Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu

Getty images/Thananuwat Srirasant

Veliki broj sportista po završetku karijere ostane u sportu kojim su se bavili. Neki od njih postanu funkcioneri u klubovima ili savezima, neki se otisnu u trenerske vode, neki u menadžerske. U poslednje vreme sportistima u penziji zanimljivo je da se bave komentatorskim poslom, ali ima i drugih...

„Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“ prvi je samostalni album Đorđa Balaševića. I sjajan naslov za priču koja sledi.

Ima, opet, onih koji ne žele da ostanu u sportu pa pronalaze nova zanimanja i hobije. Mnogo je onih koji tako postanu vlasnici hotela ili restorana, noćnih klubova ili većeg broja nekretnina koje rentiraju. Šta se kome već sviđa. Svakako to zavisi i od količine novca na bankovnom računu. Veće sume ostavljaju i više prostora da se život provede u putovanjima i jednostavnom provođenju vremena sa porodicom.

A ima i onih sa drugačijim planom.

Đanluiđi Bufon još uvek igra, i, videli smo nedevno, osvaja pehare. Ali, kada dođe dan da okački kopačke i rukavice o klin, jedan od najboljih golmana sveta vratiće se u školu.

Početkom jula produžio je ugovor sa Juventusom za još jednu sezonu i kaže da će kada završi karijeru prvo sebi dati duže odsustvo kako bi proveo vreme sa porodicom, a posle toga ga čeka učenje:

„Završiću poslednji razred srednje škole. Moji roditelji na to čekaju jako dugo i stalno me maltretiraju zbog toga“.

Bufon je školu napustio zbog fudbala, a sada i sam priznaje da žali zbog toga. Kaže da mu je veoma neprijatno pred roditeljima zato što nije završio srednju školu. Iako su oboje bili sportisti, Bufonovi roditelji nisu odustali od školovanja kao njihov sin i oboje su penziju zaradili kao nastavnici fizičkog.

„Da nije bilo fudbala, verovatno bih i ja završio škole i postao nastavnik fizičkog. Bio bi to jednostavan izbor, uvek sam voleo i decu i sport“, rekao je jednom prilikom Điđi.

Pre 20 godina Bufon je uspeo da izbegne zatvorsku kaznu jer je pokušao da upiše fakultet u Parmi prilažući falsifikovanu diplomu kao dokaz da je završio srednju školu. Diplomu je navodno izdala škola „Antonio Manirei“ što su provere fakulteta pokazale kao netačno pa je škola tužila slavnog golmana. Cela priča završena je vansudskom nagodbom uz Bufonovo priznanje da se oseća posramljenim zbog svog postupka.

Sada je spreman da zagreje stolicu i zaista završi srednju školu. Ali, prvo da završi karijeru.

Možda će Bufon moći da se ugleda na Gereta Farelija koji je od čoveka koji nikada nije poslao imejl postao član sudskog veća Premijer lige. I ne samo Bufon. Farelijeva priča zaista može da bude inspiracija svima.

Napustio je školu sa 16 godina kako bi se posvetio fudbalu. Kaže da za vreme provedeno u Evertonu i Boltonu nikada nije poslao imejl. Život ga je naterao da promeni sve svoje navike iz igračkih dana.

Razboleo se u 32. godini i to je suočavanje sa životom posle fudbala za njega učinilo još težim. Na sve to, saznao je i da ima prilično veliki dug na ime poreza o kome nije ništa znao i sve to ga je dodatno zabrinulo. Dug je nastao zbog investicije u koju je ušao na preporuku ljudi koji je plaćao da ga savetuju. Ni prvi, ni poslednji nažalost. I bio je na ivici finansijske propasti.

„Znao sam da moram sam da se pozabavim time. Ali sam isto tako znao da, ako želim to da uradim, prvo moram da steknem potrebno znanje“.

Upisao se na pravni fakultet univerziteta Edž hil i za četiri godine postao je pravnik specijalizovan za poreske poslove sportista. Ove godine izabran je u Sudsko veće Premijer lige.

Farelijeva priča samo je jedna od mnogih za koje smo saznali kroz kampanju FIFpro „Mind the gap“.

Među igračima koji su podelili svoje iskustvo je i Đorđo Kijelini koji je tokom igranja za Juventus uspeo, pored pehara koje je osvojio, završi Ekonomski fakultet i dobije master diplomu na temu poslovne administracije na Univerzitetu u Torinu.

„Sa 20 godina se osećaš neuništivo i veruješ da možeš sve. Sa 35 si sve manje-više završio. I onda je pred tobom ostatak života i nije više dovoljno to što si nekada dobro igrao fudbal. Učenje mi je na neki način pomagalo da se oslobodim stresa i da ostanem pribran. A ta pribranost je nekada od presudnog značaja za mečeve koje igraš. Mladi igrači moraju da shvate da je važno da život posle fudbala počnu da planiraju već na početku karijere. Malo je onih koji nakon igračke karijere ostanu u fudbalu. Rizik od zapadanja u depresiju je veoma veliki, a brojni su igrači koji nakon karijere upadaju u finansijske probleme jer nemaju plan za budućnost na vreme“.

Fenomenalan primer svakako je i nekadašnji golman Vouter Dronkers. Holanđanin je sa 27 godiina završio fiziologiju, nakon toga je na Harvardu bio učesnik istraživačkog programa (a za to vreme igrao je za Boston siti) i sada studira medicinu u Roterdamu i nada se da će školovanje i staž završiti do 2021. Uz to, paralelno radi na diplomi iz biomedicinske etike i psihologije. I sve to za vreme karijere tokom koje je nastupao za Tvente i Vitese.

„Voleo bih da budem neurohirurg… Ili astronaut“.

Dva treninga dnevno znače da predavanja prati preko interneta u slobodno vreme i da stalno čuje saigrače kako se šale: „Ne prekidajte doktora, zauzet je spašavanjem budućih života“.

Njegova preporuka za sve mlade igrače je da se oslanjaju na sebe i da planiraju daleko unapred jer klubovi su ti koji misle na jednu sezonu dok igrači moraju da planiraju i po deset godina unapred.

„Ne morate da upišete fakultet. Pronađite neki zanimljiv kurs, naučite strani jezik, ali radite nešto. Usudite se da iskoračite iz zone konfora, pa danas svi imaju Gugl“.

Steve Dykes, Getty Images Sport

NBA liga takođe ima program kojim pokušava da usmeri igrače da na vreme osmisle život koji dolazi nakon košarke. „NBA push“ daje igračima brojne prilike. Liga koristi svoje veze sa velikim kompanijama kako bi igrači mogli da, uslovno rečeno, stažiraju na različitim poslovima. Pre nekoliko godina objavljen je na sajtu lige članak u kome je potvrđena ova vrsta saradnje sa kompanijama poput Fejsbuka i Gugla. Ceo program osmislio je tadašnji potpredsednik lige Greg Tejlor.

U to vreme liga se pohvalila kako su u programu igrači poput Si-Džej Votsona i Vilosna Čendlera, a jedan od primera je svakako i Džej-Džej Redik koji u saradnji sa Jauhuom ima svoj podkast. Počelo je od povremenih kratkih intervjua da bi Redik na kraju bio veoma uključen u rad na jednočasovnim podkastima.

Si-Džej Votson je neko koga je majka od malih nogu pripremala za „stvarni svet“. Naterala ga je da nauči stvari koje mnoge njegove kolege ne znaju ni na kraju karijere.

„Nikada ne znaš, može da te zadesi povreda koja će ti skratiti karijeru. Moraš uvek da budeš spreman i da sebi stvoriš neke opcije koje možeš da iskoristiš“.

I tako je vreme između dve sezone proveo stažirajući u Guglu.

Redik zapravo nije planirao ništa od ovoga. Kada je prihvatio ponudo Jahua nikada pre nije slušao nijedan podkast.

„U ovoj fazi svoje karijere nisam ni planirao ni očekivao nešto ovakvo, nisam imao u planu da osmišljam i pravim jednočasovni program bilo koje vrste. Ali, to sada radim. I tokom celog procesa sam naučio mnogo toga i ovo je zaista jedno fenomenalno iskustvo“.

Redovan rad na podkastu, reći će vam to i moje kolege, nije samo „dođem, sednem, uključim mikorofon i pričam nešto“. To je posao koji zahteva mnogo truda, od samog osmišljavanja sadržaja, izbora teme, sagovornika, prikupljanja raznih podataka, poznavanja teme kojom se baviš, pa do poznavanja rada sa raznim programima koji se koriste tokom samog emitovanja ili snimanja.

Za one koji igraju u ozbiljnim ligama zapravo i ne brinemo. Za njih se, kao što vidimo iz ovih nekoliko primera pobrinu organizacije koje na njihovim karijerama i same zarađuju. Oni ostali moraju da slede ove i slične primere i da se na vreme pobrinu sami za sebe. Možda zvuči surovo, ali zapravo je tako.