"Hrabrost Sagadina, Duletova izolacija, Partizan = NBA"

ABA League 27. maj 202023:29 > 23:38
REUTERS/Ivan Milutinovic

Na glavnu košarkašku scenu stigao je iznenada. Direktno iz Prve srpske lige zahvaljujući hrabrosti i viziji Zmagoslava Sagadina. Igrao je u Crvenoj zvezdi i dane provedene na Kalemegdanu nikad neće zaboraviti, ali dečački san je ispunio tek kada je obukao crno-beli dres.

U Partizanu je bio u dva navrata i spoznao je obe kluba iz Humske. Od 2007. do 2009. bio je deo tima koji je bio na korak do plasmana na Fajnal-for Evrolige, ali i u sezoni 2015/16 kada je velikan bio na kolenima. 

Povezano

Čedomir Vitkovac je karijeru završio 2017. sa 17 osvojenih trofeja, a sve je počelo u Kruševcu, daleko od očiju javnosti. Pored beogradskih večitih rivala igrao je u matičnom Napretku, Vojvodini, podgoričkoj Budućnosti, Igokei, Apolonu iz Patre i Mornaru.

Najviše trofeja osvojio je sa Budućnošću – devet, sa Partizanom šest i dva sa crveno-belima.

„Posle svega vratio sam se u moj Kruševac. Otvorio sam firmu za preradu drveta. Lep je posao, supruga i ja radimo. Napravili smo porodičnu firmu. Imam desetoro zaposlenih, dobro nam ide, da se ne žalim. Kada sam završio karijeru, rekao sam da bih mogao da radim neki posao tako da budem angažovan do 16 časova, a da posle toga budem slobodan. Kada sam igrao košarku, stalno smo imali večernje treninge, utakmice i putovanja, a život se zapravo dešava posle podne, pošto završiš obaveze. Drvo je tradicija u našem kruševačkom kraju,“ kaže Vitkovac u intervjuu za Sport Klub.

Sa košarkom ste, dakle, definitivno završili, čak i kao navijač?

Kada mi je najstariji klinac polazio u školu, rešio sam da prestanem da igram i da se
vratimo u Kruševac. Možda je mogla da se ‚nategne‘ još koja godina, ali nije bilo poente. Nije mi ni prošlo kroz glavu da ostanem u košarci, baš iz porodičnih razloga. Ako hoćeš da budeš u sportu, ne možeš da budeš u jednom gradu. Ako te zovu u Leskovac, ti moraš da ideš u Leskovac. Ako te zovu u Madrid, moraš da ideš u Madrid. A, vidite kako je sada. Ko veže godinu dana u jednom klubu, može da peva. Ima mnogo seljakanja“.

Izuzev kratke epizode u grčkom Apolon iz Partasa, celu karijeru ste proveli na ovim prostorima. Koliko je opredeljenje da porodica uvek bude na okupu uticala na vaš profesionalni put?

„Bilo je opcija. Proveo sam pet godina u Podgorici, gde nam je kao porodici bilo mnogo lepo. Mogao sam da menjam klubove i države, ali nisam to želeo. Ljudi su nas fenomenalno prihvatili, bili smo među našim ljudima. Ono što sam tražio dobio sam na našim prostorima. Među svojima si i tu dobiješ više kredita nego negde preko“.

REUTERS/Damir Sagolj

Mnogo puta ste isticali koliko je Zmago Sagadin zaslužan za sve što ste uradili u karijeri. Kako je uopšte došlo do toga da jedan igrač iz Prve srpske lige dobije poziv Crvene zvezde?

„Imao sam zapaženu sezonu u dresu Napretka, ušli smo u viši rang takmičenja. U Zvezdu me je pozvao Peca Aćimović, on je bio Zmagov pomoćni trener. Kontaktirao me je preko mog trenera iz Kruševca Saše Punoševca. Zmago je tada bio otvorio treninge, bukvalno je bilo kao na draftu, pa koga izabere. Vuk Radivojević je tada došao. Tražili su igrače po nižim ligama, a imao sam neverovatnu sreću da je Sagadin tada bio tu jer nije bilo uobičajeno, a nije ni danas, da iz Prve srpske lige pređeš u Crvenu zvezdu. Pitanje je da li bi kod još nekog trenera to tako moglo. Došao sam na probu i rekao sam sebi: ‘Nema nazad.’ Potpisao sam ugovor, ušao u 12 i ubrzo sam počeo da igram. Situacija se poklopila prvenstveno zbog Zmaga jer je to jedan od retkih trenera koji je bio toliko hrabar da uzeo igrača koji se nije dokazao na višem nivou. Zvezdin projekat je tada bio veliki, mnogo se ulagalo u ekipu“.

Sa crveno-belima ste osvojili dva Kupa Radivoja Koraća, ali su izostali uspesi u ABA ligi i domaćem prvenstvu. Kako biste opisali tri sezone provedene na Malom Kalemegdanu?

„Bilo mi je fenomenalno u Zvezdi, mnogo prijatelja sam tada stekao. Odlična atmosfera je vladala u ekipi. Tada sam napravio kumstvo sa Vukom Radivojevićem. Stručni štab je birao kvalitetne ljude, ali pritisak javnosti na ceo klub je bio preveliki. Na upravu, igrače i navijače. Svake godine smo igrali odlično do pred kraj i onda kada dođe finale ili polufinale, u kome se odlučuje ko će u Evroligu, bilo je ‘sad ili nikad‘, ogroman pritisak Problemi bi tada počinjali da isplivavaju na površinu. Partizan je bio tvrd orah, svake godine je imao dobru ekipu. Kroz Evroligu su gradili čvrstu košarku. Uvek su na kraju sezone psihički bili bolje spremni nego mi u Zvezdi. Bilo je neizvesnih završnica, prekida… Ali, mislim da je sve to bila posledica pritiska okoline. U Zvezdi je bila prevelika želja da se plasiraju u Evroligu, a Partizan je godinama postupno gradio sistem. Uvek se znalo ko šta radi, kako da se ekipa zaštiti od pritiska, a igračima da se dâ podrška“.

Šta je u Partizanovoj sistemu funkcionisanja, koji je iz godine u godinu donosio rezultat, bilo drugačije u odnosu na Zvezdu?

„Kada igraš u Partizanu, imaš trenera i stručni štab. Ni za koga drugog ne znaš. Nema Upravnog odbora, ni navijača. Maksimalno si izolovan. Kod Duleta niko osim Miše Tumbasa nije imao pravo da uđe u svlačionicu i obrati se igračima. Tu privilegiju je samo on imao i niko drugi. Neke ljude sretneš na putovanju, ali inače nemaš pojma ko je u upravi. To je Vujošević fenomenalno radio. Sav pritisak preuzimao je na sebe i maksimalno je štitio igrače i celu ekipu. Svaki igrač koji pošteno radi i igra imao je njegovu podršku,“ navodi Vitkovac i vraća se na crveno-bele:

Mario Carlini/Euroleague Basketball/Getty Images

„U Zvezdi nikad nisi smeo da kažeš ‘ne‘ navijačima. U sezoni 2006/07, kada je Dragan Šakota prvi put došao, napravio je izuzetnu ekipu. Izdominirali smo na Kupu u Beogradu, sve rivale smo dobili sa po 20, 30 poena razlike. Izgledali smo baš moćno, ekipa je bila sačinjena od odličnih pojedinaca. Kasnije, pred kraj sezone, sve se urušilo zbog pritiska.

Iz Zvezde ste 2006. otišli u Vojvodinu, ali tog leta se pričalom da imate dogovor sa Partizanom i da je Novi Sad samo nužna stanica na putu do Humske?

„Pojavila se opcija da odem u Partizan i ja sam izrazio želju da se preselim u redove najvećeg rivala. Ipak, nije bilo moguće da se prelazak direktno realizuje iz brojnih razloga, da ne ulazim u detalje. Zbog toga sezonu proveo u Vojvodini i potom došao u Partizan. Možda me je selidba u Novi Sad malo i ‘zakočila’. Iz Jadranske lige sam otišao u KLS. Tom godinom sam platio želju da zaigram u Partizanu, ali ispunio sam dečački san“.

Dve godine u Partizanu i dva puta plasman u četvrtfinale Evrolige, uz osvojenu triplu krunu na domaćoj sceni. Da li je moglo bolje?

„Realno, moglo je, pogotovo u sezoni 2007/08, mojoj prvoj u Humskoj. Otvorili smo sezonu pobedom nad Barselonom u Pioniru i odmah posle toga u gostima Roan i ako se ne varam to je bio prvi trujumf Partizana u gostima u Evroligi posle mnogo godina. Tu sezonu smo zaista odlično odigrali. Nikola Peković nas je nosio, a u četvrtfinalu nas je zaustavila Taukeramika. Verujem da mnogi navijači Partizana i danas pamte majstoricu u Vitoriji. Prvu utakmicu u gostima smo izgubili, bilo je loše suđenje, a potom smo ih u Beogradu lako savladali i izjednačili u seriji na 1:1. Sećam se da je Zoran Planinić postigao trojku na kraju, a da nije bio bi to najmanji broj primljenih poena te sezone u Evroligi. U majstorici u Španiji sudije su nas ‘masakrirale’. Velika je šteta što nismo otišli na Fajnal-for. Peković je imao fantastičnu sezonu.

Sledeća je takođe bila uspešna, ponovo smo bili među osam najboljih timova u Evropi, ali CSKA je u četvrtfinalu bio prejak. Nismo imali šanse. Dobili su nas 3:0. Ipak, sve to ide u prilog priči da se postepeno napredovalo. Naredne sezone Partizan je otišao na Fajnal-for i to sa mnogo igrača iz sastava čiji sam i ja deo bio. To je rezultat uspostavljenog sistema i kontinuiteta. Tih godina nije se postavljalo pitanje ko je u timu i da li neko odusustvuje zbog povrede. Sistem se poštovao i problema nije bilo. U klub su dolazili anonimni igrači. Na kraju krajeva, Peković je bio treći centar u Atlasu, a godinu pre toga nije prošao probu u Zvezdi. Pronalaženi su skriveni talenti, sa kojima je Dule fenomenalno radio, brusio ih i pravio vrhunske asove od njih. On je pravio razliku. Znao je da napravi ekstra ekipu, da je trenira i da je sačuva od svih spojnih uticaja.

Marko Metlas/EB via Getty Images

Koliko je teško bilo ispratiti Vujoševićeve, mnogi kažu, vojničke zahteve?

Veoma je lako bilo igrati u takvim okolnostima. Jednostavno, radiš šta ti se kaže i nema nikakvih problema. Znalo se šta se radi van terena i koja je tvoja uloga na terenu. Niko ni od koga nije tražio da dubi na glavi ili da izvodi neka čuda. Vujošević je uvek predočavao igračima šta se od njih očekuje. Pridržavaš se svega i pratiš sva pravila. U takvim sistemima je najlepše i raditi.

Imali ste prilike da radite i sa Sagadinom i sa Vujoševićem, trenerima koji su na veliku scenu izveli mnogo igrača. Da li ima sličnost među njima?

„Obojica su stvaraoci. Da bi bio trener, moraš da imaš to nešto u sebi, da znaš da izabereš mladog igrača, da imaš petlju da mu daš šansu i da znaš da radiš sa njim. Bez ta tri elementa ne može da se napravi dobar, mladi igrač. Dule i Zmago su mnogo slični, vole mlade igrače, mnogo rade sa njima na terenu i van njega. Sve to je u njihovim karijerama davalo rezultate. Vujošević je pružao maksimum svakom svom igraču. Kod njega se mnogo radilo i treniralo. Naravno, u sportu ne može svako svakome da odgorava. Oni su uvek birali igrače koji imaju radne navike i vole da treniraju. Ne vredi ako imaš 11 odličnih igrača i jednog koji neće da trenira. Tada sve pada u vodu. Zmago i Dule su pažljivo birali kakve će ljude da dovedu. Smatram da je mnogo značajnije da trener iza sebe ostavi plejadu igrača koje je stvorio, nego trofeja. Košarka se igra zbog publike, zbog asova, zbog poteza… Više vrede vrhunski igrači, nego što vrede trofeji.

Iz Partizana ste se preselili u Budućnost i izuzev sezone 2010/11 u Podgorici ste bili sve do 2015. Devet osvojenih trofeja govori da niste pogrešili?

„U prvoj sezoni nije bilo baš sve kako sam zamišljao. Želeo sam promenu i na kraju sam otišao u Igokeu. Bilo mi je lepo u Laktašima. To je njima bila prva godina u ABA ligi, napravljena je nova hala. Bio sam deo lepe priče i lepog početka. Pobeđivali smo sve najjače timove, ali smo od slabijih gubili, pa je viši plasman izostao. Igokea je posle toga napravila reprezentativan tim, ali i uvidela neke greške, pre svega da ne može sve novcem da se kupi i da mora da se uloži u mlade igrače.

Usledio je povratak u Budućnost, izuzetno organizovan klub, iza koga stoji ceo grad i zemlja. Ljudi u klubu su fenomenalni, znali su da naprave porodičnu atmosferu. Dejan Radonjić mi je bio trener tri godine, pa dve Igor Jovović. Radonjić takođe može da se uporedi sa Duletom i Zmagom. Uostalom, od Vujoševića je i učio. Stvorio je mnogo igrača i ima impozantnu karijeru. Dok je on vodio Zvezdu, klub je stvarao asove i prodavao igrače, što se pre i posle njega nije desilo. Isti slučaj je i sa Budućnošću. Radonja je izuzetno vredan trener, stalno gura igrače da budu bolji. Sve što je postigao nije slučajno.

ABA liga, Cedevita/Marin Sušić

U leto 2015. usledio je povratak u Partizan na poziv trenera debitanta Petra Božića. Kako je izgledalo vratiti se u klub koji više nije bio ni nalik klubu koji ste napustili 2009. godine?

„Sve je bilo pomalo čudno. Maksimalno sam se trudio da pomognem, ali te godine nije moglo da bude bolje. Trebalo je da prođe neko vreme. Partizan nije imao upravu, mnogo toga se izdešavalo, a ekipa i klub praktično nisu ni postojali. Peković je tek bio imenovan za predsednika, ali je i dalje bio ativan igrač i iz Mineapolisa teško je bilo rukovoditi tako velikim sistemom. Formirana je uprava, koja nije znala šta će sa dugovanjima i svim problemima. Nije bilo novca za igrače. Počelo je kilavo, ali drugačije nije moglo. Era sa Duletom je bila završena i moralo je da prođe vreme da bi Partizan ponovo stao na noge. Te sezone smo se mučili, gubili, nismo se snalazili. Posle, kada je Aleksandar Džikić zamenio Božiča situacija se malo stabilizovala. Džile je svojim iskustvom i šarmom uspeo da izvuče najbolje iz te ekipe.

Bilo je tada priče da su igrači svesno ‘minirali’ Božića?

„Bilo je svega i svačega. Nije bilo organizacije u klubu. Neke stvari su se prepuštale slučaju. Peković je postao predsednik, a nije znao šta to znači. Sve je to imalo posledice. Ali, kao što u sportu uvek biva, trener najviše ispašta. Kola su se slomila na Peri. Mogli smo svi da uradimo mnogo više da do toga ne dođe, ali početak je bio težak. Vratio sam se u klub na Božićev poziv, zbog njega bih krenuo bilo kuda. On je izuzetan čovek, koji je na mene ostavio veliki utisak još dok smo igrali zajedno. Bilo mi je krivo što se sve tako završilo, ali to je bio zbir svih okolnosti te sezone.

Dolazimo do Apolona i jedine inostrane epizode u vašoj karijeri. Sa 34 godine osetili ste šta znači biti stranac, ali usledio je brz povratak u Srbiju, u rodni Kruševac?

„U klubu iz Partasa bila je loša finansijska situacija. Posle dva meseca shvatio sam da to nije za mene. Bio sam odvojen od porodice, a više nisam bio klinac da moram nešto da gradim, tako da sam se vratio u Kruševac. Mislio sam da u Napretku završim sezonu i sledeće godine odem u penziju, ali dobio sam poziv Mornara i preselio se u Bar. Crna Gora mi je u srcu, tamo imam mnogo prijatelja i uvek se rado vraćam. Nisam mnogo razmišljao, otišao sam, odigrao i to je bio kraj moje karijere. Rešili smo da se vratimo u Kruševac i otpočnemo neki drugi život.

Kada podvučete crtu, verujem da nema razloga da budete nezadovoljani svime što ste postigli?

„Kada sam kao klinac kretao iz Kruševca, meni je igranje u Partizanu bilo kao NBA. Bio sam u klubu iz Humske, osetio sam sve te utakmice i neverovatnu atmosferu. Pobeđivali smo najbolje klubove u Evropi. Mogu reći da sam zadovoljan. Možeš da igraš i da osvajaš, ali kada ti ostane materijal za sećanje, to je uspeh,“ ponosan je Vitkovac.

Nebojsa Parausic/EB via Getty Images

Najbolja sezona, saigrač, razočaranje

Koju sezonu smatrate najboljom u karijeri?

Ne bih mogao da izdvojim jednu. Bilo je i dobrih i loših. Svaki trofej koji sam osvojio bio mi je drag. Svuda sam proveo lepe godine i stekao prijatelje. To mi je najjači utisak. Najlepši deo svega toga je bio u svlačionici i na putovanjima sa ekipom. Ne gledam to po učinku, on mi nije bio toliko bitan.

Najbolji tim u kome ste bili?

Moja prva godina u Partizanu, sa Nikolom Pekovićem. Najbolji saigrač? Izdvojio bih Pekovića i Nikolu Vučevića. Impozantni košarkaši. Posle dva minuta igre vidiš koji je to nivo i koja je to klasa. U košarci jedan igrač pravi nenormalnu razliku. To su bili njih dvojica.

Razočaranje?

Univerzijada i to što 2006. nisam odmah prešao u Partizan, već sam godinu dana proveo u Vojvodini.

Univerzijada i danas boli

Vitkovac je 2007. bio kapiten Univerzitetske reprezentacije Srbije, ali je u Bangkoku saznao da ne može da bude deo ekipe.

„Bilo mi je mnogo žao. Te godine su promenili pravila, ali samo za košarku. Uveli su ograničenje u godinama, koje je važilo samo za košarku. Doputovali smo u Bangkok i spremali se za početak takmičenja kada mi je saopšteno da mi je odbijena registracija. Ekipa je bila sastavljena od sjajnih momaka. Igrali su Simonović, Braca Milošević, Džo Vukosavljević, Miljan Rakić, Uroš Duvnjak… U finalu smo poraženi od Litvanije. Bilo mi je krivo što nisam bio deo tima jer je u pitanju reprezentacija i nešto što ostaje za ceo život.

Jan Veseli i ‘zasluge’

Može se reći i da ste uticali na karijeru Jana Veselog. Da se niste povredili u uvodnom delu sezone 2008/09 pitanje je da li bi tada 18-godišnji Čeh tako brzo dobio šansu.

„Jan je bio isuviše kvalitetan. Počeli smo sezonu, ja sam se povredio i Dule nije imao koga drugog, pa je njega stavio na ‘trojku’. Sa Veselim je to mnogo bolje funkcionisalo i ekipa je počela da igra fenomenalno. Logično je bilo da u nastavku sezone ‘uskačem’ sa klupe. Jan je fenomenalan potencijal i imao je sreću što je naišao na Duleta.