Daleko je ostao Sidnej: 20 godina od olimpijskog zlata

Clive Brunskill Getty Images

Batez, Kovač, Boškan, Mešter, Mijić, braća Grbić, Gerić, Vujević, Miljković, Petković, Vušurović. Olimpijski prvaci, dečko!

Ove godine obeležava se 20 godina od kako su odbojkaši tadašnje Jugoslavije u Sidneju postali olimpijski šampioni. Sećate li se?

Kod nas je bilo rano jutro prvog dana oktobra. U dalekom Sidneju vreme za ručak. Izabranicima Zorana Gajića na meniju je ostala još samo velika Rusija. Posle samo tri seta igre ‘plava četa’ već se sladila zlatom.

U istoriju su se tada upisali Vladimir Batez, Slobodan Kovač, Slobodan Boškan, Đula Mešter, Vasa Mijić, Nikola Grbić, Vladimir Grbić, Andrija Gerić, Goran Vujević, Ivan Miljković, Veljko Petković, Igor Vušurović i selektor Zoran Gajić.

Uspeh u Sidneju zapravo je najavljen pet godina ranije, kada su zahvaljujući nekim sjajnim ljudima iz Evropske odbojkaške konfederacije, Aleksandar Boričić, Slobodan Milošević i njihovi najbliži saradnici uspeli da skinu stege sportskih sankcija i omoguće Jugoslaviji da učestvuje u kvalifikacijma za Evropsko prvenstvo 1995.

U jedinoj grupi sa pet timova, u konkurenciji sa Makedonijom, Španijom, Danskom i Švedskom, ekipa Zorana Gajića izborila je plasman na kontinentalni šampionat.

Tamo je osvojena bronza – u Atini su u meču za medalju pali Bugari i posle toga otvorila su se mnoga vrata. Usledile su kvalifikacije za Olimpijske igre, a ona je stigla je istorijska bronza iz Atlante 1996.

Na svakom narednom velikom takmičenju ‘podrazumevalo’ se da Jugoslavija ide do kraja, da se bori za medalje. Osvojeno je srebro na kontinentalnom šampionatu 1997. kao i Svetskom prvenstvu 1998, te još jedna bronza na prvenstvu Evrope 1999. godine.

Na Igre u Sidneju otišlo se sa željom da se konačno stigne do zlata.

Turnir na preseku dva milenijuma Jugoslavija je počela porazima od Rusije i Italije. Međutim, ni to nije pokolebalo ‘plavu četu’. Pobedama nad Sjedinjenim Američkim Državama, Argentinom i Južnom Korejom otišlo se u četvrtfinale, a tamo je usledio triler u pet setova sa Holandijom. Naravno, i još jedna pobeda. U polufinalu je srušena Italija, a u finalu Rusija.

Jedna akcija, koja je valjda ostala svima u pamćenju, bila je dovoljna da odslika moć jednog od najvećih sportskih kolektiva koje je ova zemlja ikada imala – reč je naravno o ONOM poenu Vanje Grbića. Let preko reklama, pa blok. Ma znate već. Taj poen pokazao je da se radi o timu koji je odlučan, hrabar, i koji ni po koju cenu nije želeo ni pred kim da pogne glavu.

„Mi smo uvek skromni, ali tada nismo bili. Rekli smo pred polazak u Sidnej da idemo na zlato”, prisetio se pre par godina i Aleksandar Boričić, tada još predsednik Odbojkaškog saveza Srbije, a danas prvi čovek Evropske odbojkaške konfederacije.

Zbog čuvenih oktobarskih dešavanja te 2000. u Beogradu, svečanog dočeka nije bilo. Po dolasku na aerodrom, zlatna četa se rasula. Svako je poslat svojoj kući.

U istom sastavu više nikada nisu igrali. Na narednim Olimpijskim igrama, u Atini 2004. godine, od zlatnih momaka u timu su se našli Mešter, Mijić, Grbići, Gerić, Vujević i Miljković. Reprezentaciju je tada vodio Ljubomir Travica, a splet nesrećnih okolnosti, bolesti i povrede, zaustavili su ‘plavu četu’ u četvrtfinalu.

I 2008. godine je, valjda zbog slične priče, takmičenje završeno na petom mestu. Na klupi Srbije sedeo je Igor Kolaković, a od momaka koji su se okitili zlatom u Sidneju tu su još bili Nikola Grbić, Andrija Gerić i Ivan Miljković.

Sa istim selektorom nacionalni tim je bio i na Igrama 2012. u Londonu. Bez ijednog člana sidnejske družine osvojeno je deveto mesto.

Igrači koji su preko Sidneja stigli na vrh Olimpa, ponovo su se okupili u oktobru 2015. godine, kada je upriličena izložba u njihovu čast. Nekoliko meseci ranije i Nikola Grbić je debitovao u ulozi selektora Srbije.

ossrb.org

„Mislim da i sadašnji reprezentativci čine dobru grupu, da se druže i u slobodno vreme. Imamo jako dobru, homogenu grupu. To nije presudno za dobar rezultat, ali je izuzetno bitno”, rekao je na tom skupu Nikola.

I došli su dobri, odlični rezultati. Sa jednim od najboljih tehničara svih vremena na klupi, Srbija se okitila srebrom, pa zlatom u Svetskoj ligi (2015. i 2016), osvojena je i bronza na Evropskom prvenstvu (2017) i odigrano polufinale na Svetskom šampionatu (2018). Na nekim od tih takmičenja u publici su kao podrška bili i ‘zlatni momci’ iz Sidneja.

Nažalost, Srbija je propustila Olimpijske igre u Rio de Žaneiru. Kratko je Grbić vodio reprezentaciju, kada je morao da se suoči sa prvim velikim izazovom – kvalifikacionim turnirom u januaru 2016. godine. Sa ‘vrućim krompirom’ u rukama, stigle su i prve ‘opekotine’. Srbija je takmičenje u Berlinu završila u grupnoj fazi. Bio je to prvi propušteni olimpijski turnir odbojkaša od 1992. godine.

Prošlog leta Orlovi su na kvalifikacioni turnir u Bariju stigli kao četvrti sa Svetskog prvenstva. Ipak, najvažniji meč, protiv domaćina Italije, odigrali su najlošije i ponovo su ostali bez vize za Igre.

Takav rasplet događaja doveo je do prekida saradnje Grbića i Saveza. Na mesto selektora doveden je Slobodan Kovač. Usledio je ‘preporod’ i Srbija je vrlo brzo osvojila zlato na Evropskom prvenstvu (2019).

CEV

To nije bilo dovoljno da se u januaru, ponovo u Berlinu, naplate neki dugovi. Posle kratkih priprema, opet sa nekoliko povređenih igrača, vidno umoran tim otišao je na kvalifikacioni turnir. I ponovo je takmičenje završio u grupi.

Nakon svega postavilo se pitanje da li će generacija koja je osvojila sve u mlađim kategorijama ikada zaigrati na Olimpijskim igrama.

Nešto do sada nije štimalo. U javnosti se polemisalo da odnosi između Grbića kao selektora i pojedinih igrača nije bio sjajan. U takvoj situaciji niko nije mogao da pruži maksimum.

Utisak je i da je skromnost, o kojoj je govorio Boričić, u nekim duelima i koštala Orlove. Previše respekta je ukazivano rivalima, pa se brzo padalo posle izgubljenih setova.

Ipak, činjenica je da Srbija ima vrhunske igrače, što je već mnogo puta dokazano. U pojedinim utakmicama, momci su pokazali da imaju kvalitet za sam vrh i da, kada igraju najbolje što umeju, mogu da se bore za trofeje. Energija pokazana na Evropskom prvenstvu prošle godine mogla bi da bude vodilja ovoj ekipi kako da timski pobeđuje i možda na Olimpijskim igrama u Parizu 2024.

Za tako nešto je preko potreban i nacionalni odbojkaški centar, o kojem se priča već neko vreme. U njemu bi reprezentacije mogle da se pripremaju na pravi način, a neophodan je i kako bi se ‘stvarali’ novi igrači. U ovom momentu, nažalost, činjenica je da nijedan igrač rođen te čuvene 2000. godine još nije stasao za nacionalni tim. А 20 godina nije malo, priznaćete…