Da, ponovo je tu!

Getty Images/Laurence Griffiths

Od poslednjeg zvižduka u Lisabonu do prvog u Kijevu i Sankt Peterburgu proteći će tačno 57 dana i 20 sati. Tako malom razmaku između kraja i početka nikada nismo svedočili.

Najkraća pauza ikada samo je još jedan dokaz „nove normalnosti“, u kojoj smo od marta prisiljeni da živimo. Ni fudbal nije ostao imun na nju. Nije ni njegov najbolji deo.

Utisci iz lisabonskog finala, kao i svega što mu je prethodilo, nisu se dobrano slegli. Nismo do kraja postali svesni da se u glavnom gradu Portugalije pre samo dva meseca zaista igrala završnica elitnog ranga. Niti sigurni kako su se i zašto mečevi na Lužu i Žoze Alvaladeu završavali takvim ishodima.

Ali su se završili…

Trepnuli smo, jedva se osvrnuli, i osvanuo je dan kada sve kreće ispočetka.

Uoči njega, poznata je samo jedna stvar – branilac titule je ekipa minhenskog Bajerna. I tu valja stati.

Pool, Getty Images Sport

Priče o favoritima bile bi neozbiljne. Prognoze rezultata, uistinu, smešne. Na nivou kafanskih viceva. A fudbal je sve, samo ne vic. Iz tog razloga, bolje je izbeći takve poduhvate.

Ne zato što su nam prošlosezonski plasmani Liona i Lajpciga u polufinale, ili ispadanja tada aktuelnog šampiona Liverpula i jednog od favorita Juventusa u prvoj nokaut rundi, pokazali da elita ništa ne prihvata „zdravo za gotovo“.

Nije čak ni zbog toga što se jedan od najboljih timova sveta, na čelu sa jednim od najboljih u istoriji igre, ispostavio kadrim da primi osam golova za 90 minuta, poput kakvih fudbalskih entuzijasta koji se nedeljom okupe za utakmicu opštinske lige.

Manu Fernandez/Pool via Getty Images

Razlog se nalazi u činjenici da nam je pomenuta „nova normalnost“ dokazala da je sa njom sve moguće. I da ništa nije sigurno.

Priroda pošasti, koja je okupirala svaki deo planete, a čije ime ne moramo pominjati, takva je da niko ne može tvrditi da neće doći do novog prekida. Da se mečevi neće odlagati, ili završavati službenim rezultatom za „zelenim stolom“, kao što je to slučaj sa elitnim košarkaškim rangom.

U ovom momentu apsolutno niko nije siguran ni da će se takmičenje uopšte privesti kraju. Gotovo da se i ne razmišlja o tome kako će se okončati.

Ali, počeće. To je jedino važno. Ma, kako bilo. Ma, kako se završilo.

Michael Regan/Getty Images)

Ponovo će se čuti pesma Tonija Britena, koja na tri jezika slavi šampiona i navodi vas da je pevušite već kod prvog zvuka, voleli fudbal ili ne.

Čuvena mušema će se zatresti na sredini igrališta, kao znak da počinje jedan veliki okršaj. A tu je svaki okršaj veliki. Najveći.

Lopta sa zvezdama na sebi zakotrljaće se najpre u Kijevu i Sankt Peterburgu, tamo na istoku Evrope, u Ukrajini i Rusiji. Zatim i po terenima širom Starog kontinenta.

Od Danske i Belgije, do Mađarske i Turske. Od Salcburga i Mehengladbaha, do Atine i Krasnodara.

Emilio Andreoli/Getty Images

I ponovo će sve biti u redu. Zato što je ono najbolje što nam fudbal može pružiti ponovo tu. Kao što je i dalje tu onaj zavodljivi osećaj nestrpljenja, iščekivanja jednog novog utorka, ili srede. Poput sastanka sa voljenom osobom. Ili putovanja na omiljenu destinaciju. Ili putovanja na omiljenu destinaciju sa voljenom osobom.

Jer, šta bi drugo izazivalo ta lepa osećanja na prelomu radne nedelje, usred tmurne jeseni, da nije Lige šampiona?

Čemu bismo se u tim večerima radovali, ako ne trijumfu kluba koji favorizujemo protiv onoga kojeg baš i ne simpatišemo?

Zapravo, nisu simpatije i netrpeljivost neophodne. Može se i sa neutralne strane doći do potpunog užitka.

Dovoljno je samo pogledati magičan fudbal „male“ Atalante, ili sistem koji radi kao sat u Lajpcigu, pa da se shvati da je to – to.

Da je Liga šampiona, bez dileme, ono pravo.

Dinamo Kijev – Juventus. Zenit – Klub Briž. Utorak, 18:55 časova.

Zavalite se udobno. Počinje!

Ils sont les meilleurs

Sie sind die Besten

These are the champions!

Die Meister

Die Besten

Les grandes équipes

The champions!