Želeli su da ponize Nemce i Nemačku… I još čekaju

Skener 6. jul 202016:44 > 16:53
Princscreen

Pre tačno 46 godina, 7. jula 1974. reprezentacija SR Nemačke je u finalu Desetog prvenstva sveta odigranog u Minhenu savladala Holandiju sa 2:1 i tako osvojila svoju drugu titulu šampiona planete.

Duel na Olimpijskom stadionu u glavnom gradu Bavarske bio je jedan od najkvalitetnijih završnih susreta u istoriji Mundijala u kome su dosuđena dva jedanaesterca, a fudbaleri tima koji je postigao vodeći pogodak u drugom minutu na kraju su morali da čestitaju pobedu velikom rivalu.

Bilo je to i odmeravanje snaga tada verovatno dvojice najboljih fudbalera sveta Franca Bekanbeura i Johana Krojfa. Libero Bajerna i Elfa je u svom drugom finalu došao do prve titule (kasnije ju je osvojio i kao selektor Pancera 1990), dok je ‘leteći Holandez’ iz Amsterdama, nakon sjajnih partija na ovom turniru, propustio, kasnije se pokazalo, jedinu priliku da se sa svojim državnim timom popne na Olimp.

Domaćini su u ovom finalu potvrdili reputaciju selekcije koja se nikad ne predaje i koja je uvek u stanju da načini preokret, te se s pravom može reći da je ishod duela u Minhenu poslužio Gariju Linekeru kao argument za njegovu kasniju čuvenu tvrdnju “da je fudbal igra u kojoj 22 odrasla muškarca trče za loptom, a na kraju uvek pobeđuju Nemci“.

Izabranici Helmuta Šena su kao aktuelni evropski prvaci i domaćini takmičenja, pred start šampionata važili za glavnog kandidata za titulu, međutim u toj ulozi se nisu našli i pred završni obračun u gradu na reci Izar. Tokom turnira su igrali promenjivo, tako da su mnogi stekli utisak da je ova generacija Pancera zapravo već prešla svoj zenit u kome se nalazila tokom takmičenja u Kupu evropskih nacija 1972. godine.

Za razliku od njih, Holanđani su svojim sjajnim nastupima, tačnije demonstracijom ‘totalnog fudbala’ impresionirali, kako stručnjake, tako i obične ljubitelje fudbala, pa su u završni obračun titana ušli sa većim šansama za pobedu.

Iako su imali iskusni tim, sastavljen od vrhunskih individualaca, domaćini su, ipak, očigledno impresionirani prethodnim nastupima rivala ali i opterećeni imperativom pobede u svom Minhenu, ušli u utakmicu uplašeno. Pogodak primljen sa bele tačke već u drugom minutu potpuno ih je šokirao tako da su u prvih dvadesetak minuta utakmice na terenu delovali nemoćno u odnosu na protivnika koji je kontrolisao igru i imao željeni rezultat. Ipak, uspeli su da se ‘vrate iz mrtvih’ i načine veliki preokret o kome ćemo govoriti nakon što podsetimo na put koji je Nemce i Holanđane doveo do završnog odmeravanja snaga tog 7. jula 1974. godine.

Mundijal u SR Nemačkoj doneo je promene u sistemu takmičenja, pa su nakon prve faze, umesto eliminacionih rundi, formirane dve polufinale grupe čiji su pobednici sticali pravo da nastupe u finalu. Zvanični prvaci Starog kontinenta su u prva dva meča lako savladali Čile (1:0) i Australiju (3:0) posle čega je u Hamburgu usledio istorijska prvi susret sa komšijama iz druge nemačke države, tadašnjeg komunističkog DDR. Pogodak Švarvasera doneo je veliku radost istočnom delu Nemačke ali je domaćinima turnira, i pored bolnog poraza, omogućio da u polufinalnoj grupi igraju sa lakšim protivnicima.

Umesto da put do finala traže preko ‘grupe smrti’ u kojoj su se nalazili Holandija, branilac titule Brazil i Argentina, Kajzer Franc i drugovi su se u drugoj fazi takmičenja namerili na Jugoslovene, Šveđane i Poljake. Na startu su u Dizeldorfu, zahvaljujući preciznom projektilu Brajtnera i spretnoj reakciji Milera, lako savladali indisponirane Miljanićeve izabranike (2:0), da bi u narednom duelu pred njima poklekli (4:2) i fudbaleri iz Skandinavije. O pobedniku grupe i putniku u Minhen, odlučivao je meč sa najprijatnijim iznenađenjem Mundijala – Poljskom. Na teškom, od kiše ruiniranom terenu frankfurtskog Vald stadiona obe selekcije su propustile po nekoliko prilika, a onda je Gerd Miler u 75. minutu na ‘milerovski’ način rešio pitanje pobednika i putnika u Minhen.

Izabranici tvorca velikog Ajaksa Rinusa, koji je u SR Nemačkoj želeo da i kao selektor dođe na tron, su na impresivan način stigli do finala pošto su u prethodnih susreta ostvarili pet pobeda i jedan nerešen rezultat, uz gol razliku 14:1. Krenuli su trijumfom nad Urugvajom (2:0), posle koga je usledio remi u susretu bez golova sa Šveđanima, a ovaj duel je obeležila majstorija Johana Krojfa koji je poslao svoga čuvara Jana Olsena ‘po ćevape’. Usledila je sigurna igra protiv Bugara (4:1), da bi zatim pred protagonistima ‘totalnog fudbala’ u drugoj fazi šampionata pale i selekcije Argentine (4:0) i DDR (2:0). Poslednja prepreka na putu ka finalu bili su branioci titule iz Meksika, Brazilci. Ni oni nisu mogli da se suprostave Tulipanima koji su 3. jula u Gelzenkirhenu pogocima Neskensa (50.) i Krojfa (65.) skinuli selekciju najveće južnomaeričke države sa planetarnog trona i zakazali duel sa Pancerima za trofej.

Među minhenskim finalistima prethodno nije postojao istinski fudbalski rivalitet pošto su Nemci bili mnogo bolji od suseda koji do pojave ove Krojfove generacije nije ostvarila ni jedan značajniji uspeh na reprezentativnoj međunarodnoj sceni. Postojao je, međutim, istinski animozitet Holanđana prema Nemcima, iznikao na sećanju stanovnika zemlje vetrenjača i kanala na zločine Vermahta i nacista tokom agresije (bombardovanje Roterdama) i okupacije u periodu od 1940. do 1945. godine. Zbog toga ne treba da iznenađuje što je hiljade Holanđana te nedelje 7. jula doputovalo u najveći grad Bavarske kako bi, kako su očekivali, prisustvovalo slatkoj fudbalskoj osveti svojih ljubimaca ‘mrskim Švabama’ i upisivanju Tulipana na listu svetskih šampiona. Ulje na vatru je dolivao selektor Mihels koji je prestao da odgovara na pitanja novinara na nemačkom jeziku i potencirao priče o ratu.

Helmut Šen je na teren Olimpijskog stadiona poslao: Majera, Fogsa, Bekenbauera, Švarcenbeka, Brajtnera, Bonofa, Overata, Henesa, Grabovskog, Helcebajna i Milera, dok se Rinus Mihels odlučio da utakmicu, kojoj je prisustvovalo 75.000 gledalaca, započnu: Jongblud, Surbije, Rijsbergen, Han, Krol, Jansen, Van Hanegen, Neskens, Rep, Rezenbrik i Krojf.

Susret je počeo ne može biti bolje za goste. Domaćini u prve dva minuta nisu ni pipnuli loptu, a na semaforu je stajao rezultat 1:0 za njihove protivnike. Nakon što su Holanđani razmenili 16 pasova, Krojf je uzeo loptu na centru i zatim se ‘stuštio’ u šesnaesterac rivala gde ga je, pošto je prethodno zaobišao Švarcenbeka i Bonofa, srušio Uli Henes. Engleskom sudiji Džeku Tejloru nije preostalo ništa drugo nego da dosudi prvi penal u istoriji finala Mundijala, čiji je siguran egzekutor bio Johan Neskens.

Ovaj pogotak je šokirao Pancere koji su inače, prema priznanju Bernda Helcebajna, u utakmicu ušli sa strahom od protivnika.

„U tunelu smo planirali da ih pogledamo u oči i da im pokažemo da smo jednako veliki kao oni. Ali nismo mogli da to uradimo. Da, reći ću, uplašili smo se,“ rekao je Helcebajn.

Princscreen

Tulipani su nastavili da kontrolišu igri i poigravaju se sa Nemcima, međutim, u tom peridu meča su, kako je objasnio Fejnordov ‘poslovođa’ Vim van Hanegen, zaboravili da postižu golove. Ovaj fudbaler koji je kao beba izgubio oca u ratu i otvoreno govorio da mrzi Nemce saopštio je da su Narandžasti bili podeljeni u dva tabora sa različitim ciljevima u ovoj utakmici.

„U jednom su bili oni reprezentativci, a među njima i ja, koji su po svaku cenu želeli da ponize Nemce i Nemačku tu u njihovoj kući i pred njihovim navijačima, dok su drugi, osećajući se superiornim, hteli samo pobedu, potvrdu da su najbolji na svetu. Nakon ranog vođstva, hteli smo da se zabavimo sa njima, te smo zaboravili da dajemo golove. Nemci su se sve više ljutili i podizali agresivnost, dok smo mi popuštali.”

Elf se vratio u igru u 26. minutu kada je start Jansena nad Helcbajnom u šesnaestecu gostiju sudija Tejlor okarakterisao kao prekršaj zbog kojeg je po drugi put pokazao na belu tačku. Brajtner je prevario Jongbluda i tako postigao svoj prvi od dva pogotka u finalnim susretima Mundijala (zatresao je i mrežu Italijana u porazu od Azura u Španiji 1982. godine). Ovaj gol je, naravno, podigao samopouzdanje Šenovih izabranika ali je s druge strane Rep propustio dobru priliku da ponovo donese prednost svojoj selekciji.

Princscreen

Kada se činilo da će se na odmor otići sa nerešenim rezultatom na scenu je u 43. minutu stupio nenadmašni golgeter Gerd Miler. Kada je, nakon centaršuta, primio loptu okrenut leđima na nekih sedam, osam metara udaljenosti od gola Tulipana iza njega se, pored golmana Jonglbluda, nalazio i jedan protivnički odbrambeni igrač. Centarfor Bajerna i selekcije Pancera ih je, međutim, obojicu nadmudrio i iz okreta uputio, ne toliko jak, koliko precizan udarac u mrežu Holanđana. Bio je to 14. i poslednji gol ‘malog debelog Gerda’ na Svetskim prvenstvima i poslednji u dresu sa državnim grbom ali i najvažniji pogodak njegove karijere jer je doneo Nemcima titulu svetskih šampiona.

Nervoznog Krojfa je zbog prigovora Tejlor u poluvremenu ‘počastio’ žutim kartonom. Narandžasti su u drugo poluvremenu krenuli sa željom da što pre izjednače rezultat, ali su njihovi šutevi bili neprecizni ili ih je zaustavljao tog dana izuzetno raspoloženi Sep Majer. Nemci su pretili iz opasnih kontri, a jedna od njih je okončana još jednim pogotkom Milera, koji je, međutim, poništen zbog sumnjivog ofsajda. Kako se utakmica bližila kraju Holanđani su sve više gubili niti svoje prepoznatljive igre, pa su bezuspešno pokušavali da nabacivanjem lopte u šenaesterac protivnika stvore priliku za poravnanje rezultata.

Nemci su, međutim, izdržali ovu njihovu neorganizovanu ofanzivu, a kad je Tejlor odsvirao kraj meča nastupilo je veliko slavlje na terenu i tribinama. Savezna Republika Nemačka je nakon 20 godina ponovo postala svetski šampion, a ponovo je, baš kao i prilikom čuda u Bernu 1954. godine, načinila preokret u finalnom meču. U duelu sa Mađarima, u kome je bila potpuni autsajder, nadoknadila je zaostatak od dva pogotka, dok je u Minhenu najpre anulirala minus od jednog gola, a zatim šutem svog golgetera Gerda Milera stigla do trijumfa.

Kapiten Kajzer Franc je primio novi pobednički pehar FIFA (prethodni Žila Rimea otišao je u trajno vlasništvo Brazilcima u Meksiku 1970.), dok je Leteći Holanđanin Johan Krojf tugovao zbog propuštene šanse koja mu se više neće ukazati. Nikada nije prežalio ovaj poraz, a jednom prilikom mnogo godina kasnije je izjavio kako je njegova reprezentacija zapravo istinski pobednik Mundijala u SR Nemačkoj.

„Možda smo bili pravi pobednici Svetskog šampionata održanog 1974. godine. Mislim da se svet više seća našeg tima.“

Poraz u Minhenu je bolno pogodio Holađane koji su smatrali, da su, umesto očekivane osvete, pretrpeli novi šamar od velikih suseda. Delimičnu satisfakciju su dobili 1988. na Prvenstvu Evrope u SR Nemačkoj kad su trijumfom nad Pancerima u polufinalnom duelu u Hamburgu (2:1) načinili odlučujući korak ka osvajanju prve i za sada jedine titule šampiona ‘starog kontinenta’. Na svetski tron se, međutim, još nisu popeli jer su u naredna dva finalna obračuna sa Argentincima (1978.) i Špancima (2010.) doživeli poraze u produžecima. Iako su obe ove selekcije Tulipana posedovale nesporni kvalitet, ni jedna od njih na individualnom i kolektivnom planu nije bila ravna protagonistima ‘totalnog fudbala’ koji su 7. jula 1974. godine, zbog preterane saumouverenosti i želje za osvetom, ali i upornosti sposobnog protivnika, propustili šansu da se popnu na Olimp.