Rebrača za SK: Tata protiv mene sa 22? Dobio bih ga

Skener 7. maj 202018:13 > 18:22
Dylan Buell, Getty Images Sport

Više od pola života proveo je van Srbije. Tata mu je bio jedan od najboljih košarkaša koje je ova zemlja imala u poslednje tri decenije, a on je krenuo najtežim putem - očevim.

Nikad nije lako biti ‘tatin sin’ i svedoci smo da nema mnogo primera da je naslednik nadmašio slavnog oca. Toga je svestan i sin Željka Rebrače, koji je sreću potražio u Sjedninjenim Državama.

Povezano

Dvadesetdvogodišnji Filip student je univerziteta Severna Dakota Fajting Hoks, a odličnim partijama u elitnoj NCAA diviziji u sezoni 2019/20 skrenuo je pažnju na sebe. Rebrača je u intervjuu za Sport Klub pričao koliko je teško nositi čuveno prezime, usponima i padovima, tatinim savetima, idolima, odrastanju u NBA svlačionicama…

U Grand Foksu, gradu gde se nalazi univertitet, nema mnogo ljudi, oko 45.000, a koliko sam ispratio između 100 i 200 obolelih je od virusa. Mirno je, ljudi ne paniče, mada nije prijatno slušati vesti kakva je situacija u pojedinim delovima Sjedinjenih Država. Pored mene, u gradu su ostala još dva, tri saigrača, družim se samo sa njima, treniramo na košu u dvorištu, šutiramo i radimo vežbe snage. Pronalazimo način da prekratimo dane,“ ističe Rebrača za Sport Klub.

O povratku u normalnu još ne razmišlja, sluša vesti, ali ne veruje da će rukovodstvo NCAA da sledi primer kolega iz NBA i uskoro otvori dvorane barem za individualne treninge.

Rekao bih da je NCAA malo strožija organizacija od NBA. Oni baš vole da bude sve pod njihovom kotrolom i potpuno razumem takav stav. Takođe, odluka škole je da nema treninga i da dvorane i teretane moraju da budu zaključane. Koliko sam čuo do 15. maja treba da odluče kada bismo, mi koji smo ostali i koji želimo da radimo, mogli da se vratimo treninzima. U ovom trenutku i ne razmišljam mnogo o tome. Najvažnije je zdravlje i da se svet izbori sa pandemijom.

Privatna arhiva

Rođen je u septembru 1998. u Trevizu, dok mu je otac nosio dres Benetona, a detinjstvo je proveo u Italiji, Atini i SAD pre nego što se vratio u Srbiju kada je nekada najbolji evropski centar završio karijeru.

Godinu i po dana živeli smo u Trevizu, pa dve u Atini, a onda je usledio odlazak u Ameriku. Prvo Detroit, pa Atlantu i na kraju Los Anđeles. Posle šest godina u SAD, tata je potpisao ugovor sa Valensijom, a ostatak porodice je odlučio da se vrati u Trevizo, gde sam i počeo da igram košarku. Godinu dana smo bili u Italiji pre nego što smo se vratili u Srbiju gde sam živeo do ponovnog odlaska u Sjedinjene Države u januaru 2017. Tamo sam završio četvrtu godinu srednje škole,“ naglašava Rebrača i dodaje da put do Prve NCAA divizije nije bio lak.

„Nisam imao ponude sa univerziteta kakve sam želeo, pojavila se opcija za Džunior koledž, ali to mi nije bilo interesantno. Odlučio sam da iskoristim mogućnost da se još godinu dana pripremim za koledž i ta procena se pokazala kao pun pogodak. Bio sam u Masačusetsu, napredovao u svakom smislu, i usledio je poziv iz Severne Dakote, sa koledža koji se takmiči u najjačoj diviziji.“

Rebrača u Srbiji nije stigao da ostavi trag u mlađim kategorijama, a nije da nije pokušao. Prva stanica bila mu je Partizan.

U Partizanu je bila velika konkurencija i u tom periodu nisam bio dovoljno dobar da se proguram na treninzima ili utakmicama kako bih dobio značajniju ulogu. Otišao sam u manji klub, prvo u Fleš, kasnije i u OKK Zvezda. To sam odlučio kako bih mogao više da se razvijem kao igrač. Mislim da je to bila dobra odluka.

Lepo je, ali u istom trenutku i obavezujuće na leđima nositi prezime koje je prepoznatljivo širom sveta. Student Severne Dakote Fajting Hoksa ističe da je na svojoj koži osetio koliko je njegov otac bio veliki igrač.

Malo se ljudi ovde seća Željka iz igračkih dana, ali kad gledam svoje mečeve kako bih analizirao šta je bilo dobro, a šta ne, komentatori redovno podsete gledaoce čiji sam sin i gde je tata igrao. Znaju ko mi je otac. Nije baš najlakše prezivati se Rebrača, pošto znam šta mi je sve otac postigao. Stvarno je imao vrhunsku karijeru i naravno da ciljam ka tome, ako je moguće i bolji da budem od njega. Cilj mi je da budem najbolji što mogu i iz te perspektive gledam na svoj put. Pritisak jeste veliki, ali ne fokusiram se na to.

Sa ocem svakodnevno priča o košarci, sluša dragocene savete, ali se trudi da bude svoj.

„Pričamo bukvalno svaki dan, pogotovo posle utakmica. Pokušavam da ga slušam što više, ali odluke donosim i bez njegovih sugestija. Ukoliko bih samo njega slušao ne bih bio u situaciji da pravim svoju priču. Opet, stvarno bi bilo naivno da ga ne slušam jer znam kroz šta je sve prošao i kakvu karijeru je imao. Bilo bi šteta da tvrdoglavo guram po svome i da ne ‘upijam’ njegove dobronamerne savete.

Srpska javnost je Filipa mogla da upozna samo na video klipovima, ali na prvi pogled je jasno da kroz njega teče šampionska krv. Igra na poziciji centra, iako je sa 206 santimetara nešto niži od oca, eksplozivan je, skočan, ima brze ruke…

„Igram ‘peticu’, ali današnja košarka je drugačija. Kada bih igrao profesionalno mislim da ne bih bio klasičan centar. Istina je da imam slične atletske sposobnosti kao tata iz igračkih dana. Ipak, mislim da sam ja malo drugačiji profil igrača, više volim da šutnem i više igram licem ka košu. To su najveće razlike. Jedostavno, niži sam i moram da igram više licem ka košu.

Rebrača junior je s pažnjom ispratio sve tatine mečeve do kojih je mogao da dođe, a konstataciju da je fizički dominantniji od oca, spremno dočekuje.

Video sam neke slike kada je imao 22 godine. Nije baš bio najjači. On sa 22 i ja sa 22 godine – mislim da bih mogao da ga dobijem jedan na jedan.

Filip na dresu nosi broj 12, naravno ne slučajno. Želeo je broj 11, koji je njegov otac nosio u većem delu karijere, ali se zadovoljio ‘dvanaesticom’ sa kojom je Rebarce bio prvak Evrope sa Panatinaikosom.

Moj omiljeni broj je 11, ali bio je zauzet kada sam došao na koledž. Želeo sam da uzmem broj da nastavim porodičnu tradiciju. Odlučio sam se za 12 koji je tata nosio u Panatinaikosu. U NBA je igrao sa brojem 39, ali taj broj ne možemo da koristimo u NCAA. Dvanaest je dobar broj, sviđa mi se.“

Drugu sezonu je na koledžu u Severnoj Dakoti, a posle prve u kojoj se privikavao na sledeći korak u karijeri, u drugoj je bio jedan od lidera ekipe sa odličnom statistikom – 14.3 poena, 8.9 skokova, 1.6 asistencija i blokladom po utakmici.

Čini mi se da sam od oca ‘pokupio’ ogromnu želju da pobedim. Čitavog života sam ga gledao, imao je mnogo uspeha, dva puta je bio prvak Evrope, i ne čudi ta moja emotivna strana karaktera. To jeste i dobra i loša strana. Ponekad sam besam kad ne bi trebalo da budem, nekad sam previše nervozan, ali to sam ja. Uloga u ekipi mi se menjala prvu i drugu sezonu. U prvoj sam više bio igrač koji donosi energiju na teren, koji je tu da igra jaku odbranu, da zakuca, da ‘zalepi’ bananu… Sada sam jedan od najstarijih, više mi veruju i korisniji sam za ekipu na obe strane terena. Moja je obaveza da povučem saigrače, pa i da im dam neki savet ako je potrebno.

Srpski student jednog dana želi da se oproba u najjačoj ligi sveta, ali nipošto ne želi da zapostavi obrazovanje.

Imam želju da profesionalno nastavim karijeru, ali to dolazi posle fakulteta. Jedna od najvažnijih stvari u životu mi je da dobijem fakultetsku diplomu, studiram ekonomiju, i znanje koje dolazi sa diplomom. Gledam da treniram jako i dobro kako bih mogao da napravim taj skok posle fakulteta. Imam želju da se profesionalno bavim košarkom, ali i da budem najbolji mogući student,“ kaže i nastavlja:

Kao klinac sanjao sam o NBA ligi i to mi je i dalje cilj. Ako mi to nije vodilja onda je nemoguće da ikad odem u NBA. Uvek ciljam najviši nivo, a ako promašim nadam se da neću mnogo promašiti.

Dylan Buell, Getty Images Sport

Jedna od želja mu je i da zaigra u reprezentaciji Srbije. Skroman je i svestan da mu niko neće pokloniti mesto.

Kada sam bio mlađi nisam bio dovoljno dobar da bih dobio poziv, a pre nekoliko godina bio sam na širem spisku za Univerzitetske igre. Kao jedan od najmlađih nisam uspeo da uđem među 12. Drugi igrači su više zaslužili da idu na takmičenje od mene i to je u redu. Jednog dana, ako zaslužim.

Atmosfera na NCAA mečevima najbliža je evropskom shvatanju košarke. Najveći rival njegovom fakultetu je Severna Dakota Stejt, a tu je još jedan lokalni tim – Južna Dakota.

„Severna Dakota Stejt nas je pobedila u odlučujućem meču konferencije i plasirala se na završni turnir, popularno Martovsko ludilo. Oni su nam najćevi rivali i kada igramo sa njima dvorana koja prima 3.300 ljudi je puna. Inače, prosečno je na tribinama oko 2.000 gledalaca, a atmosfera je zadovoljavajuća. Postoji rivalitet, nije kao u Evropi, ali može da se kaže da ima sličnosti. Sve zavisi od škole do škole i kakve sponzore imaju. Moje prve sezone igrao sam protiv Kentakija i na tribinama je bilo 16.000 ljudi.“

Željko Rebrača je sa Plavima dva puta bio evropski prvak, jednom svetski, dok sa Olimpijskih igara ima srebro iz Atlante 1996. Iz te generacije Filip, pored oca, izdvaja još jednog igrača.

„Dejan Bodiroga. On mi je bio favorit. Njegove veštine su bile fenomenalne. Imao je nešto neverovatno u sebi i uvek mi je bilo interesantno da gledam njegove klipove. Od inostranih igrača na prvom mestu je Kobi Brajant, a onda Dirk Novicki. Nemac je bio specifičan kada se pojavio, sa 211 santimetara odlično je šutirao i to je bilo veliko osveženje. Njih trojicu najviše sam gledao.

Imao je sreću da, između ostalog, odrasta u NBA svlačionicama, a ponosan je što je upoznao Kobija. Jedan detalj nikad neće zaboraviti.

Uvek mi je bilo interesantno da idemo da gledamo mečeve. Bio sam mali, sećam se nekih detalja, iako kao klinac nisam to potpuno cenio. Bile su specijalne sobe za porodice. Video sam kako se NBA zvezde ponašaju i kako imaju ogroman nivo profesionalizma. Sada, kada pogledam unazad, svestan sam koliko sam blagosloven što sam imao priliku da sve vidim iz prve ruke. Ostalo mi je urezan susret sa Kobijem. Pitao me je: Šta ima, mališa?’ Bio sam drugi razred.

Priznaje da ga gledanje NCAA utakmica mnogo više privlači od NBA duela, a u borbi za titulu voleo bi da vidi svog Somborca – Nikolu Jokića.

„Denver Nagetsi su mi favoriti na Zapadu. Jokić je kao i ja iz Sombora, znam ga, a na Istoku bih izdvojio Milvoki. Janis Adetokumpo je fenomen. Fascinantno je videti nekoga toliko velikog da ima takve atletske sposobnosti. Ove sezone sa ekipom sam uživo gledao samo duel između Portlanda i Finiksa. U regularnom delu sezone u NBA je malo opuštenija igra i više mi se sviđa NCAA jer je nama svaka pobeda mnogo bitna. Iskreno, ako na TV mogu da biram između NCAA i NBA, izabraću NCAA osim ako ne igraju Denver ili Milvoki,“ istakao je Rebrača.

Fil Džekson ponos koledža

Najpoznatiji izdanak koledža Severna Dakota Fajting Hoks je Fil Džekson. Čuveni trener je završio pomenuti fakultet i 1967. bio je 17. pik na draftu. Džekson je u karijeri 13 puta bio NBA šampion – dva puta kao igrač i 11 puta u ulozi trenera.

Gledao sam dokumentarac o Majklu Džordanu i u jednom trenutku Džekosn je spomenuo moj univerzitet. Bilo je nekoliko njegovih slika iz tog vremena. Na ulazu u dvoranu u kojoj igramo ima njegova slika, kao i ostalih igrača koji su proslavili koledž,“ kaže Rebrača.

Tatini sinovi

Pored sina Željka Rebrače iz generacije koja je sa Partizanom osvojila Kup šampiona 1992. i naslednici Slaviše Koprivice i Iva Nakića imaju veliki potencijal. Balša Koprivica je na koledžu Florida Stejt, dok je Mario Nakić velika nada madridskog Reala.

Lepo je videti da deca sa sličnom istorijom kao što je moja uspevaju u svojim karijerama. Drago mi je da Koprivica dobro radi, ovo mu je bila prva godina i nadam se da će sledeće da napreduje još više. U Prvoj NCAA diviziji ima oko 350 ekipa, ne znam tačan broj srpskih igrača, ali nas ima mnogo. Ove sezone igrao sam protiv Filipa Petruševa koji je na Gonzagi i drago mi je što se prijavio za draft.

Privatna arhiva