Proslavljeni spski vaterpolista Aleksandar Ćirić bio je gost Podcasta „Pod kapicom“ i sa Pavlom Živkovićem govorio je o svojim počecima, detinjstvu, promenama kojima je igra bila izložena tokom godina, rivalstvu sa najboljima i događajima koji su mu obeležili karijeru.
„Kao i obično, blizina bazena je presudila kojim ću sportom da se bavim. Moj stariji brat Mihajlo počeo je da trenira vaterpolo sa svojim drugarima iz škole. U tom periodu mene je majka povela na folklor, tako sam krenuo, to mi se svidelo. Onda smo iz čisto praktičnih razloga, da brata ne bi vodila na bazen, a mene na folklor, krenuli na famozni ‚11. april‘. Moji prvi koraci načinjeni su na tom bazenu. Inače, Šapke i ja živimo relativno blizu. Blizina je na neki način presudila kojim ću sportom da se bavim“, istakao je Ćirić i dodao:
„Na tom ‚11. aprilu‘ prvi trener mi je bio Kole Vasilevski, zatim Saša Anastasijević. Ja sam bio prilično neozbiljan u početku. Zbog te moje živosti – neću da kažem nediscipline, već živosti – dosta su me izbacivali sa treninga dok u jednom momentu mom ocu nije prekipelo i onda sam to poprilično ozbiljno shvatio. Posle izvesnog vremena se ispostavilo da sam talenat i tako sam nastavio da treniram vaterpolo“.
Detinjstvo je proveo u neprestanoj i bezbrižnoj igri na Novom Beogradu.
„Svi ostali sportovi su se upražnjavali ispred zgrade. Srećno detinjstvo, nije bilo ovih problema i svetskog ludila da kada izađeš napolje moraš da si pod nadzorom roditelja. Tada smo svi bezbrižno živeli i od jutra do mraka si igrao fudbal i košarku sa drugarima, crtali su se teniski tereni sa farbom… Na taj način sam se bavio drugim sportovima. Ali, kada sam krenuo na bazen vaterpolo mi je postao prva ljubav, do današnjeg dana“.
Kao i u mnogim drugim sportovima, sama igra vremenom se menjala promenom pravila.
„Došlo je do ubrzavanja vaterpola. Koliko znam, nekada se igralo četiri puta pet minuta, pa si imao napade koji su trajali koliko hoćeš. Onda su ograničili napad na određen broj sekundi, pa si morao da plivaš gore-dole. Kada uzmeš loptu, imaš trojicu u napadu, trojicu u odbrani i to se tako završavalo. Uvođenjem novih pravila ubrzavala se igra, što je normalno. Kada smo mi igrali, promenili su da nisu više bile zastavice, već se pokazivalo rukama i tako dalje… Da li bi nama odgovarala nova pravila? Pitanje je i relativno je sve. Jedan sam od igrača koji je igrao i po novijim pravila i navikao sam se. Naravno, bilo mi je teže jer svi ti mlađi igrači brže se privikavaju na sve to. Mi imamo neke stare navike. Ne mogu da kažem da smo bili spori, ali imali smo naviku da proverimo pas, dok sada to ide mnogo brže. Ne verujem da bismo se bolje prilagodili novim pravilima. Sa njima dolazi do izražaja tehnička obuka igrača. Dok ona nisu bila doneta, akcenat je bio na fizičkoj dominaciji – ko je spremniji, ko je jači, ko će bolje da ‚drpne‘ što mi kažemo, da povuče. Sada ponovo dolazi tehnička dominacija, na kojoj smo mi odrasli sa Nikolom Stamenićem. Našoj školi vaterpola to više i odgovara“.
Karijeru je započeo u Crvenoj zvezdi, ali za razliku od imenjaka Šapića nikada nije igrao u Partizanu.
„Počeo sam u Zvezdi i iz nje sam otišao u Bečej. Šapke je u prethodnoj emisiji objasnio da su nastali problemi sa ‚11. aprilom‘. Onda smo počeli da treniramo na ‚25. maju‘, to su bile one teške godine, sankcije i tako dalje… Jednostavno, te ‘92. sam odskakako od svoje generacije i kucao sam na vrata prvog tima Crvene zvezde. Bio sam pri toj ekipi i video sam kako se šampioni ponašaju na delu. Godinu dana kasnije došlo je do izvesne promene u Zvezdi i meni su dali šansu da pokaažem svoj talenat. Nadam se da sam na pravi način to iskoristio. Upravo te utakmice su me izbacile na površinu, posle čega sam zakucao na vrata reprezentacije“.
Rivalstvo sa šampionima tog doba oblikovalo ga je kao igrača.
„Kvalitetni rad i društvo starijih igrača, koji su primerom pokazivali kako treba da se radi, hranili su nas kako bismo dosanjali dečačke snove. Upravo je tako i i bilo. Te zadnje godine u Zvezdi izgubili smo finale od Budve ili od Partizana, ne sećam se, ali smo dali ogroman doprinos kao klinci. Već tada smo pokazali da tom pokretljivošću možemo da pariramo i da u nekim situacijama i ugrozimo ozbiljne šampione. Dali smo pun doprinos i nismo se plašili toga. Data nam je šansa i iskoristili smo je. Nije bilo nikakvog straha. Neću da kaažem da nismo imali respekta, ali imate onaj film Rane, u kome kaže ‚U Srbiji se diplomira kada se rokne profesor‘. Ideš protiv šampiona i protiv šampiona se pokazuješ i dokazuješ“.
Kompletan intervju pogledajte u narednom videu.