Jedinstveni član 'velike četvorke' – Branko Zebec

Skener 26. sep 20201:31 > 1:33
Bongarts/Getty Images

Pre 32 godine, 26. septembra 1988. u rodnom Zagrebu je tragično izgubio život Branko Zebec, jedan od najvećih fudbalskih asova nekadašnje Jugoslavije, za koga se može reći da spada u one ne tako brojne majstore ovog sporta koji su, po odlasku u igračku penziju, imali i sjajnu trenersku karijeru.

Čovek koji je na dugački igrački put krenuo ratne 1943. godine kao omladinac tadašnjeg zagrebačkog Građanskog, fudbalsku slavu je stekao u Partizanu sa kojim je, nastupajući u periodu od 1951. do 1959. godine, osvojio tri pehara Kupa Maršala Tita (1952, 1954. i 1957) ali ne i titulu šampiona Jugoslavije. Posle razlaza sa čelnicima kluba, Zebec je prešao u redove Partizanovog večitog rivala i kao fudbaler Zvezde u sezoni 1959/1960 ostvario ono što mu prethodno nije uspelo kao igraču tima iz Humske.

Povezano

Kao reprezentativac Jugoslavije, za koju je zaigrao 65 puta i postigao 17 golova, bio je član nezaboravnog srebrnog olimpijskog tima iz Helsinkija (1952), te nosio dres sa šest buktinja na Svetskim prvenstvima u Švajcarskoj 1954. i Švedskoj četiri godine kasnije. Poslednje veliko takmičenje na kome je nastupio bilo je prvi finalni turnir Kupa evropskih nacija u Parizu 1960. na kome su Plavi postali vicešampioni Starog kontinenta.

Nije spadao u velike tehničare, ali je posedovao druge kvalitete koje su ga činili vrhunskim fudbalerom. Bio je izuzetno brz, o čemu govori podatak da je na jednom testu obavljenom 1948. godine pretrčao u kopačkama 100 metara za 11 sekundi, što ga je, uz prodornost i dobru duel igru, na početku karijere lansiralo na poziciju levog krila sposobnog da stvara šanse ali i postiže golove. Ovaj racionalni fudbaler posedovao je i šut razorne snage, te odlično igrao glavom, a tu činjenicu su treneri kasnije iskoristili da ga transformišu na nove pozicije, na kojima se takođe pokazao uspešnim.

Na utakmici reprezentacije sa Francuskom (1:1) odigranoj u Parizu 1955. selektor Tirnanić i trener Ćirić su mu pronašli mesto povučenog centarfora, čiji je glavni zadatak bio da zaustavi najopasnijeg igrača Trikolora Rajmona Kopu. Branko je dobijeni zadatak obavio besprekorno, a nalazio je i vremena da na tom sasretu uspešno sarađuje sa ostalim saigračima iz navalne petorke Plavih – Rajkovom, Milutinovićem, Veselinovićem i Vukasom.

To povlačenje u drugi plan nije bilo i kraj njegovih transformacija na terenu. Pred utakmicu Partizana sa Hajdukom u Splitu trener Špic je prihvatio predlog kapitena Bobeka da Zebeca postavi na poziciju centarhalfa (štopera) i dotadašnje levo krilo cno -belih je bilo najbolji akter obračuna pod starom Plinarom. Nakon toga se odomaćio na novom mestu u timu i zahvaljujući sjajnoj igri glavom i velikoj brzini uspevao da u duelima i vazduhu i na zemlji nadmudri protivničke centarforove.

Po okončanju igračke karijere u Alemaniji iz Ahena započeo je život fudbalskog trenera. Već na startu je kao debitant ostvario sjajan rezultat sa zagrebačkim Dinamom koji je u sezoni 1966 /1967 kao prvi jugoslavenski klub osvojio jedan evropski trofej – tadašnji Kup sajamskih gradova.

Lutz Bongarts/Bongarts/Getty Images

Pod Zebecovom trenerskom ‘palicom’ Modri iz Maksimira su eliminisali čehoslovački Spartak, škotski Danfermlajn, rumunski Argeš i slavni Juventus, dok je u polufinalu posle produžetaka poklekao nemački Ajntraht. U finalu je Dinamo bio bolji od Lidsa, međutim, junak naše priče u ova dva završna nadmetanja (2:0, 0:0) nije vodio svoje dotadašnje izabranike. Zbog neslaganja sa promenama u upravi kluba, pre duela sa engleskim rivalom napustio je Maksimir, pa je na klupi jugoslovenskog tima u odlučujućim utakmicama za trofej sedeo Ivica Horvat.

Prvi trenerski trofej uzeo je u narednom klubu, Bajernu sa kojim je u sezoni 1968/1969 osvojio duplu krunu u Nemačkoj. Bila je to prva titula šampiona države minhenskog tima nakon 37 godina čekanja, ali na startu naredne sezone Zebec se suočio sa neočekivanom eliminacijom svog sastava u Kupa šampiona i slabijim rezultatima u Bundesligi zbog čega je usledio prevremeni rastanak sa Bajernom. Otišao je u Štutgart, dok je njegov naslednik u glavnom gradu Bavarske Udo Latek podelio sa Majerom, Bekenbauerom i Milerom slavu nakon prvog osvajanja Kupa šampiona 1974. godine.

Branko je jedinstven i po tome što je kao igrač ili trener postizao uspehe sa svim klubovima nekadašnje jugoslovenske ‘velike četvorke’. Nakon razlaza sa Švabama u junu 1972. godine seo je na klupu Hajduka na kojoj se zadržao samo jednu sezonu. U tom kratkom periodu je, ipak, uspeo da Bile dovede do polufinala Kupa pobednika kupova gde ih je zaustavio Lids (0:1, 0:0). Na kraju sezone 1972 /1973 ponovo je spakovao kofere, dok je njegov naslednik Tomislav Ivić započeo sa ‘majstorom s mora’ višegodišnju dominaciju na jugoslovenskoj fudbalskoj sceni.

Poslednjeg trofeja u trenerskoj karijeri sad već iskusni stručnjak se dokopao ponovo u Nemačkoj, ali ovaj put sa klubom sa severa ove zemlje Hamburgom. U prvoj sezoni (1978/1979) je ‘pogurao’ tim čije su zvezde bile Kalc, Magat, Hrubeš i Kigen do titule u Bundesligi, ali je naredne godine (1980.) u svom prvom i jedinom finalu Kupa šampiona doživeo neuspeh. Branilac pehara Notingem Forest je u madridskom sudaru ostvario minimalnu pobedu (1:0) i tako raspršio Zebecove snove da će biti prvi jugoslavenski trener koji će u rukama držati najprestižniji evropski pehar. Možda i zbog tog poraza Branko nije previše cenio ekipu sa kojom je došao do nemačkom vrha o čemu govore i ove njegova ocena izrečena u jednom razgovoru, uoči revanša Sarajeva i HSV (prvo kolo Kupa UEFA) odigranog 1. oktobra 1980. na Koševu:

Sve su to samo odlične ‘zanatlije’, pravolinijski igrači. Nema tu vrckavog poteza, nema Safeta Sušića, nema zvezde. Zato smo i angažovali vremešnog Bekenbauera, dok ne nađemo mlađeg i boljeg.“

Branko Zebec je po mišljenju savremenika bio složena kontradiktorna ličnost sa vrlinama i manama. Uživao je glas vrhunskog stručnjaka, ali se istovremeno nalazio na tapetu javnosti zbog svog krutog, autoritativnog stila vođenja ekipa, kao i alkoholnog poroka, koji ga je pre vremna najpre odveo sa trenerske klupe, a zatim i sa životne scene.

Od fudbalera je tražio gvozdenu disciplinu i uopšte nije skrivao da je u svome poslu diktator koji od potčinjenih zahteva bespogovorno sprovođenje njegovih naređenja. Stručnjak koji je imao odličan smisao za humor i znao da bude osetljiv i blag u razgovorima, istovremeno je od igrača nemilosrdno tražio da čak i po snegu toliko dugo trče da su ponekad iscrpljeni padali u nesvest. Englez Kevin Kigen koga je jugoslavenski trener kažnjavao zbog nediscipline u jednom trenutku je hteo da zbog ‘ludog Zebeca’ napusti Hamburg, da bi kasnije, strahujući od njegovih novih sankcija, čak angažovao helikopter kako bi na vreme stizao na trening.

Sa Brankom je na početku karijere u Bajernu ‘ratovao’ i mladi Franc Bekenbauer, koga je tokom priprema, nakon bekstva iz hoteleske sobe u noćni život, strogi trener po povratku dočekao u njegovom krevetu. Ipak, Kajzer Franc će kasnije zaključiti da je Zebec bio najveći trener sa kojim je radio tokom igračke karijere, dok je njegov tadašnji saigrač u Bajernu Paul Brajtner verovatno najbolje ocenio rad autoritativnog jugoslovenskog trenera u minhenskom klubu:

Možda je Zebec bio diktator, ali je bio dobar diktator.

Nekadašnji igrač Partizana i Zvezde nije bio jedini čovek iz fudbala koji se povremeno ‘družio sa čašicom’. Ozbiljni problemi su, međutim, nastupili zbog Zebecovog narušenog zdravstvenog stanja. Tačnije zbog njegovog odbijanja da posluša naređenje lekara koji su od pacijenta koji je imao dijebetis, a kasnije i opasnu operaciju pankreasa, zahtevali da više ne konzumira alkohol.

Nastavio je da pije što ga je dovodilo u situacije da pod uticajem alkohola zaspi tokom mečeva ili se za vreme konferencija za štampu ‘nacvrcan’ obraća novinarima. Takvi skandali su, naravno rušili njegov ugled i trenerski autoritet, pa je bilo sve manje klubova koji su želeli da ga angažuju. Ostao je, na žalost, zavistan od alkohola do kraja života, odnosno trenutka kada se 26. septembra 1988. u rodnom gradu ugušio komadićem mesa s roštilja kojeg je sam pripremio za prijatelje iz sveta fudbala.

Zebec je rođen 17. maja 1929 u Zagrebu. Po okončanju Drugog svetskog rata i gašenja većine ranijih klubova, karijeru je počeo da gradi u manjim timovima iz glavnog grada Hrvatske. Najpre je nosio dres Poštara (koji je nakon fuzije dva kluba dobio naziv Lokomotiva), da bi zatim prešao u redove novoformiranog Milcionera, koji će kasnije promeniti ime u Borac. U ovom klubu je bio najbolji strelac, a verovatno prelomna utakmica za njegov dalji fudbalski put bio je drugoligaški derbi sa novosadskom Slogom u kome je postigao tri pogotka za ekipu iz Zagreba.

Dvadesetdvogodišnje levo krilo Borca želelo je da u svoje redove dovede Partizan i po njega je u grad pod Sljemenom poslao člana uprave, advokata Branu Dimitrijevića. Mada u najvećem zagrebačkom klubu Dinamu nisu do tada cenili Zebecove fudbalske kvalitete sada su želeli da spreče njegov prelazak u redove rivala iz ‘velike četvorke’. Zato su u akciju zadržavanja Branka u rodnom gradu, u dogovoru sa lokalnim političkim strukturama, uključili i operativce iz Državne bezbednosti Zagreba.

Partizan se, međutim, pokazao spretniji u ovoj igri. Da bi uspešno realizovao ‘operaciju Zebec’, Dimitrijević je od Partizanovih ljudi iz vojnog KOS (kontraobaveštajne službe JNA) dobio brza kola sa kojima je bez problema prebacio za manje od četiri sata novo pojačanje tima iz Humske u glavni grad ondašnje FNRJ. Prethodno je, da bi zavarao progonitelje, na zagrebačkoj železničkoj stanici namerno rezervisao dve karte za spavaća kola u vozu koji je navodno trebao njega i Branka da odvede u Beograd. Varka je u potpunosti uspela jer su pripadnici UDBE Zagreba uzalud na železničkoj stanici čekali dolazak Zebeca i Dimitrijevića.

Bongarts/Getty Images

Uz momka iz Zagreba, među crno-bele je tada stigao još jedan biser jugoslovenskog fudbala – Miloš Milutinović. Mada je, kako je Branko kasnije često isticao, tadašnja navala Partizana (Erceg, Milutinović, Valok, Bobek, Zebec) bila najbolja u kojoj je nastupao tokom cele karijere, tim iz Humske tih pedesetih godina prošlog veka nikako nije uspevao da u prvenstvima države stigne dalje od drugog mesta. Izostanak titula, nije, međutim sprečio ovog polivalentnog fudbalera da ispolji svoje neosporne kvalitete i postane reprezentativac Jugoslavije za koju je debitovao 24. juna 1951. sa dva pogotka u pobedi nad Švajcarskom (7:3).

Godinu dana kasnije je, sa ostalim članovima nezaboravnog olimpijskog tima, ušao u legendu na Igrama u Finskoj. Sa sedam pogodaka je bio najbolji strelac jugoslovenske reprezentacije na ovom turniru, pri čemu je u dva istorijska susreta sa Sovjetskim Savezom ukupno tri puta matirao golmana Zbornaje komande (dva puta je zatresao mrežu u prvoj utakmici okončanoj nerešenim rezultatom 5:5, dok je pobedi od 3:1 doprineo sa jednim golom). Zebec je 1953. imao tu čast da obuče dres selekcije FIFA u utakmici sa Engleskom na Vembliju, da bi naredne 1954. u svom debitantskom nastupu na Svetskim prvenstvima u Švajcarskoj postigao lep pogodak za Plave u remiju sa Brazilcima (1:1).

Jugosloveni su učešće na ovom šampionatu završili u četvrtfinalu porazom od SR Nemačke, a Panceri su bili neprelazna prepreka i četiri godine kasnije u Švedskoj, kada je Branko predvodio fudbalere sa Balkana kao kapiten državnog tima.

“Žalim što te 1958. godine, kada smo imali možda i bolji tim od onog olimpijskog, nismo bili prvaci sveta. Zaustavili su nas i tada Nemci, bolje reći famozni Ran,“ prisećao se sa žalom tog Svetskog prvenstva.

Od reprezentacije se oprostio 4. juna 1961. u utakmici sa Poljskom (2:1) kada je već okončavao karijeru u Jugoslaviji kao fudbaler Crvene zvezde. Zebec je 1959. godine, kada su čelnici Partizana rešili da se odreknu usluga sada već 30-godišnjeg asa, ne samo prihvatio ponudu najvećeg rivala, već je i u novom klubu dobio kapitensku traku. Na kraju prve sezone u Zvezdi konačno je imao to zadovoljstvo da sa saigračima proslavi osvajanje titule šampiona Jugoslavije pošto su crveno–beli prvi presekli ciljnu vrpcu sa bodom prednosti ispred Dinama.

Lutz Bongarts/Bongarts/Getty Images

Stručnjak koji je završio Višu sportsku školu u Kelnu kod Sepa Herbergera kasnije će tokom gotovo dvodecenijske trenerske karijere voditi klubove iz samo dve zemlje – Jugoslavije i SR Nemačke. Pored trofeja koje je uzeo sedeći na klupama Bajerna i HSV, bio je blizu podviga i sa ‘malim’ Ajntrahtom iz Braunšvajga kada mu je u bundesligaškoj sezoni 1976/1977 titula izmakla samo za bod. Ovaj beogradski zet je i pored uspeha koje je postizao u Nemačkoj postajao sve nostalgičniji za domovinom. Dok je vodio Hamburg, u jednom intervjuu je izrazio želju da se vrati u rodni Zagreb i ponovo sedne na klupu Dinama.

Sve veći problemi koje je imao zbog alkohola, verovatno su ubrzali realizaciju ove Zebecove želje. Nakon neuspešne kratkotrajne epizode u frankfurtskom Ajntrahtu, više nije dobijao ponude od bundesligaških klubova. Usledio je povratak na zagrebački Maksimir, gde će 17 godina posle debitantskog uspeha, sada već zdravstveno oronuli trenerski mag reći konačno zbogom ovom poslu. Drugo Brankovo vođenje Dinamovog tima, započeto 28. aprila 1984, bilo je znatno kraće i neuspešnije od premijernog pošto se već 1. oktobra te olimpijske godine uprava četvorostrukog prvaka Jugoslavije zahvalila na uslugama jednom od doskora najcenjenijih evropskih fudbalskih stručnjaka.

Branko Zebec je prerano u 56. godini postao trener penzioner. Ipak, uz fudbal je ostao i dalje, bukvalno do poslednjeg dana života u kome se, nakon gledanja jedne prvenstvene utakmice, ugušio od komadića mesa sa roštilja. Izdahnuo je na rukama svog nekadašnjeg igrača Krasnodara Rore, koga je u sezoni 1966/1967, zajedno sa ostalim fudbalerima zagrebačkog tima, uspešno vodio na Dinamovom trijumfalnom putu do evropskog trofeja.