Trebalo je (samo) da dođe Jirgen Klop…

Skener 26. jun 202010:00 > 10:12
Shaun Botterill, Getty Images Sport

Da li postoji nešto što ne znate o Jirgenu Klopu? Posebno ako ste navijač Liverpula i posebno danas?

Ovo nije blog u kome ćete pročitati biografske podatke o glavnom junaku. Ovo nije blog u kome ćete čitati o gegen presingu, o taktici, o načinu na koji selektuje igrače. Ni o tome kako se izborio da upravo on bira igrački kadar, a ne komisija koja je to radila u poslednjim mesecima rada njegovog prethodnika.

Sve smo to već prolazili dok je bio u Dortmundu. I još milion puta od kada je došao u Liverpul.

Tri velika finala kasnije, jedan pehar Lige šampiona kasnije, jedan trofej namenjen pobedniku Svetskog klupskog prvenstva kasnije, jednu neverovatnu sezonu u kojoj za titulu nije bilo dovoljno 97 bodova… Trideset godina kasnije… Liverpul je šampion Engleske!

https://twitter.com/FootballFactly/status/1276260691888926720

Zato je danas junak priče u podne Jirgen Klop.

Mozaik je, nakon četiri i po godine, sklopljen. Mozaik pun širokih osmeha, nekoliko pari polomljenih naočara, histeričnih napada kod aut linije, bezbroj ‘kul’ izjava, još više ozbiljnih analiza, zagrljaja, šamara ‘iz ljubavi’…

To je Jirgen Klop. To je ono što je nedostajalo svih ovih decenija.

Na predstavljanju u Liverpulu, kada je govorio o tome koliko će ostati, u svom stilu je rekao:

„Ako budem sedeo ovde i za četiri godine, to će značiti da smo osvojili bar jednu titulu“.

I, eto…

https://twitter.com/FootballFactly/status/1276260691888926720

Trebalo je da se pojavi neko ko na fudbal gleda malo drugačije, ko ne priznaje sujeverja, ali ko je beskrajno motivisan da im se suprotstavi, ko može da se poistoveti sa hukom Kopa, a da opet na +25 priča da još nista nije gotovo.

Neko ko je morao u prvim nedeljama da ubeđuje ljude da nije ok da odlaze sa stadiona deset minuta pre kraja meča jer njihov tim gubi 1:0. Jer za deset minuta može mnogo toga da se promeni. I pokazao im da zaista može.

Neko ko je naučio navijače, ali i igrače da frustraciju pretvore u življenje slogana „We beleve“.

Neko ko ume da motiviše ekipu da se vrati sa tri gola zaostatka protiv moćne Barse. Ko može da bude ortak za jogu preko Zuma. Ko može da te natera da zaradiš čast da dotakneš „onaj“ znak na ulasku u tunel. Neko ko će se pohvaliti da je tokom karantina naučio da vezuje kravatu. Neko ko može da te motiviše da, iako prvi put u životu igraš pred praznim tribinama, upravo tada posle tri meseca pauze, odigraš gotovo savršen meč kao da te nose povici 55.000 navijača.

Neko u koga će milioni navijača širom sveta da se „zaljube“ preko noći. Kome će da poveruju da je tu da im da ono što najviše žele. Ligu šampiona i titulu šampiona sveta dodao je kao gratis. Kome će da veruju kad derbi meč, umesto detalja o taktici, objasni sa „bum, bum, bum“. I kome će da veruju i nakon što povede tim u Beograd, a tamo mu Milan Pavkov da dva gola (iako je taj meč bio kao onaj u kome je reprezentacija pobedila Nemačku na Mundijalu, nikako drugačije nije moglao da ze završi).

Trebalo je da dođe neko ko neće imati problem da zaplače uživo na televiziji jer je njegov tim upravo osvojio titulu. Ali, ko će istovremeno da poziva navijače da ostanu kod kuće i tu proslave titulu koju su čekali 30 godina. (Verujem da je znao da ga neće poslušati, jer verujem da deli njihovu strast i ljubav prema fudbalu kao način života).

Neko ko će imati strpljenja da tri meseca, iako ne zna da li će sve što je njegov tim uardio biti samo prekriženo, imao dovoljno smirenosti i ljudskog u sebi da ispred onoga što je njegov život stavlja ono što je ipak važnije – zdravlje svih ljudi.

Neko ko doživljava Stivena Džerarda onako kako ga doživljava bilo koji navijač Liverpula. Ko će titulu posvetit Keniju i Stiviju, svima koji su na svojim leđima nosili klub pre njega…

Neko ko zna šta njegov tim može, a opet mora da provede neko vreme u tome da igrače koji ga čine ubedi u to, da postanu i oni svesni svoje moći. I ko u tome uspe.

Trebalo je da dođe nasmejani Nemac sa naočarima, koju tu i tamo opsuje na konferenciji za medije, koji će da zagrli i protivničkog igrača kao svoje dete, ko će u hotelu da insistira na sobi za pušače, da diskretno „prozove“ novinare koji od njegovih izjava prave bomnastične naslove i ko će da zapeva u „živom“ programu jer je upravo osvojio Ligu šampiona.

Trebalo je samo da dođe Jirgen Klop.