Jovanović o Megi, Saši, Partizanu, begu iz Japana…

Skener 1. jul 202011:14 > 11:16
Oscar del Pozo/EB via Getty Images

Srbiju je napustio pre osam godina i mesto na Partizanovoj klupi prepustio je učitelju, Dušku Vujoševiću, čoveku koga je nasledio u klubu iz Humske.

Dve sezone (2010-2102) bio je prvi trener crno-belih i uspeo je da ispuni osnovni zadatak – nastavi dominaciju svog prethodnika/naslednika. U prvoj sezoni osvojio je triplu krunu, u drugoj oba domaća trofeja, ali ne i pehar ABA lige koji je završio u Tel Avivu.

Povezano

Četrdesetšestogodišnji Vlada Jovanović internacionalnu karijeru gradio je u Donjecku, u doba kada je Ukrajina ulagala mnogo novca u košarku, Igokei, Lokomotivi iz Krasnodara i prošle, turbulentne, sezone u kineskom Šenženu i japanskom Sanenu, a onda je usledi jedan poziv.

Odlaskom Dejana Milojevića iz Mega Bemaksa nekako prirodno bilo je očekivati da jedinstven projekat nastavi neko ko ima iskustva u radu sa talentovanim igračima, a Jovanoviću u biografiuji piše da je sa juniorskom selekcijom Srbije 2009. i 2017. bio prvak Evrope. Reklo bi se, logičan izbor Mege.

Prethodne sezone sam, posle duže epizode u Lokomotivi,otišao u Kinu. U trenutku kada je počela situacija sa koronavirusom i kada je prvenstvo prekinuto, ukazala se prilika da odem u Japan, što sam iskoristio. Kasnije je i tamo sezona prekinuta i to posle pokušaja restarta. Pred kraj sezone stigla je ponuda od Mege. Ceo taj projekat u poslednjih deset godina baziran je na promociji mladih igrača, koji tu dobijaju prostor. Osnovni cilj nije postizanje rezultata i mesto na tabeli, nego se rezultat meri u promovisanju mladih igrača. Oni dobijaju vreme, minutažu i uloge. Kroz Partizan i kasnije u mlađim reprezentativnim kategorijama imao sam mnogo situacija u kojima sam radio sa mladim igračima. Poklopili su nam se planovi i ambicije i mislim da sam se u ovom trenutku našao na pravom mestu,“ priča Jovanović za Sport Klub.

Proteklih godina Mega je postala pravi ‘izvoznik’ košarkaša u NBA ligu. Svestan je Jovanović kakav zadatak ima, a za razliku od Partitana gde je rezultat jedino merilo urađenog, u Megi će proces izgledati nešto drugačije.

Mega Bemax/Ivica Veselinov

„Napraviti igrača podrazumeva više dimenzija. Ne pričamo samo o tehničko-taktičkom obrazovanju i edukaciji igrača. To je samo jedan deo. Bez pritiska koji treba da stvoriš i bez stalnog cilja da se napravi što bolji rezultat, ne može da se napravi ta dimenzija igrača. Igrač može da bude dobar na papiru, u smislu da si ga ti edukovao kako treba, ali bez rezultata nije to konačan proizvod. Moram da se vratim, malopre sam rekao da to nije primarna stvar u klubu, ali bez htenja da se napravi što bolji rezultat to nije kompletan igrač. To jeste izuzetno zahtevna stvar jer ti u toku jedne, dve sezone sa momcima koji su vrlo mladi moraš da radiš na više njihovih dimenzija – ne samo na košarkaškoj, nego i na psihološkoj. Oni moraju da budu spremni da naprave korak više, da li će to biti evropski klubovi, ili možda NBA to je već druga stvar. Igrač mora da bude totalno spreman, a ne samo košarkaški. Ceo paket mora da bude spreman, a to nije lako.“

Jovanović je, pre nego što je preuzeo posao od Milojevića, razgovarao sa svojim prethodnikom kako bi se upoznao i sa najsitnijim detaljima zahtevnog projekta.

Dosta smo razgovarali. Ne samo sa Milojem, ali najviše sa njim, s obzirom na to da je on bio jedan od vođa projekta u poslednjih deset godina, da je bio na čelu i da ima veliko iskustvo. Partizan je pored promocije igrača, koja je bila uzgred, na prvom mestu morao da pravi velike rezultate. Tačnije, podrazumevali su se rezultati, a uzgred si morao da praviš igrače. Ovde je situacija drugačija. Prevashodni cilj je formirati igrače, a uz to mora da se pokuša da se ostvari što bolji rezultat na terenu. Dejan ima ogromno iskustvo, ali ne samo on, već je ostao i veliki deo stručnog štaba koji ima iskustvo u radu u Megi, Vuleta Avdalovića i kondicionog trenera Marka Sekulića. Oni znaju kako stvari treba da izgledaju i koje su najveće prepreke i izazovi u radu.

Prvi Jovanovićev samostalni posao bio je i najteži. Pre tačno deceniju preuzeo je Partizan posle trofejne Vujoševićeve ere, a sada je u Megi od Milojevića u nasledstvo dobio ništa manju obavezu.

Mislim da sam onim periodom u Partizanu ne može ništa da se poredi. Može da ima neke sličnosti, ali ne bih poredio. Taj period posle Duleta… Napravljeni su rezultati koji će verovatno još dugo biti nestvarni. Dobio sam posao prvog trenera posle svega toga, što nije bilo nimalo lako. Osim pritiska prethodne sezone, kada se ekipa plasirala i na završni turnir Evrolige, bilo je još poteškoća. Partizan je jedan od najtrofejnijih klubova, nosiš pritisak svih Fajnal-forova, pa tog F4 koji je bio neposredno pre toga. Treba da se opravda sve to. Da ne pričam sada o Partizanu, normalno je da postoje neke sličnosti, ali nije za poređenje.

Benoit Bouchez/EB via Getty Images

Prvi utisci o Mega Bemaksu su sjajni. Klub funkcioniše na vrhunskom nivou u svim selekcijama, a za razliku od ostalih, Jovanović i dalje svakodnevno radi sa ekipom.

Ozbiljna organizacija. Klubovi kod nas nikada nisu imali problem sa talentima. Ne pričam samo o Partizanu, ranije ste imali Crvenu zvezdu, Hemofarm, FMP… Nađe se način da se oni promovišu, ali uvek si imao problem sa logistikom. Tu Mega nema problem. To me je prvo iznenadilo. Klub ima svoju salu na korišćenje 24 časa dnevno. Ceo dan se nešto dešava, od muških selekcija, o kojima sada pričamo, do ženskih, sa kojima se preklapamo. Postoji veliki broj ljudi koji radi i koji ti pomaže u logistici da sve to funkcioniše na najvišem mogućem nivou. Ti momci koji su u Megi, ne pričam samo o prvom timu, nego o svim sistemima i način na koji se ljudi u klubu brinu o njima je najprofesionalniji. Kao što sam rekao, talenata nikada nije nedostajalo, ali ovakav način brige i svega ovoga što Mega pruža tim mladim momcima je nešto jedinstveno. Ako uzmemo tim koji ja treba da vodim iduće godine, on po godinama i iskustvu sigurno spada u kategoriju ne mlađih kategorija, ali mladih timova.

Mega je specifična i po tome što uvek ima jednog, dvojicu iskusnijih igrača, ali i po čestim promenama u timu, što je za trenera problem više.

„Najstariji u ekipi trenutno je Skuči Smit, Amerikanac, ima 25 godina. Svi ostali su tek izašli iz juniorskog staža. To je fenomenalno. Ljudi u Megi prave ozbiljnu logistiku oko tih igrača i vrlo sam srećan što sam deo takvog projekta. Još nemam ‘skockan’ tim. U klubu postoji priča kako bi tim sledeće godine trebalo da izgleda. Ne znam koliko ćemo da uspemo, nedostaje nam još tri, četiri igrača, ali ćemo da pokušamo da budemo što mlađi i što perspektivniji, što nije ništa novo za Megu. Imamo pikove, ali posao nije završen. Da li će da se završi, ne zavisi samo od nas. Mnogo stvari u Evropi je na čekanju. NBA nije završen, Evropa čega NBA, mi čekamo Evropu… Tim će biti jako mlad, a ako budemo uspeli da dovedemo još nekoliko igrača, bićemo izuzetno perspektivna ekipa. Ne kažem da sada nismo, ali ćemo možda biti baš perspektivan tim.

Jovanović podvlači da je teško bilo šta planirati zbog pandemije koronavirusa, pa tako i pripremni proces koji obično počinje u prvoj polovini avgusta.

„Ako pričamo o planovima, ko god je pokušao da napravi plan prevario se. U kontaktu sam sa kolegama i svi pričamo o planovima koji se u ovoj situaciji menjaju ne na nedeljnom, već na dnevnom nivou. Nije previše pametno planirati dugoročno. Mega u ovom trenutku stvarno pokušava da izvuče maksimum iz trenutne situacije. Pričamo o blizini avgusta, a niko ne zna da li će biti dozvoljeno da se koristi sala i kakve će preporuke da budu. Naš plan je da napravimo pauzu tokom jula, ali ne predugačku jer imamo izuzetno mlade momke, koji su dva, tri meseca bili van stroja zbog ove situacija sa virusom. Oni su ponovo na terenu i pokušavamo da radimo sa njima jer im je potrebno mnogo rada. Nije to isti pristup kao kada imaš seniorsku ekipu i okupiš je u avgustu. Nadam se da je ovo poslednji put da će leto da bude ‘prazno’, pre svega mislim reprezentativno. Razlog je loš, ali ovaj period treba da se iskoristi maksimalno kvalitetno da momci rade na sebi. Treniramo ne intenzivno, ali obimno i pokušavamo da igračima damo sve i da zaokružimo priču koja im fali u odnosu na prethodne sezone.

Pratio je trener Mege dešavanja u ovdašnjoj košarci, a posledice prekida trpi i Partizan, klub u kome trenerski stasao. Crno-beli su ostali bez Andree Trinkijerija i Korija Voldena.

„Partizan je imao sjajnu sezonu, bez ikakve dileme. Politika kluba je bila da se plasira u Evroligu, što je za Partizan jako bitno. To i treba da bude standard svake godine. Odabrali su put kakav su odabrali u smislu rostera i svega ostalog. To se ispostavilo kao ispravno do trenutka prekida lige. Smatram da je Partizan, što se tiče obe lige, možda i najveći gubitnik. Niko nema garancije u sportu da bi se to baš tako završilo, ali pričam o samom tom trenutku da je najveći gubitnik. Kao, na primer, i Efes koji je igrao najbolju košarku. Partizan je, ponavljam, imao dobru sezonu. Politika kluba je bila takva i sve to je izgledalo zaista dobro. Zbog toga mislim da je Partizan najveći gubitnik. Da li će se to odraziti na narednu sezonu? Niko ne zna. Svi čekaju druge poteze, klubovi prate jedni druge, gledaju se ulaganja,“ ističe i nastavlja:

„Iznenadila su me ulaganja u Italiji. Olimpija je po objavljivanju da je liga završena krenula agresivno. Pogledajte Virtus… Mislio sam da će malo da se promeni situacija, ali izgleda da neće. Veliki će i dalje da budu veliki. Cela priča o krizi ih možda i dotakne, ali ne toliko koliko bismo mi mogli da predvidimo. Mali će da ostanu mali, mislim na klubove sa manjim budžetima jer su navikli da funkcionišu tako, a najugroženiji su možda oni u sredini. To se pokazuje u praksi. Niko ne priča o Evroligi, ona je stabilna. Imate i kandidate Virtus i Partizan koji bi sutra prihvatili sve, samo da uđu na mesto Panatanaikosa koji se još nije opredelio. Sledeće sezone će Evrokup biti najugroženije takmičenje, ako pričamo o budžetima. Već mnogo klubova ga je napustilo. A istovremeno, možda će to da bude takmičenje koje će iduće godine biti itekako interesantno za klubove koji imaju ambicije da uđu u Evroligu. To će da bude jedan od ne lakših, ali realnijih načina da se dođe do Evrolige.

Zvezda je tokom leta promenila trenera i umesto Dragana Šakote na klupu je seo legendarni igrač crveno-belih Saša Obradović. Jovanović je tri godine proveo sa Obradovićem u Lokomotivi i siguran je da će njegov povratak mnogo da znači srpskoj košarci i klubu sa Kalemegdana.

„Jednu sezonu smo sarađivali, ali smo tri godine bili zajedno u Rusiji. Radili smo u istom klubu, bilo je mnogo Srba. Sale je u Zvezdi kompletirao svoj stručni štab iz Lokomotive. Mislim da će mnogo da donesu Zvezdi i srpskoj košarci. Pre svega kvalitetom, njegovim načinom rada i svime što on nosi sa sobom. Njegovo angažovanje je pun pogodak. Saša je odličan trener.

Kineska epizoda nije se najbolje završila po srpskog trenera isključivo zbog koronavirusa. Čačanin je u vreme najveće epidemije u Kini bio sa svojom ekipom, ali nije sačekao nastavak sezone, već je odlučio da ode u Japan.

Kinezi su od početka bili rešeni da završe prvenstvo iz raznoraznih razloga. Ligu su držali u ‘stend-baju’ pet meseci i nastavili su je sa minimalnimb brojem stranaca. Malo sam pogledao utakmice, ima mnogo iznenađenja u odnosu na početak sezone. Da se razumemo, kineski igrači nisu na nivou inostranih košarkaša, ali nije da nemaju kvalitet. Ima tu nekih bivših NBA igrača, jako dobrih, koje Evropa možda nije upoznala. Kada iz Kine ‘izvučeš’ strance jasno je da to više nije taj kvalitet košarke. Sigurno je da se to odrazi. U pitanju su ozbiljni igrači, milionski ugovori. Aktuelni šampion Guandong je favorit i ove godine. Dva su razloga za to. Prvo, imaju Jia Jianlina, najboljeg kineskog igrača svih vremena posle Jao Minga. On je u godinama, iskusan igrač, ali gledao sam ga kako trenira i kako igra i to je prosto neverovatno. Kada u Kini imaš dobrog kineskog igrača u velikoj si prednosti. Drugo, Soni Vims je ostao u klubu. Vrhunski je igrač, a kada 70 odsto timova ostane bez stranaca jasno je kakvu prednost ima Guandong.“

Put je Jovanovića iz Šenžena, jednog od četiri najreprezentativnijih kineska grada, odveo u Japan.

„Tri meseca bio sam u Senanu, a situacija sa koronom bila je stvarno specifična. Kada si u stranoj zemlji kada se tako nešto dešava, nemaš iskustva kako treba da se ponašaš. Treba da radiš, pod ugovorom si… Kada rešiš da odeš kući, to je ozbiljan problem. Nije samo sedneš u avion i odletiš kući. Ozbiljna organizacija je potreba za transfer čoveka od tačke A do tačke B. Iskoristio bih priliku da pohvalim rad naše ambasade u Tokiju i zamenika konzula Jelenu Nikolić, sa kojom sam non-stop bio u kontaktu. Ne samo ja, ovo nije samo moja priča, nego priča svih naših ljudi koji su bili u Japanu u to vreme. Pričamo o Duletu Gvozdiću, Milanu Mačvanu, Luki Pavićeviću, o turistima koji su se sticajem okolnosti zaglavili u Japanu. Gospođa Nikolić je žena koja nam je 24 časa bila na raspolaganju. Na sve moguće načine je pokušala da nam obezbedi kontakte sa drugim ambasadama. Leteli smo preko Holandije do Mađarske, gde nas je čekao naš konzul da nas izvede sa aerodroma u trenutku kada su zemlje bile zatvorene i kada nisi mogao da izađeš nigde. Taksijem smo došli do granice i tako dalje… Sve to bila je organizacija gospođe Nikolić. U Srbiju sam se vratio neposredno posle završetka vanrednog stanja.

fiba.basketball

Naravno, aktuelna pandemija neizbežna je tema, pogotovo što je naš sagvornik u trenutku njenog izdijanja bio u Kini. Primera radi, najmnogoljudnija zemlja sveta u utorak je prijavila 19 novin slučajeva, a Srbija 276. 

Kada sam bio u Kini i Japanu i sada kada sam ovde, razgovori sa mojim bliskim prijateljima i rodbinom su uvek isti. Mi pokušavamo da neke stvari svedemo na nebitno, da to nije opasno i tako dalje. Treba da se ponašamo ozbiljno i shodno onome što se dešava u svetu. Nismo mi Srbi sami u ovome, već ceo svet ima problem. Pogledajte kako se neki veliki narodi odnose prema njemu. To je uvek bio moj odgovor za moje prijatelje i za moju rodbinu. Bio sam u Kini, u kojoj je milijardu i po stanovnika u roku od tri dana počelo da se ponaša maksimalno ozbiljno. To je meni bio dovoljan znak da svi treba da se ponašamo ozbiljno. U kom smislu? Postoji prevencija u kojoj se svakodnevno govori na televiziji – nošenje maski, distanciranje… To je u Kini zaživelo za tri dana. Niko nikog nije trebalo da ubeđuje da li to postoji ili ne postoji. Ljudi su reagovali onako kako im je rečeno i to je jedino pametno. Odmah su rešili situaciju. Definitivno je da postoji nešto što je opasno,“ priča Jovanović i nastavlja:

Nismo mi izmislili kako treba da se ponašamo. Ceo svet ima neku doktrinu. U Japanu je potpuno drugačija kultura. Mi kada se vidimo, mi se ljubimo i grlimo, to je naš način ophođenja sa ljudima koje volimo. Japan nije takav, oni su drugačiji i u blagoj su prednosti u odnosu na nas. Kod njih ima mnogo govora tela, ali nema grljenja i svega ostalog. Izađe premijer i kaže: ‚Uvodimo vanredno stanje, nemojte da se družite, nemojte da izlazite po lokalima‘. Oni zatvore parkove, javna mesta okupljanja i naravno da može da se kontroliše virus. Oni imaju u svojoj kulturi, kao i Kinezi, da na utakmicama, ukoliko neko ima običan grip ili kija, nose masku jer neće da ugrozi okolinu. Ne pričamo o koronavirusu, već običnom virusu. Ako brineš o sebi, brinućeš i o drugome. Mnogo je jednostavno ispoštovati to što se od tebe traži. To nije garancija da ćeš dobiti ili nećeš dobiti virus, ali uradi ono što je do tebe. Uvek ima načina da se to uradi.

Robertas Dackus/EB via Getty Images