Legendarni dvojac: Džon je čovek za primer, a Karl…

Skener 20. jun 20200:02 > 0:35
Jed Jacobsohn/Getty Images

Ima velikana koji nikada nisu bili šampioni – bez prstena su ostali Eldžin Bejlor, Džordž Gervin, Alen Ajverson, Stiv Neš, Čarls Barkli... Međutim, kada govorimo o legendama NBA koje su se povukle bez naslova prvaka, zna se na koju dvojicu prevashodno mislimo.

Narativ o Džonu Stoktonu i Karlu Melounu, najboljem nekrunisanom dvojcu u istoriji NBA, prilično je rasprostranjen, čak i van stroog košarkaških krugova. Bila su to dvojica vanserijskih igrača, koji su tokom skoro dvadesetogodišnjeg zajedničkog mandata u Juti Džez ostvarili sve osim jedne stvari – osvajanja šampionskog prstena.

Meloun je postao jedna od najvećih četvorki svih vremena, pritom ubacivši suludih 37 hiljada poena, manje jedino od Karima Abdul Džabara. Stokton će vrlo verovatno zauvek biti lider NBA u asistencijama i ukradenim loptama i kolektivno košarkaško sećanje baš njega kanonizuje kao plejmejkerskog arehitpa. Pre nego Medžika Džonsona ili Oskara Robertsona.

Njihova pikenrol i post-ap igra uvežbana je do savršenstva, a sistem čeličnog i promućurnog Džerija Slouna i dalje „sveti gral“ mnogih NBA trenera. Karlov i Džonov odnos je slikovit – dvojica momaka koji su došli iz dijametralno suprotnih životnih situacija sporazumela su se jezikom košarke i ostvarila neverovatnu saradnju izgradivši paralelno večno prijateljstvo. Ipak jedna stvar im je uvek izmicala.

Povezano

Prilično dobra priča, zar ne?

Ima sve što je potrebno – topli ljudski momenat, uspone i padove, zlatnu medalju sa „Drim timom“, malu tragediju koju su doneli porazi od Bulsa, odnos sa legendarnim trenerom Slounom… Taman da se i o njima u narednim godinama snimi jedan „ESPN Ples“.

Međutim, to je priča koju svi znaju i koja ne podiže mnoga pitanja. Prava priča, ona koja nije toliko često kazivana, dosta je mračnija, a njen početak tiče se privatnih života dvojice glavnih aktera.

Džon Stokton je odrastao u Spokenu, gradu u saveznoj državi Vašington u strogoj katoličkoj porodici. Relativno blizu granice sa Kanadom, živeo je Stokton u okruženju koje je negovalo sportsku kulturu – deda mu je bio NFL šampion još 1926. godine.

Ta jasna „radnička“ struktura koju je stekao kao mali kasnije će se odraziti i na Stoktonovu karijeru – predan i mukotrpan rad od Džona je napravio košarkaša koji nikada nije propuštao treninge i utakmice, a uvek je bio u savršenoj formi. Od srednje škole do 40. godine znalo se šta se može očekivati od Džona, na kojem god da ste nivou – ekonomično baratanje loptom, žestoka odbrana, genijalan pregled igre i karakteristični ’old-skul’ kratki šorc.

I privatni Stoktonov život bio je više nego uređen, baš kao i napad „Džezera“ – 1986. venčao se Nadom Stepović, ćerkom uglednog advokata i političara, i dobio šestoro dece. Mnogi koji su kontaktirali sa Stoktonom tokom karijere hvalili su njegovu skromnost, pristupačnost i čestitost, sve redom osobine koje nisu ni u najmanjoj meri uticale na Džonovu borbenost na terenu.

Andy Lyons/Getty Images

Nadaleko je poznato košarkaško partnerstvo Džona Stoktona i njegovog velikog prijatelja i kolege Karla Melouna. Fantastični krilni centar karijeru je više nego uspešno gradio kao jedan od fizički najsnažnijih u vreme kada je liga bila znatno grublja nego danas.

Međutim, kada govorimo o „Poštaru“ poslednjih godina, percipiramo ga kao malo blesavog, ali prilično simpatičnog penzionisanog asa koji je prigrlio imidž ruralnog predela iz kojeg je potekao. Seda brada, karirana košulja, mobilni telefon iz 2006. godine i cigara – Meloun je baš kul „pod stare dane“, mnogi su sigurno pomislili.

A ne bi trebalo – njega definitivno ne bi bilo korektno simpatisati.

Znate li ko je Dimitrijus Bel, bivši ofanzivni tekl Bafalo Bilsa i Filadelfija Iglsa? Kakve sad on veze ima sa čtiavom pričom?

U siromašnom Samerfildu rodila ga je tada 13-godišnja (!) Glorija Bel, a otac je bio niko drugi nego tadašnja zvezda univerziteta Luizijana, a potom NBA velikan Karl Meloun! „Poštar“ je tada imao 20 godina.

Nema potrebe naglašavati da je Karl u Luizijani odrastao u okruženju neuporedivom u odnosu na ono iz Stoktonovog detinjstva. Razlika između prilika koje vam se pružaju kada krećete iz Stoktonovog Spokena i Melounovog Samerfilda jasno ilustruje uzroke aktuelnih protesta u SAD.

Rick Stewart/Getty Images

Test očinstva 1986. godine potvrdio je sa sirugnošću većom od 99 odsto da je Meloun Belov otac. Karl nije želeo da prizna dete, a nije hteo ni da plati veliku sumu novca kako bi se sa Glorijom nagodio van suda. Sa druge strane, porodica Bel imala je sve potrebne dokaze da na sud odvede košarkaša – kako zbog nelegalnog seksualnog odnosa, tako i zbog odbijanja da plaća alimentaciju.

Ipak, familija je rešila da ne pokrene sudski postupak odmah – i te kako su dobro znali da će Meloun zaraditi mnogo novca u NBA, a sa druge strane, nisu želeli sramotu zbog skandala u tako malom mestu.

Ipak, sud je 1986. godine, tokom Melounove druge sezone u NBA, odlučio da krilni centar mora da plati 200 dolara nedeljno, na šta je advokatski tim poznatog košarkaša protestovao, pa se došlo do cifre od 125 dolara nedeljno. Ipak, i to je bilo previše, pa je 1989. godine postignut dogovor van suda. Treba naglasiti da je Karl Meloun tokom uspešne karijere samo od NBA ugovora zaradio preko 100 miliona dolara.

Ja se prema celoj situaciji odnosim kao da je moja majka otišla u banku sperme. Ja njega ne mrzim što nije bio u mom životu. Zbog toga sam postao jača osoba“, govorio je Dimitrijus Bel po dolasku u NFL za američki ESPN.

Moraćeš da se snađeš sam, sada je prekasno da ti budem otac“, izjavio je svojevremeno Meloun, prema Belovim rečima.

Makar je od oca nasledio atletske sposobnosti.

Kent Horner/NBAE via Getty Images

Međutim, Dimitrijus nije bio prvo Melounovo dete. Kada je imao 17 godina postao je otac blizanaca, ali ovog puta sa punoletnom ženom. U pitanju su Deril i Šeril Ford, a oboje su, baš kao i njihov otac, nastupali na univerzitetu Luizijana Tek. Šeril je posle toga izgradila neverovatnu karijeru – bila je trostruki šampion WNBA, četiri puta je bila Ol-star, dvaput je bila najbolja skakačica lige. Ipak, treba naglasiti da, za razliku od Bela, Meloun nije izbegavao očinski odnos sa blizancima. Iako nije živeo sa njima, bio je u kontaktu sa svoje dvoje dece.

Zbog toga je još više zapanjujuće što je Meloun tokom svih tih godina odbijao da uspostavi komunikaciju sa svojim sinom, a naročito imajući u vidu da je i sam Meloun odrastao bez očinske figure. Njegov otac Šedrik Hej izvršio je samoubistvo kada su Karlu bile tri godine.

Postoji još šokantnih aspekata priče – Karl Meloun se uvek ponosio svojom porodicom i naglašavao da mu je pomogla da prevaziđe teške trenutke. Naravno, time je mislio samo na svoje četvoro dece iz braka sa Kej Kinsi i blizance Ford. Karl Meloun fondacija za decu je organizacija koja se bavila pomaganjem najmlađima, pa je još frapantnija činjenica da bivši MVP NBA nije želeo ima ništa sa svojim sinom.

#related-news_0

Na kraju ovog groznog kazivanja treba naglasiti da je poslednjih godina Meloun ostvario određenu povezanost sa Belom i u nekoliko navrata izjavio da žali zbog „propuštenog vremena“ sa svojim sinom. Međutim, fakat je da se čitava priča osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka aktivno zataškavala jer je mogla da naudi Melounovoj karijeri i investiciji brojnih sponzora u lice i delo fantastičnog košarkaša Jute Džez.

***

Dolazimo do dva ključna pitanja koja pripovest o dvojici nesumnjivih NBA velikana stavlja pred nas. Da li b slikai ličnosti košarkaša, povoljna kao Stoktonova ili nepovoljna kao Melounova, trebalo da utiče na način na koji percipiramo nečiju igračku karijeru?

Čak i višestruko razvodnjena realnost u dokumentarcu „Poslednji ples“ slika Majkla Džordana kao, blago rečeno, problematičnu osobu. Da li Em-Džeja zbog toga ljubitelji košarke smatraju manje kvalitetnim igračem? Ma, ni izbliza.

Sa druge strane, šikaniranje saigrača i problemi sa kockanjem nisu nikako uporedivi sa Melounovom istorijom. Sportisti nisu ni predviđeni da budu moralni uzori ili ako jesu, onda nisu dovoljno obučeni da i tu ulogu obavljaju na elitnom nivou.

Neke košarkaše ipak obeleži neprihvatljivo ponašanje, uprkos velikim dostignućima pod obručima. Bob Petit je jedan od najuspešnijih igrača u istoriji NBA, ali se njegova sjajna karijera iz pedesetih i šestdesetih često povezuje sa rasizmom. Kada je talentovani Afroamerikanac Klio Hil postao član Sent Luis Hoksa pred početak sezone 1961/1962, njegovi beli saigrači predvođeni upravo Petitom rešili su da ga ignorišu dok je u igri i praktično mu ne dodaju loptu. Užasna priča, ali ne i šokantna za jug SAD tog perioda.

Dalje, Džon Brisker je bio zvezda ABA lige sedamdesetih, ali je po svedočenju mnogih savremenika takođe bio i istinski sociopata. Nosio je pištolje u torbi, tukao se sa protivnicima, pretio saigračima, a nestao je u Ugandi krajem sedamdesetih, gde je prema nekim informacijama otišao da služi kao plaćenik režima Idija Amina. Prilično daleko od prikaza vrhunskog sportiste koji bi mediji i sponzori želeli. Primera je još mnogo, previše…

Na kraju nema preciznog odgovora – ono igračko može se propratiti proučavanjem košarkaških podataka koje obezbeđuje statistika i stavljanjem istih u odgovarajući kontekst. Međutim, sportisti, a naročito NBA košarkaši mnogo su više svoje puke “proizvodnje” na terenu. Oni su manjoj ili većoj meri medijske i društvene ličnosti, baš kao što smo to videli na primerima Majkla Džordana i niza drugih sportista.

U jednom treba biti oprezan, a na taj zaključak nas navodi i priča o Melounu – sjajni sportski kvaliteti ne podrazumevaju da je onaj koji ih ima nužno „velikan“, a to treba naučiti prihvatiti.

Otto Greule Jr / Stringer/Getty Images

***

Drugo ključno pitanje koje donosi osvrt na velike karijere Džona Stoktona i Karla Melouna je ono koje se tiče timskog uspeha. Jesu li dvojica najvećih Džezera svih vremena i nedvosmisleno vrhunskih košarkaša u zaostatku na, recimo, Kavaja Lenarda? „Kandža“ je do titule došao dvaput i to kao MVP finala. Bez namere da se umanje uspesi Lenarda, „najhladnijeg“ egzekutora današnjice i najboljeg defanzivca ’spolja’ još od Pipena, bilo mu je lakše da dođe do svoja dva prstena nego što je to bio slučaj sa Džezom devedesetih.

Ono što se može izvući kao najrazumnije rešenje pri kvantifikovanju individualnih karijera je da osvajanje prstena igra veliku ulogu, ali nije isključivi parametar veličine.

Jednostavno, ma koliko bili odlični, može se zalomiti da vam saigrači nisu na potrebnom nivou, a da je konkurencija prejaka. Baš kao što je Džezu bila u ta da finala protiv Džordanovih Bulsa ’97. i ’98. godine. Činjenica da je u te dve serije Čikago sa Džordanom, Pipenom, Kukočem, Rodmanom i drugima bio bolji, uopšte ne umanjuje Melounovu i Stoktonovu košarkašku sposobnost. Sa druge strane, da li bi Kavaj dvaput bio MVP finala da nije imao fantastične saigrače (2014. godine) i sreće sa povredama i transferima protivnika (2019.)?

Nastavimo u istom maniru – da li je baš Lebron kriv što je pogubio tolika finala? Verovatno nije, njegovi timovi su, uz ’onaj jedan’ izuzetak protiv Dalsa gubili uprkos Džejmsovim sjajnim igrama, a ne zahvaljujući njima.

Doug Pensinger/Getty Images

Poznati novinar Bil Simons tu sposobnost vrhunskih igrača da upravljaju sistemom i vode ga do titula naziva „Tajnom“ u svojoj „Knjizi košarke“. U pravu je – velikog igrača ne čini samo sposobnost probacivanja lopte kroz obruč, on mora da zna kako da kao lider kormilari čitavom organizacijom, manevriše između svog i tuđeg ega, kroti sitnije ili krupnije psihoze i „preseče“ kada je neophodno.

Neki nesporno veliki košarkaši to nikada nisu savladali, a neki su na svojim leđima izgradili košarkaške dinastije. To je razlika između Bila Rasela i njegovih 11 prstenova i Vilta Čembrlena i njegova dva. To je razlika između Dankanovih pet titula i Barklijeve nijedne.

Ali nekada se desi da ste sve uradili tačno kako treba, baš kao što su Karl i Džon to uradili. I jednostavno vas neće. Ma koliko ste vi objektivno dobri. Na parketu, ne nužno van njega.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)