FK Crvena zvezda: Put ka vrhu Evrope (treći deo)

FK Crvena zvezda

Godina 1991. predstavlja najsvetliju tačku ovdašnjeg fudbala. Jedan srpski klub postao je šampion Evrope. Kakav je uspeh tad napravljen govori činjenica da nešto slično nije učinjeno pre, ni posle toga. Veliki su izgledi da neće ni u doglednoj budućnosti, sudeći prema trenutnoj konstelaciji snaga.

Crvena zvezda je u sezoni 1990/91. pokorila Stari kontinent. Istorija se pisala kroz duele Kupa šampiona sa Grashoperom, Rendžersom, Dinamo Drezdenom i minhenskim Bajernom, a vrhunac je dostignut finalnim mečom protiv Marseja.

Maj 29, Bari i stadion Sveti Nikola postali su tri neraskidiva dela celine koja kod svakog pripadnika crveno-bele javnosti budi neizmerni ponos. Predstavljaju nešto o čemu se, uz posebnu emociju, govorilo do danas i o čemu će se pričati sve dok priče bude bilo.

U petak je proslava 29. rođendana čuvenog uspeha, što je dovoljan povod da se podsetimo kako je izgledao put ka evropskom tronu. On će biti predstavljen kroz tri dela, uz komentare naših kolega Gojka Andrijaševića, Vladimira Novakovića i Vladimira Živkovića.

Prvi deo bio je posvećen svemu što je prethodilo sezoni 1990/91, sa akcentom na rezultate u Evropi i stvaranje šampionskog sastava.

U drugom smo se posvetiti očekivanjima i utakmicama ka velikom finalu u Bariju.

Poslednji deo tiče se odlučujućeg okršaja sa Marsejom, načinom na koji je osvojen trofej, i narednim godinama.

Priprema za Bari

Crvena zvezda je 24. aprila obezbedila plasman u finale Kupa šampiona, koje je bilo zakazano za 29. maj, pa je između revanša sa Bajernom na Marakani i velikog okršaja sa Marsejom ostalo više od mesec dana.

U međuvremenu su crveno-bele čekale još utakmice u domaćim okvirima. Večiti derbi bio je već tri dana kasnije, zatim i finale Kupa, ali su misli sve vreme bile usmerene ka Bariju.

Sećam se tog derbija sa Partizanom, došao je odmah sledeći vikend posle plasmana u finale Kupa šampiona. Osećaj i atmosfera su bili takvi da ti njih ne registruješ uopšte kao najvećeg rivala, taj meč je delovao kao da igraš protiv OFK Beograda. Sav fokus je bio na pripremi za Bari, ništa te drugo ne interesuje. Trudiš se samo da tempiraš ekipu i formu za finale. Cela država je uz tebe, podrazumevalo se da tad svi navijaju za Zvezdu, svi očekuju pehar“, priseća se Vladimir Novaković, novinar Sport Kluba.

Povezano

Okršaj sa Partizanom rešen je lako (3:1), potom je zabeležena pobeda i protiv Zemuna istim rezultatom, ali uvertira za put u Italiju nije bila dobra. U finalu Kupa, osmog maja u Beogradu, trijumf je odneo splitski Hajduk (0:1).

Ko zna šta se dešavalo sa tim mečom, brojne priče su kružile posle. Pri tome, navijači su tad bili u sukobu sa upravom kluba zbog zastava i baklji i 42 minuta su ćutali na tribini. Na drugoj strani, Torcida je pravila ludilo, tad su uveliko trajala sva ona politička dešavanja“, dodaje Novaković.

Ostanak bez trofeja zabrinjavao je manje od pada u Zvezdinoj igri u tom periodu.

Dueli sa Bajernom bili su vrhunac forme, posle je usledio ozbiljan pad. Protiv Hajduka nije stvorena nijedna prava šansa. Vidi se iz aviona da si znatno bolji, ali ti je igra izuzetno loša. Bilo je jasno da je ceo tim mislima već u Bariju, čekalo se da to vreme do utakmice što pre prođe“, ističe Vladimir Živković, novinar Sport Kluba.

Koliko su svi u klubu bili posvećeni okršaju sa Marsejom govori i činjenica da je tim proveo sedam dana u italijanskom Monopoliju.

„Bio je to pravi karantin. Namera je bila da se zaštiti ekipa. Tad su se pojavile i informacije da se igračima nude pare da nameste to finale, Marsejev vlasnik Tapi je bio ozbiljan muljator i zbog svega toga je rešeno da se ode u izolaciju, da se spreče bilo kakvi kontakti“, otkriva Živković.

Jedini način za osvajanje trofeja

A onda je osvanuo i taj 29. maj. Vreme je za finale. Zvezda je pred prilikom kakva se ovdašnjim klubovima ukazuje jednom ili nikad.

To je, zaista, nešto što čekaš ceo život. Hiljade ljudi otišlo u Bari, oni koji nisu uspeli ovde su iščekivali meč. Razni su se tu rituali izvodili, poput gledanja utakmice sa istim društvom, na istom mestu i slično. Sve se činilo da se prizove ta neka sila i da se pomogne Zvezdi da izađe kao pobednik“, kaže Živković.

Trener Ljupko Petrović za odlučujuću borbu opredelio se za standardne snage, ali je način igre izgledao drastično drugačije u odnosu na celokupnu sezonu.

Odbrana gola bilo je sve što zanima tim u crveno-belom.

Bio sam na tribinama i nisam mogao da verujem šta gledam. Zvezda je igrala totalno suprotno od onoga na šta smo navikli – ziheraški, na penale. Ali bila je to jedina taktika koja je mogla da prođe. Treba reći i da Marsej nije odigrao ništa naročito, držao loptu, kružio, i tek poneku šansu stvorio“, objašnjava Gojko Andrijašević, novinar Sport Kluba.

Sva tri sagovornika saglasna su u oceni da je duel Zvezde i Marseja jedan od najdosadnijih koji su gledali, međutim, cilj je opravdavao sredstvo.

Ako se dođe do penala, tu je Zvezdina velika prednost i to se znalo sve vreme. Sistem u Jugoslaviji je bio takav da su izvodili jedanaesterci u svakoj utakmici koja završi nerešeno. Dakle, ti si imao 6,7 mečeva u kojima su ti rešavali penali. Utreniran si da ih šutiraš, savršeno znaš ko ume, a ko ne. Zbog svega toga, svestan si da si psihički jači“, tvrdi Novaković.

Sve to davalo je dovoljno razloga srpskom klubu da postavka bude onakva kakva je bila, a svojevrsnu pomoć imao je i u izostanku Dragana Stojkovića Piksija iz startne postave Marseja.

Piksi je bio u sukobu sa trenerom Gutelsom, imao je i neke povrede, tako da je ušao sa klupe tek kasnije. Za Zvezdu je to bilo fenomenalno, mislim da bi skroz drugačija priča bila da je on igrao od starta“, nema dilemu Andrijašević.

Namera Beograđana prošla je uspešno. Organizovana odbrana sačuvala je „nulu“ tokom 120 minuta, te su novog šampiona Evrope odlučivali penali.

Tamo je na delu viđena psihološka prednost Zvezde i veće iskustvo kod izvođenja jedanaesteraca o kojem je bilo reči.

Amoros je bio neprecizan za Francuze u prvoj seriji, što se ispostavilo kao ključno. Crveno-beli su iskoristili svih pet penala, zaključno sa poslednjim koji je izveo Darko Pančev, i ostvarili najveći uspeh u istoriji srpskog fudbala.

Rat i početak pada

Iz prespektive sadašnjih prilika i pozicije koju ovdašnji klubovi zauzimaju na Starom kontinentu takav rezultat deluje kao nešto nemoguće.

Ipak, okolnosti koje su vladale tokom druge polovine 20. veka bile su značajno drugačije, bolje nego danas, kad se fantastičnim rezultatom smatra i ulazak u Ligu šampiona.

A kako je šampion Evrope i sveta došao poziciju da se zadovoljava malim stvarima? Odgovor je jednostavan.

Ceo taj period posle Barija bio je bizaran. Postaješ prvak Evrope, a sledećeg meseca dve republike napuštaju tvoju državu, i zemlja se u potpunosti raspada. Uprkos svemu tome, Zvezda je uspela da sačuva okosnicu tima, što je bio dokaz koliko si moćan klub. Ipak, ratno stanje ti je stvorilo ogromne probleme. Recimo, doveo si jednog Elvira Bolića tog leta, ali on ne može da igra zbog rata u BiH. Planirao si da uzmeš i Roberta Jarnija, međutim, kako ćeš i njega kad si u ratu sa Hrvatskom? Bilo je priče i čak za dolazak Šukera, dakle, radilo se planski, sistemski, da se Zvezda održi u vrhu. Rat je, ipak, sve upropastio“, kaže Novaković.

Celokupna politička situacija doprinela je da Zvezda u sezoni 1991/92. domaće mečeve u Evropi igra van zemlje. Uprkos tome, i tad je imala šansu da se domogne finala.

Tad si imao prva dva kola po kup sistemu, a onda se igralo u dve grupe po četiri tima. Samo pobednici tih grupa išli su u finale. Zvezda je odlučujući meč igrala sa Sampdorijom kao domaćin u Sofiji i izgubila posle preokreta. Da se igralo u Beogradu, gotovo sigurno da bi pobedila i opet bi se našla u finalu. Štaviše, ja verujem da bi Zvezda u narednim godinama opet postala šampion Evrope da nije bilo rata“, jasan je Andrijašević.

Umesto toga, uvedene su sankcije. Srpski klubovi suspendovani su iz Evrope na tri sezone, ceo tim je rasprodat i to je označilo početak kraja.

Vratio si se u Evropu 1995, ali se donosi odluka da ti obrišu svi prethodni rezultati. To je verovatno najsramniji postupak ikad. Umesto da se Zvezdi računaju uspesi iz sezona 90/91. i 91/92. i da bude nosilac za Ligu šampiona, ona kreće kao 48. tim u Evropi iz najniže faze. Ne može čak ni da igra kvalifikacije za LŠ, nego ide direktno u UEFA Kup. Sve to je preokrenulo celokupnu situaciju i na domaćoj sceni, politička struktura je postala takva da je počelo sve da se sliva na drugu strani i to je to. Kraj“, zaključuje Novaković.