Mijatović za SK: Tate spomenici

Partizan NIS

Nismo zaboravili da radimo, samo se ambijent promenio. Treneri mogu da „poginu“ za sedam dana, dok priča o klupskim budžetima jede stvaralačke procese. Postali smo mnogo nestrpljivi, skrenuli sa svog razvojnog puta, kao da smo odustali od postulata koje smo ustanovili.

Tako u najkraćem vidi situaciju u trenerskoj struci, ali i generalno u srpskom košarkaškom sportu, Dejan Mijatović (52) u razgovoru za Sport Klub. Novi asistent u stručnom štabu Partizana podseća zašto je košarka na ovim prostorima bila „osuđena“ na uspeh. U doba „velike“ Jugoslavije i „male“ Srbije.

Povezano

 „Sve dugujemo košarkaškim očevima – trenerima, to ne smemo da zaboravimo, već da negujemo. Pogledajte najvažnije klupske i reprezentativne utakmice u poslednjih pola veka, i sve će vam biti jasno. Profesor Nikolić, Žeravica, Piva i Duda Ivković, Pešić, Maljković… Niti smo mogli, niti ćemo moći da se takmičimo sa bogatim stranim sredinama. Razliku su pravile ’tate’ kraj aut linija, ogromnim radom, entuzijazmom, selekcijom, uz začinsku američku nijansu. Sve za našu školu basketa i prvorazrednih stručnjaka“, naglašava Mijatović na početku razgovora za Sport Klub.

Nešto se, ipak, promenilo, i to, nizbrdo. Ne sa teškim devedesetim prošlog veka, cepanjem  zemlje, smanjivanjem tržišta. Srpska košarka je pregrmela sankcije sjajnim reprezentativnim nizom, najvećim klupskim uspehom Partizana (evropska titula 1992. i fajnal for 1998), da bi u ovom milenijumu počela da „kašljuca“, pa i kuburi sa trenerima lučonošama.

Crvena zvezda i Partizan, u sezoni koju je skratio virus, imali su pun koš stranih pojačanja, ali i stručnjaka. Crveno-beli Milana Tomića (kasnije smenjen), koji je bezmalo celu karijeru gradio u Grčkoj, a crno-beli, do letos, Italijana Andreu Trinkijerija. Neće biti mnogo drugačije ni od jeseni kod večitih, posebno u igračkom kadru. „Ne znam da li baš ne može bez stranaca, iako sam svestan otvorenosti granica i tržišta. Ali, ako se jure brzi uspesi, ne može drugačije. Na duge staze, to nije prava politika ako želimo trenerski i igrački identitet. Kao što se ni to ne stvara za nekoliko dana“, kaže prvi asistent stručnog štaba Partizana.

Totalno smo skrenuli sa puta, dižemo ruke od onog što je krasilo nacionalnu školu. Treneri stvaraoci se povlače pred kolegama takmičarima. Nema više ni funkcionera vizionara, igrači su dominantni, kao da bi njih bilo da nije nas. Stalno se priča o budžetima i ono prokleto: ’Šta bismo uradili da imamo novca kao Real, Barselona ili CSKA’. E, to jede stvaralačke procese. To je ta nijansa, gde mi gubimo. O tome se ne govori, a strane kolege su ’pokupile’ naše principe, metode, postulate rada i, sad nas biju našim oružjem. Nismo mogli tek tako da zaboravimo da radimo“, naglašava srpski stručnjak.

Mijatović je svojevremeno vodio nekoliko mlađih reprezentativnih selekcija, pa podvlači:

Poremećena je trenerska piramida rada, počev od klinaca, pa sve do ostvarivanja vrhunskih rezultata. Već na uzrastu od 12, 13 godina, primarni su rezultati. E, pa zato škripi sa ’izbacivanjem’ asova. Nije to od juče, mnogo puta je struka na to ukazivala, ali smo očigledno nemoćni da nešto promenimo. A to već mnogo ne valja. Pogledajte kako se razvija Deni Avdija (99. godište) u Makabiju, pa Uruba (2000) u Realu, ili Maledan u Asvelu, koji je sa Mariom Nakićem među prvih pet NBA projekata. Šta reći, pa možda je Nikola Jokić bio vizionar, ako su ga tačno preneli, kada je svojevremeno izjavio da Srbi ne vole košarku, ali vole da pobeđuju“.

Da „okrenemo“ Nikolu Pašića naglavačke, ako neće propasti, ima li spasa tom čuvenom stilu originalnog trenerskog parafa.

Morali bismo da se vratimo visokom nivou klupske podrške, da postoje sive eminencije, kao što je nekada bio Nebojša Popović, Ranko Žeravica (Crvena zvezda), Milorad Đurić (Partizan) ili Vukašin Vukalović (Bosna). Takvi ljudi su znali da stanu iza struke, savetuju, daju podršku bez svakodnevne tenzije. I u najtrofejnijim vremenima je bilo teških trenutaka, ali, stručnjaci su se negovali… Mora da postoji ambijent za razvoj mladih igrača“, naglašava Mijatović.

Pomoć nacionalnoj struci podrazumeva još nešto…

Imamo velika trenerska imena, neki su aktivni, neki u penziji, od Dušana Ivkovića, Svetislava Pešića, Željka Obradovića, Duška Vujoševića… Bilo bi lepo da pomognu one koji stižu iza njih, da ostave nešto iza sebe kao što su nekada radili Aleksandar Nikolić, Ranko Žeravica, Nebojša Popović…“, ističe pomoćni trener Partizana.

„Mnogo me je obradovao dolazak Igora Kokoškova za kormilo seniorske selekcije. Uspešnu karijeru je gradio u NBA, očekujem nove trendove, relacije… Možda nam pomogne da nađemo nove puteve“.

Govoreći na temu trenera stvaralaca, onih koji prave razliku, sagovornik nastavlja:

Ako ih mešamo sa kolegama takmičarima, uslovno rečeno, zalutaćemo, a to je opasno. Moglo bi dugoročno da se odrazi, iako nam je seniorska reprezentacija ’pokrivena’ za određeni period. Ali, šta je sa Košarkaškom ligom Srbije, centrima po unutrašnjosti… Nekada je Borac imao dovoljno igrača za Zvezdu, Partizan, ali i da ’neko’ ostane u Čačku. Sada se naši najveći klubovi opredeljuju za ’gomilu’ stranih pojačanja. Traže se brzi projekti, a to je samoubistvo“.

Ne bez gorčine, Mijatović zaključuje…

O svim akterima u košarci se više priča nego o trenerima. Tražimo asove, lepotu igre, a toga nema bez stručnjaka. A nekada smo se ponosili metodikom rada, selekcijom i ostalim, da bismo zamenili teze. Nisu ni tada imali ’avione, kamione’, već strategiju, zato smo i vladali. A danas, ne verujem…“, zaključuje kouč koji je sa dve juniorske i mladom selekcijom Srbije, osvojio zlato, kao i po dva srebra i bronze.