Slaven Zambata – malo je Juga imala takvih napadača

Skener 29. nov 202010:00 > 19:04
Slaven Zambata
Print screen

Nedavno je u Zagrebu preminuo nekadašnji napadač Dinama i reprezentativac bivše Jugoslavije, Slaven Zambata, koga mnogi smatraju najboljim centarforom tadašnje Titove države šezdesetih godina prošlog veka.

Čovek rođen u Sinju 24. septembra 1940. godine je za tim iz Maksimira odigrao 256 utakmica i postigao 156 golova, dok je u u dresu sa šest buktinja zabeležio 31 nastup i čak 21 put savladao protivničke golmane. Plava ‘devetka’ je bila izuzetno opasan strelac koja je mreže tresla iz svih pozicija udarcima upućenim sa oba noge ali i glavom.

Pored snažnog udarca, hrabrosti u dvobojima i snalažljivosti, Zambi je posedovao i brzinu i odličnu tehniku. Možda najbolju partiju u reprezentaciji pružio je u meču Jugoslavije i Mađarske u Beogradu. Iako se u tom susretu nije upisao u strelce, briljirao je na terenu svojim silovitim prodorima, driblinzima i asistencijama, pa je ugledni novinar “Sporta” Ljubomir Lovrić u izveštaju sa ovog susreta izrekao veliki kompliment na račun centarfora domaće selekcije.

“Za ono što je Zambata pružio na terenu dao bih mu ocenu 11!”

Ostalo je zapisano da je ovaj Sinjanin ostvario het-trikove u utakmicama sa svim članovima tadašnje ‘velike četvorke’ jugoslovenskog fudbala. Posebno je bio inspirisan da postiže pogotke u Beogradu, gde je nastupajući za klub i državni tim 25 puta matirao protivničke čuvare mreža, između ostalog i slavnog Lava Jašina na utakmici Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Ipak, verovatno su mu najdraži golove koje je kao fudbaler tima iz Maksimira u gradu na Savi i Dunavu dao u finalnim susretima Kupa Maršala Tita.

Sa Dinamom je tri puta (1963, 1965. i 1969.) proslavio trijumf u ovom takmičenju, a samo u jednom (protiv Zvezde 1964. kada su Modri poraženi sa 0:3) od šest nastupa u odlučujućim mečevima za trofej ‘druga predsednika’ Zambata nije bio strelac. Ukupno je u tim duelima za ‘najdraži pehar’ devet puta zatresao mreže rivala, pri čemu su mu najveća žrtva bili splitski Bili čije je golmane Jurića (1963. godine), Sirkovića i Vukčevića (oba u dva finalna susreta odigrana 1969.) šest puta naterao da nakon njegovih udaraca šalju loptu na centar.

Najcenjeniji pehar u karijeri je kao kapiten Dinama podigao 6. septembra 1967. u Lidsu kada su fudbaleri iz glavnog grada Hrvatske osvojili trofej namenjen pobedniku Kupa sajamskih gradova, preteći Kupa UEFA. Bio je to prvi trijumf jednog jugoslovenskog kluba u nekom evropskom takmičenju, a kapiten Slaven mu je doprineo sa šest pogodaka datih na putu ka Olimpu ali i srećnim biranjem ‘glave’ prilikom ponovljenog sudijskog bacanja novčića po okončanju revanša sa čehoslovčkim Spartakom, koje je (po tadašnjim pravilima UEFA) odvelo jugoslavenski klub u drugo kolo. Zambata je četiri sezone ranije takođe bio akter finalnih duela u Kupu sajamskih gradova, međutim i pored njegovog vodećeg gola u prvom susretu u Maksimiru, španska Valensija je na kraju, ipak bila bolja od ekipe iz Zagreba.

Zambata – poput Stivena Džerarda u Livepulu – nikada nije uspeo da tokom decenije igranja za Dinamo, sa svojim klupskim drugovima prvi preseče ciljnu vrpcu u prvenstvima Jugoslavije. Modri su u tom periodu pet puta bili prvi do šampiona ali uvek im je falilo nešto da učine taj odlučujući korak i dokopaju se titule.

„Mi igrači prvi smo krivci zašto nikada nismo bili prvaci Jugoslavije. No, veliki je problem bio i taj što je ekipa prerasla klupsko rukovodstvo. Mi nismo imali logistiku, a drugi jesu,” objašnjavo je kasnije zašto titula u vreme njegovog igranja za Dinamo nikad nije stigla u grad pod Sljemenom.

Sa reprezentacijom nikad nije zaigrao na nekom velikom tamičenju, ako se izuzme nastup na olimpijskom turniru u Tokiju 1964, gde je predvodio Plave kao kapiten. Bio je standardni reprezentativac tokom kvalifikacionih nadmetanja u Kupu evropskih nacija 1967. godine ali je zbog odlaska u vojsku prepustio mesto centarfora u državnom timu mladom napadaču Sarajeva Vahidinu Musemiću, koji je u četvrtfinalnim duelima sa Francuzima pruženu priliku maksimalno iskoristio. Za vojnika Zambatu nije bilo mesto među putnicima koje je selektor Rajko Mitić u junu 1968. odveo na finalni turnir u Italiji gde su, nakon pobede nad Englezima i dva finalna susreta sa Azurima, Jugosloveni postali vicešampioni Starog kontinenta.

Budući veliki golgeter je tokom detinjstva u rodnom Sinju bio zaljubljenik, ne samo u fudbal, već i u druge sportove poput rukometa, košarke i stonog tenisa. Ipak, preovladala je ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svetu, pa je u lokalnom klubu, Junaku vrlo brzo ispoljio svoj veliki talent. Mladi napadač sinjskog tima je postignutim pogocima zapao za oko ljudima iz Hajduka, posle čega je dobio poziv da kao član juniorskog tima Bilih nastupi na turniru u San Remu. Po povratku iz Italije, čelnici ‘majstora sa mora’ su obećali Zambati potpisivanje ugovora, upis na Pedagošku akademiju i prehranu u hotelu Marjan. Bili su to, za to doba, odlični uslovi za jednog klinca iz Sinja, međutim, kad nakon mesec dana nije stigao poziv iz Hajduka, Slaven je, po savetu majke, otišao u Zagreb da upiše Pravni fakultet. Možda od njegovog prelaska u Dinamo ne bi bilo ništa, da jedan poznati Sinjanin, televizijski sportski komentator Mladen Delić, nije saznao da se talanetovani napadač Junaka nalazi u glavnom gradu Hrvatske, pa je signalizirao ljudima iz Dinama da ga pozovu u Maksimir.

“Dočekao me Oto Hofman direktor Dinama, i sasvim konkretno mi rekao: ‘Postaćete naš član ukoliko zadovoljite na probnom treningu! Boravićete u hotelu Esplanada, a danas pođite na pomoćni teren u Maksimir, javite se Oskaru Jazbinšeku. Došao sam na vreme na stadion, upoznao se sa Jazbinšekom i bez straha krenuo da vidim šta će biti sa mnom. On je nabacivao lopte, a ja tukao volej-udarcima iz svih pozicija. Lopta me je taj dan posebno slušala. Jazbinšek je bio iskreno zadivljen i rekao mi je: ‘Šta ste do sada radili mladiću, imate snažan i tačan šut!‘.

Tako je Slaven Zambata postao 1959. fudbaler Dinama, u čijem dresu je debitovao u utakmici sa Vojvodinom, da bi u susretu Kupa sa nesuđenim klubom, Hajdukom, postigao svoj prvi pogodak za ekipu iz Maksimira. Nije, naravno, odmah stekao status standardnog prvotimca, već je češće nastupao za drugi tim. U tom periodu se, uz žestok rad, kalio na treninzima na kojima je ispravljao slabosti koje je doneo u zagrebački klub. Njegovo vreme je nastupilo 1962. godine kada se, zahvaljujući datim golovima, ustalio u startnoj postavi Modrih. Ispoljenom efikasnošću je privukao pažnju i tadašnjeg selektora Lovrića koji je mladića iz Sinja pozvao ‘pod zastavu’ za prijateljsku utakmicu sa selekcijom DDR u Lajpcigu.

Pred meč u ovom istočnonemačkom gradu Zambi je delio sobu sa Dragoslavom Šekularcem od koga je je dobio ‘poverljivo obaveštenje’, kao i savet za predstojeći meč.

Ništa nemoj da brineš, sve sam sredio sa Lovrićem. Igraćeš i budi hladan kao riba,” poručio mu je Šeki.

Sutradan, 16. septembra 1962. godine, Zambata se zaista našao među 11 jugoslovenskih reprezentativaca koji su istrčali na kišom natopljeni teren stadiona u Lajpcigu i već u 22. minutu, na dodavanje Skoblara, postigao svoj prvi pogodak za državni tim. Posle susreta, koji je okončan bez pobednika (2:2), Šekularac mu je, u svom stilu, odao priznanje za debitantski nastup:

Šta sam ti rekao, znao sam da si ti za golove.

U već spominjanoj sezoni 1962/1963 u kojoj je Dinamo prvi put stigao do finala Kupa sajamskih gradova, njegov centafor je postigao nekoliko golova u ovom evropskom takmičenju, od kojih treba izdvojiti dva koja su doprinela ubedljivom trijumfu (4:1) Zagrebčana nad u to vreme u Evropi anonimnim Bajernom u Minhenu. Posebno efektan je bio drugi Slavenov pogodak, koga je tog 13. marta 1963. godine postigao u 45 minutu, matiravši udarcem upućenim ‘makazicama’ tada 19-godišnjeg Sepa Majera.

Nakon nešto više od dva meseca (26. maja) usledio je debitantski nastup u finalnim susretima Kupa Maršala Tita koji je okončan njegovim prvim osvajanjem ovog trofeja. Do ‘najdražeg pehara’ su Modri došli nakon velike pobede nad Hajdukom (4:1) čiju mrežu je tog dana na stadionu JNA nesuđeni napadač Bilih zatresao čak tri puta – u 65, 79. i 81. minutu.

Dve sezone kasnije ponovo je bio, ne samo akter, već i ključni čovek još jednog finalnog obračuna u Kupu, odigranog 26. maja 1965. na beogradskoj Marakani. Ovaj put rival Dinama u završnom susretu je bila Budućnost, a pobednika (2:1) su presudili Zambatini šutevi kojima je u 19. i 29. minuti savladao golmana Hajdukovića.

Mada svojim pogocima nikada nije omogućio Dinamu da se popne na prvenstveni tron, umeo je da pruži sjajne partije u šampionatima Jugoslavije. Jedna od njegovih najdražih mušterija bila je Crvena zvezda protiv koje je na terenu – baš kao i u susretima sa ostala dva člana ‘velike četvorke’- bio izuzetno inspirisan. Najbolju igru pružio je 2. maja 1966. kada su domaćini na Maksimiru pregazili crveno- bele sa 6:0, a on ostvario het -trik. Nepune tri godine kasnije, u martu 1969. Zambije sa dva pogotka zavio Zvezdu u crno i na Marakani. Trijumfom u ovom derbiju (3:1), Zagrepčani su stekli pet bodova prednosti u odnosu na Džajića i njegove drugove, pa, ipak, na kraju prvenstvene trke Miljanićevi fudbaleri su prvi presekli ciljnu vrpcu.

U svom četvrtom nastupu na finalnim mečevima Kupa Maršala Tita, Dinamov golgeter se 26. maja 1966. godine po treći put upisao u strelce ali je po drugi put ostao bez pehara namenjenog pobedniku ovog takmičenja. OFK Beograd je te večeri prosto deklasirao ekipu iz Zagreba (6:2), pa je Slavenov pogodak u 87. minutu predstavljao slabu utehu za napadača iz Sinja i njegove klupske drugove.

Usledila je sezona 1966/1967 koja je zbog neočekivanog trijumfa u Kupu sajamskih gradova i njegovih odličnih igara u ovom takmičenju, predstavljala vrhunac karijere Slavena Zambate. Dinamo je, pored nastupa na međunarodnoj sceni, jurio titulu u prvenstvu Jugoslavije u kome je njegov prvu strelac 13 puta zatresao mreže protivničkih golmana. Ipak, fudbaleri iz Maksimira ni ovaj put nisu uspeli da se popnu na jugoslavenski Olimp. U odlučujućem duelu dva pretendenta na titulu Sarajevo je u pretposlednjem kolu odnelo bod iz Zagreba, što je presudilo da tim sa Koševa prvi put postane šampion Juge. Utehu za ovaj neuspeh Modri su pronašli u Evropi, gde im je na startu takmičenja, protiv čehoslovačkog Spartaka, i sreća bila saveznik prilikom bacanja sudijskog novčića.

Dinamo je u Maksimiru anulirao zaostatak od dva gola iz prvog susreta u Brnu ali pošto ni nakon produžetaka nije bilo pobednika, putnika u naredno kolo je, prema tadašnjim propisima UEFA, odlučivalo sudijsko bacanje novčića. Zambata, koji je u tom revanšu postigao jedan pogodak, prisećao se kasnije ovog dramatičnog raspleta u kome je učestvovao kao kapiten jugoslovenskog tima.

Ja sam imao prednost biranja, pa sam, za razliku od početka utakmice i starta produžetaka, ovaj put izabrao ‘pismo’. Kod pada novčića u travu nastala je velika gužva, a bio je već i mrak tako da se nije videlo na koju se stranu novčić okrenuo. Odmah sam predložio još jedno bacanje, a sa tim su se složili i kapiten Spartaka i sudija. Otišli smo na tartan stazu gde se bolje videlo. Ovaj put sam se odlučio za ‘glavu’ i pogodio.

Zambata je u naredna dva duela sa škotskim Danfermlajn Atletikom tri puta zatresao mrežu protivnika, dok je trijumfu Zagrepčana nad rumunskim imenjakom iz Piteštija doprineo jednim ali odlučujućim pogotkom na gostovanju u državi Nikolaja Čaušeskua. Zbog povrede je propustio četvrfinalna nadmetanja sa Juventusom (2:2, 3:0) ali je ponovo bio u timu u susretima sa Ajntrahtom. Posle ubedljivog poraza u Frankfurtu (0:3) činilo se da je Dinamova evropska priča okončana, međutim Zebecovi izabranici su 14. juna 1967. u Maksimiru ostvarili čudesan preokret u utakmici u kojoj je kapiten Slaven bio jedan od najboljih aktera. Postigao je prvi gol za domaćina, da bi kasnije svojim potezima doprineo da jugoslavenski tim, u verovatno najblistavijoj igri te generacije fudbalera iz Zagreba, nakon produžetaka eliminiše bundesligaša (4:0) i tako otvori vrata finala.

Poslednja prepreka na putu ka trofeju bio je engleski Lids junajted, koji je predvođen Džekijem Čarltonom, Piterom Lorimerom i Bilijem Bremnerom, važio za favorita u ovom dvoboju. Fudbaleri iz Zapadnog Jorkšira su sa puno sampouzadnja doputovali na prvu utakmicu u grad pod Sljemenom, međutim sa ovog gostovanja su se vratili neraspoloženi zbog dva gola zaostatka pred revanš na Ostrvu. Zambata tog 30. avgusta 1967. nije savladao golmana Sparka ali je zato asistirao Rori prilikom postizanja drugog pogotka tima iz SFRJ u 59. minuti. Sedam dana kasnije odbrana Dinama je u Lidsu odolela napadima domaćina (meč je okončan bez golova), pa je nekadašnji fudbaler sinjskog Junaka imao tu čast da kao prvi kapiten nekog jugoslovenskog kluba primi iz ruku predsednika FIFA Stenlija Rausa jedan evropski trofej. Mada je Kup sajamskih gradova u to vreme važio za tek treći evropski kup po vrednosti (iza Kupa šampiona i Kupa pobednika kupova), osvajanje ovog trofeja imalo je i te kakvu specifičnu težinu.

Kup šampiona je uvek bio cenjenije takmičenje, što je normalno, ali šahovskim rečnikom kazano, Kup sajamskih gradova je bio jači turnir na 20 ploča. U Kup šampiona išao je samo prvak, dok su u Kupu sajamskih gradova nastupala i po četiri predstavnika iz najjačih liga. Konkurencija je bila mnogo veća”, objašnjavao je kapiten Slaven vrednost osvojenog trofeja.

Došlo je vreme za Zambatin odlazak u JNA, pre koga je centarfor jugoslovenske reprezentacije u oktobru 1967. postigao jedini gol za Plave u porazu od SR Nemačke (1:3) u Hamburgu. Mitićevi izabranici su se, ipak – zahvaljujući kiksu Pancera u Albaniji – plasirali u završnicu Kupa evropskih nacija, dok se napadač Dinama vratio u državni tim na početku kvalifikacija za Mundijal u Meksiku. U ubedljivom trijumfu nad nedoraslim Fincima (9:1) je 25. septembra 1968. godine poslednji, 21. put matirao protivničkog golmana kao reprezentativac Jugoslavije, da bi se dva meseca kasnije u susretu sa Špancima u Beogradu (0:0) oprostio od dresa sa šest buktinja.

Poslednju sezonu dresu Dinama okončao je trećim osvajanjem Kupa Maršala Tita. Kao i u svom prvom finalu, ponovo je za rivala u odlučujućem nadmetanju na stadionu JNA imao Hajduk ali ovaj put je trebalo da se odigraju dva susreta da bi Zambata još jednom sa klupskim drugovima podigao ‘najdraži pehar’. Prvi dramatični duel, odigran poslednjeg dana maja 1969. godine, okončan je posle produžetaka nerešenim rezultatom 3:3, a kapiten zagrebačkog tima je bio strelac drugog i trećeg gola (u 71. i 110. minutu) za svoju ekipu. U skladu sa tadašnjim propozicijama FSJ rivali su ponovo izašli jedan drugom na megdan ali ovaj put, za razliku od prvog susreta, nije bilo neizvesnosti u pogledu konačnog ishoda. Modri su lako savladali ‘majstore s mora’ sa 3:0, dok je Zambata pogotkom u 85. minutu zaključio impresivni spisak od devet golova postignutih na finalnim utakmicama Kupa.

Karijeru je nastavio u inostanstvu gde je povećavao svoj golgeterski saldo kao fudbaler belgijskih klubova Varegema i Krosinga. U jesen 1972. se ponovo vratio u Maksimir, međutim ovaj put njegov boravak u Dinamu je zbog ozbiljnih problema sa povredama (operisao je oba meniskusa) bio izuzetno kratak. Nakon epizode u Austriji odlučio je da 1973. obesi kopačke o klin.

Iako je posedovao diplomu Više trenerske škole ovaj pravnik iz Zagreba nikad nije uplovio u trenerske vode ali je ostao do kraja života veran sportu koji ga je proslavio. Veliki golgeter Slaven Zamabata otišao je u večnost 29. oktobra 2020. kao legenda Dinama i nekadašnje fudbalske Jugoslavije čiji su ljubitelji ovog sporta imali tu sreću da šezdesetih godina prošlog veka uživaju u njegovim pogocima i majstorijama.