Rukometni klub Dorćol: Mesto gde se stvaraju ljudi

RK Dorćol

“Mi ne pravimo igrače, mi stvaramo ljude”, kaže naš sagovornik na pitanje o glavnom cilju kluba u kojem radi kao trener.

RK Dorćol

Možda je to i najbolji opis onoga što se događa u Rukometnom klubu Dorćol.

Pre tri godine, seniorski tim je rasformiran i kompletna pažnja usmerena je na rad sa decom uzrasta od 10 do 15 godina. Namera je jasna – da se od njih naprave kvalitetne ličnosti. One koje će poštovati prave vrednosti i društvo učiniti boljim.

Ako se u tom procesu iznedri i poneki uspešni rukometaš, biće to dodatni plus. Ali tako nešto, ni u jednom trenutku, ne predstavlja obavezu.

Prioriteti su drugačiji, uzvišeniji. I u skladu sa tim ponašaju se svi u klubu, uključujući i Darka Grbića, glavnog trenera u mlađim kategorijama.

Naša priča je zaista lepa. Ovo je kao neki autohtoni proizvod. Svi smo tu iz kraja, ljudi iz uprave, treneri… Završavali smo iste škole, znamo se i iz nekih igračkih dana i tako smo i započeli sa ovim projektom. Od starta smo se posvetili deci. Naš slogan jasno govori o ciljevima, a on glasi: Mi ne pravimo igrače, mi stvaramo ljude”, započinje priču Darko Grbić za Sport Klub.

RK Dorćol

Grbić iza sebe ima dugogodišnju igračku karijeru. Sedam sezona proveo je u Francuskoj i Portugaliji, gde je, između ostalog, nastupao za Lil i Boavištu.

Po završetku iste, vratio se u Srbiju i život ga je odveo u ekonomsku sferu. Punih 14 godina radio je u bizins sektoru, ali je ljubav prema rukometu presudila da uđe u trenerske vode.

Igrom slučaja otišao sam na jednu utakmicu i osetio ogromnu potrebu da se vratim rukometu. Sve je počelo ovde na Dorćolu, imali smo i prvi tim i ušli u viši rang za kratko vreme, ali takvo funkcionisanje više nije bilo održivo zbog finansija i svega. Rukomet kod nas je postao amaterski sport i mora da se radi iz ljubavi. Zato smo ugasili seniore i posvetili se deci. Sve što se sam učio kroz život i sport sad prenosim njima”.

Privući mališane na sport u doba savremenih tehnologija predstavlja pravi izazov. To je posebno veliki problem za rukomet, koji je znatno manje popularan od fudbala ili košarke.

Fudbal je religija, to nije sport. Posle imamo košarku. E sad, trebalo bi videti da li stvarno dete od malena želi fudbal ili košarku, ili roditelji kroz njih hoće da ostvare neke svoje neostvarene snove. Što se rukometa tiče, najveći problem je nedostatak pravih terena. U svim salama i školskim igralištima imamo dimenzije pogodne za košarkaške terene, a za rukomet gotovo i da nema. To drastično utiče na volju i želju za treniranjem rukometa”.

Uprkos tome, kvalitet uvek mora da bude ispred kvantiteta. Zato u Dorćolu u ovom momentu ima ukupno 20 članova mlađih selekcija.

Čovek treba biti realan, ne sme da se zaleće. Lako je napraviti nešto, ali je teško to održati. Svi bi najradije da imaju po 100 dece u mlađim kategorijama, međutim,  onda se postavlja pitanje da li je dete samo broj ili osoba kojoj se posvećuješ. To je neka granica koja se ne može preći. Zato mi imamo malu priču i možemo svakom da se posvetimo u potpunosti. To nam je i cilj”.

U tu svrhu, u klubu postoji i jasan sistem selekcije.

Uslov broj jedan kod selekcije jeste vaspitanje, da dete ima dobru osnovu iz porodice. Takođe, neophodno je da bude dobro u školi. Neka granica koju postavljamo jeste 4.0 prosek u školi. Dakle, vaspitanje, obrazovanje, pa sport. To su tri naša kriterijuma pri selekciji”.

Rad sa decom često predstavlja veliki izazov, posebno kad su ona u ranom tinejdžerskom dobu. Zato je potrebno pronaći pravu meru u odnosu sa njima.

RK Dorćol

U početku je bilo ‘jaoj kako ćemo’. Deca su danas malo svilenkastija, ali nisu ni ona kriva. Moramo da pređemo granicu, da se što pre osamostale. Mnogo smo ih ušuškali. Treba da shvate da je fizička aktivnost neophodna, pre svega, za njihovo zdravlje. Da kroz sport prođu te dečije bolesti. Zato moraš da znaš kako da im priđeš na pravi način. Naravno da je neophodna i disciplina u radu, ali ne možemo se osloniti samo na to. Treba naći sredinu, malo da bude i šale, druženja. Kombinujemo savremenu psihologiju sa nekim ‘old skul’ metodama, kako bismo rešavali izazove te vrste. Najbolji trening je kad oni odu kući nasmejani”.

Kako bi se to postiglo, Grbić neretko poseže i za raznim vanrukometnim stvarima.

Odemo često na grudvanje, na klizanje… To su im kao neke nagrade, a ujedno se stvara i zajedništvo. U životu će im biti potrebno da budu timski igrači, da znaju kako da steku prave prijatelje. Zato imamo pravilo da se pri dolasku na trening svi pozdrave. Mora da se stegne ruka, da se gleda saigrač u oči. Ako se ne ispozdravljaju svi, onda znaju da ih čeka trčanje na treningu. Tako se gradi drugarstvo, tim”.

RK Dorćol

Jedan od segmenata kojem je posvećena velika pažnja jeste stvaranje osećaja odgovornosti kod dece.

Odgovornost je jako važna. Recimo, kašnjenje na trening nije dozvoljeno. To najbolje govori da li si odgovoran ili ne. Ne prihvatam da roditelj zove i javlja zašto dete nije došlo na trening. To treba da bude njegova obaveza. Da bude svesno da je ono odgovorno za sebe. To se može preneti kasnije i na sve sfere života”.

Dorćolce od septembra očekuje liga mlađih kategorija na teritoriji Beograda. O uspesima na terenu se govori, ali oni su daleko od prioriteta.

U sportu treba pobeđivati, ali to treba i zaslužiti. Nije smak sveta ako se ne pobedi. Mislim da se u radu sa decom mnogo greši po tom pitanju. Suviše rano krene specijalizacija deteta, od sedme godine sve vreme mu se priča kako je važno pobeđivati. I onda dođe u 17 i, umesto da tad ‘eksplodira’, ono se zasiti i odustane od sporta. Zato ja mojim klincima govorim stalno da je ovo što mi radimo maraton, a ne sprint. Želimo da pobeđujemo, naravno, ali se na to ne gleda kao na moranje”.

O daljim planovima kluba, Grbić govori uz dozu opreza, svestan da se sve može vrlo lako srušiti.

Mi smo mali i ne smemo da planiramo mnogo, ali možemo da želimo. Hoćemo, pre svega, teren, koji će biti naša baza. Za sad imamo sjajnu saradanju sa svim školama u Starom Gradu, izlaze nam u susret, pomažu… Ipak, potrebno je da se stacioniramo negde trajno, da dobijemo normalan teren i nastavimo dalji napredak. U tom slučaju,  možemo da pričamo o većim ambicijama. Za sad je sve na bazi entuzijazma, radimo volonterski. Ne smemo mnogo ni da se zavaravamo i zalećemo. Ponavljam, naš cilj je da od ove dece napravimo ljude. Da ih naučimo da se bore kroz život. Ako budu bili pravi ljudi i imaju uspešne porodice, biću najsrećniji. To bi bio naš najveći uspeh”, zaključio je Darko Grbić.