Kapičić za SK: Košarkaški koren se lako ne čupa

Skener 23. okt 202021:33 > 21:47
KSS

Skoro četiri decenije istom stazom, od kućne adrese do kafića – oaze, obe destinacije u srcu Beograda. U „Galeriju“ na šoljicu razgovora, davno odbacivši kolokvijalnu formu vlasnika.

Nebojsa Parausic/Getty Images

Dragan Kapičić, nekadašnji jugoslovenski reprezentativac, prvotimac Crvene zvezde i predsednik Košarkaškog saveza Srbije, posmatra koprcanje sporta u doba virusa, navija i, veruje u pobedu zdravog duha i tela.

Kapičić je odigrao 169 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije, osvojio sedam najsjajnijih medalja, među kojima i svetsko (1970) i evropsko (1975) zlato, kao i tri srebra (EP 69, 71, SP 74).

Pokušavam da živim kao da je sve normalno, uobičajeno, pa tako filozofiram o društvenim i sportskim dešavanjima, ma o svemu što je lepo i pozitivno po psihu, koja je već mesecima na udaru virusa, zaraze, opasnosti po život. Tako se malo zanosim, a mislim da nisam usamljen. Pomaže i gledanje ove imitacije od sporta generalno. Da objasnim, prazne dvorane, stadioni, dok sedite u nekoj fotelji i navijate, stvaraju sliku nečega što samo liči na sportske aktivnosti. Nije to ono pravo. I ne može da ne ostavi posledice, čak i u košarci gde smo jedni od najboljih u svetu“, konstatuje Kapičić za Sport klub.

Iako nije bio od onih koji su se često mogli videti na tribinama ili u ložama, sadašnji (ne)uslovi i avetinjski prazne sale, poput su noćne more.

Sve deluje nestvarno kao i ova globalna pandemija. Veruješ, a ne veruješ. Sve liči na nešto, eto gledamo takmičarske utakmice, a daleko je od poznatog ambijenta. Vidim aktere na terenu, a trebalo bi još i da zamislim više od 20.000 gledalaca, kao što je toliko puta bilo pod svodovima ’Arene’. To vam je kao da gledate fudbalera sa zdravom i drugom drvenom nogom. Trči, trudi se, izgara, pa koliko izdrži. Tako i svi mi izdržavamo, živimo i, nadamo se skorom povratku u stare okvire“.

Može li naša košarka da izdrži, ne udaraju je samo epidemiološki talasi i prazne dvorane.

„U ’Galeriji’ se okuplja različito društvo. Ne mislimo uvek isto, ali smo u prijateljskim odnosima. Istina je da Nebojša Čović nikada ovde nije pio kafu. Predsednik Zvezde je dobar domaćin, više voli da prima goste“.

Kod nas ovaj sport ne može da propadne. Ima suviše duboke korene, nije plitko ’zasađen’, kao i toliko pozitivnog u sebi. I kada joj ne ide najbolje, košarka zna da se izvuče i da, opet, jednog dana bude najbolja. Zato sam optimista“.

U vreme četvorogodišnjeg mandata (2007-2011), prvog čoveka nacionalnog Saveza, Kapićić je prošao „rešeto“. Od neuspeha selektora Zorana Slavnića na Evrobasketu, svog saigrača iz crveno-belih vremena, do povratka Dušana Ivkovića i, prve medalje (EP, srebro, 2009) posle sedmogodišnjeg „sušnog“ perioda. Od pokušaja uključivanja bivših asova u rad KSS, koji su se nećkali i „sačekali“ sledećeg mandatara (Đilas), do tihog odlaska posle višemesečnih pritisaka i prozivki za „sve i svašta“. Kako mu sve to danas izgleda sa relativne vremenske distance?

Po prirodi sam takav, lepih stvari se rado sećam, a na nešto sam i izuzetno ponosan. Recimo, da se u Kući košarke, tada, okupljalo, desetak najvažnijih ljudi za taj sport, u svakom smislu te reči. Svaka naša sednica je izgledala poput sastanka Vlade. Problemi su pokrivani adekvatnim rešenjima. Ne kažem da se danas ne radi, taman posla, ali… Imali smo maksimalnu odgovornost, iskustvo, košarkaške pameti, diplomatije, počev od Bore Stankovića. Kasnije, ali i sada, u Savezu je sastav, koji se odaziva aktuelnim potrebama. Samo da se ne izgubi iz vida košarkaška perspektiva. Voleo bih da se u rad organizacije uključi još bivših asova, po tome je košarka uvek bila zvezda vodilja u nacionalnoj sportskoj porodici“.

Poslednji meseci „predsednikovanja“ Kapičića obeležili su teški pregovori sa tadašnjim selektorom Ivkovićem, posle Svetskog prvenstva 2010. Iskusni stručnjak je, ipak, ostavio „otvoreno“ pitanje svog ostanka (još tri godine) sve do smene vlasti u KSS. Posle svega, u kakvim ste odnosima?

Patrick Albertini/EB via Getty Images

Nismo ni onda imali otvoreni konflikt, samo se nismo slagali oko nekih stvari, uz malo nekonstruktivnih izjava. Ostali smo korektni jedan prema drugom, bez prozivki. Nešto se ne srećemo, ali ne zbog eventualnih teških reči. Maksimalno ga poštujem, posebno za sve što je uradio za srpsku košarku. Ja sve mogu da progutam, ako donosi rezultat. A neke stvari, bez obzira na protok vremena, bolje je prećutati. Čak i sada, pretpostavljam šta je to moglo da naruši našu relaciju, jednostavno, podneo sam konsekvence. To je najbolje objašnjenje“.

„Voleo bih da sam samo optimista i verujem da će se odložene Olimpijske igre održati sledećeg leta u Japanu. Ali, prati nas neka teška realnost, (ne)izvesnost oko prisustva publike… Bez njih je sve besmisleno, i ko će da plati sve troškove. Ako neko hoće da plati i nagradi sport, onda je to Amerika, a i tamo drma kriza…“.

Iako više nije u žiži dešavanja, sa košarkom započinje i završava dan.

To je za mene oduvek bio naš sport broj jedan, bez obzira na ludovanje za fudbalom. Košarka je odavno preuzela štafetu vrednosti i uspešno je nosi. Naravno da ima problema, ali opstaje, u njoj su uvek vrhunski ljudi, samo se menjaju generacije. Najvažnije je da poseduje impuls neuništivosti, kao i da se menja. Od autoriteta koji su joj ugradili temelje do onih koji se i danas borbeno nose sa svim problemima, počev od ekonomske situacije dodatno pogoršane ovom pandemijom. Ako bi analizirali poslednju deceniju, godinu po godinu, možda bi mogli da budemo i zabrinuti, ali nam neki događaj uvek ozari lice, pa nam se čini da nema opasnosti. Žilav je basket“.

Njegova karijera, igračka, pa funkcionerska, usko je vezana za Crvenu zvezdu. I kada nije išlo, i kada je bilo dovoljno svetlosti.

Najvažnije je da se ne želi previše, a ni premalo. Moj nekadašnji klub je poslednjih sedam-osam godina revidirao pozicije, materijalno i kadrovski. Sviđalo se nekima, ili ne, vidim dobrog i ozbiljnog sportskog radnika Nebojšu Čovića, koji odlično gura uprkos raznim teškoćama. Crveno-beli su perjanica srpske košarke, voleo bih da izdrže i da to potraje“.

U tekućoj, neobično „praznoj“ sezoni, čini se da imaju velike, ne samo regionalne, već i evropske ambicije.

Evroliga je teška misija, a ABA liga imperativ. A na jedinom, za sada, putu ka kontinentalnoj eliti, ima i drugih (Budućnost, Partizan) sa sličnim ambicijama. Zvezda će imati jaku konkurenciju, ali i energiju, želju, volju… Bilo bi lakše sa navijačima, ali ne vredi ni lamentirati. Važno je da je u klubu postignut konsenzus, šta se može, a šta ne može, u odnosu tima i uprave. Imaju jasnu sliku i poziciju u ovoj opštoj virusnoj anarhiji. To je pametno i, iskusno promišljanje“.

KSS

Ne može se o crveno-belima, a da se ne „potkači“ večiti rival.

Partizan je od kriznih godina, otkada ne igra Evroligu, uspeo da se oporavi i dođe do određenog nivoa. Uprkos nekim kiksevima na početku tekuće sezone, formirali su interesantnu, kvalitetnu ekipu, koja može da bude opasna. Sigurno će juriti vrh regionalne lige“.

„Petomesečni unuk Ivan je najveća radost, ali deda još ne može da dođe na red. Čak ni kada roditelji, moj Stefan i snaha Ivana, daju malo oduška od non-stop obaveza oko naslednika. Uskače supruga Beba, pa počinje ’konzilijum’ koji je zub izrastao, a koji nije“.

Srpski klubovi, od najvećih do onih u malim sredinama, iz sezone u sezonu, imaju sve više stranaca. Kod crveno i crno-belih, skoro, pa na prste prebrojavamo domaće igrače.

Nisam ljubitelj takvog koncipiranja ekipa. Ni kao predsednik Saveza, nikada nisam dizao ruku za davanje državljanstva. Mislim da i ovakvi, kakvi smo, možemo da imamo uspešnu klupsku i reprezentativnu košarku. Kada i kako će se u vatru ubaciti mlade snage, a da se ne naruši broj stranaca koji (ne)donose ono zbog čega su angažovani. Razumem neki razuman broj, naročito zbog evropskih takmičenja. Nisam zagovornik zatvaranja tržišta, ali, u ovakvoj situaciji, postavljam sledeće pitanje – za koga zapravo navijamo? Gde je tu košarkaška nacionalna autentičnost?“.

Sličan osećaj bi mogla da ima i Košarkaška liga Srbije, koja je još više izgubila na atraktivnosti formiranjem ABA lige 2.

Sviđalo nam se ili ne, to je izgleda neminovnost. Formiranjem takozvane Druge regionalne lige, pružena je ruka spasa brojnim centrima na teritoriji bivše SFRJ. Da nije tako urađeno, bojim se da bi košarka u mnogim gradovima završila kao basket zanimacija. Moglo bi sve da se posmatra iz drugog ugla, kao stepenice ka vrhu, od ABA2 do ABA1, a pre toga, biti što bolji u najvišem domaćem rangu“.

Ili biti u „Galeriji“ da se nešto ne propusti…

I kada je bilo mnogo više društvene dramatike, pre oko 30 godina, ovaj kafić mi je bio spas, pa tek onda posao. To je mesto gde je maksimalno iskorišćena društvena forma. Sreću se prijatelji, evociraju uspomene, navija za različite političke opcije, pa i vode tračevi, i to je ponekad zdravo. Život se meša na filmski način, pa koliko traje“.

KSS