Filipović: Partizan je lokomotiva srpskog vaterpola

Skener 20. avg 202017:20 > 18:40
Print screen/SK

Srpski vaterpolista Filip Filipović bio je gost podkasta Sport Kluba „Pod kapicom“ i sa Pavlom Živkovićem i Marinom Sekulić govorio je o stanju u vaterpolo klubu Partizan i pokušajima da se spase sve što on predstavlja, svojim počecima, karijeri, saigračima i samoj igri.

VK Partizan suočio se sa brojnim problemima, zbog čega se više puta našao pred gašenjem. Grupa ljudi, među kojima je i sâm Filipović, angažovala se sa namerom da osmisli strategiju koja će velikanu srpskog vaterpola da pomogne da ispliva.

Povezano

Sa ostalim momcima sam se okupio oko jednog jedinog cilja, a to je preporod Partizana. Ne samo preporod, već i spasavanje kluba, koji je uveliko zagazio u poslednju fazu gašenja. Podatak koji nas je frapirao pre nekoliko meseci, kada smo i odlučili da se aktivno uključimo i da pomognemo svom klubu, jeste da vaterpolo klub Partizan trenutno broji nešto manje od 80 članova svih generacija. Svi smo navikli da proteklih godina, pogotovo onda kada sam ja počinjao da se bavim sportom, bude oko 80 dece u jednoj generaciji. Sada smo se nažalost sveli na ni 80 dece ukupno. Skoro svakodnevno se dešava da se neko dete ispiše, što je i razumljivo s obzirom na to da bazen od januara nije bio u funkciji. Koliko znam, nije ni sada, pošto deca treniraju na Košutnjaku“, istakao je Filipović i dodao:

O čemu se radi? Radi se o nagomilanim problemima koji su zadesili klub u proteklih desetak godina. Za to nisu kriva ni deca, ni igrači prvog tima, ni evropski šampioni iz 2011. Krivi su neki drugi ljudi. Ne bih voleo da iskoristim ovo vreme da bih napadao bilo koga, ali došlo je vreme da se neke stvari promene nabolje. Mislim da, što se tiče Partizana, dolaze lepši i bolji dani. Štaviše, ubeđen sam. Mnogo je onih koji žele da pomognu Partizanu i koji su stali na našu stranu i podržali nas – pre svega aktuelni igrači, roditelji, mlađi igrači, treneri, drugi klubovi koji zbog profesionalne etike ne mogu da se izjašnjavaju. Ali, tu je Sportsko društvo Partizan, koje je javno uputilo podršku u medijima i sa kojim imamo sjajan kontakt. Očekujemo uskoro Skupštinu, koja je sada više nego izvesna. Skupština je ta na kojoj treba da se donesu određene promene, koje će pokrenuti lavinu aktivnosti i akcija, ne bismo li deci obezbedili uslove za bavljenje sportom i trenerima materijalne uslove. Nijedan zaposleni u sferi sporta i biznisa uopšte ne može da radi ako nije adekvatno obeštećen za svoj trud i rad i pre svega mora da bde motivisan. Svemu tome prethodi dosta poteškoća i saplitanja, da ne upotrebim drugačije reči. Ne mogu da kažem da nam ova situacija koja se dešava u svetu, pa i kod nas, ide na ruku, ali moramo da shvatimo koliko je bitno da se upravo sada i što hitnije održi ta Skupština, kako bi klub krenuo dalje“.

REUTERS/Laszlo Balogh

Kao i u slučaju Aleksandra Šapića i Aleksandra Ćirića, blizina bazena bila je ključna za Filipovićemo opredeljenje da se bavi vaterpolom, ali i očeva upornost kada je pomišljao da odustane.

Za moj početak ne mogu da kažem da je bio slučajan. Ja sam dete sa Banjice i nisam imao mnogo izbora. Iskreno, krenuli smo na fudbal, u Rad, i sva sreća po fudbal da sezona još nije počela. Otac je rekao: ‚Pa hajde da odemo na bazen, da vidimo da li ti se sviđa to‘ i onda smo samo produžili nekoliko koraka i došli do bazena. Tada su bili Deki Savić, Petar Trbojević, Dača, da ne izostavim nekoga… Njih trojica su mi bili baš upečatljivi. Rekao sam: ‚Hajde da probamo, što da ne‘. Prvih mesec dana mi je bilo toliko naporno da sam hteo da odustanem. Ali, zahvaljujući ocu koji je istrajao u celoj toj priči i rekao mi: ‚Probaj još mesec dana, pa ako ti se ne svidi, nema veze, preći ćemo na neki drugi sport‘. Posle mesec dana sam zaboravio, ili sam se jednostavno navikao na taj napor. To je sigurno bilo finansijsko opterećenje mojima jer sam uveče dolazio mrtav gladan, do tada sam bio normalan dečko. Ali, sve se to promenilo posle nekoliko meseci. Vaterpolo me je uzeo pod svoje i ostalo je sve manje-više poznato. Imao sam sedam godina kada sam počeo da treniram. Bio je semptembar, počela je škola“, prisetio se 33-godišnjak i dodao:

Iz ugla roditelja, postoji ono večito pitanje ‚Šta da radim sa detetom kada se završi škola?‘ Smatram da se i u tome VK Partizan ogledao. Zahvalan sam mu do kraja života jer nas nije obrazovao samo kao sportiste, već i kao ljude. Znali smo i naučili smo da se ponašamo i van bazena, kako da se odnosimo prema drugima. Osim toga, sećam se vremena kada je Zoran Bratuša meni bio trener. Donosili smo knjižice na uvid, on je insistirao da ne smemo da budemo loši đaci. Štaviše, bila je postavljena neka lestvica da smo morali da budemo vrlo dobri i odlični. Dešavalo se da su neka deca bila uskraćena da treniraju, što je nama u tom periodu bila najveća kazna, da vam neko ne dâ da trenirate. Sâm vaterpolo je sa pedagoške strane pomogao mojim vršnjacima i meni, da se razvijemo kao sportisti, kao ljudi i da se obrazujemo na pravi način. Imali smo samo najbolje primere ispred sebe – Zoran Janković, Mirko Sandić, pokojni Uroš Marović, Predrag Manojlović, Nenad Manojlović… Oni su svi akademski građani. Morali smo samo da sledimo njihov primer, ništa više. Partizan je bio i ostaće, nadam se, lokomotiva srpskog vaterpola i sinonim za srpski i jugoslovenski vaterpolo. Imamo čime da se pohvalimo“.

N1

Pavle Živković je konstatovao da je Filipović drugi najuspešniji strelac u istoriji reprezentacije i da je bio toliko uspešan zbog toga što je na oba kraja terena bio jako dobar i davao sve od sebe. Svi ga doživljavaju kao strelca, a ono što se dešava pred našim golom ljudi uglavnom zapostavljaju.

Uvek me je bolelo to što su me svi gledali kao strelca, a sve generacije i ovi stariji su me uvek učili odbrani. Niko me nije učio kako da okrenem zglob, kada šutiram kako da postavim telo… Više sam gledao Acu Šapića kada sam dolazio na Banjicu. Gledao sam i druge kako šutiraju i to je nešto što si mogao da vidiš i da posle sâm ispred ogledala vežbaš. Ono što su me svi učili od prvog momenta kada sam ušao u prvi tim Partizana i reprezentaciju jeste odbrana. Ne znam samo koliko sam vremena proveo sa Aleksandrom Ćirićem vežbajući blok, igru protiv drugog centra… Uvek sam sebe gledao kao igrača koji se najviše daje u odbrani. Drago mi je što je Deki Savić donekle to i prepoznao i ubeležio zvanično. Zaista smatram da se svaka bitna utakmica lomi u odbrani. Naravno da je napad preduslov i svestan sam toga da ekipa Srbije ne može da dobije utakmicu sa šest datih golova, ali uvek ću više pamtiti neke detalje iz odbrane – da li moje lične odbrane, blokade, štagog – nego neke golove, koji su možda u tom trenutku bili ključni ili prelomni. Uvek smatram da je odbrana prelomni faktor u bitnoj utakmici, a ne napad“, rekao je Filipović.

Kompletan intervju pogledajte u narednom videu.