Mamić za SK: Do kraja života ću biti mirotvorac

Getty Image

Nekadašnji prvi čovek Dinama Zdravko Mamić bio je gost „Sportlighta“ i tom prilikom je govorio o tome kako je postao najtraženiji begunac u Hrvatskoj, o orkestriranom političkom linču koji se protiv njega vodi u domovini, svemu što je učinio za fudbal i o važnosti opraštanja, ljubavi i zajedništva.

Autor emisije Igor Miklja ga je na početku upitao šta je i da li je zgrešio kada moramo da ga jurimo preko Zuma i da sa njim tim putem razgovaramo.

Povezano

Hvala vam što ste mi dali priliku da govorim. Ovo je toliko jednostavno za objasniti – mene niko ne optužuje. Državno tužilaštvo, koje protiv mene vodi postupak, ne optužuje me niti za utaju poreza, niti za pranje novca, niti za nanošenje štete državnom budžetu. Dinamo i svi organi kluba – vlasnici kluba koji čine Skupštinu, a ima ih 80 ljudi, zatim Izvršni odbor koji broji 17 ljudi i Nadzorni odbor koji se sastoji od tri osobe – doneli su odluku da Dinamo nije oštećen i da ne traži nikakvo obeštećenje. Sada vas ja pitam, ako nema utaje poreza, ako nije naneta šteta državnom budžetu, ako nema pranja novca, ako klub kaže da nije oštećen… Naprotiv! Ja sam sa svojim ljudima, sopstvenim aktivnostima i zalaganjem uprave iz Evrope doneo milijardu evra, poštovani gospodine. Milijardu evra neto, to je neto prihod! Mi smo prodavali vazduh, prodavali smo naše fudbalere, igrali smo naše utakmice. To je jedna usluga koja može biti i ne mora biti, može dati rezultat ili ne“, istakao je Mamić i dodao:

Transferi Lovrena i Modrića su jedni poslovi koji su otišli sa staroga Balkana, ili republika bivše Jugoslavije, na koje je plaćen porez. Znajući da postoji mogućnost da se nešto zloupotrebi, insistirao sam da se transferi u celosti uplate u Hrvatskoj, da se ono što pripada igračima isplati takođe u Hrvatskoj i da se na to plati porez. Dinamo je platio četiri miliona evra poreza samo na ta dva transfera. Pre bi igrači u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, svim ovim prostorima, Portugalu, Brazilu i tako dalje, dostavili fakturu negde ofšor u Aziji i ne bi platili porez niti u matičnoj državi, niti bi platili porez u državi u koju su otišli da igraju. Ja sam odneo na sud 100 ugovora sklopljenih pre mene. Sâm sam prekinuo tu praksu podele između kluba i igrača u 99 odsto slučajeva jer sam želeo da klub bude bogat. Zato su Dinamovi igrači strahovito plaćeni i vrede od 300.000 do 1.000.000 evra. Hteo sam da ne delimo s njima transfer nego snosimo rizik. Dinamo uzima transfer, igrači dobijaju platu, ali imate neka nasleđa i situacije gde drugačije ne možete i mi smo to sa njima dogovorili. Ono što su dobili, dobili su u državi Hrvatskoj i porez je plaćen. Osim toga, danas kada ja sa vama razgovaram, novac koji se vrteo iz tog celog posla je kod Modrića, kod Lovrena, u državnom budžetu i kod mene je deo, koji sam dobio direktno od onoga što je dobio Modrić. To je bio deo našeg ugovornog odnosa pre nego što sam ja došao u Dinamo jer sam, kao što znate, imao agenciju“.

Mamić se požalio na sudski sistem u Hrvatskoj ukazavši na suprotstavljene uporedne procese i nelogičnosti.

„Bilo je 97 svedoka tužilaštva i nijedan nije bio moj svedok. Svih 97, uključujući glavne Modrića i Lovrena, svedočili su istinu koja naravno ide meni u korist. Oni su za vreme postupka podigli optužnicu kada su igrači dali svoje iskaze, koji su mene oslobađali. Državno tužilaštvo je potom uradilo nešto što ne postoji u praksi čovečanstva, niti Nikaragve – podigli su optužnicu protiv igrača za lažno svedočenje. To je nemoguće, čemu onda sudski postupak ako vi protiv učesnika u tom sudskom postupku podižete novu optužnicu?! To je metoda pritiska jer su shvatili da će da izgube. Gledajte šta se onda dešava – mene osude na šest i po godina i kažu: ‚Osuđujemo ga jer svedoci nisu verodostojni, a Modrić, Lovren i šefica računovodstva, koja je Modrićeva svekrva, lažni su svedoci‘. Međutim, sudovi u Hrvatskoj su u međuvremenu doneli pravosnažnu odluku da su oni govorili istinu. I sada vi imate presudu koja kaže da sam ja osuđen za to jer su svedoci lažno svedočili, a imate i pravosnažne presude u kojima sudovi kažu da su oni govorili istinu“.

REUTERS/Antonio Bronic

Na pitanje zna li zašto je sud tako postupio i daje li šansu da je bilo iskrenih pobuda, 61-godišnjak je rekao:

„To je politički montirani proces. Bio sam prilično moćan čovek, objektivno rečeno. Ružno je kada to čovek govori za sebe, ali mnogo puta sam učestvovao u promociji ljudi koji su vodili državu Hrvatsku. To je jedan element. Naravno da se politici to nije svidelo. Mene je bivša vlast u Hrvatskoj – levica, jednostavno samlela. Čovek sam koji poznaje svaku banderu u Hrvatskoj, ne znam da li vi znate šta je bandera? Tako sam živeo, sport je takav – upoznaješ ljude. Imao sam mnogo kontakata. Znam da je to politički montiran proces. Ali, sve ovo što se dešava, od čega sam vam ispričao samo deo, to dokazuje. Još jedna stvar, pola Hrvata navija za Dinamo, a pola za Hajduk. Hajduk je jako moćan u političkom smislu. Oni imaju taj južnjački temperament i njima je nepodnošljiva dominacija koju sam ja napravio sa mojim ljudima u Dinamu. Naravno da su oni potegli aparat kako bi pokušali da me se reše“.

Miklja ga je podsetio na to da govori o pravosuđu u Hrvatskoj, koja je članica Evropske Unije, zbog čega je morala da ispuni određene standarde i potom je konstatovao da je kočnica za prijem ostalih balkanskih država upravo korupcija u pravosuđu.

Žao mi je što to moram da kažem. Ja tako silno volim svoju Hrvatsku, dao bih život za nju. Hrvatska je napravila mnogo dobrih stvari i ima mnogo dobrih ljudi. Država se prilično dobro razvija, ali to ne znači da ne treba biti bolji. Hrvatsko pravosuđe, ali ne u celini zbog brojnih čestitih ljudi, leglo je kriminala i korupcije. Čak sam za jednog vodećeg sudskog zvaničnika rekao da je kleptoman, kriminalac i lopov. Čak sam se ponudio da se sastanem sa državnim tužiocem i sa šeficom USKOK (Kancelarija za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala). Ponudio sam se da razgovaram i da podelim sa njima svoja saznanja. Niko se nije javio jer oni znaju da sam ja u pravu. Lično sam mu davao novac“, istakao je Mamić i dodao:

„Ovo ću reći prvi put, otići ću korak dalje i reći ću vam da sam lično ja dao predsedniku Vrhovnog suda Đuri Sesu novac za pogodovanje u sudskim procesima. Stalno ga gledam na televiziji, ide kod predsednika. On je šef izbora za predsednika, on je šef Izborne komisije za parlamentarne izbore. Takav čovek kao ja, pa da sam najveći ludak, kaže: ‚To je lopov i kleptoman, ja sam mu davao novac‘ i dodajem: ‚Dođite ljudi kod mene, postoji instrument međunarodne pravne pomoći, ja ću vam reći i dati dokaze da je lopov. Nađimo se!‘ Niko mi se nikada nije javio. Ali, ja čekam jer ja sigurno neću doći na drugo suđenje u Osijek. To je najzločinačkiji sud na kugli zemaljskoj. Ti frajeri tamo, koji sude, to su ljudi koji prodaju presude i donose ih po nalogu naručioca, ili za novac. U ovoj državi, u Bosni i Hercegovini, deset puta su mi bili sudije koji su mi presudili šest i po godina i sudije koje su mi potvrdile drugu optužnicu. Bili su kod mene, družili se, pili i pevali sa mnom, proslavljali pobede Dinama i hrvatske reprezentacije i naravno rekli mi da kod mene nema nikakvog dela. Bosna i Hercegovina je osporila moje izručenje jer je rekla da to delo u BIH ne postoji. To su ludaci i sve to službe znaju! Službe znaju da su oni bili kod mene u Bosni i Hercegovini! Znaju tačno kad smo bili, gde smo bili, u kom gradu, u kom restoranu. Njih to uopšte ne zanima. Naravno da ja biram vreme kada ću da otkrijem sve karte. Vi ste me ‚otvorili‘. Ni u snu se nisam nadao da ćete vi biti ti preko kojih ću ja ekskluzivno još dodati gas. Ali, to ih tek čeka u trenutku kada ću ja smatrati da je to najoptimalnije“.

UEFA kao posebna organizacija nadležna za fudbal strogo zabranjuje mešanje politike.

To ne treba razdvajati, nemoguće je. Mi smo partneri. Pripadnici političke elite su ministri. Ministrirati na latinskom znači služiti narodu. Prema tome, oni treba da stvaraju okvire, a ne treba operativno da vode klubove. Ali, oni moraju da naprave zakone u kojima ćemo mi poslovati, zatim moraju da pomognu u izgradnji infrastrukture, da omoguće da se sport još više afirmiše, oporavi i kako da uđu neka sredstva u njega. Sport mnogo više donosi našim republikama i državama nego što mi imamo njihove pomoći. Konkretno u Hrvatskoj, nijedan klub ne može da zaradi jedan evro prodajom svog proizvoda, koji se zove fudbalska utakmica, u svojoj vlastitoj državi. Jednostavno nema gledalaca. Država je donela načelne odluke da neće da sponzoriše državne firme i kompanije, sportiste i tako dalje… Naš prihod je nula. Živimo do toga da li ćemo prodati igrača ili da li ćemo da ostvarimo neki rezultat u Evropi“, kazao je Mamić i dodao:

U tome vas ne bi ispratila ni najluđa banka na svetu jer ste rizični. Varira vam prihod – može biti jedan evro, može biti pet ili deset miliona evra. U ovom slučaju gde Dinamo ima budžet od 50 miliona evra, vi morate da osigurate likvidnost koja mesečno u proseku iznosi oko četiri miliona. Ako samo jednu sezonu ‚kiksnete‘ u prodaji igrača ili ranog ispadanja u Evropi, klub završava u najnižem rangu takmičenja. Nema više onoga što je nekad‘ bilo da će komitet ili partija da sanira, to više zakonski ne postoji; stečaj ili stečajne nagodbe. Nema… Sada je pravilo – tri meseca ne isplaćuješ lične dohotke, ideš u najniži rang takmičenja. Mi nemamo pojma šta nas tek čeka u periodu koji dolazi. Neka nam je Bog svima u pomoći. Gotovo sam siguran da ćemo moja ekipa i ja uspeti u ovoj nenormalnoj situaciji, u kojoj će ljudi gubiti glave širom sveta, da će Dinamo ipak preživeti naredne dve godine. Onda ćemo videti šta će biti dalje„.

Mamić je jedini funkcioner na ovim prostorima koji je ostavio klub u plusu pošto je otišao. Pre nekoliko dana izašao je podatak poreskih organa Srbije da Crvena zvezda i Partizan duguju po 30 miliona evra ponaosob.

Meni je žao da je to tako. Meni je Dinamo život. Ali, strahovito poštovanje imam prema Hajduku, Crvenoj zvezdi i Partizanu, kao nekadašnjoj velikoj četvorki. Na tim stadionima sam provodio stotine i stotine utakmica. Vežu me posebne emocije i prijateljstva za te institucije i za ljude koji su vodili te klubove. Međutim, pogledajte taj paradoks. Ako smo mi prihodovali milijardu evra iz inostranstva, možete li zamisliti koliko smo poreza uplatili u gradski i državni budžet u Zagrebu i koje sinergijske koristi smo mi napravili? Ti naši igrači – Modrić, Lovren, Eduardo, Mandžukić i svi ostali reprezentativci – dobili su silne novce, koje ponovo unose u Hrvatsku i investiraju„, konstatovao je Mamić, koji je potom citirao najznačajnijeg hrvatskog pisca 20. veka Miroslava Krležu.

On je rekao: ‚Sačuvaj me, Bože, hrvatske kulture i zavisti i srpskog junaštva‘. Pogledajte šta smo mi napravili od jedne od najlepših zemalja sveta, što je bila Jugoslavija. Iskasapili smo je. Šta su Srbi dobili? Izgubili su 200.000 ljudi u Hrvatskoj, koji su živeli mirno i gospodski u Krajini, izgubili su Kosovo, izgubili su suživot sa Crnogorcima, gde je bila privilegija da Crnogorci dolaze u Beograd i da žive u njemu. Sada ratuju verbalno i kako sve ne… Nisam političar, ne želim to, ali me to užasno žalosti. Dok smo bili u Jugoslaviji, sedeli smo za stolom i bar su nas Hrvate, Srbe, Slovence i Makedonce za nešto pitali. Sada smo u slobodnoj asocijaciji, koja se zove Evropska unija, kao što je slobodna asocijacija bila i Jugoslavija, kao što je slobodna asocijacija Udruženje klubova srpske lige ili hrvatske lige. Igraš po tim pravilima. Mi smo sada deo Evropske unije, pa treba da igramo po tim pravilima. Ali, ništa se nije promenilo, samo nas više niko ništa ne pita, a u Jugoslaviji nas je ipak ozbiljno pitao“.

Upitan da li je sanjao da će biti u ovoj poziciji, da bude označen najtraženijim beguncem u EX Jugoslaviji i da li je ikada pomislio da to može da mu se desi, iskusni rukovodilac je rekao:

Ma, ni u snu to nisam mislio. Takva sam osoba – ili me volite, ili me ne volite. Alergičan sam na kriminal. Pre 20-30 godina sam češće gostovao na televiziji. Poznato je da sam od ‘92. do ‘95. sa Ćirom Blaževićem bio vlasnik Dinama. Mi smo privatizovali Dinamo. Tada sam ispadao kao pašteta iz frižidera. Tada sam govorio da bih, da sam ministar unutrašnjih poslova, pohapsio sve koji diluju drogu, koji reketiraju i koji tuku žene ili maltretiraju decu. Alergičan sam na to. Više puta sam nastradao zbog dugog jezika, zbog borbe za pravdu. Da li je to simpatično ili ne, ali ja u životu nisam imao nikakav prekršaj, osim za vožnju ili za dugi jezik. Oni su godinama tražili kako da mi doskoče i ja sam mislio da mi nikada neće moći ništa jer ja ne varam, niti otimam. U životu nisam dobio opomenu za bilo šta. Ceo svoj biznis koji sam ostvario do ‘99. godine, što je bila menadžerska agencija koja je bolje poslovala nego bilo koji klub na prostoru jugoistočne Evrope, govorim o privatnoj agenciji, uneo sam u Dinamo za nula evra. Poklonio sam sve Dinamu, plaćao sam porez hrvatskoj državi, da bi me ona dovela u situaciju u koju me je dovela. Neka im je na čast. Ja je volim najviše na svetu i ne dam je ni za šta. Nisu ti kriminalci država. Videćemo šta će vreme pokazati, ali ja sigurno još nisam rekao poslednju reč, što se konačno i vidi. U životu nisam izgubio nijednu bitku. Dinamo je u sezoni 2004./05. završio u ligi za plej-aut. Ja sazovem konferenciju za medije i kažem: ‚E, sada ćemo vas terorisati narednih deset godina i bićemo prvi‘. Bili smo 11 godina prvi. Onda smo pre tri godine izgubili prvenstvo od Rijeke, koja je napravila čudo neviđeno i pokazala kako se nešto može. Posle poraza sam rekao: ‚Ovo ste sada gledali i nikada više. Zapamtite, dok sam živ Dinamo će biti prvak Hrvatske‘“.

Miklja ga je potom podsetio na jednu od njegovih izjava – J* ti zemlju koja Bosne i Hercegovine nema.

To je bila krilatica. Nemoguće, to me sada baš brine i muči. Pitam ovde ljude sa kojima se susrećem – kako je moguće, gde su nestali svi ti bosanskohercegovački talenti? Sada bih mogao da vam nabrojim 200 igrača od onih ekipa, Želje, Sarajeva, Veleža, Čelika, Slobode… Ne znam šta se dogodilo. Mislim da je problem infrastrukture i da je problem trenerske struke. Naravno, i nemaštine. Ovde deca mnogo više vremena provode na igralištima i na dvorištima, kao što sam ja provodio u detinjstvu. Gradovi su postali taoci i robovi interneta, sedenja, društvenih mreža… Očekivao sam da će BIH biti pokretač i stvaralac novih vrednosti i to ne samo za nju samu, već i za Hrvatsku i Evropu“, istakao je Mamić i dodao:

N1

Šta mogu da kažem o Bosni i Hercegovini i naravno o vama, Srbima. Nema te sile koja će me naterati da vam okrenem leđa – Bosancima, Srbima, Makedoncima i Slovencima. Koristim priliku da se izvinim ako sam početkom rata nešto rekao, ako bi mi neko iz arhive izvadio neku rečenicu. Došao sam pameti, ali možda sam nešto izrekao u datim okolnostima jer je to bilo ‚in‘. Bio sam vruće glave, pod utiskom nečega. Mi smo takve budaletine… Vekovima živimo jedni pored drugih, osuđeni smo jedni na druge, prodajemo robu jedni drugima, vi dolazite da trošite na našem moru, isti smo mentalitet… Moj sin i ja smo više poslova u Evropi napravili sa Srbima nego svi ljudi na ovim prostorima zajedno. Prema tome, niko me neće dobiti jeftino iz politike na te štoseve. Do kraja života ću biti mirotvorac, koji će se zahvaljivati dobrim ljudima i nikada neću stati iza dela huligana ili dela loših ljudi, koji koriste dobijene političke položaje, već ću uvek raditi na spajanju, zajedništvu i širenju ljubavi„.

U Srbiji nailazi na verbalnu podršku i simpatije, a imao je i velikog prijatelja Vladu Bulatovića. Na pitanje da li mu to pomaže ili odmaže u celoj ovoj situaciji, što ljudi imaju simpatije za njegov način ponašanja, govora i delovanja, odgovorio je:

Uopšte nemam dilemu – meni to pomaže. Ne zanima me šta sitni, mali ljudi iz sitnih, zlobnih, prljavih… To nije ni interes. To je umobolno, zlobno. Ko je napravio progres i napredak na vređanju i na svađi? Ljude koje ste spomenuli – konkretno Zeka, Đavo Bjeković, Cvetković i Džajić – njih sam gledao kao da mi se Gospa ukazala kad bih ja bio na tribini, a oni predstavljali svoje klubove u Maksimiru. Da me probudite, mogao bih da pokušam da simuliram u milimetar Džajićev dribling protiv Fostera. To je bila moja reprezentacija, to je bila moja država Jugoslavija. O čemu mi pričamo? Ja jesam Hrvat, nego šta sam; bio sam Hrvat u Jugoslaviji i Hrvat sam i danas u Hrvatskoj. Kome to smeta? Da počnem da vičem u Zagrebu, na Trgu Bana Jelačića ‚Ja sam Hrvat‘, oni bi me uhapsili. Da dođem u Beograd, na Terazije i da pevam ‚Marjane, Marjane‘, što sam sto puta napravio, cele Terazije se dižu i tapšu„, prisetio se on i dodao:

Prema tome, srećan sam da me srpska javnost tako prepoznaje. Ja to poštujem i cenim i zato im nudim samo ljubav i izraze poštovanja. Vrlo jednostavno, početak i kraj. Naravno da sam navijao za jugoslovenske košarkaše, za vaterpoliste, rukometaše… Pa za čije bih? Odrastao sam u Jugoslaviji. Koga ovi pokvarenjaci političari danas lažu? Neka mi kaže neko iz vaše i moje generacije ko nije mahao Titu kada smo bili u osnovnoj školi? Prolazi Tito kroz Zagreb, sve škole na ulicu, mašu mu i nose petokraku. Takvo je bilo vreme. Da li je to bilo ispravno ili ne, neka sudi istorija. Ali neću da krijem istinu, kao što ne krijem da sam na stadionu Dinama stavljao navijačima za sedenje jer je bio beton, da sam prodavao Dinamove novine i vikao: ‚Dinamove novine, Dinamove novine‘. Prodavao sam po 30.000 primeraka, a danas imamo državne medije, koje imaju tiraž po 10.000 na nivou cele države. A ja sam prodavao 30.000 po jednoj utakmici“.