Milan Ristić za SK: Duplo sam spremniji nego u Riju!

Skener 11. jul 201712:35 > 12:36
Olimpijski komitet Srbije

Nedavno je ispunio normu za Svetsko prvenstvo u Londonu.

Čini se da često ne dobija pažnju medija kakvu zaslužuje. Na Olimpijskim Igrama u Rio De Žaneiru, samo iz bizarnih razloga, nacionalni rekorder na 110 metara prepone Milan Ristić, nije prošao u polufinale. Naime, organizatori su se odlučili da ponove prve dve kvalifikacione trke zato što je staza tada bila mokra, pa je Ristić istisnut sa tog mesta.

On se edukuje u Sjedinjenim Državama i iz svih ovih razloga, odlučili smo se da mu se obratimo i napravimo razgovor sa njim. Nije oklevao ni momenta.

Kako si uopšte počeo da se baviš atletikom i disciplinom 110 metara prepone?
– Prvo sam počeo da se bavim samo sprintom jer sam uvek bio najbrži od svojih drugara u to vreme. Na času fizičkog u petom razredu sam otišao na opštinsko takmičenje iz atletike i završio takmičenje u top 3 na 80m sprint. Sledeće godine sam opet otišao na isto takmičenje i pobedio. Tada su me pozvali da počnem da treniram atletiku i tako, 2003. godine je sve počelo.
Prepone sam počeo da trčim malo kasnije 2007. i od tada nisam prestao. Pokušavao sam da prestanem da treniram jer jednostavno nije bilo vremena da se dobro uci i da se trenira, tako da sam se u drugom razredu srednje škole malo više posvetio atletici i od tada sam redovan na stazi.

Ovo je disciplina koja mnogo zavisi od tehnike i jedna je od najatraktivnijih u atletici. Opiši nam malo detaljnije pripremu trke i taj tehnički deo.
– Prepone su jako zahtevna disciplina, uvek treba biti fokusiran, jer ako se nešto ne odradi kako treba, cela trka može da ode nizbrdo, a to, verujte mi, niko ne želi jer je baš bolno :)))
Mentalno treba biti veoma stabilan za prepone, jer tehnika treba da se vežba i kad ne ide sve kako je zamišljeno. Povrede dolaze na najčudnijim mestima na telu, jer je trčanje preko prepona jako kompleksna fizička radnja. Kao što sam već rekao, ako npr. noga dođe malo bliže nego što je savršeno, recimo samo 1cm, to rezultira udarcem u preponu i gubljenjem ravnoteže na sledećem koraku. Zato prepone nikad ne dosade i uvek ima nešto novo na čemu se može raditi i što se može usavršavati.

Olimpijski komitet Srbije

Koji su ti takmičarski ciljevi u sledećih nekoliko godina i da li uopšte sebi postavljaš ciljeve?

– Pokušavam da se fokusiram od godine za godinu, tako da ne razmišljam o sledećoj sezoni. Kada počnu treninzi u Novembru sa sledeću sezonu, onda ću se fokusirati na sledeću godinu. Te godine ciljamo da se dobro plasiram na Evropskom prvenstvu na otvorenom. Naravno, cilj je 2020 Tokio, a posle toga ćemo videti kako stoje stvari.

Da li sanjaš o tome, da eventualno, jednog dana istrčiš ispod 13 sekundi?
Kao što sam već rekao u nekim od odgovora, prepone su jako zahtevna disciplina, tako da je sve moguće. Jedna mala stvar treba da se odradi dobro i sve je moguće, kao i jedna mala stvar koja može da me košta cele trke. Ako se sve složi kako treba, mislim da nije nemoguće da se istrči ta trka iz snova ispod 13s.

Studirao si na univerzitetu Severna Karolina u Aševilu. Opiši nam malo kako to izgleda.
Ja sam se iz Asheville-a prebacio na univerzitet Berkli u Kaliforniji, gde sam diplomirao 2014. Sada samo živim u Asheville-u sa svojom suprugom i treniram sa svojim starim trenerom sa ovog univerziteta, gde sam bio od 2010.-2013.
Imamo nekoliko ponuda za doktorske studije, što mi je ušlo u glavu i nadam se da ću se vratiti u školu da to završim, zanima me bio-mehanika i mislim da ću se tome posvetiti veoma uskoro.

Olimpijski komitet Srbije

Šta si specijalizovao na tim univerzitetima?
– Imam diplomu iz Psihologije i još jednu za Socijanu Službu sa licencom za USA.
Doktorska diploma će biti iz bio-mehanike.

Prošle godine na OI, iz bizarnih razloga nisi prošao u polufinale, da li ti je to dalo dodatnu motivaciju i probudilo „srpski inat“?
Naravno da jeste, ove godine na Svetskom prvenstvu neće biti takvih problema jer ću doći mnogo spremniji nego u Rio. Ako sam tamo bio spreman da trčim brzo, trenutno sam duplo spremniji, što moji konstantni rezultati iz ove sezona govore. Videćemo kako će biti u Londonu 😉

Pojavom zvezde kao što je Ivana Španović i organizacijom EP u dvorani, atletika polako dobija pažnju koju zaslužuje u Srbiji. Misliš li da će to pomoći da se pojave neki novi talentovani klinci?
Definitivno, svako ko vidi atletičare na Tv-u i ko je gledao naše sportiste na Evropskom prvenstvu u dvorani bi jednog dana zeleo da radi isto to. Skoro sam radio trening na Marakani i brdo dece je došlo da pita da li možemo da se slikamo. To me je veoma iznenadilo, jer sam ja retko u Srbiji, ali mi je bilo drago da deca znaju ko sam ja, jedan Mihail Dudaš ili Asmir Kolašinac. Ne samo da su sadašnja deca posvećenja treninzima, već prate i rezultate, što je jako lepo od njih.

Olimpijski komitet Srbije

Ko je imao najveći uticaj na tvoju karijeru? Da li si imao nekog atletskog idola?
– Kada sam počinjao da treniram, nisam bio toliko posvećen atletici, tako da nisam pratio puno rezultata i gledao takmičenja. Kako je to odmicalo, sve sam se više posvećivao sportu i naučio dosta stvari o kojima nisam ni sanjao da ću videti ili raditi u ovom sportu. Idol mi je bio Kinez koji je trčao prepone Liu Xiang i Britanac Collin Jackson. Moje misljenje je da su to dva najbolja preponaša svih vremena.
Naravno porodica je uvek bila uz mene i svaku moju odluku u sportu. Oni mi nikad nisu okrenuli leđa i zbog toga im hvala, jer bez njih nikada ne bih bio gde sam danas!

Da imaš vremeplov i jednu stvar da promeniš u karijeri, šta bi to bilo?
– Posvetio bih se malo više atletici dok sam bio mlađi, jer mislim da je to jako bitno. Ko zna, da sam trčao proepone od prvog puta kada sam stao na stazu, mozda bih danas već trčao ispod 13s 🙂
Ali, nikad se ne zna, mislim da ne bih ništa generalno menjao, mislim da se sve dešava sa razlogom i držim se toga kroz život. Do sada je bilo OK.

I za kraj, koji je moto pod kojim živiš i pod kojim se takmičiš, a koji bi možda mogao da koristi našim čitaocima i gledaocima?
– Treba biti maksimalno posvećen onome što radite. Ako smo već tu da uradimo nešto, da ne bi gubili vreme i mučili pre svega sebe, ali i ostale ljude oko sebe, treba sve odraditi na nabolji mogući nacin, jer nema smisla vraćati se na staro mesto i ponovo pokušavati nešto uraditi što smo već pokušavali ranije. Treba ostati jak u glavi i uporan i mislim da je to najvažnije od svega. Kada sam na stazi, to je sve o čemu razmišljam, čim je trening gotov, moja glava je van treninga i ne želim da razgovaram o tome ili da razmišljam, jedino tako mogu da opstanem u ovom sportu.