La saeta rubia

Carlos Alvarez/Laureus/Getty Images

U julu je (4.7.1926. u Buenos Ajresu) na ovaj svet došao, ali i sa njega 88 godina kasnije u istom mesecu (7.7.2014. u Madridu) i otišao argentinsko-španski as Alfredo di Stefano, jedan od najvećih majstora fudbalske igre na našoj planeti.

Čovek koji je u anketi u kojoj je učestvovalo više od milion navijača Reala izabran za najboljeg igrača u istoriji ’kraljevskog kluba’ nosio je tokom duge karijere dresove tri reprezentacije (Argentine, Kolumbije i Španije), dva puta (1957. i 1959.) dobijao “Zlatnu loptu” francuskog lista “Frans fudbal” i pet puta s timom sa “Santjago Bernabeua” osvajao pehar namenjen pobedniku Kupa šampiona. U svakom od tih završnih mečeva ovog takmičenja je bar jednom bio strelac, a u poslednnjem od njih, nezaboravnom finalu sa Ajntrahtom (7:3) u Glazgovu 1960. čak je tri puta savladao golmana tima iz Frankfurta.

Ovaj nemilosrdni strelac je tokom 11 sezona provedenih u Realu postigao 418 golova i pet puta poneo epitet prvog strelca Primere, koju je sa klupskim drugovima osvajao čak osam puta (takođe je uzeo po jedan Kup generalisimusa i Interkontinentalni kup). Na 59 utakmica u Kupu šampiona uspeo je da 49 lopti pošalje u mreže protivničkih timova, te je u dve sezone bio najefikasniji fudbaler ovog evropskog klupskog nadmetanja. Nosio je i epitet golgetera madridskog kluba sve dok ga mnogo godina kasnije nisu nadmašili Raul i Kristijano Ronaldo.

Napadač koga su zvali “Saeta rubia” (Plava strelica) u ranoj fazi karijere u Južnoj Americi je osvajao trofeje i postizao pogotke. Nastupajući za svoj prvi klub River Plejt učestvovao je u osvajanju dve titule šampiona Argentine i jednog Kopa Aldaoaa (prethodnice Kopa Libertadores), a 1947. godine je sa 27 pogodaka postao najbolji strelac Primere Divizion. I u dresu kolumbijskog Milonariosa je nastavio po starom. Pomogao je klubu iz Bogote da tri puta prvi preseče ciljnu vrpcu u nacionalnom prvenstvu, dok je 1951. i 1952. poneo titulu golgetera kolumbijskog šampionata. Jednom prilikom je zanimljivim poređenjem predstavio svoju sposobnost  da bude efikasan na terenu.

Postizanje gola je kao vođenje ljubavi, svi znaju kako bi trebalo da se radi, ali niko ga ne radi kao ja”.

Iako je nastupao za čak tri reprezentacije, Alfredo je samo sa selekcijom svoj rodne zemlje došao do jedne titule. Bilo je to na takmičenju Kopa Amerika održanom decembra 1947. u Ekvadoru. Tada 21-godišnji Di Stefano je na ovom turniru zabeležio svojih jedinih šest nastupa za selekciju ’Gaučosa’ i sa isto toliko postignutih golova u ovim susretima dao značaj doprinos trijumfu Argentinaca na šampionatu Južne Amerike.

Uz nesumnjive realizatorske sposobnosti, ovaj fudbaler je posedovao brzinu, izdržljivost i veštinu driblera, ali i taktičku svestranost koja mu je omogućavala da igra skoro na svakoj poziciji na terenu. Ostalo je zabeleženo da je zbog različitih spornih dogovora rivala iz ’El klasika’ sa njegovim prethodnim klubovima River Plejtom i Milonariosom (FIFA tada nije priznavala kolumbijsku ligu, pa samim tim ni Alfredov prelazak u klub iz Bogote!), Fudbalski savez Španije (tačnije rečeno ondašnji Frankov režim) doneo 1953. nesvakidašnje solomonsko rešenje da Argentinac najpre dve sezone igra za Real, a zatim naredne dve nosi dres Barselone. Klub sa “Kamp Noua” je odustao od ovog kompromisnog dogovora i kasnije zažalio zbog takve odluke, pošto je Alfredo naredne decenije bio ključni čovek u trujumfima Bernabeuovog tima na domaćoj i međunarodnoj sceni.

Di Stefano je 24. avgusta 1963. tokom gostovanja Reala u Venecueli otet u Karakasu od strane levičarske antifrankističke organizacije koja je uskoro zatražila otkup kao uslov za oslobođenje ovog fudbalskog asa. Dva dana kasnije je, međutim, nepovređen pušten na slobodu, a da prethodno zatražena otkupnina nije uopšte plaćena. Tada već 37-godišnji veteran je tvrdio da su se otmičari tokom dvodnevnog zaraobljeništva prema njemu ponašali krajnje korektno.

Nakon što je obesio kopačke o klin, poput mnogih doskorašnjih fudbalera posvetio se trenerskom poslu u kome, i pored određenih ostvarenih uspeha, nije dotakao igračke visine. Sa klupe je odveo do nacionalnih titula velike argentinske rivale River i Boku, kao i Valensiju u Primeri, međutim, tokom dva vođenja svoga Reala nije uspeo da na “Santjago Bernabeu” donese nijedan trofej.  

Čovek koga će FIFA mnogo godina kasnije – zajedno sa Peleom, Maradonom i Krojfom – uvrstiti među četiri najbolja fudbalera sveta svih vremana, a Španija tri puta birati za svog sportistu godine, rođen je 4. jula 1926. u južnom predgađu Buenos Ajresa, Barakasu, u siromašnoj porodici prve generacije migranata iz Italije. Njegov otac se bavio uzgojom paradajza, ali je kao bivši defanzivac, koji je zbog povrede prerano prekinuo karijeru u River Plejtu, na sina preneo ljubav prema ovom sportu, kao i jednom od dva najpopularnija argentinska kluba. Mali Alfredo je rano počeo da radi sa ocem, međutim, slobodno vreme je koristio za igranje fudbala na ulici sa drugovima, sanjajući da postane novi Arsenio Eriko, tada sjajni paragvajski internacionalac koji je nastupao za Independijente.

Alfreda je otac jednim pismom preporučio River Plejtu gde su ga, nakon provere na probi, poslali u omladinski pogon da se kali i napreduje. Priliku da debituje za prvi tim ’Milionera’ iz Buenos Ajresa dobio je 7. avgusta 1944. godine na prijateljskoj utakmici sa San Lorencom. Povreda koju je zadobio, kao i strašna konkurencija u tada izuzetno jakom timu Rivera, primorali su ga da još gotovo godinu dana čeka na novu šansu. Najzad je 15. jula 1945. bio član startne postave na zvaničnom susretu sa Urakanom koji je njegov tim dobio sa 2:1. 19-godišnji talentovani napadač ubrzo je poslat na posudbu upravo u Urakan gde je iskoristio šansu i sa 10 golova zabijenih na 26 utakmica kupio ulaznicu za povratak u matični klub.

Usledile su već pomenute tri sjajne sezone u kojima se Di Stefano na 66 odigranih mečeva 49 puta upisao u strelce i sa klupskim drugovima proslavio osvajanje dve titule šampiona Argentine. Verovatno bi njegova karijera krenula drugim putem da u zemlji bifteka i pampasa 1949. nije došlo do štrajka fudbalera, posle koga je većina igrača potražila nove klubove u inostranstvu. Mlada zvezda Rivera je karijeru nastavila u piratskoj kolumbijskoj Di Mejdžor ligi, koja nije bila pod patronatom FIFA, pošto se u ovoj zemlji nisu oporezivali transferi igrača.

Junak naše priče je nastupajući za Milonarios uzeo tri nove titule državnog prvaka i povećao svoj golgeterski konto za 90 pogodaka, a onda se 1953. preselio u Madrid. Prethodno je sjajnom partijom u duelu Milonariosa i Reala (4:2) privukao pažnju predsednika ’kraljevskog kluba’ Santjaga Bernabea, koji je sa čelnicima kolumbijskog prvaka postigao dogovor o transferu Argentinca. Problem je, međutim, nastupio zbog dogovora Barselone i River Plejta koja je tvrdila da poseduje prava na Di Stefana do 1954. godine. Alfredo je najpre potpisao ugovor sa katalonskim klubom, a zatim proveo nekoliko meseci u Madridu čekajući konačnu odluku o svom statusu. Pošto je Barsa odustala od kompromisnog rešenja, on je u julu 1953. postao igrač Reala.

Debitovao je u septembru te godine na utakmici sa Santanderom u kojoj je postigao pogodak, da bi na kraju te sezone Real postao šampion države, a njegovo pojačanje iz Milonariosa dobio nagradu “Pićići” kao najbolji strelac Primere sa 27 datih golova. Bio je to tek početak nezaboravnih i teško ponovljivih godina Di Stefana i drugova na domaćoj i međunarodnoj sceni, gde je u sezoni 1955 /56 startovalo novo takmičenje – Kup šampiona.

Već u premijernoj sezoni sastav iz Madrida je izborio nastup u finalu. U meču sa trofej, odigranom 13. juna 1956. savladan je francuski Rems sa 4:3, a upravo je internacionalac iz Buenos Ajresa u 13. minutu otvorio seriju pogodaka u utakmici koja je Realu donela naslov prvog šampiona Starog kontinneta. Uspeh je ponovljen naredne godine nakon trijumfa nad Fiorentinom u završnom obračunu u Madridu (2:0). Brava Italijana je odolevala sve do 70. minuta kada ju je otključao Di Stefano, da bi Gento šest minuta kasnije rešio sve dileme o pobedniku.

Još dramatičnije je bilo naredne 1958. godine, kada je rival u finalu, Milan položio oružje (3:2) 28. maja u  Štutgartu tek u produžecima. Golgeter  Reala je već po tradiciji zabio prvi pogodak za španski tim u 74. minutu, čime je bila anulirana prednost ekipe sa “San Sira”iz 58. minuta.

Nije to još bio kraj trofejnog niza ’kraljevskog kluba’ u ovom takmičenju. Bernabeu je pojačavao ekipu dovođenjem novih internaconalnih zvezda, pa su kao nakon Di Stefana u Madrid došli Urugvajac Hose Santamarija, Francuz Rejmon Kopa i Mađar Ferenc Puškaš. Mada su se sjajno slagali na terenu, ’Plava strelica’ i ’Panćo’ su bili pritajeni rivali, o čemu govori ova Argentinčeva žaoka upućena na račun saigrača iz Mađarske.

Puškaš vodi bolje loptu nogom, nego ja rukom”.

Fudbaleri iz Madrida su 3. juna 1959. u  Štutgartu po drugi put u finalu Kupa šampiona odmerili snage sa Remsom i novim trijumfom (2:0)  nad rivalom iz Francuske došli do svoje četvrte uzastopne titule. Alfredo, naravno, nije propustio priliku da ponovo bude strelac u odlučujućem meču, ali je za promenu dao drugi gol (u 47. minuti) za tim iz španske prestonice.

REUTERS/GUSTAU NACARINO

Neverovatna Realova serija je okončana u nezaboravnom finalu sa Ajntrahtom u Glazgovu 18. maja 1960. godine na kojem je palo rekordnih 10 pogodaka. Sada već 33-godišnji Di Stefano je tog dana pred 135.000 gledalaca na “Hempden Parku” pružio verovatno najbolju partiju u ovom takmičenju. Postigao je prvi (u 27. minutu), drugi (u 30.) i poslednji sedmi pogodak (u 73.) za pobednički sastav, ali je od njega bio još efikasniji Ferenc Puškaš čija su čak četiri šuta (u 46, 56, 60. i 71. minutu) završila u mreži nemačkog tima.

Bio je to vrhunac, ali i početak kraja najblistavije generacije ’kraljevskog kluba’ pošto su njegove zvezde, a pre svih Di Stefana i Puškaša, počele da stižu godine. Argentinac je, doduše, još dva puta bio akter meča za trofej u Kupu šampiona, međutim po okončanju duela sa Benfikom (1962) i Interom (1964) morao je rivalima da čestita pobedu.

Iskusni napadač koji je, dobivši državljanstvo Španije, stekao i pravo da nastupa za reprezentaciju ove zemlje, nije zabeležio nijedan nastup na Svetskim prvenstvima. ’Crvena furija’ je neočekivano kiksnula u kvalifikacijama za Mundijal u Švedskoj 1958. godine,da bi četiri godine kasnije upravo Alfredo svojim golovima odveo Špance na šampionat u Čileu. Nažalost, povreda ga je sprečila da u 36. godini debituje na Svetskim prvenstvima i na svom rodnom kontinetu prikaže bar deo velikog fudbalskog umeća.

Di Stefano je odlučio da, po okončanju sezone 1963/64 u kojoj je sa Realom stigao do osme titule u Primeri, ode iz kluba u kome je proveo proteklih 11 uspešnih sezona. Poslednja stanica u njegovoj dugoj igračkoj karijeri bila je Barselona, gde je u dresu Espanjola proveo svoje dve poslednje sezone na terenu. Kada je 1966. otišao u igračku penziju objasnio je da mu je signal za takvu odluku dala njegova ćerka:

Penzionisao sam se u 40. godini jer mi je jedno jutro ćerka rekla: ’Tata, šorts i majica ti više ne stoje lepo’”.

Drugi deo fudbalskog života, onaj trenerski nije mu doneo toliko radosti kao prethodni. Verovatno najveći uspeh ostvario je sa Valensijom koju je u sezoni 1970/71 odveo do titule u Primeri, međutim nastup njegovih ’Slepih miševa’ u Kupu šampiona okončan je već u osmini finala eliminacijom od Ujpešta.

Uživajući u zasluženoj penziji nekadašnji dečak iz predgrađa Buenos Ajresa dobijao je priznanja od svog nekadašnjeg kluba Reala, UEFA i FIFA, a nisu ga zaboravljali ni u rodnoj Argentini. Uvek je bio spreman da se priseti prošlosti ili iznese svoje mišljenje o aktuelnim dešavanjima u voljenom sportu. Alfredo Di Stefano je 7. jula 2014. izgubio u Madridu poslednju bitku sa bolešću, ali je iza njega ostala ogromna fudbalska zaostavština legendarnog asa koji je jednom prilikom objasnio kakvi moraju biti veliki igrači:

Veliki igrač ne mora biti 100 posto dobar ni u jednom segmentu igre, ali mora biti 85 posto dobar u svakom. A ja sam nastojao da budem taj“.