Košarka je njegov testament

Skener 23. okt 202021:49 > 21:51
KSS

Pre 96 godina, 28. oktobra 1924. u Sarajevu je rođen profesor Aleksandar Nikolić, jedan od očeva jugoslovenske košarke i stručnjak koji je svojim ostvarenjima obezbedio mesto u elitnom društvu najvećih trenera Starog kontinenta.

Sa ovog sveta je otišao u Beogradu 12. marta 2000. godine ostavivši iza sebe ogromnu zaostavštinu. A nju ne ne čine samo Profini brojni trofeji osvojeni sa reprezentacijom i klubovima, već i metodi stručnog rada, tačnije ideje koje je preneo mlađim trenerima, ne samo sa prostora nekadašnje SFRJ.

Povezano

Nikolić je u svom prvom trenersko-selektorskom “mandatu” odveo reprezentaciju Jugoslavije do njenog prvog velikog uspeha, drugog mesta na Evropskom prvenstvu u Beogradu (1961. godine), da bi drugo znatno kraće sadenje na klupi ’Plavih’ ovekovečio sa dve titule – evropskih (u Liježu 1977.) i svetskih (u Manili 1978.) šampiona. Kolekciju njegovih trenerskih reprezentativnih odličja dopunjuju srebro sa Mundobasketa održanog 1963. godine u Brazilu, kao i srebro i bronza koje je sa selekcijom tadašnje države uzeo na prvenstvima Starog kontineta čiji su domaćini 1965. i 1963. bili Sovjetski Savez i Poljska.

Svetsko trenersko ime je stekao vodeći italijanski Injis. Sa klubom iz malog Varezea osvojio je u periodu od 1970. do 1973. godine sve trofeje koji su tada bili dostupni u amaterskoj svetskoj košarci, pa je ovaj sastav nazvan “kaznena ekspedicija” kasnije u mnogim anketama proglašen za najbolji evropski tim svih vremena. Pod dirigentskom palicom jugoslovenskog stručnjaka, Dino Menegin i njegovi klupski drugovi su se po tri puta peli na tron namenjen šampionu i  pobedniku kupa Italije, dok su na međunarodnoj sceni uzeli tri pehara Kupa evropskih šampiona (1970, 1972. i 1973.) i dva Interkontinentalna kupa (nezvanična klupska  prvenstva sveta). Po povratku u domovinu Nikolić je već 1974. godine odveo košarkaše Crvene zvezde do njihovog prvog evropskog trofeja. ’Crveno-beli’ su u Udinama u finalu Kupa pobednika kupova savaladali čehoslovački tim Spartak Zbrojovku iz Brna sa 86:75 i tako postali prvi jugoslovenski klub koji se mogao pohvaliti osvajanjem nekog prestižnog kontinentalnog trofeja.

KSS

Prethodno je ovaj profesor sa beogradskog Fakulteta za fizičku kulturu imao trenerskog uspeha i na domaćoj klupskoj sceni. Vodeći dve sezone ekipu OKK Beograda uspeo je da sa Radivojem Koraćem i njegovim saigračima najpre 1962. trijumfuje u Kupu Jugoslavije, da bi zatim naredne godine postali i šampioni države.

Čovek koji je dva puta (1966. i 1979.) proglašavan za evropskog trenera godine znao je, i kada nije vodio ekipu sa klupe, da iz drugog plana doprinese uspesima naših klubova u evropskim takmičenjima. Savetima je pomogao Boži Maljkoviću da sa Jugoplastikom tri godine vlada Evropom, a kao savetnik mladog trenera Željka Obradovića je imao ogromnu ulogu u senzacionalnom trijumfu Partizana u Kupu šampiona 1992. godine.

Važio je za strogog trenera perfekcionistu koji je insistirao na disciplini igrača i provođenju datih zadataka, a za njega je čvrsta igra u odbrani bila ključ uspeha. Kod Nikolića se, kako se tada govorilo, tačno znalo kada počinju treninzi, ali ne i u koje vreme se završavaju. Bio je, međutim, ne samo spreman da se stalno stručno usavršava, već i da nesebično ta svoja znanja prenosi drugim stručnjacima, pomaže manjim klubovima i podiže samopozdanje, kako mladim trenerima, tako i igračima. Van parketa i trenažnog procesa je, kažu, bio boem i duhovit čovek, spreman da zapeva, odigra partiju karata ili šaha i čak se oda poroku – pušenju cigara. Jedan je od najzaslužnijih za stvaranje jugoslovenske košarkaške škole, a njegove ideje su kasnije uspešno na evropskoj sceni primenjivali treneri mlađe generacije poput Bože Maljkovića i Željka Obradovića.

Budući veliki košarkaški stručnjak je, iako rođen u Sarajevu, prve godine detinjstva proveo u Brčkom, gde mu je otac Đorđe u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji bio jedan od najbogatijih ljudi. Porodica Nikolić se pre izbijanja II svetskog rata preselila u Beograd u kojem je Aleksandar, pored pohađanja gimnazije, za vreme okupacije igrao košarku sa drugovima. Studirao je pravo i medicinu na Beogradskom univerzitetu, međutim, život je hteo da krene sasvim drugim putem i postane profesor na Fakultetu za fizičku kulturu i košarkaški trener.

Po oslobođenju zemlje, zajedno sa Nebojšom Popovićem, Rašom Šaperom i Borom Stankovićem, osnovao je KK Crvena zvezda, ali je uskoro kao vojni obveznik nastupao za selekciju JNA sa kojom je osvojio prvo prvenstvo nove države 1945. godine. Usledila je sezona provedena u dresu Partizana, posle koje se vratio u Zvezdu i sa timom sa Malog Kalemegdana tri godine uzastopno (1947, 1948. i 1949.) prvi presecao ciljnu vrpcu u šampionatu tadašnje FNRJ. Pre nego što je u 27 godini okončao igračku karijeru, tokom koje je 13 puta nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, oprobao se i kao košarkaš čačanskog Željezničara i beogradskog BSK.

KSS

Pošto se penzionisao kao košarkaš Nikolić je započeo trenerski posao, tačnije prihvatio ponudu KSJ da vodi reprezentaciju Jugoslavije. Naš državni košarkaški tim tada je bio samo prosečna evropska selekcija koja nikako nije uspevala da ostvari neki značajniji rezultat na velikim takmičenjima i stvari se u tom pogledu nisu promenile sve do šampionata Starog kontinenta čiji je domaćin 1961. bila Titova zemlja. Tada je jedna nova generacija koju su predvodili Korać i Daneu stupila na sceni i bodrena od desetak hiljada gledalaca koji su se okupljali u hali Beogradskog sajma nizala trijumfe do finala u kojem su ’Plavi’ za protivnika imali u to vreme neprikosnoveni sastav Sovjetskog Saveza. I pored potajnih nadanja domaćina, u borbi za titulu nije bilo iznenađenja. ’Zbornaja komanda’ predvođena 217 centimetara visokim centrom Krumišom bila je prejaka za Jugoslovene (53:60), ali se Aleksandar Nikolić mogao pohvaliti time da je doveo svoje izabranike do prve medalje na nekom velikom takmičenju.

Dve godine kasnije ostvaren je još veći podvig, profa Aco i njegovi reprezentativci vratili su se iz dalekog Brazila kao neočekivani vicešampioni sveta. Selekcija sa Balkana je na tom Mundobasketu prvi put ostvarila pobede u duelima sa Sovjetima (69:67) i Amerikancima (75:73), a poklekla je jedino pred reprezentacijom domaćina (71:90) koja se na kraju turnira popela na svetski tron. Uspehu ’Plavih’ je doprinela i taktika selektora koji je počinjao mečeve petorkom igrača koji su imali najmanju tremu, da bi tek kasnije ubacivao na parket svoje najveće adute.

U susretu sa selekcijom SAD, protivnici su brzo stekli prednost od desetak poena, a ja sam tek onda počeo da vršim izmene. Na našoj klupi su bili oni bolji igrači, što protivnički trener nije znao. Verovatno je pomišljao da smo se predali jer je bio ubeđen da u igru ulaze naši slabiji reprezentativci”, prisećao se kasnije Nikolić.

Koliko je to drugo mesto na svetskoj smotri košarke doživljeno u Jugoslaviji kao veliki uspeh pokazuje i to da je selektora i reprezentativce, po povratku u zemlju, primio lično Josip Broz Tito. Kontinuitet osvajanja medalja nastavljen je na prvenstvima Starog kontinenta održanim 1963. u Poljskoj (bronza) i dve godine kasnije u Sovjetskom Savezu (srebro), da bi po završetku turnira u Moskvi, Nikolić prepustio selektorsku stolicu svom dotadašnjem pomoćniku Ranku Žeravici.

Na Nikolićevu trenersku košarkašku filozofiju umnogome je uticao šestomesečni studijski boravak u SAD na koji ga je 1963. poslao KSJ. Shvatio je da je ideje koje je usvojio u zemlji košarke ne mogu u praksi odmah primeniti kod nas, već da je za to potreban strpljiv rad i vreme.

Pred njim su bili novi izazovi i dokazivanja u trenerskom poslu. Prihvatio je ponudu italijanskog kluba Petrarke iz Padove na čijoj klupi je proveo dve sezone (od 1965. do 1967.) godine. U prvoj je sa tim prosečnim timom stigao do trećeg mesta u šampionatu na Apeninima, dok je prva zvezda Petrarke Amerikanac Dag Mou bio najbolji strelac lige. Naredno prvenstvo sastav iz Peruđe je okončao na osmoj poziciji, posle čega je ’Profesor’ otišao iz ovog grada ali ne i italijanske košarke.

KSS

Injis iz Varezea je 1969. angažovao nekadašnjeg jugoslovenskog selektora sa željom da dovede taj klub, ne samo na italijanski tron, već i na evropski košarkaški Olimp. Prvi zadatak je ostvario u startnoj sezoni u kojoj se ekipa iz Varezea sa impresivnim skorom od 20 pobeda i samo dva poraza prošetala kroz ligu na čizmi. Sastav u kome se, uz Meksikanca Ragu i Amerikanca Džonsa, isticao mladi italijanski centar Dino Menegin stigao je u narednoj sezoni do finala Kupa šampiona koje se 9. aprila 1970. igralo u Nikolićevom rodnom gradu Sarajevu. U tek izgrađenoj dvorani “Skenderija” Injis je te večeri odmerio snagu sa braniocem titule moskovskim CSKA koji je u taj duel ušao kao favorit. Većina od 6.000 prisutnih gledalaca bodrilo je zbog Ace tim iz Varezea koji je tokom celog susreta bio u vođstvu. Pobednika je presudila sjajna taktika jugoslovenskog stručnjaka, tačnije izvanredna odbrana italijanskog tima u kojoj se posebno isticao mladi Menegin, inače najefikasniji igrač Injisa sa 20 poena.

Profesor Nikolić, pravi košarkaški genije, pripremao me je za meč posebnim treninzima  i najavio mi da ću biti odlučujući igrač. Predvideo je da košarkaš CSKA Andrejev neće izlaziti da brani moj šut izvan reketa, i tako je i bilo”, govorio je kasnije Menegin.

Na semaforu “Skenderije” je na kraju stajao rezultat 79:74 za izazivača, što je značilo da je Aleksandar Nikolić u 46. godini života u rodnom gradu ostvario najveći uspeh u dotadašnjoj trenerskoj karijeri dovevši svoju ekipu do najcenjenijeg evropskog klupskog pehara. 

’Armejci’ su se naredne 1971. u finalu revanširali (67:53) Injisu za poraz u gradu na Miljacki, međutim, ’Profesorovi’ učenici su u iduće dve sezone ponovo osvajali pehar namenjen pobedniku Kupa šampiona. U dramatičnom finalu odigranom 1972. u Tel Avivu sprečili su Jugoplastiku (70:69) da postane prvi evropski prvak iz Jugoslavije, da bi 1973. godine u završnom susretu u Liježu ponovo bili bolji od CSKA – 71:66. Stručnjak iz Beograda je, nakon što je ekipa iz Varezea više puta osvojila sve što se osvojiti može, ocenio da je došlo vremne za rastanak za tim italijanskim klubom.

“Nisu više gladni”, objasnio je svom nasledniku na klupi Injisa Aleksandru Gambi razlog odlaska iz Varezea i u leto 1973. godine se vratio u glavni grad Jugoslavije. Odmah je preuzeo kormilarenje broda Crvene zvezde sa kojom u narednoj sezoni (1973/1974) nije uspeo da ostvari postavljeni cilj – povratak titule na Mali Kalemegdan. Ekipa čiji su ključni igrači bili Dragan Kapičić, Ljubodrag Simonović i Zoran Slavnić okončala je nacionalni šampionat na trećoj poziciji (iza šampiona Zadra i Jugoplastike), ali se zato neočekivano domogla evropskog trofeja.

KSS

’Crveno-beli’ su u finalu Kupa pobednika kupova, tada drugog po važnosti evropskog klupskog takmičenja, 2. aprila 1974. odmerili snage sa čehoslovačkim timom Spartak Zbrojovkom iz Brna. Presudile su te večeri izuzetno raspoložene zvezde jugoslovenskog kluba. Kaponja je ubacio 23, Moka 20, a Duci 19 poena, pa je ’Profesor’ po okončanju utakmice (86:75) mogao da se raduje još jednom evropskom trofeju, istina ne onom u najprestižnijem takmičenju Starog kontinenta.

Usledio je rastanak sa Zvezdom i povratak na Apenine gde je u naredne dve sezone radio u Fortitudu. Čekao ga je novi posao u domovini pošto su čelnici KSJ 1976. odlučili da vođenje reprezentacije aktuelnih evropskih prvaka povere čoveku koji je 15 godina ranije kao selektor odveo ’Plav’ do prve medalje na nekom velikom takmičenju. Od tada se, međutim, mnogo toga promenilo na košarkaškoj mapi sveta, a zadatak Nikoliću nije olakšala ni činjenica da se po godinama, temperamentu i košarkaškoj filozofiji u mnogome razlikovao od svoga prethodnika Mirka Novosela, pod čijim su vođstvom Ćosić, Kićanović, Dalipagić i Slavnić ostvarili velike uspehe u periodu od 1973. do 1976.

Prvi izazov je bio šampionat Starog kontinenta u Belgiji na koji je naša reprezentacija otputovala u septembru 1977. sa ambicijom da treći put uzastopno postane evropski šampion. I pored neočekivanog poraza od Čehoslovaka (103:111) u takmičenju u grupi, ’Profini’ izabranici su bili najbolji kada je to bilo najvažnije, u borbama za medalje. U polufinalu su lako savladani ’Azuri’ sa 88:69, dok je u borbi za zlato 24. septembra 1977. deklasiran Sovjetski Savez (74:61) u utakmici u kojoj su Slavnić i Kićanović u završnici odigrali ono čuveno dodavanje odbojkom. Taj njihov potez je veoma naljutio selektora koji ga je doživeo kao potcenivanje protivnika, sasvim suprotno njegovom sportskom kredu da rivala treba pobediti sa što većom razlikom, ali da ga se nikako ne sme poniziti.

Marko Metlas/EB via Getty Images

Deceniju i po nakon što je odveo ’Plave’ do senzacionalnog drugog mesta na svetskom šampionatu u Brazilu, iskusni stručnjak je u oktobru 1978. stigao na Mundobasket, čiji su domaćin te godine bili Filipini, kao selektor jednog od glavnih kandidata za titulu. Tu ulogu su naši reprezentativci opravdali na mečevima u ovoj azijskoj zemlji u kojima su uglavnom ubedljivo pobeđivali rivale, među kojima je u polufinalnoj grupi glatko savladan i  Sovjetski Savez sa 105:92.

Kada su isti protivnici ponovo sastali u Manili 14. oktobra 1978. u borbi za svetski tron malo ko je sumnjao u novi trijumf majstora košarke sa Balkana. Finalni duel je, međutim, bio izuzetno dramatičan i u njemu su Jugosloveni do pobede došli tek nakon produžetka (82:81), znatno teže nego u prethodnim obračunima sa izabranicima Aleksandra Gomeljskog. Najvažnije je, ipak, bilo da smo se po drugi put popeli na svetski košarkaški Olimp, a ’Profesor’ je nakon ovog trijumfa u svojoj trofejnoj kolekciji imao kao trener sve najvažnije klupske i reprezentativne titule, osim one koja se dodeljuje olimpijskim pobednicima.

Nije, međutim, želeo da ostane na kormilu ’Plavih’ do Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine kako bi pokušao da popuni tu prazninu, već je, neočekivano, po povratku sa Filipina, preuzeo vođenje čačanskog Borca. U ovom gradu je svojim metodama rada impresionirao prvog košarkaša Borca Radmila Mišovića i zarazio trenerskim virusom omladinca Željka Obradovića, kome će početkom devedesetih godina XX veka upravo ’Profa’ biti mentor na njegovom putu ka evropskoj tituli sa ’crno-belima’.

KSS

Nakon odlaska iz Čačka poslednje aktivne trenerske godine proveo je u  Italiji gde je za četiri sezone vodio čak četiri tima – Virtus (Bolonja), Rejer (Venecija), Viktoriju Libertas (Pezaro) i Apu iz Udina. U zasluženu penziju je otišao 1985. godine, što naravno nije značilo i rastanak sa sportom kojem je posvetio ceo život. Aleksandar Nikolić, jednostavno, nije mogao bez košarke, baš kao što su čelnicima klubova, mlađim stručnjacima i njihovim igračima trebali dragoceni saveti „patrijarha jugoslovenske košarke”. Jedan od njih Toni Kukoč nikad nije zaboravio  savet koji mu je ’Profa’ dao na treningu Jugoplastike kojem je prisustvovao kao mentor Bože Maljkovića, tadašnjeg šefa  stručnog štaba splitskog tima.

Toni, gledam te kako se naprezeš, kao da radiš neki težak posao. Košarka je muka samo za one koji nemaju talenat, a ti si za nju rođen. Zato se opusti i uživaj u njoj”.

Nikolić je u Kuću slavnih u Springfildu uvršten 1998. godine, dok mu je FIBA posmrtno 2007. dodelila mesto u Kući slavnih Svetske košarkaške federacije. Zauvek nas je napustio 12. marta 2000. godine, a večni počinak je našao u Aleji zaslužih građana na beogradskom Novom Groblju, u gradu u kojem je proveo najveći deo plodnog života i gde nekadašnja sportska dvorana “Pionir”od 2016. nosi njegovo ime. I dve decenje nakon fizičkog odlaska ovaj veliki stručnjak je, zahvaljujući svom delu, i dalje prisutan u svetu košarke, a o njegovoj dragocenoj zaostavštini možda najbolje govore reči jednog od Acinih trenerskih učenika Božidara Maljkovića.

Košarka je njegov testament. Imao je veliki broj učenika i sve je prvo naučio kako da postanu ljudi. Nesebično je davao svoje veliko znanje i svi mi iz košarke smo njegovi veliki dužnici“.