To su bili dani… 25 godina od čuvenog zlata u Atini

Skener 1. jul 202019:29 > 19:38
Princscreen

Velšanke Meri Hopkin teško da se danas sećaju van užih muzičkih krugova čak i u rodnoj Velikoj Britaniji, ali je za sva vremena ostao njen hit: „To su bili dani“ (Those were the days).

Neki sjajni košarkaški dani, u fleš-bekovima, naviru i sada kada se navršava četvrt veka od evropske titule, koju je reprezentacija SR Jugoslavije osvojila u Atini. U nezaboravnom pohodu, kroz devet duela, bez greške, bez poraza, oni koji su pune tri godine (1992-1995) bili sportske parije, voljom sankcija, bljesnuli su onda kada je bilo najpotrebnije… Za osmeh, nadu, veru, ljubav… Za beogradski doček, na skupštinskom balkonu, original, koji će neke sledeće generacije, raznih sportskih ‘fela’, samo ponavljati, nikad ne zaboravljajući od koga je sve krenulo.

Povezano

U jednom neslavnom državnom periodu, ta naša zlatna medalja, ali i sve ono što je usledilo, bili su svojevrsni okidač osećanja. Ne samo lep i značajan momenat, već nešto poput olakšanja, katarze, da smo posle svega, sa početka devedesetih prošlog veka, tih teških vremena, ipak, živi. Da ima i nešto lepo,“ i posle toliko godina, Žarku Paspalju, levorukom krilu, to je dominantno sećanje na takmičenje na koje smo se ‘ušunjali’ kroz mala i teška vrata kvalifikacija.

Nije bilo lako stići na EŠ, nije bilo lako nositi se sa rivalima, ali nije bilo lako ni 3. jula 1995, po sletanju na beogradski aerodrom u prepodnevnim satima, izdržati proslavu titule specifične istorijske težine. Ono što je započeto u atinsku nedeljnu noć, kada su evropski šampioni zaboravili na koji sat sna, nastavljeno je još najmanje 24 časa. Ako je bilo poteza na terenu za nezaborav, ne mogu da zaboravim ni naše reprezentativce, kojima su noge klecale od umora još na vratima JAT-ove ‘desetke’, a slavlje je tek trebalo da počne. I to kakvo.

I dan, danas se naježim, kad izlete slike ljudi, koji su se okupili kraj puta od aerodroma, na nadvožnjacima, pumpama, trotoarima, ma gde god su stigli, sa zastavama, transparentima, pozdravljajući najbolje na kontinentu, koji su ‘mileli’ ka centru grada gde se tek spremalo ludilo. U mom životnom veku, tako se dočekivao Josip Broz i, najbolji košarkaši skraćene Jugoslavije. Još neko, teško, za prosečan ljudski vek.

Ni dan danas ne znam kako se sve to izdešavalo oko našeg dočeka, što će u kasnijim godinama postati tradicija. Što bi rekli, košarkaški smo udarili temelj. Bilo je, u svakom slučaju, nesvakidašnje, kao odgovor na tračak nade, koji smo dali sa tim zlatom…Da mogu da dođu i lepša vremena,“ priseća se predvodnik tima.

Prvenstvo Evrope od pre 25 godina, bila je svojevrsna prekretnica za nacionalnu reprezentativnu košarku. Posle tri godine opšte izolacije, kompletne izopštenosti zemlje, ublažavanje sankcija je, prvo, vodilo preko sporta. Kao što je FIBA omogućila hrvatskoj selekciji učešće u olimpijskom kvalifikacijama (1992) i koji dan pre prijema nove države u članstvo UN, tas egaliteta je usledio kroz proširenje EŠ 1995. i kvalifikacije samo za tu priliku. To je bila ‘vajld’ šansa selekciji Jugoslavije, koja je, po uvođenju sankcija, ostala nesvrgnuti vladar sveta (1990) i Evrope (1991).

 Sagovornik Sport kluba je poneo kapitensku traku i, dodatno opterećenje odgovornosti…

„Ta traka bi se desila i da nije bilo strašne, prinudne pauze zbog sankcija. Selektor Duda Ivković se opredelio za mene, a mogao je i za nekog drugog, svi smo igrački bili tu negde. To je stvar poverenja, imao sam dovoljno iskustva da mu pomognem da se tim drži pod kontrolom uslovno rečeno. Jer, disali smo timski, bili željni dokazivanja, nigde nas nije bilo zbog više sile. Milion puta sam ponovio, ali moram i sada, to je u istoriji modernog sporta ostalo nezabeleženo, da se nikada nikom više ne ponovi.“ 

Kada se premotava film takmičenja koje je bilo i ostalo, makar u nacionalnim analima, više od igre, obične trke za medaljama, na prvu loptu izleće finale sa Litvanijom, pun koš trojki Aleksandra Đorđevića, nebeski let i, zakucavanje Predraga Danilovića preko Arvidasa Sabonisa…

Ali i pokušaj Zelenih da u nemoći poraza na vidiku, napuste parket pre odjavne sirene, ponašanje grčke publike na tribinama Olimpijske dvorane u Atini, ali ‘tuš’ je usledio u sred ceremonije dodele medalja. Hrvatska selekcija, koja je na tom EP osvojila bronzu (njihova poslednja seniorska medalja do dana današnjeg), u trenutku kada su se Plavi popeli na najviši stepenik, demonstrativno je sišla sa postolja i, otišla put svlačionica.

Ružno, ne menjam mišljenje. Mi smo se našli u čudu, to se nikada nije desilo, bili smo zatečeni, u šoku. Nije nam to pomutilo slavlje, već smo bili na sedmom nebu, ali nije bilo lepo za videti.“

S obzirom na još sveži građanski rat, u čijem vrtlogu je nestala zajednička, velika Jugoslavija, ponašanje dojučerašnjih saigrača, predvođenih Tonijem Kukočem, moglo je samo da se podvede pod političke pritiske, tenzije, koje, nažalost, ni danas ne prestaju na relaciji Srbija – Hrvatska. Mada se nedavno moglo čuti objašnjenje jednog od tadašnjih hrvatskih reprezentativaca, da su bili ogorčeni arbitražom (i polufinalnim porazom od Litvanije), što je rezultiralo okretanjem d….. i, napuštanjem postolja na koje su zakoračili evropski šampioni. Čini se da je najlakše udarati hladne obloge na već pomalo daleku prošlost.

Čin hrvatskih reprezentativaca, sa kojima smo, pre raspada zemlje, odigrali i osvojili toliko zajedničkih medalja, bio je nezreo, neobičan čin, ma koji razlog da je u pitanju. Kao da nikada pre ili posle nije bilo sudijskih nepravdi. Uradili su nešto što ne može da bude u kontekstu sporta,“ nema dilemu Paspalj.

Ni ponašanje Litvanije, koja je okupila drim tim (Sabonis, Marčuljonis, Kurtinaitis, između ostalih), nije baš bilo na nivou, a potpisnik redova se nekoliko puta uverio da vedete iz ‘zelene šume’, ni posle decenija i kusur, ne mogu da zaleče atinsku ranu…

OK Srbije

To je bila velika reprezentacija, ne želim da smanjim ničiji učinak, potez više, ali pamti se zlato, pobednici. Jeste surovo, ali ne verujem ni da bi se mi toliko prisećali tog prvenstva da nismo postali šampioni.

Paspalj i drugovi su u atinskoj dvorani, pored rivala, na leđima imali i domaću publiku, koja je južnjački strastveno, izašla iz forme zvižduka, aplauza rivalima plavih…

„Tenzije su bile objašnjive sa ljudske i sportske strane. 1995. je bila šansa za reprizu EŠ 1987. kada su Galis i kompanija postali najbolji na kontinentu, takođe u glavnom gradu Grčke. Ta titula je bila inicijalna kapisla za razvoj nacionalne košarke, uticala je na mene i mnoge druge da tamo imaju klupske karijere dobre dinamike. E, sad, kada se desi da dva puta (grupa, polufinale) kao domaćin izgubiš od „tamo neke“ Jugoslavije, ne možeš da to tek tako progutaš, svi smo od krvi i mesa. Nismo demonstrirali neku veliku košarku, ali smo prošli dalje, do finala i, zlata. Onda je teško očekivati ravnodušno ponašanje publike, pa još sa dodatim medijskim uljem. A sve stiže od tradicionalnih prijatelja, koji su bili od retkih uz zemlju, koju su listom osuđivali, izolovali… Ali, da ponovim, što veći protok vremena, ostaje samo zlatni fokus.“

Osim zlata, neponovljivog dočeka, koji je okupio celu zemlju, da li ostalo nešto neispričano?

Ja ne mogu da se setim, manje, više se sve zna. Sve je dokumentovano kamerom Vladana Tegeltije, a Duda je mimo svojih običaja, pustio novinare oko ekipe. Kao da je znao da će nešto mnogo važno da se desi, da to nije obično prvenstvo,“ zajključio je Žarko Paspalj.

I nije bilo. Povratak otpisanih, da očima ne veruješ, od teško kvalifikacionog prolaza u Sofiji do glamura podno Akropolja. Od beogradskog balkona do nezaborava. Više od košarke, a tek od igre…

Sastav

Šampionski tim: Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Saša Obradović, Zoran Sretenović, Žarko Paspalj (kapiten), Mirosla Berić, Aleksandar Đorđević, Željko Rebrača, Vlade Divac, Zoran Savić, Dejan Tomašević, Dejan Koturović. Selektor: Dušan Ivković, asistenti: Željko Obradović i Rajko Toroman.

Put do trona

Rezultati – preliminarna runda: Grčka – Jugoslavija 80:84, Jugoslavija – Litvanija 70:61, Italija – Jugoslavija 74:87, Jugoslavija – Švedska 85:58, Izrael – Jugoslavija 59:72, Jugoslavija – Nemačka 92:79.

Četvrtfinale: Francuska – Jugoslavija 84:106

Polufinale: Jugoslavija – Grčka 60:52

Finale: Jugoslavija – Litvanija 96:90

Moćna spoljna linija

Jugoslovenska reprezentacija je te 1995, ali i na sledećim Olimpijskim igrama godinu dana kasnije, imala, u tom trenutku, najjaču spoljnu „belu“ liniju na svetu -. Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović i Dejan Bodiroga.

Objektivnost

U najboljoj petorci prvenstva (21. jun – 2. jul 1995)) nije bilo mesta ni za jednog člana Plavih. U petorci su završili: Arijan Komazec, Toni Kukoč (Hrvatska), Aleberto Ereros (Španija), Arvidas Sabonis i Šarunas Marčuljonis (Litvanija), koji je poneo i MVP naslov.

Mister trojka

Aleksandar Đorđević je u finalu EŠ 1995. ubacio 41 poen, 12 trojki iz devet pokušaja, dva od tri šuta za dva, 10 od 12 slobodnih bacanja. Sasa nacionale je ‘ubo’ i čuvenu klupsku trojku 1992. za evropsku titulu Partizana, ali i oladio Hrvatsku na EŠ 1997. u Barseloni. Kada je neko od kolega tada konstatovao kako je sjajni plejmejker dete sreće, tadašnji trener Plavih, Željko Obradović je skočio:

Nije to pitanje sreće, Saša zna i ume!“

Forma na mišiće

Selektor Dušan Ivković je te 1995. okupio najjači mogući sastav, od Divca, Paspalja, Đorđevića, Bodiroge, Danilovića… Na papiru, bio je to tim viđen za medalju, ali…

Nismo razmišljali o rezultatima, eventualnoj medalji, bilo je važno da te puste da igraš posle tih užasnih sankcija, gubitka domovine u kojoj si rođen… Bio mi je zanimljiv odnos i sa Dudom, koji je posle još godinama potrajao. Pa i te kvalifikacije, ni tom nije imalo smisla da tako kažem. Uvek se pričalo, a nije potvrđeno, da je za proširenje broja učesnika na EŠ i kvalifikacije, presudan bio uticaj Bore Stankovića, generalnog sekretara FIBA. Nekako je sve bilo neočekivano, a naše forme, bez obzira na dobro uspešne klupske karijere, nisu bile na nekom nivou. Ranije smo na reprezentativnim okupljanjima ‘trošili’ nedelje da uglancamo formu. Ovoga puta nije bilo vremena, baš je bilo teško. Gde si smeo da sanjaš medalju, nego samo da se koliko, toliko vratimo, igramo…To je svim reprezentativcima nedostajalo,“ priča Paspalj.

Razmontirana ekipa

Uoči raspada Jugoslavije, od kraja osamdesetih, a posebno na Svetskom prvenstvo 1990. i Evropskom šampionatu 1991. selekcija Jugoslavije je bila toliko dominantna, da nam je jedini pravi rival bila selekcija SAD. Da neke mlađe generacije shvate kakv je to bi potencijal, od Petrovića, Divca, Kukoča, Rađe, da samo neke spomenem…A onda je sve voljom politike razmontirano, a jedna sjajna generacija je onemogućena da osvoji sve što je moglo da se osvoji u narednih pet, šest godina.“

Kvrcnuli bismo Amere 1996.

A šta bi bilo, da je bilo… Odnosno da je ostao jugoslovenski drim tim velike Jugoslavije, da li bi mogao da potuče prvi, najbolji i, jedini pravi američki tim snova predvođen Letećim Majklom.

Ne bi bilo ništa na OI 1992. u Barseloni, jer još nismo bili na tom nivou kvaliteta, ali bi bilo nešto drugo. Mi smo pregazili rivale na SP 1990. u Argentini, dobili organizaciju sledećeg svetskog kupa 1994, pa još u Beogradu. Da je preživela zemlja u kojom smo rođeni, to takmičenje 1994. bio bi strahovit test. Amerikanci ne bi imali preteranu šansu protiv nas iz 1990. A Olimpijske igre 1996. bi bile vrhunac, kladim se da bi se izdešavale mnoge zanimljive stvari. Pa neka se igralo u sred Amerike, u Atlanti,“ ističe Paspalj.

Međutim, sve su ostali pusti snovi.

Skoro 20 godina od zlata, ljudi, da li je moguće

Već dugo, dugo, a ‘bijemo’ se da smo zemlja košarke, obeležavamo samo datume. Ovog leta, 25 godina od evropskog zlata, pa četiri decenije od jedinog olimpijskog najsjajnijeg odličja (SFRJ), a prošle su bezmalo dve decenije (2002) od poslednje seniorske (svetske) titule…

„Joj, zar je moguće da ima toliko, a kao da je juče bilo. Ma, osvojićemo to zlato, mada imamo (pre)visoke apetite i standarde. Ej, nije mala stvar za malu Srbiju drugo ili treće mesto. Nama je SFRJ ‘proširila’ želudac, pa srebra nisu dovoljna. Imamo generaciju, odličnu, uz sitne korekcije, daleko mogu da doguraju, dobri su to momci. Ne smemo da gledamo pesimistički za to potencijalno zlato, čekajući nekog Hudinija da izbaci čudesa,“ duhovito će Paspalj.

Pobrkali lončiće

Trudim se da, ako mogu, dam dobar savet, a ne da kudim, posebno u košarci. Da ne brkamo lončiće i da znamo šta želimo od naše košarke. Kako i kada je postala velika, koliko klubovima znači ispomoć stranaca. Ne može bez njih, ali mora da se nađe prava mera,“ pokušava Paspalj da odgovori na pitanje kako su nam se Crvena zvezda i Partizan pretvorili u legije stranaca, bar u sezoni prekinutoj koronom.

Dule Vujošević je svojevremeno imao pravu meru u Partizanu u skladu sa finansijama. Pravljenje igrača je škakljiv i strpljiv posao, koji se ne okonča za godinu dana, a klubovi se bore kao lavovi za godinu, od sezone do sezone. Jeste, izgubili smo kontinuitet u stvaranju igrača, ali i ti klinci, pravac ne vide ovde nego negde drugde.“