Čovek koji je zadužio Zvezdu, susret sa Eskobarom…

Skener 25. okt 20200:44 > 0:51
FK Crvena zvezda

Nedavno je sa ovog sveta otišao Vladica Popović, sjajni defanzivac Crvene zvezde iz pedesetih i prve polovine šezdesetih godina 20. veka i član reprezentacije Jugoslavije koja je na Mundijalu 1962. ostvarila najveći uspeh u istoriji tadašnjih nacionalnih Plavih na svetskim smotrama fudbala.

Ovaj van terena mirni čovek, rođen 17. marta 1935. u Zemunu, je kao igrač beogradskih crveno–belih sa klupskim drugovima osvojio pet titula šampiona države (1956, 1957, 1959, 1960. i 1964. godine) i tri pehara Kupa maršala Tita (1958, 1959. i 1964.), a u sportu kome je posvetio gotovo ceo svoj život se, nakon što je obesio kopačke o klin, potvrdio i kao uspešan, trofejni trener.

Trenersko ime stekao je radeći u Južnoj Americi gde je sa čak tri kolumbijska tima (Indenpendiente Santa Fe, Atletiko Nacional i Deportivo Kali) postao prvak ove zemlje, te dva puta odveo ekipu Portuguesa do naslova šampiona Venecuele. Najveći uspeh je ostvario sedeći na klupi Crvene zvezde koja je pod njegovom ‘dirigentskom palicom’ 1991. u Tokiju uzela pehar namenjen pobedniku Interkontinentalnog kupa i tako postala klupski šampion sveta. Popović je ostao zapisan kao poslednji trener osvajač titule u prvenstvima Druge Jugoslavije, pošto je predvodio tim sa ‘Marakane’ do trona u sezoni 1991/1992 koju su, zbog izbijanja rata u BiH, okončali samo klubovi iz Srbije, Crne Gore i Makedonije.

Vladica se mogao pohvaliti i sa srebrnom olimpijskom medaljom koju je kao reprezentativac tadašnje FNRJ dobio na Igrama u Melburnu 1956. godine, a zanimljivo je da je, pored nastupa na Mundijalu u Čileu, otputovao sa Plavima i na Svetski šampionat u Švedskoj (1958.) gde, međutim, nije odigrao ni jednu utakmicu u dresu sa šest buktinja. Mada nije spadao u atraktivne ofanzivne fudbalere koji su driblinzima, asistencijama i golovima plenili srca navijača, Popović je, ipak, tokom 12-godišnje karijere u Zvezdi, zahvaljujući igračkim i ljudskim kvalitetima, uspeo da se nametne kao jedan od nezaobilaznih ‘stubova’ ovog tima.

Ovaj borbeni ali korektni fudbaler nastupao je na poziciji defanzivnog veziste ili, kako se tada govorilo, levog halfa, čiji je glavni zadatak bio da razgrađuje protivničke napade, odnosno zaustavlja najbolje igrače rivala. I taj posao je obavljao uspešno jer se porede njega – kako je kasnije sa ponosom isticao – nisu naigrali tadašnji asovi jugoslovenskog fudbala Stjepan Bobek, Milan Galić, Todor Veselinović, dok mu je najviše muka, prema vlastitom priznanju, zadavao napadač Partizana Marko Valok.

Momak iz Zemuna se na terenu potvrđivao kao uspešni ‘čovek zadatka’ koji je, međutim znao i da krene napred i pogodi protivničku mrežu, o čemu govori podatak da je tokom karijere postigao 38 pogodaka za crveno–bele. Zahvaljujući dugom radnom stažu u dresu najtrofejnijeg jugoslovenskog tima imao je to zadovoljstvo da bude saigrač najvećih Zvezdinih zvezda različitih generacija. Kad je postao prvotimac u timu su glavnu reč vodili Rajko Mitić i Branko Stanković, kasnije je došlo vreme Dragoslava Šekularca i Bore Kostića, da bi kapiten Vladica pred odlazak sa ‘Marakane’ izvodio na teren tim u kome se nalazio tada talentovani junoša sa Uba Dragan Džajić.

Popović je u Zvezdu došao kao 15-godišnjak na preporuku Đure Pešića (brata kasnijeg gradonačelnika Beograda Branka Pešića) koji ga je prethodno zapazio u pionirskom timu zemunskog Jedinstva. Vladica je najpre počeo da se kali u drugom sastavu Zvezdinog podmlatka, da bi ga uskoro trener Žarko Mihajlović kao izuzetno darovitog klinca prebacio u prvi sastav podmlatka sa kojim je osvajao titule prvaka Beograda, Srbije i Jugoslavije.

Usledio je kratak period proveden u mladom timu crveno-belih, posle kojeg ga je Milovan Ćirić prekomandovao među prvotimce Zvezde.

Ćirić kao da je osetio da sam rođeni half. Kad se Predrag Đajić oprostio od fudbala sa polutke me je vratio u half – liniju i na ovom mestu sam zaista najviše pružio”, prisećao se kasnije Popović.

FK Crvena zvezda

Mladi defanzivni vezista se u drugom delu sezone 1953/1954 ustalio u startnoj postavi i u devet odigranih mečeva četiri puta je matirao golmane Zvezdinih rivala. Dve godine kasnije se prvi put radovao osvajanju titule šampiona države, kome je doprineo sa 17 prvenstvenih nastupa i dva pogotka postignuta u utakmici sa Osijekom. Dobre partije ‘lansirale su ga među putnike za Olimpijske igre u Melburnu gde je u decembru 1956. nakon poraza od Sovjetskog Saveza (0:1) u finalu primio srebrnu medalju.

Zvezda se na kraju sezone 1956/1957 ponovo našla na prvenstvenom tronu, dok je u Kupu šampiona dogurala do polufinala gde ju je eliminisala Fjorentina (0:1, 0:0). Popović je u ovom takmičenju odigrao pet utakmica i bio strelac pogotka u četvrtfinalnom nadmetanju sa sofijskim CSKA.

Naredne sezone je bio akter nezaboravnih duela Zvezde i Mančester junajteda na Old Trafordu i stadionu JNA. Engleski prvak je posle revanša u Beogradu izborio plasman u polufinale Kupa šampiona ali su na žalost sutradan 6. februara 1958. osmorica igrača Bezbijevog tima izgubila život u avionskoj nesreći na minhenskom aerodromu. Zvezda te sezone (1957/1958) nije odbranila titulu u ligi FNRJ ali je zato uzela Kup Maršala Tita i međunarodni Dunavski (Mitropa) kup, dok se Vladica 11. maja 1958. venčao sa devojkom Ljiljom sa kojom ga je ranije upoznao Dragoslav Šekularac.

Iduće godine je sa klupskim drugovima proslavio osvajanje duple krune, da bi naredne 1960. imao tu čast da kao kapiten crveno- belog tima primi pehar namenjen osvajaču prvenstva Jugoslavije. Usledile su tri godine vladavine komšija iz Humske tokom kojih su sad već iskusni levi half iz Zemuna i njegovi saigrači dva puta odmerili snage sa Barselonom u Kupu sajamskih gradova. U sezoni 1961/1962 Katalonci su u polufinalu zaustavili Beograđane ali su se već naredne sezone fudbaleri Zvezde u osmini finala revanširali ekipi sa Nou Kampa. Presudila je majstorica odigrana na neutralnom terenu u Nici u kojoj je sjajnu partiju u pobedničkom timu (1:0) pružio Vladica Popović.

U junu 1962. nosio je dres Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Čileu i po ocenama stručnjaka i navijača bio jedan od najboljih igrača naše reprezentacije na ovom turniru. Posebno se istakao u četvrtfinalnom obračunu sa selekcijom SR Nemačke (1:0) u kome je ‘stavio u džep’ opasnog Uvea Zelera i tako doprineo da Plavi, nakon poraza na prethodna dva Mundijala, konačno savladaju neugodne Pancere. Prethodno je u utakmici grupne faze šampionata sa Urugvajom jedini put u karijeri bio isključen nakon što je pokušao da spreči sukob između golmana Šoškića i halfa južnoameričke selekcije Roka.

‘Čileanska bajka’ okončana je bolnim buđenjem u polufinalnom duelu sa Čehoslovacima (1:3), odnosno porazom (0:1) u utakmici za treće mesto sa domaćinima turnira. Popović nikad nije skrivao žal zbog propuštene prilike da Jugoslavija bude akter završnog meča za titulu svetskog šampiona.

„Bili smo kvalitetniji od Čehoslovaka, ali bolji je onaj koji trijumfuje. Propustili smo veliku šansu jer su svi svetski mediji pisali da smo jedino mi mogli da se ravnopravno nosimo sa Brazilom koji je u finalu pregazio Čehoslovake. A mi smo se izduvali, i u borbi za treće mesto sa domaćinom, nismo imali ni snage ni motiva. Jer, kada si bio tako blizu finalu, bronza ne može da ti bude uteha.

Zvezda je, nakon tri sušne godine, okončala sezonu 1963/1964 osvajanjem duple krune. Bila je to peta i poslednja titula šampiona države sad već 29-godišnjem kapitenu Popoviću, koji je sa trećim peharom Kupa maršala Tita zaključio svoju bogatu zbirku trofeja uzetih u dresu crveno–belih. Došlo je vreme za rastanak sa klubom sa tek izgrađene ‘Marakane’. Poslednju, zvanično 499. utakmicu za Zvezdu odigrao je 10. juna 1965. protiv Rijeke, dok se od reprezentacije oprostio šest dana kasnije u Oslu, kada je u svom 20. nastupu u dresu sa šest buktinja doživeo poraz (0:3) u susretu sa Norvežanima.

Karijeru je nastavio u Nemačkoj gde je, nakon kratke epizode u Štutgartu, od 1966. do 1968. godine nastupao za ekipu Štutgarter Kikersa. Neočekivano je odlučio da igračku karijeru okonča u Venecueli u kojoj su živeli roditelji njegove supruge Ljiljane. Oni su imali dobre ‘veze’ u ovoj državi, pa je Vladica dobio ponudu da poslednju sezonu u kopačkama provede kao fudbaler tamošnjeg kluba Deportivo Kanarijasa. Već tada je bio rešio da uđe u “trenerske vode” zbog čega je učio španski i polagao ispite na trenerskoj školi u ovoj južnoameričkoj zemlji.

Startovao je u Venecueli, gde je vodio Portugezu i Deportivo Italiju, da bi na preporuku novog selektora Kolumbije Todora Veselinovića, 1971. godine bio imenovan za novog šefa stručnog štaba Tozinog dotadašnjeg kluba Independientea Santa Fea. Popović je iskoristio šansu i već u prvoj sezoni doveo ovaj tim iz Bogote do titule šampiona Kolumbije, a taj uspeh je ponovio i sa narednim klubom Atletiko Nacionalom iz Medeljina koji je prvenstvenu sezonu 1972/1973 okončao kao prvak ove zemlje. Ni u Medeljinu se uspešni šef stručnog štaba nije dugo zadržao već je prihvatio poziv Deportiva iz Kalija koga je 1974. godine takođe odveo na kolumbijski fudbalski Olimp.

Trenersku zbirku titula uzetih tokom rada u Južnoj Americi nekadašnji dečak iz Zemuna je upotpunio po povratku u Venecuelu. Sedeći na klupi Portugezea doveo je ovaj tim do trona 1975. i 1977. godine, što su, kasnije se ispostavilo, bili njegovi poslednji trofeji osvojeni na ovom kontinentu. Vladica će se osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka ponovo vraćati u ovaj deo naše planete kao trener (u Kolumbiji) ili selektor (Perua), a iz tog perioda mu je posebno ostao u sećanju susret sa strašnim Pablom Eskobarom.

Zloglasni narko bos je pozvao trofejnog jugoslovenskog stručnjaka u svoju vilu kako bi ga nagovorio da preuzme vođenje njegovog kluba iz Medeljina. Popović je znao da ovaj poziv ne može da odbije ali je ipak rešio da, i pored prisutnog straha, ne prihvati Eskobarovu ponudu.

“Želeo je da me impresionira tako što me je u bazenu poslužio viskijem. Zahtevao je da postanem trener njegovog kluba ali sam to odmah odbio. Bilo mi je jasno da takvom čoveku ne smem da kažem da ću da razmislim jer bi to bilo isto kao da sam pristao. Tražio je da ne odbijem odmah, pričao da će napraviti zabavu u svojoj vili s najlepšim ženama samo za mene, da ću dobiti para koliko god želim… Znao sam, međutim, da u takvo nešto ne smem da uđem. Ako me pitate da li sam se uplašio kad sam ga odbio, neću vas lagati.

Čovek koji je imao hrabrosti da odbije ponudu Pabla Eskobara je u svojoj domovini uspešno vodio timove Napretka i Trepče, da bi 1991. godine, nakon odlaska Ljupka Petrovića, dobio poziv sa ‘Marakane’ da sedne na klupu aktelnog evropskog šampiona Crvene zvezde. Vladica je bez razmišljanja prihvatio ponudu kluba u kome je proveo najbolje igračke godine iako je bio svestan da će Zvezda – zbog nemogućnosti da kao domaćin svoje mečeve u Ligi šampiona igra u Beogradu – teško odbraniti trofej osvojen u Bariju. I pored dobrih partija, crveno–beli su takmičenje u polufinalnoj grupi završili iza Boškovljeve Sampdorije, a prethodno su u jedinom meču Superkupa Evrope nesretno poraženi od Mančester junajteda na Old Trafordu. Mesec dana kasnije (8. decembra 1991) Zvezda je u Tokiju igrala sa čileanskim Kolo Kolom meč za trofej Interkontinentalnog kupa, pa su se igrači i članovi stručnog štaba sučili sa pritiskom da moraju osvojiti pehar namenjen (nezvaničnom) klupskom prvaku sveta.

Popović je kasnije pričao da je od svojih fudbalera uoči obračuna u glavnom gradu Japana tražio čeličnu disciplinu kako bi iskoristili šansu koja će im teško više ukazati. Prvaci ‘Starog kontinenta’ su dobro započeli meč i pogotkom Jugovića stekli minimalnu prednost ali je kasnije isključenje Savićevića pretilo da poremeti planove beogradskog tima. Vladica je u poluvremenu u svlačionici posavetovao svoje izabranike da nastave sa dotadašnjim igrom i optimistički im poručio “da će dobiti Čileance udarima iz kontre”.

U nastavku utakmice desilo se upravo ono što je šef stručnog štaba crveno-belih najavljivao. Nakon drugog pogotka Jugovića (58. minut) usledio je kontranapad u 72. minuti koji je Pančev – iskoristivši idealan centaršut Mihajlovića – okončao trećim golom za tim sa ‘Marakane’. Zvezda se našla na svetskom fudbalskom Olimpu, a njen strateg se kasnije sa zadovoljstvom prisećao ovog trijumfa.

Ne pamtim da sam ikada u karijeri sa toliko emocija pratio jedan meč. Svi smo znali da smo ispisali novu stranicu istorije Zvezde, jedino što tada nismo verovali da će doći vreme u kojem više niko neće moći to da ponovi.“

Sankcije uvedene SR Jugoslaviji su sprečile nastavak projekta ‘evropske Zvezde’ pa je Vladica, posle osvajanja titule u domaćem prvenstvu, ponovo spakovao kofere i zaputio se u Južnu Ameriku. Oprobao se na poslu selektora rerezentacije Perua, vodio ekipe kolumbijskog Milionariosa i venecuelanskog Karakasa, da bi na kraju 20. veka započeo život penzionera. I dalje nije mogao bez fudbala i svoje Crvene zvezde pa je volonterski obavljao posao predsednika sekcije veterana kluba iz Ljutice Bogdana. Mirni čovek iz Zemuna, koji je tokom igračke i kasnije trenerske karijere uspešno položio brojne ispite na stadionima širom Evrope i Južne Amerike, zauvek nas je napustio 10. avgusta 2020. godine postavši deo tima Zvezdinih ‘nebeskih legendi’.