Kića, Moka, Praja… dominacija je počela 1973.

Skener 5. okt 202021:34 > 21:35
KSS

Pre 47 godina, 6. oktobra 1973. košarkaši Jugoslavije su pobedom nad reprezentacijom Španije (78:67) u finalu turnira odigranog u Barseloni postali po prvi put šampioni Evrope.

Ovim trijumfom su “plavi”, nakon četiri poraza u finalnim susretima (1961, 1965, 1969. i 1971. godine), prekinuli dominaciju Sovjetskog Saveza koji je prethodno osam puta uzastopno osvajao titule na kontinentalnim prvenstvima ali i započeli vlastitu “vladavinu” u Evropi pošto će i dva naredna šampionata, u Beogradu 1975. i Liježu dve godine kasnije okončati na najvišoj stepenici pobedničkog postolja.

Povezano

Izabranici tadašnjeg mladog selektora Mirka Novosela nisu doduše u glavnom gradu Katalonije u meču za trofej savladali najvećeg rivala, selekciju “zbornaje komande” ali će to slatko zadovoljstvo osetiti po okončanju finalnih duela na naredna dva šampionata. Penjajnje na evropski Olimp u Barseloni bilo je zapravo početak serije uspeha jedne blistave generacije majstora košarke koja će – sa izvesnim promenama u timu na narednim takmičenjima – svoj vrhunac doživeti na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. kada je najzad uzeto i toliko željeno olimpijsko zlato.

Nakon neuspeha na olimpijskom tuniru u Minhenu (1972. godine) na kome su svetski šampioni iz Ljubljane (1970.) osvojili razočaravajuće peto mesto, sa selelektorske stolice je odstupio tvorac prethodnih uspeha naše reprezentacije Ranko Žeravica. Zamenio ga je ambiciozni, tada 35-godišnji stručnjak iz Zagreba Mirko Novosel koji je 1971. i 1972. godine odveo jugoslovenske kadete i juniore do kontinentalnih titula na šampionatima održanim u Gorici i Zadru. Čovek pod čijom je “dirigntskom palicom” Lokomotiva (kasnije Cibona) u sezoni 1969/1970 došla do drugog mesta u izuzetno kvalitetnom šampionatu SFRJ (prvak je bila splitska Jugoplastika) odlučio je da u reprezentaciji za predstojeći turnir u Barseloni načini “miks” mladih i iskusnih igrača.

Rešio je da “u vatru ubaci” dvojicu u to vreme talentovanih dvadesetogodišnjih “junoša” iz već spominjanih mlađih “zlatnih selekcija”, beka Partizana Dragana Kićanovića i centra Jugoplastike Željka Jerkova (Mirzi Delibašiću će prvo veliko takmičenje biti Prvenstvo Evrope u Beogradu). Na spisku putnika za Španiju se našlo i tek godinu dana starije Partizanovo krilo iz Mostara, Dražen Dalipagić koje je – iako samo sa dvogodišnjim “stažom” u “crno – belom” dresu – svojom efikasnošću i “nebeskim skokovima” steklo poverenje novog selektora.

Novosel je pružio šansu i 24- godišnjem plejmejkeru Crvene zvezde Zoranu Slavniću, čiji se improvizatorski potezi na parketu nisu uklapali u “koncepciju” Ranka Žeravice zbog čega “Moka” ranije nije dobijao pozive u državni tim. Pokazalo se da je ova odluka mladog selektora bila ključna za stvaranje nacionalnog tima koji će, zahvaljujući “vragolijama” maštovitog Slavnića, narednih godina biti nerešiva enigma za glavne rivale iz Sovjetskog Saveza, a zahvalni Zvezdin as se kasnije neće ustezati da kaže kako “Novosela smatra većim trenerom od Ranka Žeravice i Aleksandra Nikolića.”

Okosnicu tima su činili veterani sa prethodnih velikih takmičenja – Rato Tvrdić, Nikola Plećaš, Damir Šolman, Vinko Jelovac i Krešimir Ćosić. Od njih će se samo virtouzni centar iz Zadra, ne samo uklopiti u tim sa igračima iz generacije koja je u Barseloni stupila na veliku scenu, već ih i predvoditi u uspešnim jurišima na evropska, svetska i olimpijska odličja sve do 1981. kada je Ćosić na šampionatu Starog kontinenta u Pragu poslednji put obukao dres sa šest buktinja.

Princscreen

Trebalo je, ipak, imati hrabrosti pa na 18. prvenstvo Starog kontinenta na kome ste imali velike ambicije povesti sastav sa čak sedmoricom debitanata. Pored već spomenutih “Kiće”, “Praje”, “Moke” i Jerkova, u Barseloni su prvi put u plavom dresu na nekom velikom takmičenju zaigrali centar OKK Bograda Žarko Knežević, kao i dvojica igrača tada aktuelnog prvaka države, Radničkog – Milun Marović i Dragan Ivković. Centar sastava sa beogradskog Crvenog krsta je mesto među dvanaestoricom putnika za Španiju dobio zahvaljujući sjajnim partijama u ligi SFRJ, dok je njegov klupski drug “Tvigi” Ivković “uskočio” u reprezentaciju kao zamena za povređenog krilnog igrača Crvene zvezde Dragana Kapičića.

Iako su “Jugovići” otišli na Iberijsko poluostrvo sa željom da konačno postanu šampioni našeg kontinenta, glavni kandidati za zlato bili su i ovaj put košarkaši Sovjetskog Saveza, inače aktuelni olimpijski šampioni iz Minhena. Izabranici Vladimira Kondrašina su posedovali ne samo vrhunski kvalitet, već i samopouzdanje “podgrejano” prošlogodišnjim trijmfom nad Amerikancima u dramatičnom minhenskom finalu. Njihov “adut” je bila i činjenica da su trijumfovali na prethodnih osam prvenstava Evrope, a imali su i psihološku prednost nad glavnim rivalima sa Balkana, koje su – izuzev u polufinalu olimpijskog turnira u Meksiku 1968. godine – redovno pobeđivali u ključnim utakmicama na velikim takmičenjima.

Učesnici nadmetanja u Barseloni bili su podeljeni u dve grupe sa po šest reprezentacija, od kojih su po dve najbolje nastavljale borbu za medalje u polufinalnim susretima. Jugosloveni su na startu 27. septembra 1973. za rivala u grupi B imali selekciju domaćina koja se potajno nadala da bi, uz podršku navijača, mogla da ode vrlo daleko. Bio je to praktično meč u kome pobeda gotovo osigurava jedno od prva dva mesta u grupi i Plavi su, uz malo poteškoća, stigli do željenog trijumfa, savladavši Crvenu furiju sa 65:59. Niko tada nije mogao ni da pomisli da će ovi rivali ponovo odmeriti snage u završnom duelu turnira 6. oktobra, pošto se činilo da je jedno od mesta u finalu unapred rezervisano za Sovjetski Savez.

Mozzart

Usledio je susret sa u to vreme nedoraslim Grcima (84:68) koji je Novosel iskoristio da dodatno uvežba zonsku igru u odbrani. Naredni protivnik Bugarska bio je u meču odigranom 29. oktobra znatno tvrđi orah od prethodnog rivala. Selekcija koju je predvodio kasniji najbolji strelac turnira Atanas Golomejev je početkom drugog poluvremenu načinila veliku seriju, te stekla neočekivanu prednost od osam poena. Favoriti su tada dodali gas i zahvaljujući pre svega Ćosiću i Slavniću vratili stvari u normalu. Susret je na kraju okončan očekivanom, mada nimalo lako ostvarenom pobedom Jugoslovena – 76:65.

Još teža iskušenja čekala su Novosela i njegove izabranike 1. oktobra, u utakmici četvrtog kola sa Italijanima. Ispostavilo se da je nadmetanje sa Azurima, čiji je pobednik odlučen tek posle dva produžetka, bilo najneizvesniji meč koji su kasniji evropski šampioni odigrali na ovom turniru. Naši reprezentativci tog dana nisu bili na svom kvalitetnom nivou, a posebno je zatajio najbolji igrač Plavih na šampionatu u Španiji, Krešimir Ćosić. Jugosloveni su bili na pragu poraza ali ih je, baš kao i tri godine kasnije u nezaboravnom montrealskom susretu sa selekcijom sa Apenina, u poslednjem trenutku spasao Zoran Slavnić. Moka je pogodio koš u samoj završnici (63:63) i tako odveo utakmicu u produžetke.

Ni nakon dodatnih pet minuta, u kojima je postignuto vrlo malo poena, nije rešeno pitanje ishoda utakmice (67:67), te je drama nastavljena u drugom produžetku. Pobednika je na isteku 50. minuta susreta, poenima postignutim sa linije slobodnih bacanja, rešio još jedan debitant, Dragan Kićanović. Mladom asu iz Čačka nije, u tim dramatičnim trenucima, ni jednom zadrhtala ruka, pa su košarkaši iz Titove države iščupali važnu pobedu (73:71) kojom su i teoretski osigurali nastup u polufinalu.

Prvoplasirana selekcija u grupi B je u utakmici bez značaja rutinski savladala Francusku (80:70). U ovom duelu selektor je odmarao lakše povređenog Kićanovića, dok su najbolji kod pobednika bili iskusni košarkaši Jugoplastike Rato Tvrdić i Damir Šolman.

print screen

Poslednja pepreka na putu na putu ka finalu bila je Čehoslovačka, koja je takmičenje u grupi A okončala iza neprikosnovenog Sovjetskog Saveza. Polufinalni susret odigran 5. oktobra 1973. protekao je bez ikakve rezultatske neizvesnosti pošto tada ujedinjeni Česi i Slovaci nisu mogli da se ravnopravo nose sa mnogo kvalitetnijim protivnikom. Ćosić i Šolman su sa po 14 postignutih koševa bili najefikasniji u pobedničkom sastavu koji je na kraju zabeležio trijumf sa čak 25 poena razlike -96:71.

Umesto Sovjeta, Jugoslovene je u borbi za titulu čekao senzacionalni pobednik drugog polufinalnog duela, selekcija domaćina šampionata. Španci su iskoristili prednost nastupa kod kuće, kao i briljantnu igru njihovog najboljeg košarkaša naturalizovanog Amerikanca Vejna Branendera, da Zbornajoj komandi nanesu tek četvrti poraz (76:80) na prvenstvima Starog kontinenta i tako dođu na korak od ostvarenja sna da se popnu na evropski Olimp.

Jugoslovenski košarkaši su sa pomešanim osećanjima dočekali nečekivani ishod ove utakmice. Iskreno su žalili što su im Sovjeti pobegli sa megdana, ali su istovremeno bili zadovoljni što će u finalu ukrstiti koplja sa lakšim protivnikom od koga su objektivno bili kvalitetniji sastav. Ipak, pred odlučujući duel u našoj reprezentaciji je preovladavao oprez. I igračima i članovima stručnog štaba bila je dobro poznata stara istina da je jednog protivnika izuzetno teško dva puta uzastopno pobediti na nekom velikom takmičenju, a pogotovo kada on na njemu uživa prednosti domaćeg terena.

Velika očekivanaja od utakmice u kojoj ih je tog 6. oktobra 1973. godine u Barseloni bodrilo 9.000 ljudi kao da su odsekli noge Špancima. Za razliku od domaćina, Plavi su o starta krenuli silovito i stekli prednost koja je neprestano rasla. Slavnić je odlično vodio igru, Dalipagić se nekoliko puta istakao efektnim zakucavanjima, dok je pod obručima dominirao briljantni Ćosić koji će na kraju sa 23 poena biti najefikasniji igrač finala.

Svetski šampioni iz Ljubljane su na odmor otišli sa plus 12, a kad su početkom drugog poluvremena stigli do viška od 20 koševa (51:31) činilo se da više nema neizvesnosti oko ishoda finala. Domaćini su se, međutim, tada trgli i zaigrali znatno kvalitetnije, što su im, bez sumnje, omogućili i u tom periodu opušteniji jugoslavenski košarkaši. Španija je uspela da ogromni minus svede na osam poena zaostatka, ali to je bilo sve što je selekcija domaćina učinila u ovom meču. Novoselovi izabranici su se uozbiljili i sigurnom igrom u završnici priveli utakmicu željenom kraju.

Na kraju je rezultat glasio 78:67 za reprezentaciju sa Balkana koja je u svom petom finalu konačno stigla do titule evropskog šampiona. Tak uspeh je ostvarila sa selektorom debitantom i timom u kome su čak sedmorica igrača po prvi put nastupila na nekom velikom takmičenju. Jugosloveni su tako u Barseloni spojili titule kontinentalnog i svetskog prvaka i biće vlasnici te duple krune do naredne 1974. godine kada će na Mundobasketu u Portoriku zbog slabije koš razlike u trouglu sa SSSR i SAD prepustiti planetarni tron Sovjetima.

Krešimir Ćosić je ušao u idealnu petorku šampionata u kojoj je, po mnogim mišljenjima, trebalo da bude mesta i za Zorana Slavnića, dok jer Vejn Brabender proglašen za prvog igrača turnira. Krešo je sa ukupno 74 ubačena poena bio prvi strelac novih evropskih prvaka. Jelovac je dao 69, Šolman 65, Slavnić 57, Dalipagić 56, Tvrdić 55, Plećaš 42, a Kićanović 40 koševa na takmičenju na kome su Novoselovi debitanti Praja, Moka i Kića (kao i Jerkov), ne samo položili ispit, već i nagovestili da bi uskoro mogli postati stubovi novog državnog tima. Jedan od tih debitanata Zoran Slavnić se mnogo godina kasnije prisetio šampionata na kome je započela evropska vladavina Plavih.

„Čekalo se da konačno skinemo Ruse sa evropskog trona i to se desilo 1973. godine u Barseloni. Nismo ih dočekali u finalu, jer su ranije izgubili od domaćina turnira tako da smo finale igrali sa Špancima. I to je bilo jedno veselo veče. Bila je ona čuvena emisija na radiju ‘Veselo veče’, tako su prošli i Španci u toj utakmici. Bili smo zadovoljni. Prvo evropsko zlato, novi trener, ljubav, zadovoljstvo,” naglasio je Moka.

Zlato iz Barselone je odbranjeno dve godine kasnije u Beogradu, dok je treća i poslednja evropska titula ove nezaboravne generacije osvojena 1977. u Liježu kada su Kićanović i Slavnić odbojkaškim dodavanjem u finalnom susretu ponizili rivale iz Sovjetskog Saveza. Usledile su godine čekanja na povratak na vrh, da bi u poslednjim godinama postojanja SFRJ jedna nova sjajna generacija majstora ove igre darovala umirujućoj državi još dva naslova (1989. u Zagrebu i 1991. u Rimu) prvaka Evrope.

Pod nazivom Savezne Republike Jugoslavije košarkaši Srbije i Crbe Gore uzeli su tri titule na prvenstvima Evrope (1995, 1997. i 2001. godine), ali je sa nestankom i te države zauvek otpala mogućnost da Jugoslavija osvaja nove zlatne medalje na kontinentalnim šampionatima. Ostala su samo setna sećanja na prethodne brojne trijumfe Plavih započete sad već davnog 6. oktobra 1973. u glavnom gradu španske pokrajine Katalonije.

Jugoslavija – Španija 78:67 (43:31)

Gradska dvorana u Barseloni. Gledalaca: 9.000.

Jugoslavija: Tvrdić 6, Kićanović, Slavnić 12, Ćosić 23, Šolman 7, Plećaš 8, Dalipagić 9, Marović 5, Jelovac 8, Jerkov, Ivković, Knežević.

Španija: Brabender 22, Ramos 5, Kabrera 8, Margar, Santijana 6, Rulan 2, Buskato 10, Flores, Sagi Vela 4, Luik 10, Est.