Šapić za SK: Od neplivača do najboljeg svih vremena

Skener 7. avg 20209:48 > 9:49
Print screen/SK

Čuveni vaterpolista Aleksandar Šapić bio je gost podcasta Sport kluba „Pod kapicom“ i u razgovoru sa Pavlom Živkovićem i Marinom Sekulić govorio je o svojim počecima i kako je od neplivača postao najbolji napadač svih vremena, klubovima za koje je igrao i događajima koji su mu obeležili karijeru.

Šapić je vaterpolom počeo da se bavi 1984, kako sâm kaže „prilično slučajno“.

Povezano

Odrastao sam na Novom Beogradu, u blizini bazena ‚11. april‘, koji i napravljen početkom osamdesetih. Kao najveći deo beogradske dece, zanimali su me drugi sportovi jer su mi bili dostupniji – košarka, fudbal. Mnogo sam voleo sport. Sada kada razgovaram sa ljudima koji su 10/15 godina stariji od mene, mislim da se na prilično čudan način sećam tog perioda, s obzirom na to koliko sam godina imao. Više sam pratio sport od svojih vršnjaka i bilo je logično da završim u nekom sportu. E sad, zašto sam završio u vaterpolu? To je bilo slučajno. Nisam imao porodičnu tradiciju, ili da sam na neki drugi način bio u vezi sa tim sportom. Jednostavno, bazen mi je bio blizu kuće“, istakao je Šapić i dodao:

Neki drugari iz vrtića su krenuli, pa me je otac poveo sa njima. Onda, kako ide tih godina – malo treniraš, malo ne treniraš. To je trajalo možda dve/tri godine. Potom su oni svi prekinuli, a ja sam nastavio. Sa osam/devet godina sam pokazivao da sam ispred svoje generacije, da sam napredniji, pa su me stavljali u stariju grupu. To me je motivisalo. Da u tom periodu nisam imao rezultate iznad proseka, verovatno da ne bih ostao u vaterpolu, nego bih otišao negde druge. Već sa 11/12 godina je vaterpolo postao deo mog života, ušao mi je u krv. Tada sam doneo odluku da ću se njime baviti, pa kako god. Početak je dakle vezan za bazen ‚11. april‘ i taj deo grada u kome sam odrastao. To je između Studentskog grada i Paviljona, gde sam išao u osnovnu školu“.

On ne krije da je druge sportove više voleo i to zbog toga što su bili dostupniji za svakodnevno bavljenje njima.

Fudbal i košarku sam voleo više od vaterpola jer sam te sportove mogao da igram u parku svakog dana, što vaterpolo ne možeš. Budimo fer, nema vaterpolo tradiciju u Beogradu kao u Herceg Novom, Kotoru, Dalmaciji i ostalim primorskim mestima. Tamo čim se rodiš bace te u vodu da igraš vaterpolo. Kod nas baš nije tako. Ali, recimo, nisam išao na plivanje. Čak nisam znao da plivam kada me je otac upisao na sport ‘84. Sećam se da smo bili neka grupa u tom malom bazenu i tadašnji prvotimci Zvezde su ostajali posle svog treninga i nas učili da plivamo. Verovatno su imali takav dogovor sa klubom. Tako da ja nikad nisam išao u klasičnu školu plivanja i u plivački klub, što jeste uobičajeno. Svi tako počinju. Škola plivanja, pa kada nauče dobro da plivaju onda pređu na vaterpolo. Ja sam u stvari odmah bio u vaterpolo klubu Crvena Zvezda kao neplivač. Prošao sam sve te faze u vaterpolo klubu, od neplivača do nekoga ko igra vaterpolo. Nije bila ljubav na prvi pogled, ali je to postala i dan danas je. Bez obzira na to što se bavim nečim drugim već godinama, vaterpolo će zauvek ostati moja najveća ljubav“.

Getty images/Nick Laham

Pošto je prošao sve mlađe kategorije Crvene zvezde, prešao je u Partizan.

Mislim da se moj prelazak u Partizan desio decembra ‚‘90. Bazen ‚11. april‘ se zatvorio i Zvezda je tada ostavila prvi tim na ‚Tašu‘, čini mi se i rasformirala sve kategorije do naše, koju je držala na ‚25. maju‘. Seljakali smo se po Beogradu, nismo imali gde da treniramo. Tada sam video da imam problem jer nema treninga, a to je period u kome se najviše razvijaš. Imali smo dobru generaciju. Otišao sam u Partizan i tamo sam za godinu dana od pionira prošao sve selekcije, da bi me pokojni Manojlović ubacio u prvi tim, sa 14 godina, ‚‘92. U Partizanu sam dobio prostor da treniram i igram. To je tada bilo primarno. Tamo sam proveo godinu i po-dve do vraćanja“.

Pavle je konstatovao da je Šapić bio najdominantniji junior na letnjim turnirima, koji su se igrali na čuveom Škveru u Herceg Novom. Upitan da li je tada, kao klinac, osećao svoju dominaciju i da li je naslućivao da će da napravi nešto veliko, rekao je:

Nisam znao da li ću da napravim nešto veliko u vaterpolu. Verovao sam, ali sam sebe u toj generaciji doživljavao kao dominantnog. Davao sam po 20 golova po utakmici. Nikada nisam bio lažno skroman. Mnogo sam radio i to što sam hteo išao sam da uzmem. Nisam puštao da mi iko stane na put. Tada sam igrao u Partizanu, a Boris Županović je igrao za Kotor, čini mi se. Kasnije je igrao još, nije ostvario zapaženiju karijeru, ali je takođe bio dominantan. Na primer, igraju Partizan-Primorac, rezulat bude 20:16, ja dam 16 golova, a on 12. Tako se igralo. Bio sam svestan svoje dominacije tada, nije ona došla preko noći. Već sa 10-11 godina sam igrao sa starijima, a kada sam sa 14-15 godina došao do moje generacije, tu je stvarno bila velika razlika. Kada su se igrali otvoreni turniri na Škveru, ja sam u tom momentu igrao za pionire, kadete i za prvi tim Partizana. Pretpostavite koja je to dominacija u odnosu na pionire, kada ja u tom momentu treniram sa ljudima od 20 godina. Bio sam toga svestan, ali nisam znao do čega će to da dovede. Ipak sam bio mali, ali sam znao šta hoću. Tu dilemu nisam imao“.

Iako se potom vratio u Zvezdu, koja mu je dala priliku da sazre, odlazak u ekipu Bečeja najviše je uticao na to da se formira kao igrač.

Tamo sam sazreo. Otišao sam u Bečej ‚‘94, sa 16 godina i bio sam do 2001, do svoje 23. To je period kada ti iz dečaka postaješ muškarac i činjenica je da je to bio najvažniji period u mom životu, kako u samom odrastanju, tako i u sportskoj karijeri. Tada sam postao svestan da mogu da napravim velike stvari. Sa 18-19 godina sam oborio rekord Bore Lazarevića u broju datih goova u jednoj sezoni u staroj Jugoslaviji, to je bilo oko 150 golova u sezoni. Još tada sam bio svestan svoje dominacije. Ona je rasla, ali sam bio svestan da kada krene, biće teško da se zadrži. To je bio period mog suočavanja sa drugim igračima, na čemu treba da radim. Imali smo dobru ekipu, učio sam od starijih igrača i od trenera. To je bio najlepši period u mom sportskom životu, nema dileme, naročito kada se pogleda iz ove perspektive. Ta vremena su bila mnogo teška, ne ponovila se. Mi smo imali jednu vrstu mira tamo, bili smo izolovani, bili smo dobro i redovno plaćeni, sve do te poslednje godine. Imali smo sve uslove za napredak, miran život. Imali smo mogućnost da stalno idemo u Mađarsku i igramo sa mađarskim ekipama, koje su nam strahovito značile za napredak u sportu. Imali smo prilaz tom vaterpolu na način na koji je bio na vrhunskom profesionalnom nivou i to se odrazilo i na rezultate“.

Kompletan intervju pogledajte u narednom videu.