Štraus sa Grbavice

REUTERS/Beawiharta (INDONESIA)

Pre 79 godina, 6. maja 1941, u Sarajevu je rođen fudbalski as nekadašnje Jugoslavije i kasnije još uspešniji trener Ivica Osim.

Koichi Kamoshida/Getty Images

Kao igrač, sa klubovima u kojima je nastupao (Željezničar, Zvole, Strazbur, Sedan, Valensijen, Strazbur) nije osvojio nijedan trofej, ali je zato ušao u istoriju kao član reprezentacije Jugoslavije koja je 1968. na finalnom turnuru Kupa evropskih nacija u Italiji postala vicešampion kontinenta. Na tom turniru ’Švabo’ je odigrao povređen gotovo ceo polufinalni susret (1:0) sa Englezima u Firenci (tada nije bilo zamena), zbog čega nije bio akter finalnih duela sa Italijanima (1:1, 0:2) u Rimu.

Vezista Željezničara je bio sjajan tehničar i odličan dribler, pa su ga navijači ’Plavih’ iz grada na Miljacki nimalo slučajno nazvali ’Štrausom sa Grbavice’. Koliko je vešto umeo da barata loptom možda najbolje pokazuju reči sarajevskog radio komentatora Mirka Kamenjaševića koji je prilikom prenosa jedne utakmice Željezničara poručio slušaocima:

Poštovani slušaoci, dok Osimu ne oduzmu loptu, vi slušajte muziku iz našeg studija“.

I trenerski posao započeo je na svojoj Grbavici, koju često nazivaju “Dolinom ćupova”. Kao šef stručnog štaba Želja odveo je svoje fudbalere do finala Kupa Maršala Tita 1981. godine (poraz od Veleža) i trećeg mesta u šampionatu SFRJ 1983/84. Međutim, starijim ljubiteljima fudbala je, ipak, najviše ostao u sećanju podvig ostvaren u sezoni 1984/85 u kojoj su Osim i njegovi izabranici bili nadomak plasmana u finale Kupa UEFA. Sarajlije su do tri minuta pre kraja revanša sa mađarskim Videotonom imale rezultat koji ih vodi u finalne duele sa Realom, ali je onda pogodak Jozefa Ćuhaija raspršio sve snove trenera, igrača i navijača tadašnjeg jugoslovenskog kluba.

Vodeći kao selektor reprezentaciju Jugoslavije ’Švabo’ nije uspeo da položi prvi tekst i odvede ’Plave’ na Evropsko prvenstvo u SR Nemačkoj 1988. godine. Popravni ispit je položio u kvalifikacijama za Mundijal u Italiji, gde je selekcija SFRJ poslednji put nastupila na jednom velikom takmičenju. Nažalost, nije imao sreće da njegovi izabranici izvuku dobitak u četvrtfinalnom penal ruletu sa Argentincima u Firenci, gradu u kome je gotovo četvrt veka ranije kao povređeni igrač proslavio istorijsku pobedu nad Englezima.

Do prvog trofeja došao je sa Partizanom u oproštajnoj sezoni od jugoslovenskog fudbala. ’Crno-beli’ su 14. maja 1992. u finalu nacionalnog Kupa savladali večitog rivala sa 1:0, posle čega je Osim potražio nove izazove izvan prostora dotadašnje SFRJ. Radeći u Grčkoj dva puta je (1993. i 1994. godine) sa atinskim Panatinaikosom trijumfovao u Kupu ove zemlje, dok je vrhunac trenererske karijere doživeo kao šef stručnog štaba austrijskog Šturma. Klub iz Graca je pod dirigentskom palicom čoveka iz Sarajeva osvojio ’duplu krunu’ u sezoni 1997/98, da bi naredne godine ponovo prvi presekao ciljnu vrpcu u šampionatu Austrije.

Poslednja stanica u trenerskoj karijeri nesuđenog profesora matematike iz glavnog grada BiH bio je Japan. Kao selektor reprezentacije zemlje ’izlazećeg sunca’, koju je prethodno odveo do polufinala Azijskog kupa, doživeo je 16. novembra 2007. godine težak moždani udar dok je na televiziji gledao prenos utakmice Austrije i Engleske. Došao je svesti 3. decembra i odmah upitao suprugu Asimu koji je rezultat utakmice koju je posmatrao pre moždanog udara. Nakon oporavka pokušao je da se vrati na trenersku klupu, ali je uskoro shvatio da je taj deo njegovog života okončan.  

Želeo sam opet da radim. Pokušavao sam da se krećem, nekad možda i preterano, hteo sam da pokažem da mogu. Probao sam da trčim, ali sam kasnije video da to nije to. Možda sam malo preterao u želji da se vratim trenerskom poslu, pa mi se zdravstveno stanje bilo pogoršalo“.

REUTERS/Kim Kyung-Hoon(VIETNAM)

Malo je trenera koji su odbili ponudu Reala, a Osim je to učinio čak dva puta smatrajući da nije dovoljno dobar da vodi igrače madridskog tima.

Imao sam ponuda velikih klubova. Uvek sam se pitao: ‘Šta bih ja radio tamo, šta bih radio s takvim igračima’? Lupiti šakom od sto i vrisnuti na takve fudbalere nije moguće, predobri su za to. Uvek sam pokušavao da ne budem arogantan. Čak kada me pozvao Real pitao sam: ‘Jesam li ja zaista ono što vi tražite?’. Skromnost je važna. Naravno da sam želeo da budem trener velike ekipe. Učio bih od igrača svaki dan, ali pitanje je šta bi oni mislili o meni? Možda bi me popljuvali u Madridu“.

Priča o Ivici Osimu počinje u sarajevskom naselju Hrasno u kome je došao na ovaj svet tačno mesec dana nakon napada Nemačke na Jugoslaviju. Odrastao je u radničkoj porodici. Otac Mihail, čiji su roditelji bili Slovenac i Nemica, radio je kao bravar i u slobodno vreme svirao harmoniku, dok je majka Karolina, potomak Poljaka i Čehinje, bila domaćica i volontrirala je u Crvenom krstu. Mali Ivica je od malih nogu pokazivao talent za fudbal, ali i matematiku. Zbog uspeha u ovom predmetu bio je oslobođen polaganja mature u gimnaziji, a kasnije je upisao Matematički fakultet.

Fudbal je počeo da trenira u omladinskom pogonu Želje 1954. godine i vrlo brzo je ispoljio talent i tehničke sposobnosti. Za prvi tim je debitovao 1959. kao 18-godišnjak u utakmici sa Proleterom iz Osijeka. Ipak, mršavi momak visok 189 centimetara nije dobijao previše prilika kod tadašnjeg trenera ’Plavih’ Branka Stankovića. Pravu šansu dobio je dolaskom na klupu Vlatka Konjevoda koji mu je, kao i ostalim fudbalerima ovog kluba, dao slobodu u igri. Novi šef stručnog štaba spario je ’Švaba’sa Mišom Smajlovićem pa su ova dvojica ofanzivnih fudbalera gotovo u svakom susretu tresli protivničke mreže. Željezničar se u sezoni 1961/62 vratio u Prvu saveznu ligu, a Ivica je u narednom prvenstvu odigrao 26 utakmica i zabio osam golova.

Navijači su ga zavoleli i ubrzo mu nadenuli nadimak ’Štraus’. Mladić iz Hrasnog je 1964. godine ne samo debitovao za reprezentaciju Jugoslavije, već i nastupio u plavom dresu na Olimpijskim igrama u Tokiju, pa se činilo da njegova karijera ide nezaustavljivom uzlaznom linijom. A onda je tadašnju Jugoslaviju u leto 1965. potresla “Afera Planinić”, nazvana po golmanu Željezničara. Disciplinski organi FSJ su nakon istrage došli do zaključka da su rukovodioci i igrači kluba sa Grbavice za novac namestili prvenstvene utakmice sa Hajdukom i Trešnjevkom. Osim je, baš kao i Mišo Smajlović, najpre sankcionisan jednogodišnjim zabranom igranja, da bi mu ta kazna kasnije bila smanjena, dok je njegovom klubu (kao i Trešnjevki i Hajduku) prvobitna odluka o izbacivanju u niži rang takmičenja preinačena u kaznu oduzimanja šest bodova.

Rekli su mi da će mi skinuti kaznu. Onda sam se, igrajući fudbal sa rajom, prehladio, pa završio u bolnici. Više mi nije ni bilo potrebno skidati kaznu… Imam utisak da je to bila jedna fina režija da se prelomi preko nečijih leđa. Činjenica je da je Hajduk dao pare, ali te pare nisu otišle nikome privatno, nego mislim da su otišle u troškove, u putovanja jer smo bili u situaciji da ništa nismo imali. Znam da ja nisam nista dobio, a mene su kaznili. Znam i da Mišo Smajlović nije ništa dobio”, govorio je kasnije Osim.

Budući poslednji selektor reprezentacije Druge Jugoslavije se vratio na teren u sezoni u kojoj je osam puta (u prvenstvu) matirao protivničke golmane, a njegov tim zauzeo šesto mesto u šampionatu. Naredne sezone (1967/68) je bio za jedan pogodak efikasniji, dok je u dresu reprezentacije zaigrao na završnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji. Pružio je odličnu partiju u ubedljivoj pobedi izabranika Rajka Mitića nad selekcijom Francuza (5:1) u revanšu četvrtfinala, a onda je 5. juna 1968. u Firenci kao jedan od jugoslovenskih reprezentativaca započeo polufinalnu utakmicu sa svetskim šampionima Englezima. Već posle dva-tri minuta zadobio je povredu zbog koje je bio prisiljen da preostali deo susreta – koji smo dobili pogotkom Džajića u 87. minutu – faktički statira. Nije bilo nikakvih izgleda da se oporavi do finalne utakmice sa Italijanima pa je ovaj (kao i ponovljeni) meč za trofej posmatrao sa tribina rimskog Olimpijskog stadiona. Poslednji, 16. nastup u dresu sa šest buktinja imao je 30. aprila 1969. u Barseloni na utakmici u kojoj je selekcija sa Balkana porazom od Španije (1:2) izgubila sve šanse da se kvalifikuje na Mundijal u Meksiku.

Proveo je 1968. kratko vreme u holandskom klubu Zvoleu, da bi po povratku u grad na Miljacki odigrao poslednju sezonu (1969/70) u dresu Željezničara. Po drugi put je otišao u inostranstvo, ali ovaj put u francuski klub Strazbur za koji je u naredne dve sezone sakupio 50 nastupa i postigao 16 pogodaka. Usledili su prelasci u Sedan (za koji je igrao tri sezone), pa u Valensijen (sezona), posle čega se vratio u Strazbur u kome je 1978. stavio tačku na  gotovo dve decenije dugu igračku karijeru.

Ponovo se obreo u rodnom gradu gde su mu čelnici Željezničara dali šansu da sedne na klupu ekipe, koja se nakon jednogodišnjeg boravka u nižem rangu vratila u elitno društvo jugoslovenskog fudbala. Mladi stručnjak je, forsirajući talentovane igrače iz Željinog omladinskog pogona, uz dovođenje neafirmisanih fudbalera iz manjih sredina, počeo da stvara novi tim kome je trebalo nekoliko sezona da sazri i pokaže svoje stvarne mogućnosti. Već u sezoni 1980/81 ’Švabini’ izabranici su zablistali u Kupu Jugoslavije, stigavši do završnog meča ovog takmičenja. Nažalost, u finalu odigranom 24. maja 1981. u Beogradu plavi momci sa Grbavice (Njeguš, Bejrjan, Komšić, Lušić, Saračević, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević, Nikić) poklekli su pred mostarskim Veležom (3:2).

U šampionatu SFRJ održanom u sezoni 1983/84, Osimov sastav je jedno vreme bio na čelu tabele ali je, nakon poraza u 26. kolu od Crvene zvezde (3:1) u Sarajevu, prepustio vodeću poziciju  beogradskim ’crveno-belima’. Na kraju je Željezničar prvenstvenu trku okončao na trećem mestu sa dva boda zaostatka za novim šampionom sa “Marakane”.

Usledila je blistava sezona tima iz sarajevske “Doline ćupova” u Kupu UEFA. Pod udarcima sastava koji je sa klupe vodio nekadašnji ’Štraus sa Grbavice’ su redom padali Sliven, Sion, Univerzitatea Krajova i Dinamo Minsk, a poslednja prepreka na putu ka finalu bio je mađarski Videoton. Nakon poraza u prvom meču u Šekešfehervaru (3:1), Željezničar je u revanšu odigranom 24. aprila 1985. godine poveo golovima Bahtića i Ćurića sa 2:0. Od istorijskog finala sa madridskim ’kraljevskim klubom’ delila su ga samo tri minuta, a onda je lopta koju je prema golu domaćina uputio defanzivac Videotona Ćuhai pronašla put ka mreži golmana Škrbe. Na Grbavici, na kojoj se te večeri okupilo oko 25.000 ljudi, zavladao je muk, dok se potrešeni Osim uhvatio za glavu.

Nakon osam sezona provedenih na klupi Željezničara, tada već 45-godišnji stručnjak iz Sarajeva je 1986. izabran za selektora reprezentacije Jugoslavije. Iako su ’Plavi’ u prvom meču kvalifikacija za Evropsko prvenstvo nadigrali Engleze na “Vembliju”, ipak, su u tom susretu ostali bez bodova (2:0). Odluka o tome ko će putovati na šampionat u SR Nemačku pala je u poslednjem kolu na “Marakani” gde su gosti sa Ostrva pregazili domaćine (4:1). Čelnici FSJ su i pored ovog neuspeha zadržali poverenje u Osima, koji je u kvalifikacijama za Mundijal u Italiji vratio u državni tim veterana Sušića. Reprezentivci SFRJ su u nadmetanju sa Francuzima zauzeli prvo mesto u grupi, posle čega su pod vođstvom selektora iz Sarajeva otišli u junu 1990. na svoje poslednje veliko takmičenje kao predstavnici ove države. Osim je na turniru na Apeninima imao problema sa igračima koji su poput Dejana Savićevića bili nezadovoljni dobijenom minutažom.

Dejo je bio ’najahcan’, smatrao je da treba da igra. Šta je trebalo? Da sklonim Zlatka Vujovića, koga bi poželeo svaki trener, a da stavim Savićevića, koji je možda bolji, ali nikad ne znaš kako će odigrati… Meni se nakon tih hladnih slučajeva sa Savićevićem nije ni treniralo. Bilo mi je muka da idem na trening. Jer sam znao da ću videti Savićevića, da ćemo se gledati, da će njemu biti krivo jer ne igra, a i meni je bilo  krivo”, prisećao se kasnije Osim.

Nakon ubedljivog poraza od SR Nemačke (4:1) selektor je bio izložen još većim pritiscima, a posebno su ga pogodile tvrdnje da previše vremena u Italiji provodi družeći se sa čašicom, tačnije da je ispio 12 boca viskija.

Nije da ne mogu popiti, mogu i volim, ali to je već previše. A i nije lepo dobiti etiketu pijanca na Svetskom prvenstvu”, istakao je Osim.

Reuters/Action Images

Usledile su pobede nad Kolumbijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a onda i nezaboravni duel sa Špancima u Veroni na kojem je Piksi Stojković sa dva pogotka zakazao susret sa Argentincima u četvrtfinalu. Iako su tog 30. juna 1990. u Firenci veći deo susreta igrali bez isključenog Šabanadžovića, Jugovići su bili bolji rival od branilaca titule. Kada je i nakon produžetaka utakmica okončana bez pobednika, Osim je otišao u svlačionicu ne želeći da posmatra izvođenje penala u kome će njegovi izabranici nekoliko minuta kasnije propustiti priliku da izbore plasman među četiri najbolje reprezentacije sveta.

Mada se država raspadala ’Švabo’ je sa igračima koji su se odazivali njegovom pozivu uspeo da u kvalifikacionom nadmetanju sa Dancima izbori plasman jugoslovenske selekcije na Šampionat ’Starog kontinenta’ u Švedskoj. ’Plavi’ na ovom šampionatu, zbog sankcija uvedenih od strane Ujedinjenih nacija, nikada nisu zaigrali, a selektor je, zbog ratnih sukoba koji su u međuvremenu izbili i u njegovom Sarajevu, 23. maja 1992. odstupio sa ove funkcije.

Još dok je obavljao posao selektora prihvatio je 1991. godine, nakon upornog insistiranja, ponudu čelnika Partizana da vodi tim ’crno-belih’.  Sa klubom iz Humske se okončao po okončanju sezone tokom koje je velika Jugoslavija definitivno prestala da postoji. Iza sebe je ostavio već pomenuti osvojeni trofej Kupa Jugoslavije, dok je prvenstvenu trku Partizan okončao kao drugoplasirani sa četiri boda zaostaka za Crvenom zvezdom.

Generacija je bila takva da nije mogla loše da radi. Sve su to bili najtraženiji igrači tadašnje Jugoslavije. Dovoljno je bilo videti, na primer Jokanovića i Mijatovića, da shvatite da je Partizan mogao štošta. Da se saradnja između nas nastavila verovatno bismo dogurali dotle da napravimo tim koji bi bio sastavljen ’ala Barselona’”, govorio je nakon mnogo godina kasnije o timu koji je trenirao te sezone u Humskoj.

Robert Cianflone/Getty Images

Posle dve sezone provedene u Panatinaikosu, nekadašnji talentovani matematičar iz glavnog grada BiH je osam sezona sedeo na klupi Šturma. Kada je u septembru 2002. napustio klub iz Graca iza sebe je ostavio zaostavštinu od dve titule prvaka Austrije, jednog Kupa i dva Superkupa ove države, kao i činjenicu da je Šturm od 1998. do 2000. bio učesnik Lige šampiona. Koliko je Osim bio cenjen u ovom austrijskom klubu možda najbolje pokazuje to što je 2009. proglašen za trenera veka Šturma.

Poslednjeg trenerskog trofeja u karijeri domogao se u Japanu gde je 2005. sa skromnim timom JEF junajteda trijumfovao u Liga kupu ’zemlje izlazećeg sunca’. Prvog dana jula 2006. postao je selektor reprezentacije ’samuraja’ od koga se očekivalo da Japanu donese treću uzastopnu titulu na Azijskom kupu 2007. godine. Pritisak kome je bio izložen uticao je negativno na njegovo zdravlje, zbog čega je u četvrtfinalnom duelu ovog turnira koji su Japanci igrali sa Australijom odbio da gleda izvođenje jedanaesteraca.

Nisam to gledao jer mi je bilo loše za srce. Ne želim umreti dok treniram japansku reprezentaciju. Želim umreti u svom rodnom gradu Sarajevu”, istakao je Osim.

Iako je u ovoj azijskoj zemlji doživeo težak moždani udar ostvarila mu se želja da se vrati u grad na Miljacki. Mada više nije sedeo na klupi, penzioner Osim je i dalje bio aktivan u fudbalu u kome je njegov sin Amar nastavio porodični trenerski posao. Nekadašnji dribler sa Grbavice je, i pored narušenog zdravstvenog stanja, prihvatio da obavlja funkciju predsednika Komiteta za normalizaciju FS BiH i tako pomogao da se prebrodi ozbiljna kriza koja je potresala savez iz Sarajeva. I dalje redovno posmatra domaće i evropske utakmice na televiziji, te kad god novinari to od njega zatraže iznosi svoje stručne ocene aktuelnih dešavanja u bosanskohercegovačkom, regionalnom i svetskom fudbalu. Naravno, pre tih intervjua njegova supruga Asima po pravilu zamoli predstavnike medija da “razgovor ne traje predugo kako se Ivica ne bi umorio”, a ponekad iz preventivnih razloga odloži dijalog za neku drugu priliku zbog umora svog muža.

Čovek koji se u fudbalu dokazao i kao igrač i kao trener zabrinut je za budućnost sporta kome je posvetio ceo život.

U današnjem fudbalu samo bogati klubovi mogu slaviti velike uspehe. Kupuju najbolje igrače i najbolje trenere i stalno ih menjaju. Osetim nezadovoljstvo među gledaocima. Uz toliko uloženog novca to nije fudbal. Fudbal ne sme umreti! Trenutno se više govori o novcu nego o fudbalu. Novac osvaja prvenstva. Treba početi misliti o tome i možda uvesti neka pravila kako bi fudbal ponovo postao zanimljiv”, rekao je jednom prilikom Osim.