Ikodinović za SK: Da li sam mogao više? Sigurno, ali…

Print screen/SK

Proslavljeni srpski vaterpolista Danilo Ikodinović gostovao je u emisiji „Sportlight“ i sa Igorom Mikljom tom prilikom govorio je o svojim počecima, spartanskom načinu odrastanja u tadašnjoj Jugoslaviji, bogatoj karijeri ispunjenoj uspesima i stanju u srpskom vaterpolu.

Moj otac je jako voleo vaterpolo. On je 40. godište i bavio se rukometom, ali mu je vaterpolo ostao neostvarena želja. Ja sam odrastao na Miljakovcu, koji je od Banjice udaljen pet-šest autobuskih stanica. Blizina bazena i očeva ljubav prema vaterpolu su me odveli na Banjicu i ja sam 84. sa osam godina počeo da treniram“, istakao je Ikodinović.

Povezano

Činjenicu da u vaterpolu, kao jednom od najzahtevnijih sportova što se tiče treninga i posvećenosti, ne postoji adekvatna materijalna kompenzacija, pogotovo kada se uzmu u obzir neverovatni uspesi koju je srpska reprezentacija godinama beležila, 43-godišnjak komentariše na sledeći način:

Kada počneš da treniraš, to radiš iz ljubavi. Ja sam se tokom cele karijere iz ljubavi profesionalno bavio vaterpolom. Nemamo šta da se žalimo. Vaterpolo nije toliko popularan i nije komercijalan kao što su fudbal, košarka, odbojka i rukomet na kraju krajeva; o tenisu i ostalim sportovima da ne pričam. Ja sam zadovoljan što se tiče karijere, ostvarenog rezultata i zarađenog novca. Da li je to moglo da bude više? Sigurno da je moglo, ali Bože moj“, smatra Ikodinović i dodaje:

Oduvek sa voleo sport. Nisam onaj zaluđenik koji će da gleda svaku fudbalsku i košarkašku utakmicu. Košarku kao sport najviše volim i obožavam američki fudbal, koji pratim od od 2001. godine i mislim da je savršenstvo od sporta. Naravno da gledam i fudbal, odbojku i rukomet, ali košarka je za mene sport broj jedan. Dan danas pratim i volim sport, ali u vreme kada sam se ja bavio sportom, to je bila velika ljubav. Ljubav je presudna. Ljudi to gledaju kroz novac. Da, novac dođe posle. Kao dete kreneš iz ljubavi, onda uložiš mnogo truda, rada, odricanja i svega i kada potpišeš prvi profesionalni ugovor gledaš da zaradiš što više novca, što je normalno, kao i u svakom poslu. Ali te ljubav prema sportu drži i vodi napred“.

Getty images/Nick Laham

Kao i mnogi drugi asovi srpskog vaterpola, tim sportom je počeo da se bavi u Partizanu.

#related-news_0

Dok je vaterpolo kod nas još bio u začetku, šezdesetih-sedamdesetih godina, Partizan je u Beogradu bio jedini klub, koliko ja znam. Zvezda je postojala u nekoj drugoj ligi. Partizan je bio dobro organizovan klub, sa čuvenim Vlahom Orlićem, koji je postavio temelje jugoslovenskog vaterpola i Partizana. Prošlo je sijaset vrhunskih trenera i zbog toga je Partizan bio i nadam se da će opet biti ono što treba da bude. Partizan je uvek vodio velike bitke sa zagrebačkom Mladosti, splitskim Jadranom, dubrovačkim Jugom, crnogorskim Kotorom… Bilo je mnogo klubova. Tada sam bio dete, ali se sećam te Jugoslavije. To je bio svemirski vaterpolo – Premijer liga vaterpola. Pričam o osamdesetim godinama, od neke 82, 83. do rata 92.“.

Jednom prilikom je izjavio da treneri nimalo nisu mazili decu vremena u kome je on odrastao.

Mi smo dobijali batine. Mislim, nije nas niko šutirao nogama, ne daj Bože, ali bezmalo dobiješ, ne mogu da kažem šamar, ali šljagu da. Dobiješ po vratu. Treneri su najviše voleli da pokvase kanap od pištaljke i da te udare po zadnjem delu. Mi smo spartanski vaspitavani; odrasli smo u drugom sistemu i u drugom vremenu. Ko je mojih godina – znaće. Ova današnja deca ne znaju šta znači taj komunistički i spartanski način vaspitanja, koji je tada važio u sportu; ne samo u vaterpolu, to je bilo tako u svakom sportu. Od kada je demokratija ušla u naše društvo, ne smeš maltene ni da vikneš na dete. Koliko čujem, roditelji dolaze da se žale što se trener izdrao na dete, a ja nisam smeo da dođem kući da kažem mom ocu da me je trener udario jer bi me ovaj ubio. Tako je bilo“, prisetio se Danilo i dodao:

Živim pored Zvezdinog stadiona i često prolazim pored pomoćnih terena i vidim da roditelji stalno stoje sa druge strane žice. Roditeljima odavno već nije dozvoljeno da posmatraju treninge sa tribina. Kada sam bio dete, osamdesetih godina kada sam počinjao, na tribinama je uvek bilo stotinak roditelja koji su posmatrali treninge. To je danas i u vaterpolu zabranjeno baš zbog toga što se roditelji izdiru i mešaju u rad trenera, što je suludo“.

Getty images/Nick Laham

Miklja je potom konstatovao da je zaključak mnogih gostiju emisije da šampion ne može da nastane iz normalnih okolnosti i mira, već da mora da postoji neki nemir i u sportisti i u klubu – tenzija, ako se kanališe, pravi pobednike.

Naravno, slažem se i mislim na pozitivnu tenziju i rivalitet. Pobednik se stvara iz teških situacija, ne iz lagodnog, lepog i lakog života, treninga ili bilo čega. Većina nas, mislim na oko osamdeset odsto, prolazila je kroz teške uslove i teško odrastanje. Bilo je i onih koji su imali tu sreću, koliko-toliko sreću, da su iz normalne i čiste situacije postali vrhunski sportisti. Ali, uvek je prisutna tenzija i muka, ako tako mogu da kažem“.

Velikan sprskog vaterpola Partizan prošao je kroz veoma težak period, u kojem je praktično bio pred gašenjem nagomilanih dugova.

#related-news_0

Ne bavim se time preterano, ali vrlo je jednostavno – klub je došao u jako tešku finansijsku situaciju. Spominje se dug od sedam miliona evra. Sedam miliona evra u vaterpolu je pandan tome da neki fudbalski klub duguje 700 miliona evra. Možda ja to malo karikiram, ali i ne, tu smo negde. Uglavnom me pitaju ko je kriv za to? Pa kriv je onaj koji je vodio klub. Ne može da bude kriva tetkica, kao ni ona žena koja je radila u bifeu. Ne, kriv je onaj koji je vodio. Ne upirem ja sada prst u Šoštara, Avramova, Bradajića, Tanju Rakas, ko god da je bio od direktora. Ne, nego prosto čelnici kluba su odgovorni za takvo stanje. Treba da vidimo kako ćemo da izvadimo klub. Sada su se desile promene, promenila se čitava garnitura. Došli su neki novi, mlađi. Ja sam uvek za promene, da se razumemo. Ako nešto ne ide – pa menjaj“, istakao je nekadašnji srpski reprezentativac i dodao:

Kako je u sportu? Jedna postava uđe i igra; kada počne da gubi šta radi trener? Menja. Vrlo je jednostavno, nisam ja izmislio toplu vodu. Tako je i kada vodiš jednu firmu. A mi svaki put dozvolimo da nam neko vodi firmu 15-20 godina dok je totalno ne upropasti i onda mi kao reagujemo i smenjujemo. Tada vadiš firmu iz jako velike dubioze. Mnogo je bilo bolje da je neko reagovao kada je klub otišao u dug milion evra. Doviđenja, prijatno, hajde da dođu drugi ljudi i da vidimo šta će oni da urade. Došli smo do situacije koja je vrlo teška. Ali, duboko verujem da će vaterpolo klub Partizan, kao velika institucija, uspeti da se izbori. To jest, da će ovi ljudi uspeti da se izbore i da ga vrate na stari put“.