"7 godina u Partizanu kao 40 u bilo kom drugom klubu"

Skener 1. mar 20198:47 > 9:01
fiba.basketball

Posle Duška Vujoševića najtrofejniji je Partizanov trener u istoriji. Za dve sezone učestvovao je u pet finala i osvojio isto toliko titula.

Ponosan je što je dobio priliku da sedi na klupi na kojoj su bili Borislav Reba Ćorković, Dušan Ivković, Željko Obradović, Duško Vujošević… Posle osvojene titule u ‘čuvenoj’ četvrtoj utakmici finala plej-ofa u sezoni 2011/12. morao je da napusti Humsku i posao prepusti čoveku koji ga je i uveo u seniorsku košarku.

Nevoljno je otišao iz kluba u koji je došao 1997. godine, sa svega 24 godine i u kome je, kako voli da kaže, postao čovek. Otišao je, ali i danas, šest i po godina posle rastanka sa Partizanom čvrsto veruje da nije završio posao i da će jednog dana da se vrati u svoju kuću.

Trener Lokomotive iz Krasnodara Vlada Jovanović je u intervjuu za Sport Klub pričao o neočekivanoj šansi da na klupi ruskog kluba nasledi Sašu Obradovića, velikim očekivanjima, kako je doveo i zašto nije dao značajniju šansu Bogdanu Bogdanoviću u Partizanu, emociji koju nosi rad u Humskoj, Andrei Trinkijeriju, uspesima u mlađim reprezentativnim kategorijama, problemima koja nosi FIBA ‘prozori’…

„Mislim da je Saša Obradović prethodnu, pa i onu sezonu pre toga imao izuzetno uspešnu, pre svega u Evrokupu gde smo stigli do finala, a nesrećnim okolnostima u duelima sa Darušafakom nije krunisana osvajanjem trofeja. Kraj sezone je mogao da nagovesti način na koji ćemo da funkcionišemo ove sezone i ne mislim da su dva poraza posle kojih je Saša napustio klub uticala na njegov ostanak ili odlazak. Jednostavno, postojalo je uzajamno nerazumevanje između menadžmenta kluba i Saleta i to je uticalo da dođe do prekida saradnje,“ ističe Jovanović i nastavlja:

„Imao sam odličnu saradnju sa Obradovićem. Prethodne dve godine bio skoro na svim treninzima, ne direktan učesnik, ali sam bio tu i znao sam šta se sve dešavalo. Bio sam prilično iznenađen njegovim odlaskom. Lokomotiva je ozbiljan klubu i ocena da li je sezona uspešna ili neuspešna ne može da se donese posle pet, šest mečeva. Pogotovo što smo promenili veći deo tima u odnosu na prošlu sezonu. Dobio sam privremenu šansu, ostvarili smo šest pobeda u prvih šest utakmica i rečeno mi je da ću postati šef struke. Mnogo je teško iz više razloga. Igramo VTB ligu i Evrokup, a u kombinaciji oba takmičenja, gde nam je Moskva polazna tačka za skoro sva putovanja, organizacija je izuzetno kompleksna, a vreme za odmor provodiš u putu. Sve to mora da se odrazi i odražava se na ekipu, pogotovo kada se napravi roster koji nije predugačak. To stvarno ume da bude ozbiljan problem i ekipa u nekom trenutku počne da pati. Igrali smo tri meseca bez Mustafe Fola, koji je bio projektovan da bude zamena Džamelu Meklinu na poziciji pet. Kasnije smo ostali i bez Džamela, koji je počeo da trenira pre nekoliko dana. U međuvremenu smo raskinuli saradnju sa Ajzeom Vajthedom, mladim igračem, bez evropskog iskustva, koji se nije aklimatizovao brzinom kojom smo očekivali. U januaru je došao Dragan Apić… U svetu svih tim događanja moram da budem zadovoljan sa poslom koji smo uradili. Na prvom smo preseku, veliki posao je pred nama, ništa nismo završili, ali moramo da budemo zadovoljni zbog brojnih problema koje smo imali unutar ekipe.

Četrdesetpetogodišnji Čačanin je 2016. dobio posao u ruskom klubu i prvi i osnovni zadatak bio mu je da na viši nivo pogidne rad sa mlađim kategorijama. Predsednik Lokosa Andrej Vedišev dobro je prostudirao Jovanovićevu biografiju i procenio je da mu je baš takav čovek neophodan.

„Andrej je ozbiljan sportski menadžer i od kluba iz uslovno manjeg grada napravio je evroligaša. Pre dve godine kada smo potpisali prvi ugovor i napravili dogovor oko svega, akcenat je bio na tome kako da pokušamo da proširimo akademiju za mlade igrače. Da ne budem neskorman, ali zaista smo uradili mnogo toga pozitivnog. Neću da pričam o rezultatima, bilo je i prvih i drugih mesta, ali smo napravili ozbiljnu bazu i imamo igrače od kojim u jednom trenutku možemo da očekujemo da dođu do prvog tima. On je znao da sam došao iz Partizanovog sistema gde su se mladi igrači školovali, imali značajnu ulogu i na kraju odlazili u velike klubove. To smo pokušali da uradimo i ovde. Ideja predsednika i moja je da mladi počnu da dobijaju šansu, ali nije lako zbog pritiska oko rezultata, ali idemo ka tom cilju.

Rusija je velika zemlja i mnogo se ulaže u sport. Čovek koji ne živi u Rusiji i to nije video, ne može ni da zamisli. Svaka ekipa iz nekog grada za koji mu i ime ne znate je obučena od glave do pete, ima autobus, svoju salu… I nema razlike, tako je u svim sportovima. Ja radim u klubu koji funkcioniše na vrhunskom nivou, tako da su i očekivanja velika. Pritisak je ogroman i očekivan, ali ako očekuješ da funkcionišeš bez pritiska i da samo radiš posao, bolje da ovde ne dolaziš. CSKA je sigurno nivo više, a mi smo u ravni sa Himkijem, Uniksom i Zenitom i svake godine očekuje se plasman u Evroligu. Ima pet, šest klubova sa milionskim budžetima. Mnogo je teško da obezbediš mesto u Evroligi, a po budžetima nikome od njih nije problem da učestvuje u elitnom takmičenju svake godine.“

I dok klubovi sa velikim budžetima, pogotovo u poznom delu sezone, uglavnom insistiraju na angažovanju igrača sa zvučnim prezimenima, Jovanovićev prvi potez bilo je dovođenje centra FMP iz Železnika Dragana Apića.

„Nije to bila samo moja odluka. Od prvog dana ideja je bila da angažujemo mladog igrača koji ima perspektivu da igra na visokom nivou. Sticajem okolnosti Apić je skrenuo pažnju na sebe i u nekom razgovoru došli smo do zaključka da bi on bio dobro rešenje da osvežimo ekipu. Radi se o ozbiljno momku, koji dolazi iz zemlje košarke i svojom radnom etikom je pokazao da mu je mesto ovde. Dragan je adektavno pojačanje ne samo za ovu sezonu, već za budućnost jer je potpisao dugogodišnji ugovor.“

U stručnom štabu Lokosa je i Bogdan Karaičić, a u klubu su još trojica srpskih trenera. U mlađim kategorijama su Đorđe Varagić i Petar Marinković, dok je Feđa Sretenović, Jovanovićev saradnik iz reprezentacije Srbije, zadužen za kondicioni rad sa mladim igračima kluba iz Krasnodara.

Lokomotivu u četvrtfinalu Evrokupa očekuju dueli sa Uniksom, koji ima prednost domaćeg terena, i seriju dočekuje u mnogo boljem trenutku od protivnika.

Tokom poslednjeg FIBA prozora imali smo samo sedmoricu igrača i ekipi smo pridodali mlade momke da bismo mogli da sprovodimo treninge. I to nismo imali normalne pozicije, već petoricu centara i jednog beka. Nekako smo trenirali, dok je Uniks bio samo bez dvojice reprezentativaca. Imaju prednost domaćeg terena, igraju u sporom ritmu, čvrsto i jako u odbrani, odbrambeni su tim i njihov stil igre nikome ne odgovara. Nikad ne odustaju, u dobroj su formi i sve to otežava našu situaciju, ali imamo i mi svoje kvalitete i u narednih nekoliko dana pokušaćemo optimalno da se pripremimo.“

Jovanović je za deceniju i po u Partizanu prošao sve, od rada sa decom do osvajanja trofeja kao trener prvog tima. U leto 2012. morao je da napusti Humsku i vođenje tima prepusti Vujoševiću. Skoro sedam godina kasnije i dalje ga boli rastanak…

Proveo sam tolike godine u klubu i ne mogu da kažem da mi je taj rastanak lako pao i da sam to prihvatio kao da je OK, bez obzira što sam odmah dobio posao u Donjecku. Nije mi ni malo prijao odlazak, iako sam znao da je priča morala da se završi. Baš sam nedavno ovde pričao koliko lepih trenutaka smo svi zajedno doživeli i nisam siguran da li ću ikada u karijeri biti u situaciji da doživim nešto slično, takve utakmice, takve pobede, takvu emociju… Bio sam svedok kako smo rasli iz godine u godinu – sve do plasmana na Fajnal-for. Sve velike ekipe smo pobeđivali i bez obzira na mali budžet bili smo u krugu velikih klubova, što Partizan i jeste još od doba Kiće i Praje, a pečat je bilo osvajanje Kupa šampiona 1992. Ne mogu i neću da lažem da mi je lako pao rastanak. Bilo mi je teško, ali trenerski posao je takav, jako je teško da se vežeš za jedan klub, ali posle svih tih godina morao sam da odem. I dalje pre svega volim Partizan i smatram da je to moj klub. Smatram da imam šta da dam Partizanu i nadam se da ću tu priču jednog dana da nastavim. Kada dođe vreme, ako dođe vreme. Osećam klub kao svoju kuću i ne mislim da sam završio priču i da je rastanak 2012. kraj. Možda je i bolje da se napravi krug i prikupi toliko dragoceno iskustvo za vođenje kluba kao što je Partizan,“ priča Jovanović i nastavlja u dahu.

U klub sam doveo mlade srpske igrače i bilo nam je teže da igramo kod kuće nego na strani. Ta publika je navikla, ono što Novica Veličković ponavlja svaki put, da svako ko izađe na teren Pionira pruži 100 odsto od sebe i ako ne pružiš maksimum ne treba ti protivnička publika. Moraš da budeš sposoban da svaki put daš 100 odsto jer je ta publika navikla da tako funkcioniše. Očekivanja posle 2010. su bila nenormalna. Šta smo mogli više da uradimo? Samo da budemo prvi u Evropi. Ja sam godinu dana posle Fajnal-fora u Parizu seo na klupu, bilo je mnogo teško, ali sam uživao svakog dana i ponosan sam što sam deo te velike porodice. Stvarno sam ponosan. Ko je sve sedeo na toj klupi, pa to je veličanstveno. Reba Ćorković, fenomenalan čovek koji je osvojio prvu titulu, pa Ranko Žeravica, Aca Nikolić, Duda Ivković, Željko Obradović, Dule. I onda ja sednem na isto mesto. Šta više još treba da poželiš ako se baviš ovim poslom? Nema čovek za čim da žali. I potrebno je iskustvo da bi radio u tako velikom klubu, mnogo veće nego što sam ja možda u tom trenutku imao.“

Nekoliko puta se spekulisalo da bi Jovanović mogao da se vrati u Partizan, poslednji put posle odlaska Nenada Čanka.

Iskreno, u više navrata bilo je stidljivog opipavanja pulsa, ali nikad ništa konkretno. Ja uvek imam isti odgovor – spreman sam da pričam, ali sad imam ugovor i ne mogu da kažem doći ću sutra. Bilo je opipavanja pulsa preko prijatelja kluba, ali nikad nismo pregovarali.“

KK Partizan NIS/Miroslav Todorović, KK Partizan/Dragana Stjepanović

Na klupu crno-belih seo je Andrea Trinkijeri, a potez rukovodstva kluba Jovanović vidi kao jasnu poruku da Partizan želi da se vrati na nivo na kome je bio ne tako davno.

„Trenerske legende su sedele na klupi Partizana i mislim da Partizan ima jako dobrog trenera. Davno sam rekao i to je moje mišljenje kao bivšeg Partizanovog trenera i svegdašnjeg partizanovca da postoje samo dva prava trenerska posla – rad u reprezentaciji, gde sam stvarno trener u smislu da se poslom bavim kao što se nekad bavilo. Ne pričam o pritiscima jer sam uvek imao dobar odnos sa Sašom Danilovićem i sa prethodnim predsendikom Draganom Đilasom, potom Dejanom Bodirogom, Draganom Tarlaćem, posle Igorom Rakočevićem i Vladom Kuzmanovićem i nikad nisam čuo od nekoga da treba da radim ovako ili onako. Radio sam onako kako sam ja hteo, a tako sam radio i u Partizanu. Ako znamo sve to onda i ne čudi što je Trinkijeri došao. Na svakom drugom mestu na neki način neko pokušava da ti se meša u posao jer tako sada funkcionišu stvari. U Partizan nije bilo tako. Sada ne mogu da garantujem kakva je situacija jer nisam u klubu, ali dok sam bio u Humskoj trener je uvek bio trener i na vrhu sportskog lanca. Zato je taj posao dragocen i ako ga je Trinkijeri tako analizrao mislim da je to ispravna odluka. Jeste, klub je bio u problemu, ali raspiši konkurs za trenera Partizana i videćeš koliko će njih da se prijavi. Partizan je evropski prvak i ko od mladih trenera ne bi želeo da bude u grupi trenera koje sam nabrojao? Što Trinkijerija da bude sramota da sedne na klupu na kojoj su sedeli Obradović, Dule, Duda… Njegov dolazak nije iznenađenje, zašto iznenađenje?“

Zbog obaveza u klubu nije gledao mnogo Partizanovih utakmica, ali smatra da potezi rukovodstva kluba ukazuju na to da crno-beli već ove sezone žele da napadnu titulu u ABA ligi i pokušaju da se vrate u Evroligu.

„Od odlaska Čanka napravljeno je nekoliko promena u timu. Aleks Renfro je ozbiljan igrač, nije bio u Barseloni zato što je loš. Da li će da napadnu titulu? Pa sigurno svi oni nisu dovedeni zbog kupa. Kup je sasvim zasluženo osvojen, ali i roster i trener su dovedeni da bi se pretpostavljam napala titula u ABA ligi. Partizan se stabilizovao, izašao je iz problema koji nemaju veze sa košarkom, ali koji su se odražavali i na teren. Predsednik Ostoja Mijailović radi dobar posao. Šta da mu se zameri? Imam prijatelje u klubu i pričajući sa njima čujem da je podignut nivo organizacije, dobili su nove prostorije i salu za treninge, dovedeni su igrači, niko se ne žali, plaćeni su… U ovo vreme, sa svim problemima, mora da se kaže da Mijailović radi dobar posao. Imao sam priliku da pričam sa njim, ima milion planova, ambiciozan je, nije sujetan, spreman je da čuje svaki predlog i verujem da će da nastavi u istom pravcu i da će sledećih sezona i klub i ekipa da budu još kvalitetniji. Ne može čovek da ne kaže da su stvari koje se dešavaju pozitivne.

Jovanoviću je poslednji meč na klupi Partizana bio u Železniku. Odbranjena je titula, ali taj duel sa Crvenom zvezdom ostao je upamćen po dešavanjima oko terena. Meč u Železniku duboko je urezan u Vladinu memoriju.

Nijednom nisam pogledao snimak te utakmice. Hteo sam da bacim odelo odmah posle meča, ali sam ga sačuvao, odneo na hemijsko čišćenje i danas ga imam. Podseća me kroz šta sam prošao, ne samo ja već i igrači koji su tu bili zajedno sa mnom i stručnim štabom. Znao šta će da se desi posle te utakmice, bez obzira na ishod cele serije. U tom trenutku smo imali probleme koji nisu bili vezani za teren, ali uspeo sam da doprem do igrača i da ih nateram da se borimo za taj trofej krvnički. Ja nikad nisma gledao onakvu utakmicu, a kamoli učestvovao u modernom košarkaškom dobu, u 20 veku. Takve stvari da se dešavaju, od pljuvanja, drmanja koševa, vređenja igrača na najvulgarniji način… Sramota. Ostalo mi je urezano, pričam to i svom sinu, jedan detalj. Okrenem se ka Milanu Mačvanu, detetu u tom trenutku sa svega 22 godine i on mi kaže: „Vlade, nemoj da se sekiraš. Nemoj da brineš.“ Dva puta sam bio sa Mačvanom u timu kada je rekao nemoj da se brineš. Prvi put sa reprezentacijom 2008. kao pomoćnik Slobodana Klipe. I oba puta je bio u pravu, nije bilo razloga da brinem. Sjajni mladi momci su bili u tom timu, da ne pričam o iskusnijim Duletu Kecmanu i Peri Božiću, dok je Raško Katić propustio finalnu seriju zbog bolesti. Izdržali su nehumane uslove. Verovatno su svi očekivali da i igrači i ja odustanemo, ali svi mi smo bili borci i znali smo da nam je poslednja utakmica i želeli smo da budemo na visini zadatka. Meč je bio sraman, ali izdržali smo bokserski na nogama. Ne možeš da držiš tajm-aut, pljuju te, opšti haos i nije mi jasno da je neko dopustio da se igra u takvom okruženju.“

Istog leta kada je Jovanović imenovan za prvog trenera Partizana u klub je došao Bogdan Bogdanović. Imao je 18 godina i u prve dve sezone u Humskoj nije mnogo igrao.

Mnogo ljudi me negativno povezuje sa Bogdanom, ali ne mogu da kažem da sam ikada sa njim imao loš odnos. Pored Bogdanovića te godine je došao Dragan Milosavljević, Vlada Lučić je postao standardan prvotimac, na pola sezone doveli smo i Davisa Bertansa. Iduće sezone angažovali smo Danila Anđušića. Bogdan je igrao kod mene u reprezentaciji 2010. godine, kada smo nezasluženo izgubili u polufinalu Evropskog prvenstva od Litvanije, i on je bio jedan od glavnih igrača. Ja sam ga doveo u Partizan, nije niko drugi. On je igrao u jednom malom klubu, nije došao iz Druge lige, pa igrao KLS, pa onda došao u Partizan. On je došao iz juniorske lige u Partizan sa 18 godina. Ne želim da branim sebe, ali sigurno u tom trenutku mu je bilo potrebno da se aklimatizuje na veliki klub. I nisam ga doveo pa ga prebacio u mladi tim, on je bio u prvoj ekipi, skidao se, bio je tu,“ objašnjava Jovanović i podvlači da su rezultati u tom trenutku bili prioritet.

Situacija u klubu je bila takva da uspesi maltene nisu mogli da se ponove, ali barem da budu približni. U tom trenutku je bilo aktuelno bodovanje za Evroligu kroz ABA ligu, KLS i Kup Radivoja Koraća i sve to nosilo je sa sobom dodatni pritisak. I sad će Vlada Jovanović, koji je dobio tim, da ostvari malo slabiji rezultat i sledeće sezone neće da igra Evroligu. I ko će da bude kriv? Normalno, Vlada Jovanović. Čovek u tom trenutku mora da prelomi i odluči šta mu je važnije. A Partizanu je od krucijalne važnosti bilo da nastavi da se takmiči u Evroligi. Doveo sam mnogo mladih igrača i nisu svi mogli da dobiju šansu u istoj sezoni. Da li je Bogdan trebalo više da igra, sigurno da jeste. Bogdan je kod mene bio jedan od glavnih igrača u reprezentaciji, doveo sam ga da bude u prvom timu Partizana. On je pre dolaska u Partizan bio na juniorskom Fajnal-foru Evrolige sa FMP, a uzeo ga je Partizan, mi smo ga uzeli. Znači, morao je neko da zalegne za to. Ja bih voleo da sam mu dao veću minutažu, možda je i bilo situacija… U tom trenutku Milosavljević, zbog koga sam takođe trpeo ogromne kritike, igrao je 20 minuta, Lučić je igrao 15, oni su bili 89. godište i u tom trenutku su imali 21 godinu. Da li je trebalo da istrpim i Bogdana? Možda je trebalo, a da li je moglo? Nisam siguran da je moglo. U tome je problem. Na kraju krajeva počeo je da igra onda kad je trebalo da igra, sa 20 godina. Ništa mu nije uskraćeno i postao je vrhunski igrač zaslugama Duleta Vujoševića, koji mu je dao šansu u Partizanu, kasnije Saleta Đorđevića i Željko Obradovića. Svi su imali nekog razvoja u njegovom razvoju, a u nekom trenutku i ja sam mu promenio karijeru.“

Kevork Djansezian/Getty Images

Jovanović je imao uspeha i sa mlađim reprezentativnim kategorijama. Bio je prvak Evrope 2009. i 2017. godine sa U18 selekcijom, ali iz prve šampionske generacije, osim Dejana Muslina, svi ostali igrači su ostali ispod radara. Večito pitanje je šta je bitnije u mlađim kategorijama – pravljenje igrača za seniorski tim ili osvajanje medalja.

„Neki pametniji treneri će da kažu da jedno bez drugog ne može i da je sve to povezano. U Srbiji ćeš retko da vidiš trenera koji će da kaže: „Hajde, opali 20 lopti nije mi bitan rezultat.“ Mi smo školovani da je košarka timski sport i normalno je da individualan kvalitet treba da dopirinese kvalitetu tima, ali ne samo na jedan način. Ne znam koliko su uspesi u selekcijama U16 ili U18 stvarno merodavni. Odeš i osvojiš medalju ili budeš peti, a posle godinu dana pojavi se momak koji je u međuvremenu sazreo i bude bolji igrač. Ali to nije zato što si ti prevideo nešto, jednostavno to su ipak deca. Neko ranije dođe do svog zenita i napravi nešto što je prepoznatiljivo u tom trenutku. U svakoj ekipi u mlađim kategorijama postoje igrači koji bi u budućnosti trebalo da se dokažu, ali to je sve individualna procena trenera. Trener pogreši, a nekad i pogodi. U isto vreme mislim da će kod nas malo trenera da dozvoli da ekipa bude osma, a da mu dete bude prvi strelac takmičenja. To nikoga ne zanima. To je više američki stil i to kod nas ne funkcioniše. Mi imamo ozbiljnu trenersku zaostavštinu i teško je da se mladi treneri odvoje od toga i kao mi ćemo sad da radimo nešto novo. Ne, uvek ispred sebe imaš svetle primere. Naša baza je mala, imamo nešto više od 10.000 košarkaša i teško je očekivati da ti svaka generacija bude dobra.

Generaciji 1999/2000. bila je prvak Evrope pre dva leta i u toj ekipi ima nekoliko izuzetno interesantnih momaka. Jovanović ih je odlično upoznao, ali ne voli da etiketira igrače.

Ostavio bih vreme to da pokaže. Kad pohvališ mladog igrača i kažeš da bi on trebalo nešto da uradi automatski ga opterećuješ. To su stvarno dobri i perspektivni momci. Zašto ih opterećivati da moraju da zamene nekoga? Biće to dobri igrači, ali sve mislim da kada se kaže da oni nešto moraju, da im oduzimamo vreme koje je potrebno, pre svega mentalno, da sazreju i da bi sve stvari koje donosi profesionalno bavljenje sportom lakše podnosili. Ja sam uživao, to je selekcija sa izraženom radnom etikom. Uskoković je bio kapiten, Mišković najbolji igrač i on već igra seniorsku košarku na zavidnom nivou i u dogledno vreme kucaće na vrata seniorske reprezentacije. Njima je tek 19, 20 godina i oni se razvijaju na pravi način. Njih dvojicu sam uzeo kao primer, ali sve su to dobri momci. Vidim da dobijaju šansu i igraju, pre svega u ABA2 ligi i KLS, što me zaista raduje.“

Sve više srpskih košarkaša odlazi na američke koledže, ali malo njih u SAD postanu bolji igrači i potom naprave značajnije karijere. Svestan problema je i čovek koji je u protekle dve decenije svašta prošao sa mladim igračima.

„Kod nas je sistem školovanja košarkaša dobar, ali u isto vreme i surov. Mnogi igrači imaju prirodan put razvoja i ja mislim da je to pravi put. Mi ponekad kao treneri žurimo i etiketiramo igrače ranije nego što je potrebno. Ja sam imao situaciju u sezoni 2010/11. kada sam želeo mlade igrače da pošaljem da igraju srpsku ligu, ali oni nisu hteli da odu. U međuvremenu su se okolnosti promenile i to je dobro. Šta igrači mogu da dobiju u Americi što ne mogu da dobiju ovde? Možda mi nekad previše rano etiketiramo igrače i igrači koji nemaju prostor koji misle da treba da dobiju se razočraju i opredele za odlazak u SAD. Dobra stvar na koledžu je što se u isto vreme baviš košarkom i završavaš školu. Ko se vratio bolji? Ako tamo odu kao dobri igrači ne verujem da će da se vrate loši, mogu i tako da formulišem odgovor. Trenutna situacija u Srbiji je takva da mladi igrači dobijaju šansu. Moram da pomenem Vuka Vulikića iz Dinamika. Razgovaro sam sa njim pre godinu ili dve i rekao mi je da razmišlja da ode u Ameriku, ali dobio je šansu i ostao je. Odustao je od odlaska na koledž i nije pogrešio. Samo je pitanje nas trenera da previše brzo ne ‘obeležimo’ igrače. Sa druge strane je bitan način na koji razmišljaju igači i ljudi koji ih savetuju da, na primer, igranje u KLS i domaćim liga nije ništa. Ti jedino u Srbiji nisi stranac. Od njih niko ne treba da očekuje da prve sezone imaju tripl-dabl učinke. Jedino u Srbiji mogu da dobiju šansu da se razvijaju na pravi način. Svi klubovi imaju mlade igrače, a to je fenomenalno. Imaju šansu da napreduju i niko ne treba da ih požuruje da bi zbog, ne znam, brzine odluke koju treba da donesu odlazili u SAD ili prestajali da igraju košarku. SAD je dobra stvar jer ti nudi dve stvari u isto vreme i neki su se opredelili iz razloga što im to odgovara, što podržavam, a neki možda zato što nisu dobili pravu šansu.

fiba.basketball

Čuveni FIBA ‘prozori’ napravili su pravu pometnju u svetskoj košarci . Epilog totalno pogrešnog koncepta je i podatak da na Svetskom prvenstvu nećemo gledati evropskog šampiona, selekciju Slovenije. Pauze teško padaju trenerima, a Jovanović je baš bio u problemu.

Imam sedmoricu reprezentativaca, petoricu ruskih, Francuza i Poljaka i šta mogu da radim deset dana kada nisu sa nama? Praktično ništa. Ove godine imamo Mundobasket, kasnije ponovo kvalifikacione ‘prozore’ i to je problem za klubove. Ako klub ulaže veliki novac i ako svi zavisimo od rezultat na neki način, u takvim okolnostima ne možeš ništa da kontrolišeš i baš treba da se povode računa šta potpisuješ. I kako praviš tim. Da li je to izvodljivo? Da li je moguće da napraviš dobar tim bez reprezentativaca? Pretpostvaljam da nije. Kako to reštiti, ja ne znam. Ne znam kako može optimalno da se funkcioniše,“ kaže, uz čestitke reprezentaciji Srbije.

Moram da pohvalim Saleta Đorđevića, Saleta Danilovića, savez i momke koji su se javljali na sve akcije i plasirali se na SP. To je fenomenalno. Ne znaš ni ko će, ni kad će da dođe, sa kojim timom ćeš da se pojaviš. Mi smo zemlja košarke, mi smo reprezentacija Srbije, odučeš dres i ti si Srbija i predstavljaš vicešampiona Evrope i sveta. Prva kategorija košarkaških zemalja je u ovim FIBA prozorima stvarno uskraćena i države kojima košarka nije na niovu kao kod nas su u prednosti.

Srdjan Stevanovic/Getty Images

Očekivanja od Orlova su uvek najveća, a pre nego što Đorđević saopšti spisak igrača na koje računa u Kini javnost se će sigurni i dalje baviti nerešenim statusom Nikole Jokića.

Pred Saletom je izuzetno neprijatan posao. On ima mnogo dobar odnos sa svim igračima, veruju mu, a na kraju krajeva obaveza reprezentacije Srbije je da na SP ode u najjačem sastavu. Tu više nema priče da li je u kvalifikacijama bio ovaj ili onaj i valjda je to svima jasno. Jeste neprijatna situacija da jedan deo igrača koji su izneli prozore neće biti u konkurenciji, ali šta da se radi. Ja mislim da je obući srpski dres u košarci u svakom pogledu i svakom trenutku stvarno privilegija. Nema veze da li je Mundobasket, Olimpijske igre, prozor, a ljudima koji su odradili kvalifikacije savez na neki način treba da se revanšira i da ih ne zaboravi. Ponavljam, obaveza Srbije je da se na velikom takmičenju pojavi u najjačem sastavu. Tim ljudima je, verujem, jasno za šta su se borili i da nijednog trenutka niko od njih nije zažalio. Mi ćemo da odemo u Kinu u kompletnom sastavu. Jokić će da odluči da li će da dođe, ali nabrojte centre koje trenutno imamo. Milutinov je najbolji centar u Evropi i kraj priče. Teodosić će da bude tu kao nosilac generacije, Bogdan, Bobi, Bjelica… Mi ćemo da odemo u najjačem sastavu. Biće interesanto, ali verujem u dobar rezultat.

Jovanović priču ne može da ne završi sa Partizanom.

Radio sam sa Duletom tolike godine, ali moram da pomenem i Acu Janjić. Što se tiče odnosa prema poslu od njih sam naučio mnogo. Partizan mi je ljubav i to sam preneo na decu, rodili su se u Partizanu. Sedam godina u prvom timu, ako pričamo o obimu i intenzitetu rada, kontaktu sa ljudima unutar tima i u klubu, intenzitetu emocija, prisustvu, putovanjima i svemu ostalom što sam prošao i doživeo sa tim ljudima, na drugom mestu bi mi bilo potrebno 40 godina. To je tako, nije rečeno napamet. Stvarno mislim da moja priča u Partizanu nije završena,“ naglasio je Jovanović.

Mateja i Marta reprezentativci

Trener Lokomotive je ponosan na svoju decu, 18-godišnjeg Mateju i dve godine mlađu Martu koji su krenuli očevim stopama.

fiba.basketball

Mateja se rodio u Čačku i čvrsto verujem u to da neko ko se rodio u Čačku ne može da ima loš šut. Igra na pozicijama ‘četiri’ i’ pet’. Ja sam ih zarazio košarkom i oboje su odrasli na Kalemegdanu dok sam radio u mlađim kategorijama. Stvarno sam zadovoljan kakvu decu imam. Mateja je član Mega Bemaksa, a sezonu je počeo u OKK Beogradu. Nedavno je operisao stopalo i nadam se da će da reši problem. Pred njim je dugačak put, ima šansu da se bori i videćemo šta će da bude. Marta igra i za kadete i za juniore i skida se za prvi tim Partizana i ponekad igra. Srećan sam što u kući imamo dva reprezentativna dresa Jovanovića.“