Sprezzaturista

Marco Luzzani, Getty Images

Primi loptu. Predaj je. Trčkaraj između dva šesnaesterca. Pronađi slobodan prostor. Najbolje tu, oko kruga na centru. To je tvoje prirodno stanište. Tu si kralj.

Ponavljaj proces tokom svih 90 minuta. Zatim tokom novih 90 minuta. I onda ponovo. I opet. I opet…

Povezano

I sve radi u laganom ritmu. Ubedi svakoga na tribinama, ili kraj televizora, da isto može da učini i on. Na seoskom terenu ili u balonu. Ovoga od 15 i onoga od 65. Svejedno je. Neka veruju. Neka misle da je lako i neka pokušavaju. Što više – to bolje. 

Nije važno što će ishod biti isti – neuspešan. Neka nastave. Iznova i iznova. Svaki taj neuspeh učiniće tvoju genijalnost većom.

Na kraju će svima postati jasno da TO možeš samo – ti. Jer si ti za fudbal ono što je Mocart za muziku.

Fudbalski Mocart.

Sprezzaturista.

Valerio Pennicino/Getty Images

Sprezzatura je izraz nastao u 16. veku od strane Italijana Baldazarea Kastiljonea, koji ga je prvi put upotrebio u svom radu Knjiga Kurtijea.

Koristi se da označi obavljanje teških i složenih poslova s takvom dozom elegancije da se čini kao da nije uloženo nimalo truda.

Ali to, ni u kom slučaju, ne smemo izjednačiti sa nonšalancijom. Barem ne sa njenom negativnom konotacijom. Bila bi velika uvreda za Kastiljonea i za svakog pravog Sprezzaturistu.

A njih možemo prepoznati u različitim oblastima života. Na svakom koraku. Dovoljno je da se samo na kratko osvrnemo oko sebe kako bismo ih primetili. U porodici ili u društvu. Na poslu i u supermarketu. Dok čekamo red na šalteru ili biramo cipele.

U fudbalu, kakvog danas poznajemo, samo je jedan čovek postao sinonim za taj izraz. Pet vekova kasnije, i on je rođen u Lombardiji. Poput Kastiljonea. Nije svaka sličnost slučajna.

Od 1995. do 2017. dovoljno je bilo da pogledate barem 10 minuta utakmice Breše, Intera, Ređine, Milana, Juventusa, Njujork Sitija ili selekcije Italije da biste razumeli zašto niko ne predstavlja Sprezzaturu tako dobro kao dugokosi momak iz Flera.

Elegantna elegancija. Najdublji odraz Sprezzature. Zato što on drugačije nije znao. Ili jednostavno nije mogao. A možda samo nije mario za prilagođavanje novim trendovima. Bio je svoj i na taj način uspeo.

Nedostatak fizike nadoknađivao je inteligencijom. Prirodnim darom. Igru je činio lakom. Poput svakog pokreta na terenu. Svaki prijem, kratak i dug pas, zalet kod slobodnog udarca ili onaj koji prethodi panjenki iz jedanaesterca. Svi su bili takvi. Lagani. Ne spori. Lagani. U prijateljskoj utakmici, finalu Lige šampiona ili Svetskog prvenstva. Važnost meča tu ništa ne menja.

Laurence Griffiths/Getty Images

U doba kad su snaga i brzina postale krucijalne za vrhunskog fudbalera, dokazao je da i druga strana medalje može jednako blistavo da sija. Za prave romantičare možda i blistavije.

Svoju nesavršenost doveo je do savršenstva. Toliko da svaki pokušaj drugih da budu poput njega završi neslavno.

Sad se on nalazi pred tim pokušajem. U potpuno novoj ulozi. Da proba ponovo da bude svoj. Nesavršeno savršen. Pa da opet svi pomisle da bi isto tako mogli i oni. Da ih laganom genijalnošću ubeđuje u to. Iznova i iznova.

Na mestu gde se polovičan uspeh ne prašta, a neuspeh je zabranjena reč. Tamo gde vas jedan pogrešan pogled deli od tople dobrodošlice i tapšanja po ramenu do kafe „sikteruše“ i izlaznih vrata.

Za takve izazove nikad niste spremni. Čak ni kad uđete u sedmu deceniju života, poput Mauricija Sarija.

Nije ni on. Na početku je početka. Bez dana staža pokraj aut linje. I do pre neki dan bio je viđen kao trener rezervnog tima. Tamo bi se polako uvodio u potpuno novi svet. Onaj najsuroviji. Sad je u isti bačen.

Ali, on je Sprezzaturista. Čovek koji najteže zadatke obavlja tako da deluje kao da nije uložio nimalo truda.

Elegantna elegancija.

Andrea Pirlo.