Stefan Šćepović za SK: Škotska će pasti

Skener 6. nov 202010:53 > 10:57
Denis Doyle, Getty Images Sport

Idemo u Tokio, grad izuzetnih tekovina ubrzanog tehnološkog razvoja i smirene dalekoistočne tradicije, da pričamo o Škotskoj i Srbiji.

Karta je u telefonu, kamera ide, ton ide, svi idemo, u goste Stefanu Šćepoviću, prvotimcu tamošnje drugoligaške Maćida Zelvije, prvom Srbinu, koji je, pre pet godina, zadužio Seltikov dres, da čujemo nešto o vremenu prošlom, ali i sadašnjem, da se pozabavimo temom vezanom za predstojeći 12. novembar…

Beograd. Stadion Rajko Mitić. Najvažniji sportski događaj u Srbiji, za 2020.godinu. Biće ono što biti mora, Srbija će savladati Škotsku i otići na finalni turnir Evropskog prvensta“, ne ostavlja Šćepović nikakvu dilemu u razgovoru za Sport Klub.

S nekolicinom aktuelnih škotskih reprezentativaca delili ste svlačionicu u Glazgovu, trenirali, igrali utakmice?

„Divno, nezaboravno iskustvo. Svuda oko mene dobri ljudi, dobri igrači. A klub, ogroman. O njemu se, zapravo, pravi uvid stiče tek onog trena, ako imate sreću, da budete deo njegovog orkestra. Zaista neopisivo zadovoljstvo. I čast. Da, bio sam u društvu Grifitsa, Mekgregora i Armstronga, koji su na najnovijem spisku selektora Stiva Klarka, o svakom samo lepe reči. Grifits je agresivan, traži loptu, ide u prostor, krasi ga odličan šut, visok tek nešto iznad 170 centimetara, odraz mu je izuzetan, ume, eto, i u skoku da bude opasan. Mekgregor? Seltikovo dete. Levonogi vezist, zna da igra, zna da razigra ekipu, zna da uputi završni pas, sve zna. Što se Armstronga, tada pristiglog iz Dandi junajteda, tiče, desna noga mu je jača, radi za tim, ide gore, dole, tehnički je potkovan, gledam ga sad na mečevima Sautemptona u Premijer ligi, redovno je u grupi najzapaženjih.“

Družili ste se van terena?

Ne mogu i dalje da odgonetnem zašto sam više slobodnog vremena provodio sa strancima iz raznih krajeva Evrope i Sveta. Valjda sam zatekao takvu praksu da se stranci međusobno druže, jednostavno sam se uklopio u sistem. U to vreme je za Seltik igrao Johansen, sadašnji Mitrovićev saigrač u Fulamu, sećam se i Nira Bitona, Gvidetija, golmana Zaluške, Toneva, Vakasa,  Ambroza…I, ko bi, molim vas, zaboravio sjajnog, nadmoćnog Van Dajka, koji se igrao fudbala u Škotskoj. Holanđanin je carevao kaznenim prostorom, dugačkim korakom iznosio loptu do protivničkog gola, izgledalo je kao da igra na 30 odsto. Neverovatan fudbaler. Lakoća -zapanjujuća. U istom svetlu nastavio je u Sautemptonu, uz obeštećenje od 80 miliona evra dogurao do Liverpula i zvezdanih visina, želim mu što brži oporavak od operacije ukrštenih ligamenata. Možda ga je najlepše opisao čuveni menadžer Hari Rednap, zapamtio sam njegove reči: Džon Teri, Nemanja Vidić i Rio Ferdinand su najbolji defanzivci Premijer lige ikada. Sve njihove kvalitete ima i Van Dajk. Čita igru kao Teri i duboko stoji, siguran je u pasu kao Rio, a, iako nije agresivan kao Vidić, poseduje isti ratnički mentalitet.“

Van Dajk se, dakle, zasluženo „probio“ i u ovaj tekst, zamišljen, pre svega, da predstavi Škote i Srbe, neko takav, sa vanserijskim kvalitetima je dobrodošao (komplimenti, gospodine), osim toga, fudbal je živa stvar, uvek iskoči nešto novo, zanimljivo, interesantno, zato ćemo se kasnije osvrnuti i na Japan. A, dok se ne suočimo sa Japanom…

Opšte je poznato: Škoti kad ne mogu kroz igru da dođu do onoga što su zamislili, pribegavaju starom, oprobanom receptu, preskakanju igre i centaršutevima sa oba boka. Jači su od Norvežana. Timski su jači. Tvrdim. Norveška je pala protiv Srbije, zato što je verovala da u vremenu, kad su se konačno pojavili odlični individualci, može da odustane od svog ranijeg stila. I pogrešila, naravno, oslanjajući se isključivo na zvučna imena. Kod Škota je kolektiv bio, jeste i uvek će biti svetinja. O tome mora da vodi računa srpska reprezentacija. Pa ipak, uz sve pomenuto, ništa, ama baš ništa, neće moći da spreči Srbiju da trijumfuje, ukoliko bude na nivou izdanja viđenih u susretima sa Norveškom i Turskom“, jasan je Šćepović.

Kako živite u Japanu?

Ne žalim se, zadovoljna je i moja porodica, supruga Jovana i četvorogodišnja čerka Lena, koja je, da se pohvalim, u englesko-japanskoj školici naučila veliki bpoj reči na ovdašnjem jeziku. Do kraja sledeće godine kada mi ističe ugovorna obaveza prema Maćidi, sigurno će sasvim solidno ovladati japanskim, a ja ću i dalje ostati na srpskom, engleskom i španskom. Društvo nam pravi Alen Mašović, trenutno van stroja zbog problema sa primicačem, tu je i Dorian Babunski, treneri Ranko Popović i Vladica Grujić…Viđamo se i sa Filipom Klajićem i Nerminom Haskićem, članovima Omije…Život je ovde u normali, sve radi, sve funkcioniše…Meni je bitno da sam se, po izlasku iz povrede, vratio fudbalu, da sam svež, da sam pun energije, da sam starter, da hvatam ritam… Igrao sam i u prošlom kolu, Maćida je izgubila, nezasluženo. Bože, šta smo sve promašili u prvom poluvremenu…Kazna je stigla, Nagasaki je, na svom terenu osvojio tri boda, ni iz čega davao golove, rezultat 3:1. Liga je naporna, raspored nagomilan, u novembru je osam kola…Za razliku od ostalih fudbalskih takmičenja u Aziji, gde je sve skraćeno, mi ćemo da odradimo planirane 42 runde. U sklopu svega i odluka da u ovoj godini niko ne ispada iz Druge lige“, otkrio je Stefan Ščepović za Sport Klub.

Pozdravljamo se sa Šćepovićem i Japanom (svako dobro, svaka sreća), vraćamo u Srbiju i čekamo 12. novembar, dan kada bi Tumbakovićevi izabranici trebalo da obraduju naciju. Napred, naši!