoffmann/Euroleague Basketball via Getty Images

Uvek su me učili da poštujem i volim svoje, ali i da budem ljubazan prema gostima, da se potrudim da u mojoj kući ne osete nelagodu, već gostoprimstvo u pravom smislu te reči.

I s godinama sam uvideo da je to deo vaspitanja manje-više kompletnog mog okruženja, ako mi dozvolite i nečeg što se zove srpska tradicija. I nema ničeg lošeg u tome, smatram negde da su me roditelji dobro vaspitali. Činjenica je isto tako da se vremenom menjamo, da nas okolnosti nateraju da korigujemo ili promenimo stavove.

Povezano

Od onog da ‘goste’ čekamo raširenih ruku, dođemo do momenta kad shvatimo da im možda i previše dajemo na značaju zapostavljajući sami sebe… Pitate se sada šta ovaj hoće, o čemu on priča… Mnogo sam mator i dugo u novinarstvu, i moram da priznam da me odavno muči tema vezana za odnos prema strancima, ‘gostima’ kojih u sportu ima sve više.

Fokusiraću se na ovu oblast, time se bavim, a ne želim da zadirem u druge sfere, mada primećujem sličnosti i u životu koji se ne dotiče sporta. Da se latim pera podstakla me je najava novog selektora košarkaške reprezentacije Igora Kokoškova da bi u nacionalnom timu mogao da zaigra Frenk Kaminski, momak rođen u Americi sa srpskim korenima. Odmah da se razumemo, nemam ništa protiv ako će nam dotični pomoći da osvojimo olimpijsko zlato, ako je toliko dobar da će na svakom meču davati 30 i više poena. Ali o tome neka pišu Srđan Radojević i Darko Plavšić, upućeniji su od mene svakako.

Znate sa čim imam problem? Što mogu da zamislim debi Izvesnog, i što unapred znam da će dobiti jači aplauz od Bogdanovića, Jokića, Teodosića… naših heroja, koji su nas odavno zadužili velikim sportskim ostvarenjima. Već vidim da Dotični neće biti obeležen kao dežurni krivac za slučaj neuspeha nacionalnog ponosa, a to košarka jeste. Čak bi se svima zviždalo, njemu ne. E, zbog takvih stvari sam počeo da preispitujem sebe, da teško dolazim do zaključka gde smo se kao narod pogubili, zašto nam je bolje sve što dolazi ‘sa strane’, zašto manje poštujemo jedni druge, zašto u krajnjem slučaju dozvoljavamo da nam drugi kroje kapu i na mnogo ozbiljnijem nivou nego što je sport u pitanju. Zašto nam je ‘gost’ postao važniji od nas samih.

Christian Petersen/Getty Images

Podkrepiću svoju priču i konkretnim primerima. Pre dolaska na Sport Klub, bio sam neko kome je pisanje predstavljalo i ljubav i posao. Radio sam u dve firme, i uglavnom sam pisao o FK Partizan. Na tom sektoru, gledajući utakmice, počeo sam sa primećujem anomalije u ponašanju većine o kojima sam pisao, delio sa prijateljima utiske. Danas retko gledam domaći fudbal, ogadili su mi ga ljudi koji žive od njega, ali trend o kome pišem takođe me je udaljio sa stadiona.

Najsvežiji primer odnosa prema domaćem i stranom proizvodu su Sejduba Suma i Umar Sadik. Igrao sam fudbal i ne mogu da shvatim zašto ti momci dobijaju ovacije sa tribina, a ne recimo Strahinja Pavlović ili Filip Stevanović? Vređajte me slobodno, ali ne znam da je ikada u istoriji Partizana igrao toliko skup fudbaler poput Sume, a da na terenu izgleda kao rekreativac koji o taktici nije čitao ni u novinama. Mogu da razumem da dobija ovacije iz lože jer tamo sede ljudi koji treba da ga prodaju i makar vrate uloženi novac, potrošen na ‘proizvod’ koji pre kupovine nisu pošteno ni pogledali.

Čovek je predstavljen uz medijsku pompu, žonglirao je pred navijačima… Evo i dan-danas nikako da prestane da žonglira. Tako u Partizanu nije predstavljen svojevremeno ni Milko Đurovski. Sadik? Momak koji sedi na ogradi i razgovara mobilnim telefonom dok traje utakmica, napadač kome treba deset prilika da postigne gol!? A, da to nije Ling Long liga. I opet nemam ništa protiv, ako isto mogu da urade Miletić, Ivanović, Urošević ili Ostojić. Pošteno, da li bi ikada ovi momci dobili ovacije sa tribina, a da su pre toga telefonirali u sred utakmice sedeći na ogradi!? Ili bi zauvek ostali obeleženi od navijača i kompletne javnosti, kao recimo Nikola Ninković, koji se Bože drznuo da se raspravlja sa navijačem koji mu se dotakao svega živog…

Zašto smo prema skupo plaćenim i prosečnim strancima tolerantni, a naše kudimo posle svake greške. Hoćete da nabrajam loše poteze Sadika i Sume, ili nema potrebe? Bolje pamtite one Miletićeve? U svežem sećanju mi je boravak u Partizanu i Bugarina Valerija Božinova. Verujem da mu je to najbolji period u životu. Za rekreativni fudbal i konsantnim viškom kilograma, nagrađivan je ovacijama, iako nije postogao gol ni u jednoj važnoj utakmici za klub. Da je njegovo angažovanje bio makar dobar marketinški potez… Možda bolje da je uprava pokušala sa legendarnim Peleom, efekat na terenu bio bi isti. Ono što zasigurno znam da bi domaći igrač sa takvim učinkom bio ‘spaljen na lomači’, da ne podsećam na momke koji su zbog Bugarina gubili minutažu.

partizan.rs

Neko sam ko voli ovaj grad, pa volim i da izađem i dan-danas… I kao takav vidim svašta, nekad i što ne treba. Sećam se da su svojevremeno u kafić u koji sam izlazio stalno dolazili bivši Partizanovi košarkaši, Amerikanci. Neću da pišem imena, iako mislim da su obojica završili karijere. Voleli su da ostanu do duboko u noć, uživali su veliko poštovanje sa tribina, nikad nisu kažnjavani za ‘nesportski život’, nisu bili ni etiketirani na negativan način. Da se razumemo, od onih sam koji smatra da svako treba da vodi život kako želi, ako noćni život nema posledica po posao, zašto bi to nekome smetalo. Ali opet pričamo o drugačijim aršinima, naši sportisti se etiketiraju kao splavari, pijanci, pa na taj način ih tretira i šira javnost, čitaj navijači. Dovoljno je da neko bude viđen u gradu, i eto priče. A, stranci koji uzimaju ‘brdo novca’ imaju podršku u svakom smislu te reči. I to uglavnom prosečni stranci.

Gledao sam skoro Partizanovu košarkašku utakmicu. Cela dvorana skandira ‘Mozli, Mozli’… Dobar, srčan Amerikanac. Ali ništa talentovaniji, naprotiv, od Zagorca ili Jaramaza. Šta njih dvojica da urade da im skandira cela dvorana? Sa Zagorcem sam imao prilike da razgovaram, sjajan momak i košarkaš, posvećen sportu, pravi primer. Neko ko zaslužuje da stalno dobija podršku, i značila bi mu, jer može da bude od pomoći i nacionaalnom timu. Uz to, prošao jedan trnovit, težak put da bi ispunio svoje snove i zaigrao za Partizan.

Bio sam svedok i nedavnog košarkaškog derbija. Glavni utisak mi je ono što se dešavalo nakon meča, tačnije napadi na Filipa Čovića. Zvezdaši su glavnog krivca pronašli u plejmejkeru, koji je nakon odličnog meča želeo da bude junak i odigrao dva loša poteza u prelomnim trenucima. Pre toga je očajnu Zvezdu držao u egalu i bio najbolji igrač svog tima. Čekajte, a šta je sa Gistom, Braunom, Dženkinsom… Kakav su učinak imali igrači koji ‘plešu’ za velike pare, a kriju se od odgovornosti, igraju kao da su prvi put na parketu. Da je neki Amerikanac uradio baš sve isto kao Čović, ne bi smo čuli reč kritike. I ne pomišljajte da mi lepite etiketu prijatelja porodice Čović. Ne znam ljude, i nemam nameru da širim krug svojih prijatelja.

Zvezda je u fudbalu pre neku noć doživela ubedljiv poraz od Bajerna u Ligi šampiona. Nažalost, nije neko iznenađenje. Nažalost, nije ni reakcija nakon meča. Slušam, čitam, te Njegoš Petrović nije dorastao, te Milunović spor, Gobeljić ne može… A, šta mogu Kanjas, Garsija, Boaći… ili De la Para, Tomane, koji nisu igrali? Zar stranci svojim kvalitetom i novcem koji primaju treba da iznesu jake utakmice, da pomognu mlađima i neiskusnijima da se bolje i brže adaptiraju. Pa ljudi podržite tog Njegoša Petrovića jer ima kvalitet i biće bolji igrač od svih amnestiranih od kritike nakon meča sa Bajernom. Prosečni, navedeni stranci, napustiće klub punih džepova, i bez pomisli na sramna izdanja u duelu sa Bavarcima. To što ljube grb na dresu deo je naučenog rituala, koji nama na ovim prostorima izgleda budi posebne emocije i ume da zavara trag… Svidela mi se izjava Milana Borjana posle meča, ne kad kaže da Zvezda nije za Ligu šampiona, već da timu nedostaju igrači koji znaju šta je i ko Zvezda, audirajući na Filipa Stojkovića i Vujadina Savića. Potpisujem!

Srdjan Stevanovic/Getty Images

Da li se sećate možda Eduarda Pašeka? Brazilac, napadač, igrao u Partizanu. Doveden u transferu od preko milion evra. Dao jedan gol i jednom uklizao na centru! I za to dobio ovacije celog stadiona! U isto vreme jedan domaći momak Marko Šchepović prolazio je pravu golgotu, a igrač sa velikim I u odnosu na Dotičnog. Ali, Brazilac je dobro baratao sa našim navikama, možda dobro i prepoznao poltronski odnos koji imamo prema svemu što dolazi sa strane. Iskreno, od tog Pašeka sam počeo da primećujem stvari iz gore navedenih primera, i da shvatam kolilko me u stvari nervira što smo se promenili u odnosu na neki moj period odrastanja.

Priznajem, zabrinjava me koliko u stvari ne poštujemo sami sebe, komšiju, bližnjeg, koliko smo postali snishodljivi, bez dovoljno ponosa… Gledam i na ulici kako ljudi drugačije reaguju kad im se neko obrati na engleskom. Zasijaju oći, žele valjda da pokažu kako znaju jezik, da se drugima pokažu u najboljem mogućem izdanju. Ali kad čuju maternji, odgovaraju u stilu ‘gde si mene našao’… Zaista ne poštujemo sebe dovoljno, pa se čudimo zašto nas ne poštuju. Možda je bolje da ovde stanem, obećao sam da ću se fokusirati samo na sport. Mogao bih da dobijem ‘packe’ ako krenem dalje.

U svakom slučaju, dobar sam domaćin, tako su me učili, ne fokusiran na svoje, koji će u mojoj životnoj percepciji uvek imati prednost u odnosu na goste. Znam da ste shvatili metaforu…