Trener svih trenera

Mark Thompson, Getty Images Sport

Pre 85 godina, 10. februara 1935. u Travniku, rođen je jedan od najvećih hrvatskih trenera Miroslav Blažević, koji je, bez sumnje, svojim ostvarenjima obeležio i poslednju fudbalsku deceniju nekadašnje Jugoslavije.

Stručnjak sa nadimkom Ćiro je ostavio neizbrisiv trag na ovom prostoru, ne samo zbog svojih trenerskih uspeha, već možđa još više zbog načina na koji se medijski predstavljao u javnosti. Njegovi nastupi i često duhoviti komentari mnogima su se dopadali, bilo je naravno i onih koji nisu hteli da ’kupe’ Blaževićevu priču, međutim, sigurno je da taj kontraverzni čovek iz doline reke Lašve malo koga ostavljao ravnodušnim.

Mnogi smatraju da je Ćirova najjača trenerska strana sposobnost da uđe u dušu svojih fudbalskih ’sinova’, da ih motiviše da na terenu daju i više od njihovih objektivnih igračkih mogućnosti. Nema sumnje da je on tokom karijere bio zaista sjajan motivator, međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da je zahvaljujući samo tom kvalitetu ostvario bojne uspehe na klupama raznih klubova i reprezentacija.

Trenersko ime je stekao donevši Dinamu, nakon 24 godine čekanja, u sezoni 1981/82, četvrtu i kasnije će se pokazati poslednju titulu šampiona Jugoslavije. Sa ’Modrima’ je  naredne sezone uzeo i pehar Kupa Maršala Tita, da bi kasnije u prvenstvima Hrvatske sa klubom iz Maksimira još dva puta (1993. i 2003.) prvi presecao ciljnu vrpcu. Pod njegovom dirigentskom palicom Grashoper je u sezoni 1983/84 trijumfovo u šampionatu Švajcarske, deceniju ranije odveo je ekipu Siona do trofeja Kupa u toj neutralnoj zemlji, a u uspehe mu se svakako može upisati i to što je  sačuvao Prištinu u elitnom fudbalskom rangu SFRJ, te uveo tuzlansku Slobodu u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Mada mu nije donela trofej, njegov najveći trenerski uspeh je verovatno avantura na Mundijalu u Francuskoj 1998. godine kada je reprezentacija Hrvatske pod njegovim vođstvom osvojila treće mesto. Kao selektor uspeo je deceniju kasnije da preporodi reprezentaciju BiH ali mu, ipak, nije pošlo za rukom da preko Portugala u baražu odvede ’Zmajeve’ na Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi.

Bilo je naravno u dugoj karijeri “trenera svih trenera” i većih neuspeha, pogrešnih procena igrača (Robert Prosinečki) i razlaza sa dotadašnjim prijateljima. Ipak, Miroslav Blažević je progurao sve nevolje sa kojima se suočavao i do dana današneg ostao poštovan i rado viđen gost u svim krajevima nekadašnje “Juge” gde žele da čuju njegove stručne ocene o fudbalskim aktuelnostima, ali i odgovore na pitanja koji nemaju veze sa tim sportom.

Junak naše priče je u dečačkim danima bio dobar skijaš ali se, ipak, opredelio da se bavi fudbalom u kome kao igrač nije ostvario zapaženu karijeru. Iz lokalnog  kluba u rodnom Travniku najpre je 1954. otišao u Zagreb, gde se nije uspeo nametnuti u Dinamu i Lokomotivi. Sledeća stanica na njegovom igračkom putu bilo je Sarajevo u kome je u periodu od 1956. do 1958. nosio dres tima sa Koševa. Poslednji klub iz tadašnje Jugoslavije za koji je nastupao bila je Rijeka iz koje je 1961. godine prešao u švajcarski Sion gde je i okončao svoju prosečnu igračku karijeru.

Blažević je odlučio da ostane u fudbalu, tačnije da se bavi trenerskim poslom. Kao 33-godišnjak je seo na klupu kluba iz severozapadne Švajcarske, Veveja u kome je pekao zanat od 1968. do 1971. Zatim je dobio šansu u svom Sionu gde je 1974. godine uzeo prvi trenerski trofej – Kup Švajcarske. Od 1976. do 1979. vodio je i Lozanu, a ostalo je zabeleženo da je taj trener iz tadašnje Juge na dve utakmice (1976. godine) obavljao dužnost privremenog selekora reprezentacije Švajcarske.

Čovek koji je već stekao trenersko ime u zemlji satova i čokolada rešio je da se 1979. vrati u domovinu i preuzme funkciju šefa stručnog štaba Rijeke. Pod njegovom palicom ekipa sa Kantride je u sezoni 1979/80 zauzela deseto mesto u šampionatu SFRJ, dok je je u Kupu pobednika kupova stigla do četvrtfinala, gde ju je eliminisao Juventus. Za Blaževićeve usluge bio je zainteresovan Dinamo, pa je nekadašnji skijaš iz Travnika 11. decembra 1980. godine postao trener kluba koji je više od dve decenije čekao titulu šampiona države.

U njegovoj prvoj sezoni ’Modri’ su prvenstvenu trku okončali na petom mestu, ali je u narednoj (1981/82) titula, nakon 24 godine, konačno stigla na „Maksimir“. Dinamo je ligaško nadmetanje okončao sa bilansom od 20 pobeda, devet remija i pet bodova, sakupivši pet bodova više od prvih pratioca Zvezde i Hajduka. Velike zasluge za taj podvig pripisane su ”treneru svih trenera” koji je preporodio ekipu u kojoj su igrali Vlak, Zvezdan Cvetković, Bračun, Bošnjak, Zajec, Mustendanagić, Bručić, Boro Cvetković, Kranjčar, Cerin, Mlinarić, Bručić, Deverić…

Alexander Hassenstein/Getty Images

Ćiro je sa svojim legendarnim belim šalom postao sportski junak Zagreba, a kolika je fudbalska euforija u to vreme vladala u glavnom gradu Hrvatrske pokazuje podatak da je na utakmicu sa ekipom Budužnosti (1:0) na „Maksimiru“ 2. maja 1982. došlo 50.000 ljudi, koji su želeli da prisustvuju promociji novog prvaka države.

Bilo je to najlepše razdoblje u mom životu, uvek sam emotivan kad se toga setim. Posle te utakmice sa ekipom Budućnosti je trebalo da primimo pehar namenjen šampionu Jugoslavije na centru terena. Navijači su, međutim, nakon poslednjeg sudijinog zvižduka utrčali na travnjak Maksimira, pa smo trofej dobili kasnije u prostorijama stadiona”, prisećao se Ćiro.

U narednoj sezoni Dinamo nije uspeo da izdrži trku sa Partizanom i odbrani titulu, dok je na startu takmičenja u Kupu šampiona eliminsan od portugalskog Sportinga (1:0, 0:3). Blažević je nakon toga spakovao kofere i otišao u Švajcarsku gde je već u prvoj sezoni (1983/84) provedenoj na klupi Grashopera sa ’Skakavcima’ trijumfalno prvi presekao ciljnu vrpcu u šampionatu ove zemlje. U narednoj sezoni uspesi su izostali, što je bio signal sad već iskusnom stručnjaku da je došlo vreme za nove izazove. Prihvatio je poziv iz Prištine i 1985. spasao taj tim sa Kosova ispadanja iz Prve lige Jugoslavije.

Kad sam stigao u Prištinu bili su u ’banani’,.bez ikakve šanse da ostanu u ligi. Ja sam došao i nisu izgubili utakmicu do kraja prvenstva”, podseća se tog vremena Miroslav Blažević.

Stu Forster/Getty Images

Iz Maksimira mu je stigao poziv da se vrati na mesto svog najvećeg trenerskog uspeha i on ga je u julu 1985. prihvatio. Druga trenerska epizoda u Dinamu potrajala je dve i po godine i nije donela trofeje kao premijerna. Iz tog perioda ostala je u sećanju njegova pogrešna procena fudbalskih vrednosti tada samo talentovanog “klinca” Roberta Prosinečkog.

Ako ovaj mali postane igrač ja ću pojesti svoju trenersku diplomu”, izjavio je tada trener tima iz Maksimira.

’Malog Žutog’ je, nakon te procene kvaliteta njegovog sina, ljutiti otac Đuro odveo u Crvenu zvezdu, a sve ostalo je istorija.

Stručnjak iz Travnika je zatim vodio francuski Nant i grčki PAOK, da bi se 1992. vratio u sada nezavisnu Hrvatsku i po treći put preuzeo trenersko kormilo u klubu iz Maksimira koji je u tom periodu (od 1991. do 2000.) nosio imena HAŠK Građanskog, a zatim i Kroacije. Sa ’Modrima’ je 1993. uzeo titulu u prvenstvu, a sezonu kasnije i nacionalni Kup posle čega je čovek koji je bio blizak sa predsednikom Tuđmanom, započeo novi posao – vođenje reprezentacije Hrvatske.

Kao selektor ’Vatrenih’ prvi veliki ispit je imao na Evropskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine. Hrvatska je, nakon dobrih igara, zaustavljena u četvrtfinalu od kasnijih šampiona ’Starog kontinenta’ Nemačke (1:2),  ali je Blažević verovao da generacija Jarnija, Bilića, Bobana, Šukera, Bokšića može postići još više na narednom velikom takmičenju – Mundijalu u Francuskoj. Ćiro je te 1998. godine odlično pripremio i maksimalno motivisao svoje izabranike koji su sigurno prošli nadmetanje u grupi, a zatim eliminisali Rumuniju (1:0) i u četvrtfinalu se osvetili Nemcima (3:0) za poraz doživljen dve godine ranije na Ostrvu.

Getty Images, Lutz Bongarts

Protivnik u polufinalu je bila selekcija domaćina, a selektor ’šahovničara’, koji je u završnici Mundijala nosio žandarmsku kapu dajući tako podršku teško nastradalom francuskom policajcu Davidu Nivelu, uoči tog susreta je podgrejavao atmosferu poručujući da će “Hrvatska postati svetski šampion”. Kada je Šuker na početku drugog poluvremena obračuna u Parizu doveo selekciju sa Balkana u vođstvo izgledalo je da je Hrvatska na dobrom putu prema tom cilju, međutim, dva pogotka francuskog defanzivca Lilijana Tirama raspršila su snove Blaževića i njegovih fudbalera da će se popeti na fudbalski Olimp.

Iako su nakon pobede nad Holanđanima (2:1) u borbi a treće mesto selektor i reprezentativci dočekani kod kuće kao heroji, Ćiro nikad nije prežalio poraz od ’Trikolora’ za koji, kako je isticao, sam snosi deo krivice.

Nikada sebi neću oprostiti što nismo postali svetski prvaci. Nisam smeo izvaditi Zvonimira Bobana pola sata pre kraja utakmice. Da je Boban ostao u igri nikada nas Francuzi ne bi dobili u polufinalu“, tvrdio je kasnije Blažević.

Da prethodni veliki uspesi nisu nikakva garancija za očuvanje trenerskog posla sad već 65-godišnji fudbalski stručnjak se mogao još jednom uveriti po okončanju kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2000. godine. Pošto Hrvatska, najviše zahvaljujući neuspehu u odlučujućem meču sa SR Jugoslavijom (2:2) u Maksimiru, nije izborila plasman na to takmičenje, Ćiro je morao da napusti selektorsku klupu. Oni koji su ga pre samo dve godine slavili kao vrhunskog trenera, sada su ga proglašavali glavnim krivcem za neuspeh, te mu poručivali kako ga je vreme pregazilo.

https://youtube.com/watch?v=z4dl1uVM41Y

Ipak, još nije bilo vreme za odlazak u penziju pošto je vremešni trener i dalje dobijao pozive sa gotovo svih kontinenata. Oprobao se kao selektor reprezentacije Irana (nije uspeo da je odvede na Mundijal), radio u Kini (Šangaj Šenhua i selekcija do 23 godine) i Švajcarskoj (Ksamaks) te, naravno, pružao svoje usluge na prostoru nekadašnje Juge. Pored četvrte i poslednje epizode u Dinamu, u Hrvatskoj je kraće ili duže vreme proveo na klupama Hajduka, Osijeka, Zagreba, Varteksa i Zadra (posledmnji klub u trenerskoj karijeri), u Sloveniji je predvodio Muru, dok je u BiH obavljao dužnost selektora reprezentacije i sedeo na klupi Slobode.

Mada u poslednjoj fazi svoje bogate trenerske karijere nije imao značajnijih uspeha, ipak je u svim sredinama u kojima je tada radio, ne samo podizao temperaturu, već i ostavljao pozitivan trag za sobom. Taj kontraverzni “trener svih trenera” jednostavno je pronašao način da ostvarenim rezultatima, ali možda još više svojim nekonvencionalnim ponašanjem stekne status nezaobilaznog faktora na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Čak i oni koji su ga kritikovali zbog “šarlatanstva” morali su (makar intimno) da priznaju da je Ćiro doneo nešto novo i originalno u fudbalski svet ovih prostora i da bi bez njega mnoge stvari u najpopularnijem sportu izgledale prozaično.

U životu sam svašta probao, a fudbal je moj život. Spoznao sam da je znanje jedini verodostojni autoritet. Uneo sam ljubav u svoje ekipe, te okrutno ugušio sve animozitete. A i  mi svi, fudbaleri smo jedna posebna porodica. Ljubav je važna”, rekao je jednom prilikom neponovljivi Ćiro.