Pre nešto više od 18 godina, 11. juna 2002, zauvek nas je napustio jedan od najcenjenijih fudbalskih trenera nekadašnje Jugoslavije Ante Mladinić.
Mada je tokom karijere osvojio samo dva trofeja (sa Partizanom titulu šampiona Jugoslavije i Mitropa kup) ovaj Splićanin sa nadimkom ’Biće’ je zahvaljujući svojoj sjajnoj produkciji igrača iz omladinskog pogona i specifičnoj fudbalskoj filozofiji izgradio imidž velikog stručnjaka za ’balun’.
Slebdenik kursa svoga učitelja Luke Kaliterme je kao trener Hajdukove omladinske škole odškolovao možda najbolju generaciju splitskih ’Bilih’ (Džoni, Boljat, Peruzović, Buljan, Mužinić, Jovanić, Jerković, Žungul, Šurjak) koja je kasnije pod vođstvom Tomislava Ivića dominirala fudbalskom scenom ondašnje SFRJ i dva puta (1975. i 1976.) stizala do četvtrfinala Kupa šampiona. Nakon što je obavljao posao selektora juniorske reprezentacije Jugoslavije, Mladinić je, po okončanju Svetskog prvenstva u SR Nemačkoj 1974. godine, dobio šansu da vodi najbolju selekciju nacionalnih ’Plavih’. Uspeo je da momke koji su nosili dres sa šest buktinja odvede na finalni turnir Kupa evropskih nacija, čiji je domaćin 1976. bila naša tadašnja država. Njegovi izabranici su u prvom poluvremenu nezaboravnog polufinalnog duela sa SR Nemačkom na “Marakani” pružili sjajnu igru i stekli prednost od dva gola, ali im to nažalost nije bilo dovoljno da izbore status protivnika Čehoslovačke u utakmici za evropskih tron.
Pošto je jugoslovenska fudbalska javnost četvrto mesto na ovom takmičenju doživela kao neuspeh krivac je po pobičaju pronađen u selektoru. ’Šjor Biće’ je morao da napusti posao vođenja državnog tima, međutim, samo dve godine kasnije je kao šef stručnog štaba Partizana ostvario najveći uspeh u trenerskoj karijeri. Pod dirigentskom palicom čoveka iz Dalmacije beogradski ’crno-beli’ su u prvenstvenoj sezoni 1977/78 sa rekordna 54 boda i samo 18 primljenih golova osvojili svoju osmu titulu šampiona Juge.
Umesto nastavka pobedonosnog marša usledila je razočaravajuća sezona u kojoj je branilac titule prvenstvenu trku okončao na 15. poziciji, dok je u Kupu šampiona u prvom kolu eliminisan od istočnonemačkog Dinama iz Drezdena. Već na polovini te sezone Mladinić je – svestan da više ne uživa podršku ljudi iz uprave kluba – nakon trijumfa u međunarodnom Mitropa kupu, odlučio da napusti Humsku. Iako se nakon rastanka sa Partizanom zarekao da više neće voditi seniorske ekipe, ipak, početkom osamdesetih godina prošlog veka je dve sezone proveo na klupi svoga majstora sa mora.
Kao kormilar ’Bilih’ nije ponovio uspeh koji je ostvario sa ’Parnim valjkom’, posle čega se vratio prvoj ljubavi, radu sa omladincima. Trenirajući juniorski pogon Bordoa podario je francuskom fudbalu nekoliko odličnih igrača poput Lizarazua i Dugarija, a poslednji posao u karijeri obavljao je u NK Zagreb gde je početkom devedesetih godina XX veka vodio omladinsku školu kluba iz Kranjčevićeve ulice.
Ovaj skromni čovek iz grada pod Marjanom ostao je upamćen i po svojim fudbalskim izrekama. Stariji ljubitelji ovog sporta još pamte njegovo “okretanje pile naopako”, kao i ocenu o “velikom prometu, a maloj zaradi”, kojom je opisivao utakmicu u kojoj je bilo mnogo trčanja, ali ne i konkretnih rezultata. Za nekog talentovanog, ali još ne i formiranog fudbalera je govorio da “mali ima dobar rukopis, ali mu zadaća ne valja”, dok bi onima koji nisu ispunili njegova očekivanja znao da poruči: “Ovi bi tili živit od ’baluna’, ali ’balun’ ne živi od njih“. Jednom prilikom je priznao da, zbog svog temperamenta i karaktera, uopšte nije za trenerski posao.
„Ne umijem da se smijem kad mi se plače, niti da pružim ruku kad mi se ne pruža”.
Mladinić je rođen 1. oktobra 1929. godine u Splitu, a u nekadašnjem Dioklecijanovom gradu je započeo 1947. igračku karijeru u Hajduku. U dresu ’Bilih’ je kao standardan prvotimac do 1956. odigrao 136 utakmica i bio član tima koji je 1952. postao prvak Jugoslavije. Nakon odlaka iz matičnog kluba nastupao je dve godine za ekipu Splita kojoj je pomogao da izbori plasman u Prvu saveznu ligu.
Po okončanju igračke karijere odlučio je da ostane u fudbalu, ali u trenerskom poslu. Uspešno je završio Višu trenersku školu u Beogradu, posle čega je vrlo brzo dobio ponudu iz Hajduka. Čelnici najvećeg splitskog kluba su želeli da njihov bivši igrač organizuje omladinsku školu, pa se mladi stručnjak posvetio napornom radu obrade talentovanih dečaka od kojih je trebalo stvoriti potencijalne prvotimce ’Bilih’. Da je bio uspešan u ovom poslu pokazalo se nakon nekoliko godina kada su već pominjani članovi trofejne generacije Hajduka, prešavši iz juniorskog u seniorski pogon, činili osnovicu tima kome po kvalitetu nije bilo ravnog u tadašnoj jugoslovenskoj ligi.
Mladinić je od 1968. do 1974. bio na funkciji selektora juniorske reprezentacije, da bi nakon Mundijala u SR Nemačkoj – za mnoge neočekivano – čovek koji do tada nije vodio nijednu seniorsku ekipu nasledio Miljana Miljanića na kormilu najbolje selekcije ’Plavih’. Iako je takmičenje u kvalifikacionoj grupi 3 za plasman na Evropsko prvenstvo njegov tim započeo porazom od Severne Irske u Belfastu (1:0), Jugosloveni su u narednih pet utakmica (po dve sa Švedskom i Norveškom, te jednom sa selekcijom Alstera) osvojili maksimalan broj bodova i tako stekli pravo da nastupe u četvrtfinalu.
Poslednja prepreka na putu ka finalnom turniru bila je reprezentacija neugodnog autsajdera sa Ostrva – Velsa. Nakon što su u prvom susretu u Zagrebu stekli željenu prednost (2:0), naši fudbaleri su 22. maja 1976. u revanšu u Kardifu – u kome Mladinić u startni tim nije uvrstio nijednog igrača Zvezde i Partizana – odolelili domaćinima (1:1) i izborili plasman na završni turnir Kupa evropskih nacija.
A pošto je završno nadmetanje najboljih selekcija Starog kontinenta te godine održano na “Marakani” i Maksimiru” euforična sportska javnost je opteretila selektora i njegove izabranike (pre)teškim zadatkom da iskoriste prednost domaćeg terena i postanu šampioni Evrope. Protivnik u polufinalu bio je aktuelni evropski i svetski prvak SR Nemačka, a Mladinić je uoči tog susreta, odigranog 17. juna u Beogradu, bio izložen protiscima oko sastava tima koji če izvesti na travnjak “Marakane”.
Odlučio se da nadmetanje sa selekcijom Helmuta Šena započne ofanzivnom formacijom u kojoj je levo krilo Ivica Šurjak igrao na poziciji halfa. Domaćini su u prvom poluvremenu pružili jednu od najboljih partija u istoriji jugoslovenskog reprezentativnog fudbala i pogocima Popivode (u 19.) i Džajića (u 30. minutu) stekli prednost od dva gola na razlike. Nastavak utakmice, a pogotovo period od 60. minuta ige doneo je potpuno drugu sliku na terenu. Umorni ’Bićetovi’ izabranici povukli su se pred svoj šesnaesterac, što je omogućilo ’Pancerima’ da golovima Floea i trostrukog strelca Ditera Milera nakon produžetaka ostvare još jednu važnu pobedu (4:2).
Mladinić je doživeo neuspeh i u poslednjoj utakmici na selektorskoj klupi. Iako su u susretu za treće mesto sa Holanđanima u Zagrebu uspeli da, zahvaljujući pogotku Džajića iz slobodnog udarca, izbore produžetke, fudbaleri sa Balkana su na kraku poklekli pred ’Tulipanima’ (3:2) i tako završili turnir na poslednjem četvrtom mestu. Selektor je morao da plati ceh za ovaj jaz između velikih želja i skromnog rezultata, pa je stručnjak iz Splita bio primoran da okonča posao koji je obavljao gotovo dve godine.
Mada je, prema kasnijem vlastitom priznanju bio blizu odlaska u jedan inostrani klub, Mladinić je 12. januara 1977. postao trener Partizana. ’Crno-beli’ su na prvenstvenu zimsku pauzu otišli kao osmoplasirani tim šampionata, pa je novi šef stručnog štaba dobio zadatak da stabilizuje ekipu i, ukoliko se za to ukaže prilika, izbori plasman u Kup UEFA. Već po dolasku je najavo da će, ukoliko rezultati izostanu, sam otići iz kluba.
„Rad sa fudbalerima i rezultati su moja briga. Ovaj hljeb jedem 15 godina i još nikad nisam dopustio da dobijem otkaz. Uvijek sam sam odlazio”.
Splićanin je u svoj stručni štab, pored pomoćnika Zorana Miladinovića, doveo psihologa Vojislava Stefanovića i kondicionog trenara Radeta Radovanovića, pošto je želeo da poboljša fizičku i mentalnu spremnost igrača. Iako su u prolećnoj sezoni u jednom trenutku stigli do četvrte pozicije na tabeli fudbaleri iz Humske na kraju, ipak, nisu uspeli da obezbede vizu za Evropu.
Pred start nove sezone (1977/78) Dalmatinac na privremenom radu u Beogradu je izjavio da su potrebne tri godine da Partizan postane šampion države. Poručivao je da je cilj u predstojećem prvenstvu osvajanje četvrtog mesta i stvaranje prepoznatljive igre. Mada je u prvenstvenu trku ušao sa skromnim ambicijama ’Parni valjak’ je neočekivano mleo sve pred sobom. Do titule je došao sa rekordna 54 boda, doživevši u 34 kola šampionata samo dva poraza (od Veleža i Slobode). Odbrana ’crno-belih’ je u prvom delu prvenstva kapitulirala samo sedam puta, dok je na kraju ligaškog karavana novi šampion primio 19 pogodaka. ’Bićetov’ sastav je bio susperioran i u duelima članova “velike četvorke” pošto je u šest derbija zabeležio pet pobeda (Zvezdu je savladao sa 3:1 i 3:2) i samo jedan remi sa Hajdukom.
Partizan je na utakmicama na stadionu JNA prosečno gledalo više od 20.000 ljudi, a Mladinić je bio jedan od glavnih inicijatora ponovnog uspostavljanja klubova navijača nekadašnjeg viceprvaka Evrope širom Jugoslavije. Nije skrivao svoje divljenje prema ’grobarima’.
“Često mislim o našim navijačima. To je fenomen za sebe. Obišao sam sve kontinente, takvu publiku nisam video. To nije navijanje, to nisu fudbalske strasti, To je nešto više”.
Ostalo je zapisano da su titulu, pod vođstvom trenera oz Splita osvojili: Petar Borota, Ivan Golac, Refik Kozić, Aleksandar Trifunović, Nenad Stojković, Rešad Kunovac, Jusuf Hatunić, Borislav Đurović, Nikica Klinčarski, Ilija Zavišić, Pavle Grubješić, Slobodan Santrač, Momčilo Vukotić, Dževad Prekazi, Vladimir Pejović, Dragan Arsenović, Aranđel Todorović, Novica Vulić i Miroslav Polak.
Mladinić je insistirao da u novu sezonu, u kojoj tim očekuje i nastup u Kupu šampiona, Partizan mora da uđe sa kvalitetnim pojačanjima. Želeo je da u prelaznom roku u Humsku dovede Safeta Sušića i beka Hajduka Vilsona Džonija, međutim od ovih transfera, i pored najava “da je sve dogovoreno”, na kraju nije bilo ništa. Među ’crno-bele’ je jedino stigao vezista Vojvodine Slobodan Pavković, što, ipak, nije bilo dovoljno da zadovolji ambicije šefa stručnog štaba branioca titule u pogledu igračkog kadra. Malo ko je, međutim, očekivao da Partizan u jesenjoj sezoni uopšte neće ličiti na tim iz prethodnog prvenstva Jugoslavije. Zvanični šampioni su prvi deo ligaškog nadmetanja odigrali sa velikim oscilacijama i na zimsku pauzu otišli kao tek devetoplasirani tim na tabeli.
Evropska priča je, i pored pobede u prvom meču sa drezdenskim Dinamom (2:0), okončana na startu takmičenja. U revanšu u DDR golman Petar Borota je napravio neshvatljivu grešku – identičnu onoj u utakmici sa Zvezdom kada ga je nadmudrio Miloš Šestić – pošto je nakon jedne intervencije spustio loptu u peterac planirajući da je zatim degažira. Jedan fudbaler istočnonemačkog šampiona iskoristio je ovaj poklon i prišunjavši se golmanu Partizana zatresao mrežu gostiju. Dinamo je u nastavku utakmice postigao i drugi pogodak, da bi nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca otišao u drugo kolo Kupa šampiona.
Kao što često biva u sličnim situacijama do juče slavljeni trener našao se na udaru kritičara, tačnije rečeno na meti perfidnih napada koji su preko medija na njega lansirali pojedini članovi klupskih struktura. Pošto mu je bilo jasno da više ne uživa čvrstu podršku uprave Partizana, rešio je da nakon osvajanja Mitropan kupa ispuni ranije najavljeno obećanje i sam ode iz Humske. Protesti nezadovoljnih navijača su potakli Mladinića da na kratko odustane od svoje odluke. Ipak, bilo je to samo kratkotrajno odlaganje neizbežnog čina jer se stručnjak iz Splita uskoro definitivno rastao sa klubom u kome je – kad su trofeji u pitanju – ostvario vrhunac svoje karijere.
Usledile su već pomenute dve sezone na “Poljudu”, rad u omladinskom pogonu Bordoa i završna epizoda u Zagrebu. Verovatno je da bi ovaj ’meštar od baluna’ nastavio da školuje mlade talente da se nije suočio da teškom bolešću. Bitku sa njom je izgubio 11. juna 2002. u Zagrebu, dok je večno prebivalište – u skladu sa vlastitom željom – našao na groblju Lovrinac u voljenom Splitu.