Od odbačenog do heroja

Skener 11. jun 202015:47 > 15:50
REUTERS/Action Images / Sporting Pictures

Pre nešto manje od 65 godina godine, 23. septembra 1955. u mestu Prato u Toskani rođen je bivši italijanski fudbalski as Paolo Rosi koji je golovima datim na Mundijalu 1982. u Španiji doneo ’Azurima’ treću od dosadašnje četiri titule svetskih šampiona.

Ovaj napadač je sa Juventusom osvojio sve domaće i međunarodne klupske trofeje, prethodno je ušao u istoriju kao čovek koji je u dve uzastopne sezone kao igrač Vićence bio najbolji strelac u Seriji B i Seriji A. Ipak, u legendu su ga lansirali pogoci postignuti u završnici Svetskog šampionata na Pirinejskom poluostrvu, a naročito onaj het-trik u nezaboravnom duelu sa Brazilcima.

Rosiju je tih šest golova postiglih u utakmicama sa Brazilcima (tri), Poljacima (dva) i Zapadnim Nemcima (jedan) donelo titulu prvog strelca šampionata, proglašen je i za najboljeg igrača Mundijala, a te 1982. godine pripala mu je i “Zlatna lopta”, francuskog lista Frans fudbal”. Bio je to vrhunac igračke karijere čoveka koji je samo kratko vreme pre toga zbog navodnog učešća u aferi “Totonero” bio na stubu srama, a malo je nedostajalo da uopšte ne bude učesnik završnog turnira najboljih reprezentacija naše planete u Španiji.

Paolu je kao zvaničnom krivcu za nameštanje utakmica u Seriji A, FS Italije najpre izrekao kaznu trogodišnje suspenzije, da bi mu kasnije ova zabrana bavljenja poslom bila smanjena za trećinu. Zahvaljujući toj činjenici, ali i poverenju koje je selektor ’Azura’ Enco Bearcot imao u ovog, u tom trenutku ne potpuno spremnog napadača, Rosi se, ubrzo nakon povratka na teren, našao na spisku putnika na Mundijal gde je kasnije stekao status italijanskog nacionalnog heroja. Zanimljivo je da su golgeterove tvrdnje da kao igrač tadašnjeg kluba Peruđe nije učestvovao u nameštanju utakmica u ’Kalču’, nakon mnogo godina potvrđene priznanjem jednog od učesnika afere da je lažno teretio napadača iz Toskane.

Junak naše priče je vrlo rano ispoljio svoj fudbalski talent, pa se našao u omladinskoj školi Juventusa. Nije mu, međutim, bilo suđeno da u torinskoj ’Staroj dami’ započne seniorsku karijeru, pošto su ga iz najtrofejnijeg italijanskog kluba prosledili na kaljenje u nižerazerdni Komo. Za najbolji sastav ovog kluba odigrao je 1976. šest utakmica, da bi iste godine prešao u redove Vićence, što će se pokazati presudnim za njegovu dalju karijeru.

Rosi je u ovom timu dobio novu ulogu, iz veznog reda prebačen je u napad. Budući golgeter Mundijala u Španiji se odlično snašao u špicu gde je ispoljio sjajne realizatorske sposobnosti. U periodu od 1976. do 1979. godine, tokom kojeg je odigrao 94 meča u dresu Vićence, čak 60 puta je zatresao mreže protivničkih golmana, a posebno je impresivan bio njegov učinak u sezonama 1976/77 i 1977/78. U prvoj od ovih sezona Paolo je zabio 21 pogodak, što mu je donelo epitet najboljeg strelca Serije B, a njegovom klubu omogučilo da prvi preseće ciljnu vrpcu u šampionatu i tako izbori plasman u najelitniji rang italijanskog fudbala.

U narednoj sezoni Rosi je ostvario ono što pre toga nije pošlo za nogom nijednom fudbaleru u Italiji. Postao je prvi igrač koji je, nakon što je bio golgeter Serije B, taj podvig ponovio i u narednoj sezoni u ’Kalču’. Mladi centarfor tima sa severa čizme je 24 puta matirao protivničke čuvare mreže, dok je Vićenca prvenstvenu trku završila kao senzacionalni vicešampion, odmah iza prvaka Juventusa!

Golovi su, naravno, preporučili napadača Vićence selektoru Bearcotu, pa se se Paolo našao među ’Azurima’ koji su 1978. nastupili na Mundijalu u Argentini. Rosi je sa Kauziom i Betegom činio napadački trio italijanske selekcije i postigao tri gola (uz dve asistencije) na svom debiju na Svetskim šampionatima. Najpre je 2. juna u pobedi nad Francuzima (2:1) zatresao mrežu ’Trikolora’ u 29. minutu, da bi četiri dana kasnije u novom trijumfu svoje reprezentacije (3:1) savladao i golmana Mađara (u 34. minutu). Njegov poslednji pogodak na šampionatu u Argentini doneo je Italijanima 18. juna bodove (1:0) u nadmetanju sa Austrijancima, čijeg je čuvara mreže centarfor selekcije sa Apenina matirao u 13. minutu. U porazima od Holandije (1:2) i Brazila (1:2) ovaj 22-godišnji napadač nije bio strelac, a Bearcotovi izabranici su turnir okončali na četvrtom mestu.

Rosiju su igre i golovi na Svetskom šampionatu još više podigli rejting, pa ne treba da iznenađuje što je njegov tadašnji klub Vićenca odlučio da otkupi prava na njega od Juventusa, sa kojim je do tada delio vlasništvo nad ovim fudbalerom. Vićenca je za to platila u to vreme rekordnu sumu od dve milijarde i 612 miliona lira, što je sve do Maradoninog dolaska u Napoli 1982. godine bio najveći novac dat u Italiji za jednog fudbalera.

Kada se očekivalo da Paolo i njegov tim nastave sa uspesima, u narednoj sezoni (1978/79) je usledio neočekivani šok. Samo godinu dana nakon što je šampionat okončala na drugom mestu ekipa iz regije Veneto je ispala iz Serija A, a od selidbe u niži rang nije mogao da je spase ni drugi strelac prvenstva Rosi koji je u ovoj sezoni stigao do broja od 15 postignutih golova. Prva zvezda Vićence nije želela da ponovo gubi vreme u Seriju B, pa je kao posuđen igrač otišao u Peruđu, gde će doživeti najteže trenutke u karijeri.

Ne može se reći da je prelazak u novu sredinu negativno uticao na njegovu efikasnost. U dresu Peruđe je u 28 nastupa 13 puta primorao protivničke golmane da vade lopte iz mreže, međutim afera “Totonero” je vrlo brzo stavila tačku na Rosijeve igre za ovaj klub. Finansijska policija Italije je u martu 1980. otkrila skandal nameštanja fudbalskih utakmica i klađenja protiv svojih timova u koji su, kako je zvanično utvrđeno, bili umešani klubovi Lacio, Milan, Peruđa, Bolonja, Avelino (prvoligaši), Taranto i Palermo (članovi Serije B), kao i veliki broj igrača.

Milan i Lacio su kažnjeni izbacivanjem u Seriju B, ostalim klubovima su oduzeti bodovi, dok su od poznatih igrača najveći ceh moralo da plate Paolo Rosi i Đordano Bruno. Tadašnji golgeter Lacija je sankcionisan troipogodišnjom zabranom igranja fudbala, a centarfor ’Azura’ je dobio samo na prvi pogled nešto blažu kaznu pošto je trogodišnja suspenzija mogla da znači i kraj karijere za napadača iz Toskane.

Mnogi su smatrali da Rosi, i ukoliko se vrati na teren, zbog duge pauze više nikada neće biti onaj stari nemilosrdni strelac. Iako mu je bilo izuzetno teško Paolo je verovao da još nije rekao svoju poslednju reč u fudbalu. Njegovom kasnijem spektaklularnom povratku doprinelo je potpisivanje ugovora sa Juventusom, kao i odluka Fudbalskog saveza Italije da mu ublaži kaznu za godinu dana, čime je Rosi stekao mogućnost da zaigra na Svetskom prvenstvu u Španiji 1982.

Reuters/Action Images

Pablitu je dvogodišnja suspenzija istekla pred kraj sezone 1981/82, a trener torinske ’Stare dame’ Đovani Trapatoni ga je čim je stekao pravo da se vrati na teren uvrstio u tim u utakmici sa Udinezeom. Rosi mu je uzvratio na ukazanom poverenju postigavši pogodak na debiju za najtrofejniji tim Italije koji je ovaj susret dobio sa 5:1. Nastupio je i naredna dva susreta ekipe iz glavnog grada Pijemonta i na kraju šampionata sa ostalim igračima Juventusa proslavio osvajanje titule u ’Kalču’.

Ipak, nekadašnji najbolji strelac Serije A je u to vreme bio daleko od prave forme, pa se većina selektora ne bi odlučila da napadača koji je dve godine proveo zbog kazne van terena stavi na spisak putnika za Mundijal u Španiji. Enco Bearcot je, međutim, imao neograničeno poverenje u centarfora koji je pokazao svoje kvalitete na prethodnom Svetskom šampionatu, te se novi špic Juventusa našao među 22 reprezentativca ’Azura’ na Pirinejskom poluostrvu.

Italijani pre starta šampionata nisu spadali u glavne kandidate za titulu, a daljem padu njihovog rejtinga doprinele su izuzetno blede igre selekcije sa Apenina u prvom krugu ovog turnira. Bearcotovi izabranci su se nakon tri remija (sa Poljskom 0:0, Peruom 1:1 i Kamerunom 1:1) samo zahvaljujući većem broju datih golova u odnosu na afričku reprezentaciju izborili plasman u narednu rundu, dok se povratnik u nacionlni tim Paolo u tim susretima gotovo i nije primećivao na terenu.

Da bi izborila pravo da zaigra u polufinalu Italija je u novoj četvrtfinalnoj grupi morala da bude bolja od aktuelnog svetskog šampiona Argentine i glavnog pretendenta na titulu, selekcije Brazila. U tako nešto je malo ko verovao, čak i nakon neočekivanog trijumfa selekcije sa čizme u nadmetanju sa ’Gaučosima’ (2:1), održanog 29. juna u Barseloni. Pošto su u južnoameričkom derbiju Brazilci raspršili snove Maradone i drugova o novoj tituli (3:1) ’Azurima’ je bilo neophodno da 5. jula pobede tadašnje trostruke svetske prvake kako bi se našli među četiri najbolje reprezentacije naše planete.

Tog dana na stadionu “Sarija” u najvećem gradu Katalonije se okupilo oko 40.000 gledalaca koji su, baš kao i milioni onih koji su meč posmatrali putem TV ekrana, imali priliku da posmatraju utakmicu života Paola Rosija. Doskorašnji kažnjenik i izgnanik iz italijanskog fudbala je već u petom minutu udarcem glavom doveo evropsku selekciju u neočekivano vođstvo. Doktor Sokrates je, međutim, već nakon sedam minuta vratio stvari u očekivanu normalu, pa se činilo da iznenađenja, ipak, ne može da bude. Pablito je ponovo stupio na scenu u 25. minutu, kada je najpre presekao jedno dodavanje Brazilaca, a zatim preciznim udarcem matirao njihovog golmana Peresa.

U drugom poluvremenu Južnoamerikanci su opsedali gol Zofa, a italijansku bravu je po drugi put otključao Falkao 22 minute pre kraja susreta. Izgledalo je da nakon toga fudbaleri iz zemlje koja je bila svetski šampion 1934. i 1938. godine neće imati ponovo snage da prirede novi šok favoritima, međutim u 74. minutu opet je iz zemlje iznikao napadač iz Prata. Posle jednog kornera i gužve koja je usledila u šesnaestercu Brazilaca Rosi je u svom stilu zahvatio loptu i poslao je iza leđa iznenađnenog Peresa – 3:2! Ziko, Sokrates i Falkao su u završnici očajnički pokušavali da po treći put savladaju Zofa, ali je 40-godišnji veteran ostao nesavladan. Italija je, najviše zahvaljujući het-triku za mnoge otpisanog golgetera, ostvarila najveće iznenađenje šampionata i ušla u polufinale.

Italija – Brazil 3:2 (2:1)
Stadion: “Sarija”. Gledalaca: 40.000. Strelac za Italiju Rosi u 5, 25. i 74. minutu, a za Brazil Sokrates u 12. i Falkao u 68.
Italija: Zof, Đentile, Širea, Kolovati, Kabrini, Konti, Tardeli, Antonjoni, Oriali, Gracijani, Rosi.
Brazil: Peres, Leandro, Oskar, Luzinjo, Žunior, Tonjino Serezo, Falkao, Sokrates, Ziko, Seržinjo, Eder.

’Azurima’ je, naravno, posle ovog podviga poraslo samopouzdanje, pa su svi verovali da mogu stići do treće titule svetskih šampionata. Protivnik u polufinalu, odigranom 8. jula na najvećem stadionu u Barseloni, „Kamp Nouu”, bila im je odlična selekcija Poljske, koju je predvodio jedan od tada najboljih evropskih igrača Zbignjev Bonjek. Ipak, Poljaci tog dana nisu mogli da zaustave rivale, tačnije njihovog nezaustavljivog napadača Rosija, koji je pogocima u 22. i 73. minutu, ne samo odveo reprezentaciju sa Apenina u finale, već i istakao ozbiljnu kandidaturu za prvog strelca i najboljeg igrača Mundijala.

Poslednja prepreka na putu ka Olimpu bila je selekcija SR Nemačke, čiji su fudbaleri, nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, u drugom polufinalu eliminisali Francuze. I ’Azuri’ i ’Panceri’ su želeli da se 11. jula u Madridu upišu u istoriju kao prva evrospka selekcija koja je trijumfovala na tri svetska šampionata, a njihov obračun na stadionu “Santjago Bernabeu” posmatralo je 90.000 gledalaca.

Italijani u prvom poluvremenu nisu iskoristili sjajnu priliku da steknu prednost pošto je Kabrini neprecizno izveo jedanaesterac. U drugom poluvremenu je nastavljena velika borba, a onda je Rosi u 57. minitu spretno ćušnuo loptu u mrežu pored golmana Nemaca Šumahera. Bio je to njegov šesti i poslednji gol na Mundijalu, ali pogodak koji je praktično rešio pitanje novog svetskog šampiona. Ohrabreni ’Azuri’ su u nastavku meča preciznim udarcima Tardelija (69. minut) i Altobelija (81.) dotukli grogirane protivnike, dok je veteran Brajtner golom u finišu susreta samo ublažio poraz ’Elfa’. Tako se reprezentacija Italije, čiji su se fudbaleri posle bledih igara u prvom krugu turnira našli na meti kritika besnih tifoza, na kraju neočekivano popela na svetski fudbalski tron.

Italija – SR Nemačka 3:1 (0:0)
Stadion: “ Santjago Bernabeu”. Gledalaca: 90.000. Strelci za Italiju Rosi u 57, Tardeli u 69. i Altobeli u 81. minutu, a Brajtner za SR Nemačku u 83.
Italija: Zof, Bergomi, Đentile, Kabrini, Kolovati, Širea, Orijali, Tardeli, Konti, Gracijani (Altobeli), Rosi.
SR Nemačka: Šumaher, Brigel, Brajtner, K. Forster, B. Forster Dremler (Hrubeš), Kalc, Štilike, Litbarski, Fišer, Rumenige.

U centru pažnje na dočeku novih šampiona planete, koji su specijalnim avionom predsednika Republike Sandra Pertinija sleteli na rimski aerodom, bio je golgeter i najbolji igrač Mundijala. Mladić iz Toskane je za kratko vreme prešao put od osramoćenog i odbačenog krivca do u nebesa dizanog heroja Italijana.

REUTERS/Action Images / Sporting Pictures

Rosi više nije ostvario nijedan uspeh u dresu državnog tima od koga se, nakon 48 odigranih utakmica i 20 postignutih golova, oprostio 1986. godine. Možda u preostalom igračkim godinama nije bio tako efikasan kao u prethodnom periodu ali je zato sa Juveom uzeo sve domaće i međunarodne trofeje. U prvoj sezoni posle Svetskog prvenstva u Španiji Torinezi su se dokopali Kupa Italije, a Paolo je u mečevima Kupa šampiona zabio šest pogodaka. Nažalost, u ovom takmičenju te 1983. godine nije ostvaren cilj pošto je favorit iz Pijemonta u finalnom susretu u Atini neočekivano poraženom od nemačkog HSV (1:0).

Junak iz Španije se u narednoj sezoni (1983/84) radovao osvajanju novog skudeta, kao i trofeja u Kupu pobednika kupova, čemu je i on dao značajan doprinos postizanjem odlučujućeg gola u polufinalnom nadmetanju sa Mančester Junajtedom. Ipak, iduća sezona je predstavljala krunu klupske karijere nekedašnjeg dečaka iz Prata. Juventus je na njenom početku u svoj vitrine doneo Superkup Evrope, zatim je na red došao i Interkontinentalni kup, da bi u maju na briselskom “Hejselu”, posle tragične uvertire u kojoj su pod naletom engleskih huligana na tribinama izginuli navijači italijanskog šampiona, torinska ’Stara dama’, nakon pobede nad Liverpulom (1:0), najzad osetila slast prvog trijumfa u Kupu evropskih šampiona.

Za Rosija, koji je te poslednje sezone u Trapatonijevom timu samo tri puta zatresao mreže u Seriji A, te pet puta bio strelac u utakmicama Kupa šampiona, više nije bilo motiva da i dalje nosi dres Juventusa. Narednu sezonu proveo je kao fudbaler Milana, dok je poslednji klub u njegovoj igračkoj karijeri bila Helas Verona iz koje je 1987. otišao u igračku penziju.

Po okončanju igračke karijere nije, poput mnogih drugih asova, ostao u fudbalu već se posvetio privatnom biznisu. Ipak, ovaj veliki filmofil uvek rado komentariše aktuelna zbivanja u sportu koji ga je dizao na pijedestal, ali i spuštao sa visina. Mada je na čizmu 2006. stigla nova, četvrta titula svetskih šampiona, Italijani ni danas ne zaboravljaju leto 1986. i tadašnjeg nacionalnog heroja Pablita koji im je svojim golovima omogućio da se neočekivano raduju osvajanju “zlatne boginje”.