Portret svetskog šampiona

Milagro/Monster Energy

Šest noći i sedam dana delilo je Đoana Mira od prve pobede u kraljevskoj klasi u Valensiji koja je učvrstila njegovo vođstvo u Svetskom šampionatu do osvajanja titule na istoj stazi nedelju dana kasnije.

Kako je 23-godišnji Španac pristupio najvažnijem događaju u svojoj karijeri, koji menja njegov žitov, kako kao vozaču, tako i kao čoveku? Kako vizualizovati tako posebnu nedelju koja ga je delila od dugo čekanog sna? Vozač Suzukija uživao je u svakom trenutku sa stavom koji ga čini posebnim u savršenoj kombinaciji posvećenosti i normalnosti.

Nije bilo nagona, ali celo moje telo je uložilo napor da ostvarim svoj san u nedelju u Valensiji, bez odlaganja za poslednju trku u Portugalu“, priznao je Đoan Mir u priči koju nam donosi Monster, uz osmeh potvrđujući svoju unutrašnju vedrinu, „To nije bila opsesija, već stalna misao. Pored konkurencije na stazi, postoji i tekuća bitka sa nevidljivim rivalom, koronavirusom, koja troši mnogo energije. Želeo sam da okončam bitku za titulu u Španiji, umesto da čekam još jednu nedelju. ’Da bismo osvojili titulu ne moramo da radimo ništa drugačije od onoga što smo radili do sada’, ponavljao sam sebi. Lakše je to reći nego učiniti jer je uvek komplikovano. Dobro se sećam šta mi je trebalo da osvojim Moto3 titulu 2017. Propustio sam prvu ’meč-loptu’ u Japanu i nisam želeo da ponovim taj osećaj. Sada kada imam iskustva, obraćam pažnju na svaki detalj”.

Njegov stav ga karakteriše od prvih koraka na dva točka, čvrsto sa nogama na zemlji i očima zagledanim u san pred njim.

Ako nastavimo da radimo sve kao i do sada, ne moramo da brinemo. Moramo da obratimo pažnju na sve detalje, to je bila moja mantra, ali unutrašnja vedrina potiče iz svesti da na kraju ako pobedimo, biće fantastično. Ali, ako ne pobedimo, i to je ok“.

Pritisak?

Sigurno je da smo pod pritiskom. Tako je konstantno za profesionalne sportiste, ne samo tokom trkačkog vikenda, ali to je dobar pritisak. Pravi pritisak je nešto drugo; to je nagon roditelja koji se bore da kući donesu pristojnu platu u ovoj posebno teškoj ekonomskoj situaciji pogođenoj pandemijom, ili strah onih koji se u bolnici bore sa kovidom“.

Svetski šampionat u kraljevskoj klasi je u 2020. bio godina nekih novih klinaca. Na početku sezone, niko se ne bi kladio na vozača Suzukija koji vozi svoju drugu sezonu u najjačoj kategoriji, a tek petu u karijeri ukupno.

Ali, ko je ovaj visoki i nasmejani momak koji se pridružio Svetskom šampionatu 2016. godine, osvojio titulu u Moto3 kategoriji 2017. pobedivši u 10 trka, i debitovao u kraljevskoj klasi prošle godine na fabričkom Suzukiju posle samo godinu dana u Moto2. Ko je Đoan Mir, 23-godišnji španski momak sa Majorke, izabran da nastavi ostavštinu Kevina Švanca i Kenija Robertsa juniora, poslednja dva osvajača svetske titule sa Suzukijem 1993. i 2000. godine?

Uspon zvezde – od surfovanja do škole Čiča Lorenca, pa sve do titule 2017. godine

Đoan Mir rođen je 1997. u Palma de Majorki u običnoj porodici – njegov otac Huan imao je prodavnicu skejtbordova i daski za surfovanje, dok je majka Ana bila dizajner enterijera. Detinjstvo je proveo poput kalifornijskog dečaka uživajući u suncu, moru i na daskama, a prvi put seo je na motor tek sa šest godina, što je po današnjim standardima prilično kasno. Strast prema brzini i motociklima potiče od njegovog ujaka Đoana Pereljoa, strastvenog džet-ski vozača i vozača u španskom prvenstvu.

Milagro/Monster Energy

Kao i kod svih ambicioznih vozača na ostrvu, sudbina mladog Mira susrela je sudbinu Čiča Lorenca. Otac Horhea Lorenca dobro se seća toplog i sunčanog dana od pre 13 godina, kada se Đoan zajedno sa svojim ocem Huanom pojavio u njegovoj školi na Majorki. Đoanu je to bilo prvo iskustvo, ali je već od prvog trenutka pokazao urođeni talent za vožnju motocikla, isti kao i za izbegavanje ozbiljne discipline potrebne u ovoj školi. Dok su druga deca ozbiljno shvatala činjenicu da su trenirala da bi postala vozači, Đoan je samo želeo da se zabavi.

Voleo sam da vozim, ali još nisam razmišljao da postanem profesionalni vozač, nisam to shvatao previše ozbiljno, za mene je bilo važnije jednostavno uživati u vožnji“, kaže Đoan.

U Čičovoj školi je izdržao samo dve godine. Iznenađujuće, zamolio je porodicu da mu obezbedi ličnog trenera jer je želeo nešto više, nešto drugo. Već 2009. godine, Đoan Mir je imao svog idola – Valentina Rosija. Uz podršku Danija Vadilja, porodičnog prijatelja i predstavnika Balearskog moto saveza, Đoan je startovao u Balearskom šampionatu pre nego što je počeo da se takmiči u Španskom prvenstvu.

Sećam se tih dana, bilo je nagona za pobedom na nacionalnom prvenstvu jer moja porodica nije mogla da plati 200.000 ili 300.000 evra da bih mogao da se takmičim“, priznaje Mir. „To je bio pravi pritisak, ne ovo sada. To je bilo vreme kada sam naučio da se brzo prilagodim novom motoru, svake godine drugom jer sam znao da je za mene, ako ne pobedim, igra završena. Nikada nisam vozio isti motor dve sezone zaredom, izuzetak su samo ove dve godine u Suzukiju, u kraljevskoj klasi”.

Ovaj momak je privukao pažnju Paka Sančesa, menadžera Maverika Vinjalesa. Prekretnica njegove karijere bila je specijalna pozivnica za trku u Le Manu 2015. Nepoznanice su bile poput planina za 17-godišnjeg dečaka sa Majorke – prvo je bio u Mančedo timu, ekipi sa najmanjim budžetom u prvenstvu, drugo, nije poznavao francusku stazu, treće, znao je da je to njegova šansa i da se takva prilika ne ukazuje dvaput.

Propustio sam nekoliko treninga jer je motor uvek bio u kvaru i mehaničari su to morali da poprave, pa sam uskočio u trku praktično ne poznajući stazu. Sećam se da sam morao da pratim vozače ispred sebe i brojao sam u sebi jedan, dva, tri pre nego što bih zakočio za njima“, rekao je Đoan jednom.

Te nedelje napravio je impresivan povratak, a kada je konačno poveo tokom trke, srušio se jer nije poznavao stazu. Kad je stigao do boksa, plakao je kao dete jer je mislio da je njegov san gotov. Ipak, primetio ga je Kristijan Lundberg iz Leopard rejsinga, koji mu je dao ponudu za sledeću godinu da debituje u Moto3.

Trkač iz komšiluka – šampion sa nogama na zemlji

Ako se osvrnete na „Filip Ajland“ 2017, ko je momak koga vidite da je postao Moto3 svetski šampion? Kako vidite sebe danas?

Milagro/Monster Energy

Vidim mladog momka, ali to sam uvek ja. Imao sam manje iskustva, ali iste snove, iste vrednosti“, osmehuje se Đoan Mir, sa osećajem koji je slatka kombinacija stidljivosti i nežnosti prema 20-godišnjaku koji nije mogao da zamisli da će tri godine kasnije doživeti sličan izazov, ali sa većim ulogom – titula u kraljevskoj klasi sa timom koji je verovao u njega da u Japan može da vrati u Japan krunu kojamu  je nedostajala od 2000. godine.

Kako biste opisali sebe? 

Ja sam smirena i iskrena osoba koja samo želi da bude svoja. Ne volim one koji daju lažnu sliku o sebi. Smatram se prilično normalnom osobom, uživam u onome što radim. Naravno, trke na neki način nisu normalan posao. Sve oko Moto GP šampionata, poput putovanja, medija, pritiska, tamo se ne osećam normalno, ali kod kuće sebe doživljavam kao osobu koja ide na posao i vraća se kući pošto je obavila svoj posao. Srećom, osoba koja radi ono što najviše voli. Van staze, volim da provodim vreme sa devojkom Alehandrom i svoja tri psa. Živim u Andori, lako mi je da treniram u teretani, ali i u planinama, vozeći bicikl. Ne volim da izlazim previše u diskoteke ili restorane. Više volim da ostanem kod kuće i gledam TV sa Alehandrom. Imam blizak krug prijatelja i za mene je porodica na prvom mestu“, ističe Đoan, „Takođe, kod kuće volim red. Sve mora biti ’savršeno’… Nemojte me pogrešno shvatiti, uopšte sebe ne smatram savršenim. Vredan sam, priličan sam perfekcionista, počevši od sebe. Još sam mlad, ali mislim da se ispravno suočavam sa životom, stvarima. Smatram se prilično skromnom osobom, koja voli da sluša ljude, posebno ljude koji znaju više od mene. Mnogo slušam, to je osnova uspeha koji izgleda da dolazi“.

Milagro/Monster Energy

Slušanje, proučavanje i posmatranje, zajedno sa njegovim prirodnim talentom, bili su ključ uspeha Đoana Mira. Ono što više impresionira kod njega su upravo zrelost i skromna ličnost.

Đoan Mir je neverovatan talenat i za mene je zreliji i iskusniji s obzirom na to da mu je ovo tek peta sezona u Svetskom šampionatu, druga u kraljevskoj klasi, sa samo godinu dana u Moto2“, izjavio je devetostruki svetski šampion Valentino Rosi, „Niko se nije kladio na njega na početku sezone, ali moramo reći da je mnogo napredovao na poslednjim trkama svoje prve sezone prošle godine i pokazao je snažan tempo tokom zimskih testiranja. Tačno je da je do sada pobedio samo na jednoj trci ove sezone, ali već u Austriji je mogao da pobedi, ali je trka bila prekinuta zbog velikog sudara. Tako da, Đoan Mir je ’iznenađenje’, ali to je zaslužio 100 odsto“, rekao je ’Doktor’.

Divljenje je obostrano.

Duboko se divim Valentinu Rosiju zbog svega što radi na stazi i van nje jer sve što radi, radi dobro. On mi je uzor, ali ja imam svoju ličnost, a on svoju. I dalje ostajem svoj, kao što se dogodilo u nedelju nakon moje prve pobede na kraljevskoj klasi. Bio sam presrećan, ali na kraju nastavljam da budem svoj, nisam se promenio“, priznaje Mir.

Kriva učenja

Jednog dana Kevin Švanc mi je rekao: ’Sviđa mi se tvoj agresivan stil vožnje, ali trebalo bi da budeš uglađeniji’”. Poslušao sam njegov savet i razmišljao sam o njemu“, nastavlja Mir, „Da, žustro kočim, oduvek sam to radio i to je znak mog raspoznavanja, ali tokom prošle sezone sam video da se to  nije isplatilo u kraljevskoj klasi sa Suzukijem. Morao sam biti uglađeniji. Znate šta? Lakše je postati uglađeniji kada si agresivan, nego obrnuto. Tako sam učio i naučio sam da vozim Suzuki agresivno, ali tečno, kako kaže menadžer mog tima Davide Brivio, poput sviranja violine; snagom, preciznošću i potragom za tim određenim ritmom, koji teče“.

Milagro/Monster Energy

Zreo na stazi kao da je rođen sa dva točka umesto dve noge, tako odlučan kao i svaki šampion – skromnog, ali izuzetno odgovornog stava: Đoan Mir sluša ljude oko sebe, posebno one iskusnije, a zatim donosi sopstvenu odluku. Kao što se dogodilo kada je na stolu imao dve ponude za prelazak u kraljevsku klasu – jednu od Honde, a drugu od Suzukija. U Hondi bi se pridružio tada sedmostrukom svetskom šampionu Marku Markesu, na potencijalno pobedničkom motoru, ali sa ogromnim pritiskom jer bi se konstantno upoređivao sa svojim poznatim sunarodnikom. S druge strane bio je Suzuki, mnogo poznatija atmosfera sa projektom koji bi mogao da evoluira sa njim. Ali, i kocka s obzirom na to da Suzuki nije bio pobednički motor. Bila je to hrabra odluka koja je zahtevala ozbiljan način razmišljanja. Sa Suzukijem koji je vodio Davide Brivio to je bila ljubav na prvi pogled, kako je i sam Brivio izjavio: „Verovao sam u Mirov talent, ali najviše mi se svidelo što je izabrao da se pridruži Suzukiju, odbivši Hondinu ponudu i mi znamo šta to znači. Izabrali smo jedno drugo i to je savršena veza“.

Osvrćući se unazad, moram priznati da sam hrabro doneo takvu odluku, ali pogledajte me sada. Znao sam da ću pobediti, ovo je bio cilj, ali nisam očekivao da ću uspeti tokom druge sezone. Suzuki je porodica, odlično se slažem sa svojim timom jer osećam da žele najbolje i za mene i za Suzuki“, ponovio je Mir i nastavio, „Prošla sezona je bila priprema. Rezultate smo mogli videti ove godine. Prilagodio sam svoj stil vožnje i nakon teškog starta, u Štajerskoj sam napravio preokret. Bila je to trka u kojoj sam zaista bio konkurentan i borio se za pobedu, ali tek nakon trka u Mizanu i Barseloni shvatio sam da možda nisam samo brz u Štajerskoj, možda sam uspeo da održim taj osećaj za motorom. Za mene je to bio trenutak kada sam počeo da mislim da smo imali priliku da osvojimo titulu“.

Svetski šampion

Na startu u Valensiji sam izgledao mirno i bez pritiska. Ali, samo sam tako izgledao. U sebi nisam bio miran i nisam bio bez pritiska. Bio sam baš nervozan jer je osvajanje titule nešto za šta sam se borio čitav život, od svoje 10. godine. Istina je da je ova godina bila teška. Nismo imali samo pritisak na stazi, imali smo ga kod kuće da ne dobijemo virus, pa je bilo posebno teško nositi se sa svim tim. Teško je opisati kako je pandemija uticala na mene. U svoju svakodnevnu rutinu uveo sam strogi protokol, strožiji od MotoGP protokola. Ali, nikad se ne zna. Koronavirus mi je bio glavni rival ove godine, a ova titula je posvećena svima onima koji su izgubili člana porodice ili prijatelje tokom pandemije“, izjavio je Španac, „U cilju sam počeo da plačem i nisam mogao da se zaustavim. Bila je to mešavina suza i smeha, poput oslobađanja tereta svog teškog rada obavljenog sa moje strane, ali i moje porodice tokom svih ovih godina da bismo stigli tamo gde smo sada“.

Mir je prvi vozač Suzukija od 2000. godine koji je osvojio titulu u kraljevskoj klasi i pridružio se elitnoj grupi u kojoj su i legendarni Beri Šin, Marko Lučineli, Franko Unčini, Kevin Švanc i Keni Roberts junior. Za Španca je to bila ispunjena misija. I ne samo to, samo sa jednom pobedom ove godine, ako i ne pobedi u nedelju u Portimau, poslednjoj trci sezone, biće prvak najače klase sa najmanjim brojem pobeda. Trenutni rekord je u vlasništvu Leslija Grejema (1949), Umberta Mazetija (1950. i 1952.) i Nikija Hejdena, koji su do naslova prvaka stizali sa po dva trijumfa u sezoni.

Lista želja

Na vrhu liste mladog Španaca bila je pobeda na MotoGP svetskom prvenstvu. Ispunjeno! Šta dalje?

Želim da osvojim bar nekoliko svetskih titula, a zatim se povučem kad više ne budem tako brz, i vratim se životu uz more. Voleo bih da imam čamac, da jedrim i da naučim da pecam”.

As poput njega, sa svojim statusom, mogao je da razmišlja o nekim otmenim vilama na ostrvu, skupocenim automobilima ili odmoru na egzotičnim destinacijama. Ali, Đoan Mir sanja o plovidbi, kao i svaka normalna osoba, posebno ako dolazi sa Majorke.