“Strpljenje, rad, trud i odricanja su postulati uspeha”

KK Budućnost Voli

Bajke uglavnom počinju na sledeći način: „Nekada davno u jednoj zemlji“... Priča o Petru Mijoviću treneru Budućnosti zaista može da počne na taj način.

Naime, nekada davno u jednoj zemlji, na ceni su bili trud, rad i odricanja. Svi koji su razmišljali i trudili se da ispune pomenute postulate, mogli su da se nadaju i da veruju da će biti uspešni i priznati u sferama kojima su se bavili. Sada je došlo neko drugo vreme, pa jako često možete da čujete konstataciju od mladih momaka i devojaka, da su rad, trud i odricanja nepotrebni, ako nemate neku dobru „vezu“ ili nekoga da „stane iza vas“. Ali nije tako. I dalje su pomenuti postulati osnovni uslov da stignete do cilja, a da pri tome mirno spavate, čemu su nas često učili naši stariji.

Mijović, rođeni Baranin, od malena je zaljubljen u magičnu igru pod obručima. Naravno da je imao i igračku karijeru jer za sada još nema baš mnogo klinaca koji se odmah opredele da budu treneri. Prošao je sve mlađe selekcije ekipe Mornara iz Bara i već sa 16 godina stigao do seniorskog pogona. Usledila je selidba u FMP iz Železnika, gde je igrao u juniorskoj ekipi, išao na pozajmicu u Srem i Avala Adu, a sa 20 godina je odlučio da ostane u košarci jer nije mogao bez nje, ali kao trener.

Shvatio sam da moja košarkaška karijera ne ide u pravcu u kojem sam mislio i želeo da će ići, pa sam posle godinu-dve razmišljanja odlučio da se posvetim trenerskom poslu, sa istim žarom i energijom koju sam ulagao i na parketu kada sam igrao. Prihvatio sam sa ogromnim zadovoljstvom da budem asistent Peđi Miloviću u ekipi Primorka iz Bara. Naravno da sam posao obavljao bez novčane nadoknade jer su to bila vremena kada se sportom bavilo iz ljubavi i entuzijazma, novac nije bio u prvom planu, ne znam tačno u tom periodu ni na kom mestu je bio kada je sport u pitanju“, rekao je Mijović za Sport Klub i nastavio, „Radio sam mnogo na sebi. Svaki trening, svaka utakmica je bila prilika da se nauči nešto novo. Nisam se odvajao od košarkaških knjiga, video kaseta, a vremenom sam prihvatao i nove tehnologije, kako bi odgledao što više utakmica, što više treninga. Nastojao sam da svakim danom budem bolji, da svaki dan iskoristim da naučim nešto novo, da napredujem. Upijao sam savete iskusnijih kolega i trenera. Shvatio sam u tom periodu da je strpljenje, uz rad, trud i odricanja osnovni postulat ako želite da snovi postanu java“.

ABA, KK Budućnost Voli

U intervalu od 2003. do 2009. godine, Mijović je ponovo bio u Mornaru kao asistent Đorđiju Pavićeviću, kao trener koji je bio zadužen za rad sa mlađim selekcijama. Bio je to period kada je Mornar krenuo putem pozicioniranja u Crnoj Gori, a sada je klub čije se ime sa poštovanjem izgovara u regionu i Evropi.

Neizmerno sam ponosan na period koji sam proveo u Mornaru iz Bara. Stekao sam veliko iskustvo, naučio mnogo, baš mnogo. Nisam se štedeo, trudio sam se da napredujem na ličnom planu jer sam znao da tako mogu da pomognem mladim momcima i klubu da napreduje iz dana u dan. Naravno da sam srećan što se ime Mornara koji je bio u jako teškoj situaciji, sada izgovara sa poštovanjem u regionu i Evropi“, naglasio je Mijović.

Predan i odgovoran rad u Mornaru nisu promakli oku čelnicima Saveza, pa je Mijović vrlo brzo uključen u rad sa mlađim reprezentativnim selekcijama. Bio je asistent Pavićeviću, generacija U16, dve godine Miodragu Kadiji, generacija U18, a samostalno je vodio juniorsku reprezentaciju 2010/2011 godine. Nedugo zatim tri godine je bio asistent selektoru seniorske reprezentacije Luki Pavićeviću, sa kojim je bio i na Evropskom prvenstvu.

Zatim je usledila selidba u glavni grad Crne Gore. Mijović je sa mnogo entuzijazma prišao realizacija projekta čiji je cilj bio da se od mladih i talentovanih igrača formira ekipa koja će korak po korak krčiti put ka evropskim visinama.

Projekat je bio fenomenalan i neverovatno mi je zadovoljstvo bilo da sarađujem na realizaciji istog sa Sašom Radunovićem, Mićom Mugošom, Savom Vučevićem, Darkom Ivanovićem i Zoranom Vujičićem. Utakmice smo igrali u dvorani u Kokotima. Uspeli smo sa juniorskom ekipom da preskočimo dva ranga takmičenja, stigli smo u elitno društvo Crne Gore, igrali zapaženu ulogu, ali finansijski nismo uspeli da izdržimo kada je realizacija projekta u pitanju. Nismo dobili podršku, na moju veliku žalost, ali istovremeno i ponos jer smo zaista dali sve od sebe kada je projekat Košarkaškog kluba Podgorica u pitanju”, naglasio je Mijović i nastavio, “Usledio je poziv predsednika Budućnosti Dragana Bokana, na predlog Gavrila Pajovića i Dejana Radonjića. Ideja je bila da se formira druga ekipa Budućnosti u kojoj će se kaliti momci koji u tom momentu nisu mogli da budu u senorskom pogonu. Talenata je bilo mnogo i strah me da krenem sa nabrajanjem da nekoga slučajno ne zaboravim. Međutim, usledili su administrativni problemi, problemi sa papirima, Budućnost B nije mogao da se registruje, morao je da ima drugo ime, bilo je mnogo komplikacija, pa je u tom trenutku jedna sjajna ideja na trenutak zamrznuta”.

KK Budućnost Voli

Mijović je odlučio da se preseli u Francusku, gde je ponovo sarađivao sa Pavićevićem.

Imao sam zaista sjajnu saradnju sa Lukom Pavićevićem, kako u reprezentaciji, tako i u Roanu. Bio sam njegov prvi asistent, a istovremeno sa radio sa mladim momcima do 21 godine. Ponosan sam na taj period jer smo uspeli da lansiramo dva momka u NBA ligu. U pitanju su Damijan Inglis koji je otišao u Vašington, kao i Gerijan Ebuzele koji je draftovan od strane Bostona”.

Petar je samostalno nastavio sa radom u ekipama Baškimija i Sigala, kada je ponovo oživela ideja o formiranju razvojnog kluba za ekipu Budućnosti. Naravno, poziv je upućen Mijoviću, koji se 2017. godine vratio u glavni grad Crne Gore.

Sa oduševljenjem sam se vratio u Crnu Goru jer me je ideja o formiranju tima koji će biti razvojni klub za igrače koji nemaju mesta u Budućnosti, a koji poseduju ogroman potencijal, koji u bliskoj budućnosti treba da postanu lideri tima iz Podgorice i reprezentacije bila ogroman izazov. Sa mnogo ljubavi i entuzijazma sam radio sa juniorima Budućnosti i ekipom Studentskog centra, a od srca se radovao uspesima momaka u mlađim selekcijama državnog tima, njihovim probojima u seniorski pogon Budućnosti, a zatim i u seniorsku reprezentaciju. Zatim je sve uglavnom poznato…”, naglasio je Mijović.

Da. Dalje je sve poznato. Mijović je posle odlaska Jasmina Repeše i posle poraza u finalnoj seriji ABA lige prošle sezone u situaciji kada je atmosfera u timu bila miljama daleko od pozitivne, imenovan za prvog trenera. Uspeo je da ubrizga neophodnu dozu pozitivne energije, da probudi novi motiv kod igrača Budućnosti koji su titulu koja se nalazila u Baru vratili u Podgoricu. Sezonu koja je u toku počeo je kao asistent Slobodanu Subotiću. Popularni Piksi je posle serije poraza na jednu loptu u Evrokupu, u dogovoru sa čelnicima kluba, sporazumno raskinuo ugovor, a dirigentsku palicu je preuzeo Mijović.

KK Budućnost Voli

Usledila je neverovatna energija, pobednička serija od osam trijumfa u nizu. Budućnost se probila na prvo mesto ABA lige, gde se i sada nalazi, posle 0-6, imala je priliku, umešala se u borbu za plasman u TOP 16 fazu, ali je trebalo prviše stvari da se poklopi da bi se nadoknadilo šest pomenutih poraza na jednu loptu.

Šta ljubitelji košarke i navijači Budućnosti misle o poslu koji radi Mijović moglo je da se vidi tokom proslave 70 godina postojanja kluba, kada je strateg Budućnosti doživeo prave ovacije. Na pitanje, šta očekuje u 2020. godini, Mijović je odgovorio:

Pre svega mnogo zdravlja na privatnom planu. Na poslovnom, želim da nastavimo borbu za osvajanje ABA lige. Trofej niko ne može da obeća, to ne bi bilo ni poslovno ni realno. Ali, ono što mogu da obećam u svoje ime i u ime momaka koje vodim, je da ćemo se do poslednjeg atoma snage boriti za osvajanje trona u regionalnom takmičenju, a samim tim i za ponovni plasman u Evroligu. Pored toga, mnogo sreće na poslovnom planu želim juniorskom pogonu Budućnosti i Studentskom centru, koji će nadam se uskoro uspeti da izbori plasman u ABA 2 ligu. To je od velikog značaja jer će mladi i talentovani momci imati priliku da igraju jake utakmice, da iz tih jakih utakmica i oni postaju sve jači i jači, a da samim tim jača bude Budućnost i reprezentacija Crne Gore”.

Petar Mijović je primer da su strpljenje, rad, trud i odricanje postulati na kojima i dalje snovi mogu da postanu java. Istovremeno, svestan je da se od stare slave ne živi, da je spavanje na lovorikama zabranjeno. I dalje je stručnjak koji svakodnevno nastoji da nauči nešto novo, da radom na sebi, postane bolji, a samim tim, bude u mogućnosti da i tim koji vodi učini boljim.